Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

BiH - Deset godina posle Dejtona

   

 

Slobodan Durmanović

ZAŠTO JE PROPALA „REFORMA“ USTAVA BiH

Desetak meseci nakon što je „reforma“ Ustava BiH počela - tajnim “neobaveznim razgovorima“ predstavnika najjačih političkih partija - ustavne promene doživele su krah na „istorijskoj sednici“ Parlamenta BiH 24. aprila. Propast najambicioznije zamišljene „reforme“ u postdejtonskoj BiH predstavljena je tek kao „jedan zastoj u ustavnom razvoju BiH“. Pritom, svi su se svečano obavezali na to da će ustavne promene ponovo staviti na dnevni red Parlamenta BiH, koji će biti konstituisan posle izbora u oktobru ove godine...

 

Politička matematika i/ili poslanička gimnastika

      Izgleda da su samo neupućeni i nerealni domaći političari i predstavnici SAD i EU u BiH mislili da će ustavne promene glatko dobiti dvotrećinsku većinu među 42 poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Njihov optimizam nije bio previše poljuljan ni kada se pre oko tri meseca Stranka za BiH Harisa Silajdžića odjednom povukla iz pregovora lidera SDS-a, SNSD-a, PDP-a, SDP-a BiH, SDA i HDZ-a BiH. Kada je shvatio da megalomanski zahtev tzv. probosanskih partija o ukidanju entitetskog glasanja u Parlamentarnoj skupštini (što bi direktno vodilo ka ukidanju entiteta) u ovom trenutku neće podržati predstavnici SAD i EU, Silajdžić je počeo da vodi snažnu kampanju protiv ustavnih promena.

      Negde u isto vreme i četiri od pet poslanika HDZ-a BiH „razišlo“ se sa šefom svoje partije i formirali su novu partiju - „HDZ 1990“, a potom odlučili da glasaju protiv ustavnih promena „jer su štetne za Hrvate“. Tako je minimalna dvotrećinska većina od 28 poslanika ostala „kraća“ za tri poslanika, te je počelo namicanje poslaničkih glasova.

       Tek nekoliko dana pred „istorijsku sednicu“ dobijena su još dva glasa iz RS. Naime, socijalista Tihomir Gligorić i nezavisni poslanik Petar Kunić, ugledni univerzitetski profesor prava, pristali su da daju glasove „za“ pošto su u nekoliko odredbi predloženih ustavnih amandmana unete korekcije koje su zahtevali. Važno je napomenuti da su ove korekcije koliko-toliko sanirale neke formulacije krajnje nepovoljne po autonomiju RS, na koje su prethodno nepromišljeno pristale vođe SDS-a, SNSD-a i PDP-a: Dragan Čavić, Milorad Dodik i Mladen Ivanić (vidi tekst „Srpski minimalisti na avanturističkom putu u nepoznato“ na www.nspm.org.yu). Primera radi, u jednoj od najupečatljivijih odredbi koja je glasila „Parlamentarna skupština BiH je nosilac zakonodavne vlasti u BiH“ (amandman II, tačka 1), nakon Kunićeve i Gligorićeve intervencije, Dodik, Čavić i Ivanić su prepoznali mogućnost da entiteti u dogledno vreme budu svedeni na jedinice lokalne samouprave. Onda su zapretili odustajanjem od celog paketa ustavnih promena i dobili ono što su mogli. „Parlamentarna skupština BiH je nosilac zakonodavne vlasti u BiH u skladu sa Ustavom BiH“ - tako je glasila odredba, koja je potom utanačena sa vođama SDA, SDP-a BiH i HDZ-a BiH.

      Bilo je još nekoliko intervencija koje su se, uglavnom, završile s dodatkom sintagme „u skladu sa Ustavom BiH“, već spremljenim odredbama amandmana i one su bitno popravile dotadašnje propuste srpskih pregovarača i/ili „eksperata“ koji su radili na amandmanima. No, valjda da ne bi iritirali svoje partnere iz Federacije BiH, a ovi da ne bi iritirali svoje članstvo i birače, Čavić, Dodik i Ivanić su, zajedno sa Sulejmanom Tihićem, Zlatkom Lagumdžijom i Draganom Čovićem, uglas ponavljali da je reč „samo o kozmetičkim promenama“, iako one mogu biti od suštinskog značaja kada je reč o budućoj odbrani ustavne pozicije RS.

       Ove intervencije bile su sitne za Tihića, Lagumdžiju i Čovića zato što su računali da u narednoj fazi ustavnih promena, kroz godinu dana, više neće biti od velike važnosti. A zauzvrat dobili su još dva glasa „za“. Ali, kada su krenuli u potragu za 28. glasom u Parlamentu BiH, računajući na to da će se neki od nezavisnih poslanika, protivnika predloženih amandmana, predomisliti uz „drugarski razgovor“ sa ambasadorima iz EU i SAD, na samom početku „istorijske sednice“ predomislio se do tada „sigurni“ poslanik SDA Mehmed Žilić.

        Sve što je usledilo na sednici i oko nje više je ličilo na cirkus, a „istorijska sednica“ predstavljala je zapravo niz „istorijskih pauza“. Kad nije pomogao „razgovor“ sa strancima, partijski drugovi su sa govornice molili i kumili Žilića da „samo digne ruku“, vodili ga kod vođe Islamske zajednice u BiH reisa Mustafe ef. Cerića i dovodili Alijinog sina Bakira Izetbegovića da ga ubedi, pa njegove „ratne drugove“... No, nekadašnji čovek od poverenja Alije Izetbegovića i ministar unutrašnjih poslova FBiH u dve Izetbegovićeve vlade ostao je pri stavu da se „ovim ustavnim promenama cementira entička podela BiH“, insistirajući na tome da se ukine entitetsko glasanje.

       Isti zahtev imali su i poslanici iz „HDZ 1990“, ali se Čaviću, Dodiku, Ivaniću, Tihiću i Lagumdžiji činilo da u toku jedne od pauza mogu ponuditi koncesije kako bi „izvorne hadezeovce“ privoleli da ipak glasaju „za“. Ponudili su im dobro rešenje, koje ranije čak ni sami Srbi nisu tražili za sebe: da u Domu naroda Parlamenta BiH mogu blokirati svaki zakon ako su jednoglasni u Klubu hrvatskog naroda, s klauzulom da u tom slučaju ni Ustavni sud BiH neće imati mogućnost da arbitrira, kao što je sada.

     Za ponudu, koju teško da će ikada više imati na stolu, hrvatski poslanici tražili su dva meseca za razmišljanje, što su odmah odbili i ponuđači i stranci. Za tu varijantu morao bi se još jednom menjati Izborni zakon BiH, a već je bio menjan dve nedelje ranije kako bi se vreme za raspisivanje redovnih izbora skratilo sa šest na pet meseci u uverenju da će do 4. maja sigurno biti usvojene ustavne promene. Posle neuspelog pokušaja ubeđivanja četvorice Hrvata, više jednostavno nije bilo nikakvih poslovničkih mogućnosti za produženje „istorijske sednice“. U međuvremenu, nije uspeo ni „drugarski savet“ jedinom srpskom poslaniku koji je bio protiv ustavnih amandmana (Šešeljev radikal Mirko Blagojević) da „bar bude uzdržan“. Tako se glasanje završilo onako kako su poslanici i obećali na početku sednice: 26 „za“, 16 „protiv“.

Greške u koracima

      Stranci su bili zblanuti ovakvim ishodom, ali, posmatrano ne samo deset meseci već i nekoliko godina unazad, moglo bi se reći da su i sami dobrim, ako ne i najvećim delom, doprineli ishodu koji nisu planirali. Elem, sve što su u postdejtonskoj BiH visoki i ostali međunarodni predstavnici do sada zamislili to su i ostvarili, što nametanjem svojih odluka, što „prijateljskim ubeđivanjem“ domaćih političara sa štapom iznad njihovih leđa i udaljenom šargarepom. Sve to vreme, valjda radi lakšeg „ubeđivanja“, stranci su dogmatski branili nametnuto rešenje u Izbornom zakonu da poslanički mandati pripadaju isključivo poslanicima, a ne partijama na čijim su listama poslanici birani.

         Na taj način stranci su bez većih problema razbijali partijske monolite, te tako „pacifikovali“ dominantne nacionalne partije, a ostvarivali zacrtane planove preko, na razne načine, „obrađivanih“ grupa poslanika. No, ako je ova „tehnika“ godinama i davala rezultata, sada se pretvorila u svoju suprotnost. U poslednjih godinu dana nekoliko poslanika u Parlamentu BiH preletelo je mahom iz „kooperativnih partija“ u partije koje manje ili više kritikuju političke poteze stranaca u BiH. Pored najsvežijeg primera već pomenutog Žilića, najupečatljiviji primeri među Bošnjacima su Nijaz Duraković i Sead Avdić, koji su iz Lagumdžijinog SDP-a BiH otišli prema novostvorenoj Socijaldemokratskoj uniji (SDU), odnosno Stranci za BiH, obe udružene u tzv. Bosanski patriotski front žestokih protivnika svemu gde se i pomene reč entitet. Među srpskim poslanicima već pomenuti Kunić izašao je još pre tri godine iz PDP-a i postao nezavisni poslanik. On je i jedan od retkih koji argumentovano istupa u odbranu autonomije RS u Parlamentu BiH, zadržavajući kritički pristup prema dogovorima između stranaca i osovine SDS-SNSD-PDP.

      Slično se dogodilo i sa HDZ-om BiH. U nameri da „pacifikuju“ ubedljivo najsnažniju partiju bosanskih Hrvata, i sâm OHR se poprilično potrudio da doprinese kriminalizaciji vođe te partije Dragana Čovića. Ali onda je u partiji izbio raskol, koji gotovo da se nije doticao Čovićevih sumnjivih radnji u vreme dok je ovaj bio ministar finansija FBiH, već se bazirao na uverenju da Čović „autokratski vodi partiju“. Epilog je bio porazan za strance: Čović je (p)ostao kooperativan, a pobunjenici koji kontrolišu četiri od pet poslanika HDZ-a BiH u Parlamentu BiH postali su daleko tvrđi orah od Čovića. Još je interesantnije da su pobunjenici odmah dobili i podršku vođe „matičnog“ HDZ-a u Hrvatskoj Ive Sanadera, mada još uvek nije najjasnije čemu sve vodi ova podrška.  

        Može se, dakle, zaključiti da se izborni inženjering - stvoren pod patronatom stranaca a zasnovan i na velikom broju izbornih jedinica, niskom cenzusu i preferencijalnom glasanju, što sve zajedno donosi mandate čak i partijama sa tri-četiri hiljade glasova - okrenuo protiv njegovih tvoraca i to baš prilikom realizacije dosad najambicioznije zamišljenog projekta. No, može biti da se zapravo u takvom raspletu krije ključ kakvog-takvog demokratskog napretka u BiH ako se pod tim podrazumeva isticanje sopstvenog političkog uverenja, a ne samo delovanje u strogo određenom političkom okviru koji kreiraju najuticajnije međunarodne kancelarije u Sarajevu.

        Nije tajna da se u tom okviru smatra i politički nekorektnim i nepoželjnim pozivanje na volju građana kada je reč o suštinskim željama tri nacionalna korpusa. Štaviše, uticajni međunarodni političari skloni su da volju građana interpretiraju s povelikim greškama kada je reč o mišljenju tih istih građana o osnovnim postulatima na kojima bi trebalo da počiva BiH. Tako, na primer, samo dan nakon propasti ustavnih promena američki ambasador Daglas Meklheni, čovek koji je najsnažnije podupirao taj projekat, nazvao je nepravdom ishod parlamentarnog glasanja jer „dve trećine građana BiH podržava predložene ustavne promene“. Međutim, prema reprezentativnom istraživanju Razvojnog programa UN-a (UNDP) objavljenom samo koji dan ranije, ponuđena rešenja izmena Ustava BiH podržalo je svega 40,1 odsto građana BiH, dok se 33,5 odsto izjasnilo ravnodušnim.

        Da su Meklheni i predstavnici EU hteli da budu sasvim realni i da su pokazali manje samouverenosti u realizaciji ustavnih promena, možda bi neke promene Ustava BiH dobile dvotrećinsku podršku. Da su, recimo, u ovom paketu ponudili posredno jačanje institucija BiH povećanjem broja poslanika u Parlamentu, osnivanje dva nova ministarstva u Savetu ministara BiH (ministarstvo poljoprivrede i ministarstvo nauke i tehnologije), uz već predviđenu odredbu da ovi resori potpadaju pod odredbu „podeljene nadležnosti BiH i entiteta“, kao i još neke odredbe koje su nužne za proces približavanja BiH EU - možda bi i građani bili više zainteresovani za podršku ustavnim promenama, pa bi pritisak za usvajanje bio snažan i „odozdo“, a ne samo „odozgo“. Ali, upravo su ambasadori iz EU i SAD insistirali na tome da bude usvojen ceo paket ustavnih promena.

      Sada izgleda smešno, a za ambasadore ponižavajuće, kad šef Komisije Evropskog parlamenta za jugoistočnu Evropu Doris Pak pre neki dan pita u Banjaluci da li je moguće da bar neke ustavne promene sada budu usvojene! Po nekom „najhitnijem“ postupku?! To, sada, prosto nije moguće jer su izbori raspisani. Uostalom, znalo se i pre, a Pak je samo potvrdila, da ustavne promene nisu bile uslov za zaključenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH sa EU.

        O potcenjivačkom odnosu i domaćih i stranih pobornika ustavnih promena prema građanima rečito govori i to što su vlasti organizovale javnu raspravu o predlozima amandmana u Sarajevu i u Banjaluci u trajanju od po samo jedan dan. S druge strane, najžešći protivnici ustavnih promena okupljeni oko Silajdžića u poslednjih mesec dana, iz dana u dan, organizovali su javne rasprave po gradovima FBiH.

     Ipak, prema pomenutom istraživanju UNDP-a, tanka većina od 51 odsto Bošnjaka podržala je ustavne promene, što ne odstupa mnogo od odnosa bošnjačkih poslanika prilikom glasanja u Parlamentu BiH. Odstupanja su međutim drastična kada je reč o srpskom i hrvatskom stanovništvu i njihovim političkim predstavnicima. Dok je 11 od 12 srpskih poslanika podržalo promene Ustava BiH, u UNDP-ovom istraživanju to je učinilo svega 26,9 odsto Srba, dok se 40 odsto izjasnilo ravnodušnima. Kod Hrvata je 48 odsto ispitanika podržalo ustavne promene, dok je njihovu volju u Parlamentu BiH „pratio“ tek svaki treći poslanik.

        Ovi pokazatelji samo idu u prilog onome što je i bez anketa danas dobro poznato. A to je: 1) Bošnjaci bi najradije videli BiH kao državu bez entiteta; 2) Hrvati bi najradije da dobiju svoj entitet ako im već ne daju da se pripoje Hrvatskoj; 3) Srbi u RS, kad im već ne daju da se pripoje Srbiji, radije bi - ako se mora i kad bi to bilo moguće - preneli deo suvereniteta direktno u Brisel, nego u Sarajevo.

Tri nerešena pitanja

         Izgleda da je nakon propasti „reforme“ Ustava BiH najviše ogoljeno „hrvatsko pitanje“ unutar Federacije BiH. Želja sve malobrojnijeg hrvatskog stanovništva za prekomponovanjem bošnjačko-hrvatske „federacije“, skrojene u Vašingtonu marta 1994. a potvrđene u Dejtonu, u većinski hrvatski i većinski bošnjački entitet sve će se teže moći ignorisati u međunarodnim centrima moći.

       I Čovićev HDZ i nova frakcija iste partije, ali i ostale male hrvatske partije, dobro znaju za minimum želja svojih sunarodnika. Razlika je samo u tome što je, recimo, Čović podržao ponuđene ustavne promene u uverenju da će se u narednoj fazi promena sigurno domoći rešenja po želji svojih sunarodnika. Uostalom, nakon onog cirkusa u Parlamentu BiH, Čovićev HDZ je izašao u javnost sa konkretnim predlogom za buduće ustavno uređenje u BiH: tri entiteta, plus Sarajevo uređeno kao distrikt.

      Ni otcepljeni HDZ ne beži od ovakvih rešenja kada traži snažnije garancije za „jednakopravnost Hrvata u BiH“. Ali, celu „nepravdu“ radije pozicioniraju na nivo BiH, izbegavajući da govore o tome da uzrok njihovih nevolja najvećim delom leži u „bošnjačko-hrvatskoj federaciji“, koju Hrvati sve češće nazivaju „bošnjačkim entitetom“. Uostalom, stranci dobro znaju da mnogo šta ne funkcioniše u ovoj „multietničkoj“ tvorevini. Počev od skupe administracije razdeljene u deset kantona (nad kojom „bdi“ federalna vlast) do osnovnih i srednjih škola ustrojenih po principu „dve škole (bošnjačka i hrvatska,op.a.) pod jednim krovom“.

      Propast ustavne „reforme“ ogolila je, kao retko kad do sada, sličnosti i razlike i između najsnažnijih „probosanskih“ političkih partija. Oko Silajdžića su se okupili „bosanski jakobinci“ (Ugo Vlaisavljević) koji su propast ove „reforme“ proglasili za „najveću pobedu u BiH posle ratne pobede Armije BiH“!? Ovi samoproklamovani pobornici „građanske BiH“, u kojoj su entiteti višak, ubeđeni su u to da je bolje sačekati ishod tužbe BiH protiv SCG u Hagu, nadajući se presudi SCG i kvalifikovanju Republike Srpske kao „genocidne tvorevine“. Posle toga njihova velikodušna ponuda RS bila bi da se sama ukine, a ako na to ne pristane, oni će je ukinuti silom. Ni njihova retorika, u kojoj su na račun pobornika ustavnih promena dominirale optužbe za „izdaju BiH“, ne ostavlja bitno drugačije mogućnosti.

         Deo bošnjačke političke elite okupljene oko Silajdžića i Durakovića rešio je, dakle, da već sada radikalizuje svoju političku borbu. Čini se da je samo pitanje vremena kada će ovom „frontu“ prići veći broj članova „mladomuslimanskog krila“ SDA ili „bar“ podeliti mišljenje sa „frontovcima“ poput Žilića. Već je postalo opšte mesto da, računajući na demografski faktor, oni imaju viziju BiH kao prve evropske države u kojoj su muslimani većina, pa već sada napominju da će u takvoj zemlji i manjinskom stanovništvu biti „komotno“. Paradigma takve vizije sažeta je možda baš u Žilićevom stavu da BiH treba da ima samo jednog predsednika, a da „taj predsednik može biti i Srbin ako je pošten“!?

         Izgleda da će samo od međunarodnih predstavnika u BiH i izvan nje najviše zavisiti hoće li se i kojom brzinom ovaj virus radikalizacije širiti među Bošnjacima, pogotovo među onima koji još uvek naginju SDA. No, valja očekivati da će se i u zvaničnim zahtevima SDA obnoviti slični radikalni zahtevi. Oni su sada „zaključani“ zahvaljujući upravo uticaju ambasadora SAD i EU na Tihića i vođstvo SDA. Stavljanje pod ključ Tihićevog zahteva za ukidanje entitetskog glasanja u Parlamentu BiH, istovetnog Silajdžićevom, bio je uslov koji su stranci stavili pred Tihića ukoliko želi da dobije bar nešto - ono što se nudilo predloženim ustavnim promenama. Tihić je pristao, ali nije odustao od svog zahteva i samo je pitanje koji će način ubuduće izabrati Tihić, a koji Silajdžić da dođu do istog cilja.

         U zavisnosti od odgovora na ovo pitanje zavisiće sudbina Socijaldemokratske partije BiH Zlatka Lagumdžije, posle SDA najjače partije među Bošnjacima. Bude li se ova partija držala podalje od radikalnih zahteva za preuređenje BiH, njen rejting u bošnjačkom biračkom telu zavisiće najviše od stepena radikalizacije među Bošnjacima. Za sada, izgleda da SDP BiH može računati na jačanje uticaja među Bošnjacima. Međutim, s porastom radikalizacije, što neminovno sledi u izbornoj kampanji, SDP će se suočiti s mogućnošću gubitka dela poverenja Bošnjaka i prelivanja u radikalnu „građansku“ SDU, koja je deo Silajdžićevog „fronta“.

        Zvučalo paradoksalno ili ne, propast „reforme“ Ustava jedino je Srbe   ujedinila u kolektivnom zadovoljstvu, iako se ono dvojako manifestovalo. Oni su, nezadovoljni ishodom samog glasanja, u SDS-u, SNSD-u i PDP-u ipak bili zadovoljni što u očima stranaca nisu bili „kočničari“ gotovo ni u jednom trenutku na putu ka „dobrom kompromisu“. Štaviše, isticali su se kao „politički stabilniji deo BiH“, pokazujući da i u samoj završnici imaju poslanike koji bezrezervno pružaju podršku svemu što se vođe njihovih partija dogovore sa partijskim vođama u Federaciji BiH.

       S druge strane, malobrojni protivnici ustavnih promena bili su prezadovoljni što amandmani nisu usvojeni, iako ni oni sami nisu ponudili neki „treći put“. Pitanje je hoće li i ubuduće znati da ga pronađu. Istina, malo su se trgli funkcioneri vodeće tri srpske partije posmatrajući ponašanje onih hrvatskih i bošnjačkih poslanika koji su, bez ikakve griže savesti i straha, odbijali predložene ustavne amandmane. Mi, Srbi, trebalo bi da se izborimo za pravo da kažemo „ne“, zaključio je visoki funkcioner SNSD-a Nikola Špirić. On, međutim, ne pominje ko najuticajnijim političarima „zabranjuje“ da kažu „ne“, pogotovo u situacijama kada suprotan odgovor prosto vređa zdrav razum. Ili je prosto reč o njihovom strahu od smena i gubitka beneficija koje uživaju kao „uticajni političari“!?  

           Ima, naravno, puno istine u tome da bi Srbi, da su većinom samo oni glasali protiv ustavnih promena, svoju „tvrdoglavost“ možda platili smenama sa funkcija. Ali, sada se pokazalo da je u BiH legitimno i moguće braniti čak i političke stavove suprotne stavovima stranaca, nudeći kakvo-takvo drugačije rešenje i pritom zaslužiti, pored prezira protivnika, i političko poštovanje.

            Prvi ispit ove vrste politički Srbi polažu u aktuelnom procesu restrukturisanja policijskih snaga u BiH. Dodik, Čavić i Ivanić zauzeli su jedinstven stav da neće prihvatiti bilo kakvu odluku u Upravnom odboru (UO) Direkcije za restrukturisanje policijskih snaga koja ne bude doneta konsenzusom u ovom odboru, u kojem sede svega dva člana iz RS od ukupno 10 „policijskih eksperata“ s pravom glasa. Nakon te poruke eksperti iz FBiH u odboru nisu se odvažili da preglasaju malobrojne kolege iz RS i da, recimo, donesu odluku o formiranju policijskih regija koje nemaju veze sa administrativnim entitetskim granicama. Upravni odbor je 3. maja objavio da nema konsenzusa da bi se donela bilo kakva odluka, pa su samo izneli „mišljenje“ o jedinstvenoj zakonskoj legislativi, jedinstvenom budžetu koji se donosi u saglasnosti sa policijskim regijama koje budu određene itd.

         Dakle, za ostvarenje glavnog zahteva vodećih političara RS - opstanka policije RS sa sopstvenim budžetom u sistemu javne bezbednosti BiH - tek će uslediti politička borba u kojoj će Dodik, Čavić i Ivanić imati prilike da kažu „da“ ili „ne“ onome sa čime se (ne)slažu. Za ozbiljnog političkog protivnika već se kandidovao evropski komesar za bezbednost Havijer Solana, koji je već 6. maja poručio predstavnicima RS da „ako se ne može doći do konsenzusa, odluke u Direkciji treba donositi većinom glasova kako se, zbog nepostojanja konsenzusa, ne bi kasnilo sa realizacijom reforme policije“!

         Za razliku od ustavnih promena, “reforma“ policije jeste uslov za zaključenje SSP-a, pa će biti interesantno gde će u ovoj priči biti granica minimalnog nacionalnog interesa RS. A tajming je više nego interesantan: do 30. septembra Direkcija treba da izradi predlog restrukturisanja policijskih snaga i dostavi ga entitetskim parlamentima, a koji dan kasnije su izbori.

          Ukoliko budu taktizirali i/ili oklevali da na radikalne zahteve odgovore odlučnim suprotstavljanjem „brisanju“ policije RS iz sistema bezbednosti BiH, Srbi će se suočiti sa nezadovoljstvom među sopstvenim sunarodnicima koje će biti teško kanalisati. Tome doprinosi i blizina izbora. Uostalom, broj onih koji se i javno zalažu za samoopredeljenje RS sve više raste kroz peticiju za izdvajanje RS iz BiH, koje se skoro svake sedmice potpisuju u nekom od mesta u RS. Sve su češći i istupi srpskih organizacija ratnih veterana i žrtava proteklog rata koje upozoravaju na to da će ih eventualna nezavisnost Kosova samo podstaći da još upornije traže samoopredeljenje za RS.

          Ovde se, znači, mora računati i sa faktorom Kosova i to, sviđalo im se ili ne, znaju ne samo politički Srbi nego i predstavnici Hrvata i Bošnjaka. Poruka međunarodnih predstavnika iz Sarajeva da entiteti i narodi pojedinačno nemaju ustavnog osnova da traže referendum o samoopredeljenju suštinski ne menja ništa u stavu ogromne većine Srba i Hrvata za samoopredeljenjem. A kako vreme bude odmicalo, teško je očekivati da će i energije za to manjkati.

 
     
     
 
Copyright by NSPM