Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

   

 

Slobodan Durmanović

Bosanskohercegovačka političko-ekonomska ukrštenica

Od završetka izbora u BiH nije bilo tako dinamičnog saobraćaja na magistralnom političkom pravcu Beograd–Sarajevo–Banjaluka–Brisel kao početkom decembra ove godine. Posle neočekivanog, a dobrodošlog prijema i Srbije i BiH u Partnerstvo za mir, u ciglo tri dana „izbila“ su još dva krupna događaja koja bi mogla bitno da odrede političke i ekonomske procese u BiH: prodaja „Telekoma Srpske“ beogradskom „Telekomu Srbija“ i poslednji sastanak političkih direktora Upravnog odbora Saveta za implementaciju mira u BiH pred konačnu odluku o transformaciji Kancelarije visokog predstavnika (OHR) u Kancelariju specijalnog predstavnika EU (EUSR) u BiH.

Srpsko–srpska političko-ekonomska računica

Prva i prava vest za osiromašenu Republiku Srpsku bila je, dakako, ponuda „Telekoma Srbija“ za kupovinu 65 odsto deonica „Telekoma Srpske“, teška fantastičnih 646 miliona evra, što je za 42 miliona više od planiranog godišnjeg budžeta RS za 2007. godinu. Gubitnik na tenderu „Telekom Austrija“, čija je ponuda bila „kraća“ skoro za 200 miliona evra, ocenio je da je banjalučki operater „teško pretplaćen“ i da je reč o „političkoj odluci“ vlasti u Beogradu. Takve ocene, kako smo mogli da primetimo, preovlađuju i među ekonomistima u Sarajevu i Beogradu, s tim da se – na prvi pogled izgleda paradoksalno – u Sarajevu slažu da je reč o dobrom poslu za BiH, dok u Beogradu ima mišljenja da je reč o lošem poslu za Srbiju.

U Sarajevu, naime, žale što prodajom sarajevskog operatera „BH telekoma“ nisu preduhitrili vlasti u Banjaluci, ali i sami pošteno priznaju da su tome najviše doprineli sarajevski političari raznoraznim međusobnim političkim podmetanjima. S druge strane, mnogi u Beogradu nisu spremni da budu toliko pošteni da priznaju da je Republika Srpska Srbiji služila gotovo petnaestak godina maltene kao izvozna kolonija. Šta više, ta ogoljena činjenica se manje ili više pokušava prikriti, sve na radost velikih biznismena i ogromnu sreću malih „bizmismena“. Zato je vredno pomena kada Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose primeti da se zbog raznih manje–više poznatih lobija milioni evra za lečenje „prekodrinske braće“ prelivaju iz RS u Srbiju, čime se, kako on lepo primećuje, „RS indirektno sprečava da napravi svoju kliniku za onkologiju“. Ali, isto tako je vredna pomena Janjićeva „greška u koracima“ kada kaže da između RS i Srbije „sada postoji razmena robe koja je slobodna, neopterećena carinama“. To je tačno samo utoliko što se prećutkuje da Srbija, s jedne strane, snažno subvencioniše svoje poljoprivredne proizvode koje izvozi u RS, a da, istovremeno, srpski carinici i te kako znaju da zadrže i takvu i ostale vrste robe iz RS na graničnim prelazima po svojim „bratskim“ procedurama. Pa se onda malim i onom malom broju velikih proizvođača koji iz RS pokušavaju da izvezu ponešto u Srbiju prosto smuči od te i takve ljubavi „neopterećene carinama“. Za posledicu imamo da, na primer, u Srbiji teško možete pronaći bilo kakav proizvod iz RS, dok, recimo, u RS možete kupiti mleko iz Srbije

po maloprodajnoj ceni nižoj i do 30 odsto nego u Srbiji!? Upravo zbog tih i takvih primera je – ko se toga seća još – nedavno i reanimiran onaj sporazum o specijalnim i paralelnim vezama RS i Srbije. Ali, dok se kroz taj sporazum ne uklone kojekakve barijere, a sva je prilika da se to neće dogoditi barem još pola godine, valjalo je da Beograd učini neki veliki gest za Banjaluku, a da se to ne svede na puka, maglovita obećanja.

Samo van tog konteksta moguće je, dakle, davati ocene – sasvim uverljive, dakako – da je „Telekom Srbija“ pretplatio „Telekom Srpske“ i da je tu reč delimično o političkoj odluci, s obzirom na to da je država Srbija većinski vlasnik nacionalnog operatera. Isto tako je izvesno, međutim, da je tih pretplaćenih 100 i nešto miliona evra još davno „vraćeno“ u Srbiju, a da će im se i sada najvećim delom vratiti kroz solidan profit (20 miliona evra godišnje), licencu za rad na celoj teritoriji BiH, te kroz bolje i znatno skuplje usluge „Telekoma Srpske“ od usluga koje trenutno nudi „Telekom Srbija“. Ali, bilo bi dobro da kupac dogodine ispuni i dato obećanje o pojeftinjenju usluga na relaciji BiH–Srbija kako bi, je li, i stanovništvo s obe strane Drine videlo malo neke koristi iz ovog posla.

Kada je, pak, reč o odbrani (dosadašnje) srbijanske ekonomske politike prema RS isključivo argumentima ekonomske opravdanosti, ona se može razumeti samo kod onih koji u RS ne vide ništa drugo sem dragocenog tržišta. To je, naravno, legitiman stav, bez obzira na to što se nikome u RS, najblaže rečeno, neće svideti. No, u situaciji kada se, sasvim prirodno, najveće političke partije i veći broj manjih partija u Srbiji otvoreno legitimišu za solidarnost Srbije sa RS, onda je bilo normalno i očekivati da svoja deklarativna zalaganja legitimišu i jednim značajnim gestom prema RS. To se posebno očekivalo od premijera Vojislava Koštunice, imajući u vidu da je upravo Koštunica proteklih godina češće upućivao lepe reči koje većina stanovništva u RS voli da čuje nego što je činio konkretne poteze kojima bi te reči dobile puniji smisao. Jer, od onih koji nisu puno i lepo pričali u RS ionako nisu mnogo ni očekivali. No, sada je Koštunica, konačno, povukao jedan veliki potez za Republiku Srpsku. Istina, u saglasju sa svojim koalicionim i kohabitacionim partnerima. Kao što je u ono vreme, početkom 2003, tadašnji srpski premijer Zoran Đinđić povukao veoma bitan potez snažno podržavši vršački „Hemofarm“ da napravi do tada najveću srpsku investiciju u RS, tako je sada Koštunica poslao jasan i veoma snažan signal da RS (p)ostaje prioritet za Srbiju. To je, istovremeno, potez koji ne samo da neće štetiti Federaciji BiH, već može stimulisati i tamošnje ekonomske procese pojavom nove konkurencije. Naravno, to je i snažna politička poruka da Srbija želi da bude što prisutnija u BiH, a posebno među svojim sunarodnicima, ali isto to, u manjoj ili većoj meri, ekonomski i politički čine i drugi: počev od Hrvatske, tako bliske bosanskim Hrvatima, do dalekih islamskih zemalja, naklonjenih i bliskih Bošnjacima.

E, sada na vladi Milorada Dodika ostaje da upotrebi svu pamet i umeće da „bratsku pomoć“ iz Srbije pretoči u konkretne projekte. Sa tim novcem i novcem od privatizacije naftnog kompleksa, za koju se kandidovala ruska kompanija „Zarubežnjeft“, Dodik u naredne četiri godine može postaviti solidne temelje za ekonomski oporavak i opstanak RS i za novu poslovnu filozofiju lokalnih preduzetnika. Ukoliko novi privatizacioni zahvati u RS budu mamac za dodatne strane investicije, a sva je prilika da hoće, onda se zaista stvaraju uslovi za ono što i objektivni sarajevski ekonomski analitičari nazivaju „razvojnim bumom“ u RS. Nikada do sada RS nije bila toliko blizu takve prilike i ne bude li ona iskorištena, na neku novu veliku priliku čekaće se jako dugo, ukoliko se ikada više pojavi.

Briselski (ob)račun i sarajevska računica

U međuvremenu, Dodik i ostale srpske političke vođe suočavaće se sa novim–starim političkim izazovima na putu u obećanu „briselsku budućnost“. Ovog puta dogodio im se sastanak političkih direktora Upravnog odbora Saveta za implementaciju mira u BiH (PIC) na kojem su politički Srbi prošli kao suva drenovina: stranci su iz njih pokušali da iscede politički pristanak za učešće u Direkciji za restrukturisanje policijskih snaga u BiH, ali ni kapi nije iscurelo. I dalje se zapravo dešava, i dešavaće se, ono što vide svi iole upućeniji posmatrači političkih prilika u BiH. U Briselu politički Bošnjaci nisu uopšte hteli da vode političke razgovore o „reformi policije“, obrazlažući da to treba da završe „eksperti“ u Direkciji, pa su za stolom sa političkim direktorima PIC-a sedeli predstavnici Srba i Hrvata. Srbi su ponovo upozorili da se nikakvi eksperti ne mogu baviti crtanjem sheme nove organizacije policijskih snaga u BiH u kojoj će biti precrtana policija RS kao organizaciona jedinica iz prostog razloga što bi, prethodno,

trebalo načisto precrtati pojedine članove važećih ustava RS i BiH. Dok su ustavi takvi kakvi su sada, jednostavno ne postoji način da policija RS nestane iz sistema bezbednosti BiH, osim ako se ne upotrebi gola politička sila.

No, kako takve sile sada nema na vidiku, jer je uslov za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH i EU da „reformu policije“ u potpunosti izrade i podrže domaće insitucije a ne međunarodni protektor, pristupilo se zahtevima za promene Ustava BiH po modelu iz aprila ove godine. Onda se sve opet vraća na najgroteskniji bosanskohercegovački postizborni paradoks: dok Srbi i dalje pristaju na usvajanje pomenutih ustavnih promena, iako time sužavaju manevarski prostor za opstanak policije RS, bošnjački politički vođa Haris Silajdžić – iako insistira na ukidanju policije RS – protivi se predloženim ustavnim promenama u kojima ostaje mehanizam entitetskog glasanja jer smatra da s tim mehanizmom neće moći ukinuti ni entitetske policije!? Za posledicu imamo da se „ljuti“ politički protivnici Silajdžić i vođe SDA i SDP BiH, Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija, zajedno uzdaju u nastavak briselskog ceđenja suve banjalučke drenovine, nadajući se da će odnekud ipak iscuriti poneka kap „kompromisa“. Ili da, u suprotnom, briselske birokrate razljućeno udare tim suvim tvrdim drvetom o pod i bace ga u stranu. Onda bi Silajdžić, kao prvi asistent glavnog ložača, prihvatio taj komad čekajući još samo prvi znak da može da ga baci u vatru.

Stvari se za sada tako ne odvijaju, ako je suditi po relativno blagom tonu kominikea sa sastanka PIC. No, kako se razaznaje među učesnicima sastanka, pritisci će se, baš kako se nadaju politički Bošnjaci, nastavljati iza kulisa pošto predlog Direkcije za restrukturisanje policijskih snaga u BiH

ne dobije podršku ni među srpskim ministrima u Savetu ministara BiH, ni u Narodnoj skupštini RS. A onda političkim Srbima u Banjaluci ostaje poslednji adut koji su već izvukli iz rukava: referendum o opstanku policije RS. Ako ih u tome međunarodni „medijatori“ ne zaustave, a nemaju ustavnog osnova jer – upravo obrnuto – Ustav BiH dopušta entitetima održavanje referenduma o entitetskim nadležnostima, onda će i „medijatori“ i politički Bošnjaci dobiti „crno na belo“ mišljenje građana. I to je, zapravo,

najsigurnija i svakako potpuno demokratska odbrana u RS od „graditelja“ vrludavog bosanskohercegovačkog dela regionalnog puta u Evropu. Jer, po zamisli sarajevskih „graditelja“, magistrala koja ka Briselu vodi iz Sarajeva trebalo bi da prolazi što dalje od Banjaluke. I da, ako je ikako moguće, magistralni tok nikako ne „potiče“ direktno iz Beograda. A ako već bude tako moralo, onda da se na ulasku u Sarajevo iz pravca Beograda obavezno naplaćuje putarina. Što viša, to bolje. Pošto su, je li, ti ratoborni „divljaci“ doskora znali jedino da razvaljuju lokalne puteve „miroljubivim“ domaćinima i prave masovne grobnice, pa im nikako ne treba verovati da to isto neće ponoviti, bez obzira na to šta čine i što je ceo region stao pod NATO kišobran zvani Partnerstvo za mir.

U politici u BiH stvari se, da malo pojednostavimo, vraćaju na početak devedesetih prošlog veka, s tim što je u ovdašnjoj labavoj državi ulogu ondašnjeg Beograda preuzelo sadašnje Sarajevo, a ulogu ondašnjeg Sarajeva danas ima Banjaluka. Sva sreća da je tu i jedna ključna razlika: velike sile su prijemom BiH u Partnerstvo za mir ozbiljno rešile da uklone potencijalne bezbednosne rizike u zemlji. Ali time se gotovo nikako neće moći sprečiti urušavanje političke stabilnosti na relaciji Banjaluka–Sarajevo. A do toga će sasvim sigurno doći ako u postavljenoj bosanskohercegovačkoj ukrštenici traženi nagradni odgovor bude glasio – „sarajevizacija“. Naime, u Banjaluci se ponuđena „nagrada“ iščitava jedino kao „centralizacija“ i „unitarizacija“. A doživljava se kao kazna.

 

 

 
 
Copyright by NSPM