Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Frensis Fukujama

POSLE NEOKONZERVATIVIZMA (*)

Kako se približavamo trećoj godišnjici početka rata u Iraku, ne izgleda verovatno da će istorija oceniti bilo intervenciju kao takvu bilo ideje koje je pokrenula pristojnima. Okupacijom Iraka, Bušova administracija je stvorila samo-ispunjavajuće predviđanje: Irak je sada zamenio Avganistan kao magnet, polje za obuku i operativna baza za teroriste džihada, sa mnoštvom američkih meta za pucanje. Sjedinjene Američke Države i dalje imaju šanse da stvore dominirajuće šiitski demokratski Irak, ali nova vlada će biti veoma slaba u godinama koje dolaze; proizvodeći vakuum moći će da prizove strane uticaje svih iračkih suseda, uključujući Iran. Jasne su prednosti za irački narod uklanjanjem diktature Sadama Huseina i možda neki pozitivni povratni efekti u Libanu i Siriji. Ali veoma je teško videti kako će ovaj napredak po sebi opravdati krv i sredstva koja su SAD potrošile na ovaj projekat do sada.

Takozvana „Bušova doktrina“ koja je postavila okvir za prvi mandat administracije, sada je u ruševinama. Doktrina (razmatrana, između ostalih mesta, na nacionalnoj bezbednosnoj strategiji SAD 2002. godine), dokazuje da bi probuđena napadima od jedanaestog septembra, Amerika trebalo da pokreće povremene preventivne ratove da odbrani sebe, protiv odmetnutih država i terorista s oružjem za masovno uništenje; da to radi sama ukoliko je neophodno, i da radi na demokratizaciji šireg Srednjeg Istoka, kao dugoročno rešenje za problem terorizma. Ali uspešna prevencija zavisi od sposobnosti da se budućnost predvidi precizno i na dobrim obaveštajnim podacima, koja nije nastupila, dok se američki opaženi unilateralizam izoluje kao nikada pre toga. Nije iznenađujuće da se u svom drugom mandatu administracija distancirala od ovakve politike i da se nalazi u procesu redefinisanja dokumenta o nacionalnoj bezbednosnoj strategiji.

Ali to je idealistički napor koristiti američku moć za promovisanje demokratije i ljudskih prava u inostranstvu, koji može patiti od najvećih zastoja. Uočena greška u Iraku, vratila je autoritet spoljnoj politici „realista“ u tradiciji Henrija Kisindžera. Već postoji gomila knjiga i članaka koja osuđuje američki naivni Vilsonizam i napada predstavu pokušaja demokratizacije sveta. Napori drugog mandata administracije za širenje demokratije na Srednjem Istoku, predstavljeni visokoparnom retorikom Bušove druge inauguracione besede, urodili su veoma problematičnim plodovima. Islamistička „muslimanska braća“ ostvarila su značajan uspeh na parlamentarnim izborima u Egiptu, prošlog novembra i decembra. Dok je održavanje izbora u Iraku ovog decembra bilo dostignuće samo po sebi, glasanje je dovelo do nadmoći šiitskog bloka sa bliskim vezama s Iranom (sledeći izbor konzervativca Mahmuda Ahmadinedžada za predsednika Irana u julu). Ali nepobitan dokaz je bila odlučujuća pobeda Hamasa na palestinskim izborima u januaru, koja je na vlast dovela pokret otvoreno posvećen uništenju Izraela. Na svojoj drugoj inauguraciji, Buš je rekao da su „američki vitalni interesi i naša najdublja verovanja sada jedno“, ali optužbe će biti proizvođene sa rastućom učestalošću da je Bušova administracija napravila veliku grešku kada je promešala lonac i da bi Sjedinjenim Državama bilo bolje da su ostali verni svojim tradicionalnim autoritativnim prijateljima na Srednjem Istoku. Zapravo, napor za širenjem demokratije širom sveta napadnut je kao nelegitimna aktivnost, kako od ljudi na levici poput Džefrija Saksa, tako i od tradicionalnih konzervativaca poput Peta Bjukenena.

Reakcije uperene protiv širenja demokratije i aktivističke spoljne politike, tu se ne moraju završiti. Oni koje Volter Rasel Mid označava kao „džeksonovski“ konzervativci – pravoverni Amerikanci čiji sinovi i kćeri se bore i umiru na Srednjem Istoku – podržali su irački rat zato jer su verovali da se njihova deca bore da odbrane SAD od pretnje nuklearnog terorizma, a ne zbog širenja demokratije! Oni ne žele da napuste predsednika usred pogrešnog rata, ali uočena greška iračke intervencije može ih odgurati u korist više izolacionističke spoljne politike, koja je i prirodnija politička pozicija za njih. Skorašnja istraživanja javnog mnenja pokazuju pomeranje javnog mišljenja prema izolacionizmu; procenat Amerikanaca koji govore da SAD „treba da gledaju svoja posla“ nikad nije bio veći još od kraja vijetnamskog rata.

Više od bilo koje druge grupe, to su bili neokonzervativci i unutar i izvan Bušove administracije, koji su se zalagali za demokratizaciju Iraka i šireg Srednjeg Istoka. Oni su nadaleko zaslužni (ili krivi) kao presudni glasovi koji su pozivali na promenu režima u Iraku, i dalje je to njihov idealistički program rada koji će u dolazećim mesecima i godinama najdirektnije biti ugrožen. Odstupanje SAD sa svetske pozornice, praćeno povlačenjem iz Iraka, bi po mom mišljenju bila velika tragedija, zbog toga što je američka moć i uticaj bila ključna za održavanje otvorenog i rastuće demokratskog poretka širom sveta. Problem sa neokonzervativističkim programom rada ne leži na svojim krajevima, koji su toliko američki koliko i pita od jabuka, nego pre u odviše militarizovanim sredstvima kojima su bili traženi da bi bili ostvareni. Ono što američka spoljna politika treba, nije povratak skučenom i ciničnom realizmu, već pre formulacija „realističnog Vilsonizma“ koja bolje usklađuje sredstva prema ciljevima.

Nasleđe neokonzervativizma

Kako su neokonzervativci završili na kraju krajeva, presegnuvši u velikoj meri tako da rizikuju podrivanje svojih vlastitih ciljeva? Spoljna politika prvog mandata Bušove administracije nije tekla neizbežno od pogleda ranijih generacija ljudi koji su smatrali sebe neokonzervativcima, otkako su ovi pogledi bili po sebi složeni i predmet različitih interpretacija. Četiri zajednička principa ili konca kroz koji se mora probiti, izmišljena su do kraja hladnog rata: briga za demokratiju, ljudska prava i generalno, unutrašnja pitanja države; verovanje da američka moć može biti korišćena za moralne ciljeve; skepticizam u vezi sposobnosti međunarodnog prava i institucija da rešavaju ozbiljne bezbednosne probleme; i konačno, mišljenje da ambiciozni društveni inženjering obično vodi ka neočekivanim posledicama i stoga potkopava svoje sopstvene ciljeve.

Problem je bio u tome što su dva od ovih navedenih principa bila u potencijalnoj koliziji. Skeptički stav prema ambicioznom društvenom inženjeringu – koji je u ranijim godinama primenjivan uglavnom u unutrašnjoj politici poput pozitivne diskriminacije, trgovine i socijalne pomoći – navodi na oprezan prilaz prepravljanju sveta i svesnosti o tome da ambiciozne inicijative uvek imaju nepredviđene posledice. Verovanje u potencijalni moral koristi američku moć, s druge strane, implicira da američki aktivizam može preoblikovati strukturu globalne politike. Do vremena iračkog rata, verovanje u transformacijsko korišćenje moći odnelo je prevagu nad sumnjama oko društvenog inženjeringa.

Ako pogledamo unazad, stvari nisu morale da se razvijaju na ovakav način. Koreni neokonzervativizma leže u značajnoj grupi, uglavnom jevrejskih intelektualaca, koji su pohađali Gradski koledž u Njujorku, sredinom i krajem tridesetih, kao i početkom četrdesetih godina dvadesetog veka, grupi koja uključuje Irvinga Kristola, Danijela Bela, Irvinga Hova, Natana Glejzera i, nešto kasnije, Danijela Patrika Mojnihana. Priča ove grupe je bila ispričana na mnogim mestima, najznačajnije u dokumentarnom filmu Džozefa Dormana zvanom Dokazivanje sveta . Najbitnije nasleđe ove grupe bilo je idealističko verovanje u društveni progres i univerzalnost prava, udruženo s intenzivnim anti-komunizmom.

Nije slučajno da su mnogi iz ove grupe počeli kao Trockisti. Sam Lav Trocki bio je, naravno, komunista, ali njegove pristalice dolazile su svesti razumevajući bolje od većine ljudi apsolutni cinizam i brutalnost Staljinovog režima. Anti-komunistička levica, nasuprot tradicionalnoj američkoj desnici, saosećala je sa društvenim i ekonomskim ciljevima komunizma, ali u toku tridesetih i četrdesetih došli su do shvatanja da je „realno egzistirajući socijalizam“ postao čudovišnost neplaniranih posledica koje su u potpunosti potkopale idealističke ciljeve za koje su se zalagali. I dok nisu svi mislioci ove škole postali neokonzervativci, opasnost od dobrih namera vođenih do ekstrema, bila je tema koja je mogla ležati ispod životnog dela mnogih članova ove grupe.

Ako je postojala jedna najistaknutija tema domaćoj društveno-političkoj kritičkoj debati, od onih koji su pisali za neokonzervativni časopis The Public Interest („Javni interes“) osnovanom od Irvinga Kristola, Natana Glejzera i Danijela Bela, 1965. godine – to su bila ograničenja društvenog inženjeringa. Pisci poput Glejzera, Mojnihana i kasnije, Glena Lurija dokazivali su da ambiciozni napori za pronalaženjem društvene pravde obično ostave zajednice u lošijem stanju nego pre toga, zbog toga što oni ili zahtevaju robusnu državnu intervenciju koja prekida već postojeće društvene odnose (na primer, prinudan rad) ili inače stvaraju neočekivane posledice (kao porast broja porodica s jednim roditeljem, kao rezultat socijalne pomoći). Najvažnija tema koja se provlači kroz obimne rukopise Džejmsa Vilsona, odgovara ideji da se ne može spustiti stopa kriminala pokušavanjem da se razreše duboki fundamentalni problemi poput siromaštva i rasizma; efikasne politike treba da se usredsrede na kratkoročne mere, koji dolaze nakon simptoma društvenih nevolja (poput grafita u podzemnoj železnici ili prosjačenja) pre nego ukorenjenim razlozima.

Kako je onda grupa s takvim pedigreom došla do odluke da „ukorenjeni razlozi“ terorizma leže u manjku demokratije na Srednjem Istoku, a da Sjedinjene Države imaju i mudrost i sposobnost da reše ovaj problem i da će demokratija doći brzo i bezbolno u Irak? Neokonzervativci ne bi napravili ovakav zaokret, osim na uvrnut način kojim je hladni rat završen.

Ronald Regan je bio ismejan od sofisticiranih ljudi na američkoj levici i u Evropi, zbog označavanja Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika kao „carstva zla“ i zbog izazivanja Mihaila Gorbačova ne samo da reformiše svoj sistem nego takođe i da „sruši ovaj zid“. Njegov pomoćnik sekretara odbrane za međunarodnu bezbednosnu politiku Ričard Perl, bio je označen kao „princ tame“ za ovu beskompromisnu, tvrdolinijašku poziciju; njegov predlog za dvostruku-nulu u pregovorima o nuklearnom oružju srednjeg dometa (a to je potpuno uništenje projektila srednjeg dometa) bio je napadan kao beznadežno „izvan sveta“ od centrističkih spoljno-političkih eksperata, na mestima kao što su Savet za spoljne odnose i samom Stejt Dipartmentu. Ta zajednica je osećala da su Reganovci opasno utopistički u svojim nadama za stvarnom pobedom, kao protivnici snalaženja u hladnom ratu.

I upravo totalna pobeda u hladnom ratu je tačno ono što se dogodilo od 1989 do 1991. Gorbačov je prihvatio ne samo dvostruku-nulu nego i duboke rezove u konvencionalnim snagama, a potom nije zaustavio poljsko, mađarsko i istočno-nemačko dezertiranje iz carstva. Komunizam se urušio za svega nekoliko godina zbog svoje unutrašnje moralne slabosti i protivrečnosti, i sa promenom režima u Istočnoj Evropi i bivšem SSSR-u, pretnja Varšavskog pakta Zapadu je isparila.

Način na koji je hladni rat završen uobličava razmišljanja pristalica iračkog rata, uključujući mlađe neokonzervativce poput Vilijema Kristola i Roberta Kagana, na dva načina. Prvo, izgleda da se stvorilo očekivanje da su svi totalitarni režimi šuplji do srži i da će biti smrvljeni s malom pomoći sa strane. Uzor za ovo je bila Rumunija pod Čaušeskuom: jednom kada je užasna veštica bila mrtva, mase će se podići i početi radosno pevanje o svom oslobođenju. Kao što su Kristol i Kagan stavili u svoju knjigu iz 2000. godine Sadašnje opasnosti : „Mnogima ideja da Amerika koristi svoju moć da pomaže promene režima u nacijama upravljanim od strane diktatora, zvuči utopistički. Ali u stvari, to je značajno realistički. Ima nešto perverzno u objavi nemogućnosti pomaganja demokratskih promena u inostranstvu u svetlu evidencije u protekle tri decenije“.

Ovaj naglašeni optimizam post-ratne tranzicije ka demokratiji, pomaže objašnjenju neshvatljivog neuspeha Bušove administracije da adekvatno predvidi pobunjenike koji su se zatim pojavili u Iraku. Izgleda da su pristalice rata mislile da je demokratija vrsta zadatog stanja u koje se društva vraćaju jednom kada teške dizgine prinudnih režima zadese promene, pre nego dugotrajan proces izgradnje institucija i reformi. Dok oni sada tvrde da su znali sve vreme da će demokratska transformacija Iraka biti duga i teška, oni su jednostavno bili iznenađeni. Prema skorašnjoj knjizi o Iraku Atentatorova kapija Džordža Pekera, Pentagon je planirao povlačenje američkih snaga do nekih 25 hiljada do kraja leta posle okupacije.

Do 1990-ih, neokonzervativizam je bio pohranjivan od nekoliko drugih intelektualnih tokova. Jedan je dolazio od studenata političkog teoretičara nemačko-jevrejskog porekla Lea Štrausa, koji je, nasuprot mnogim glupostima napisanim o njemu od ljudi poput En Norton i Šadije Druri, bio ozbiljan čitalac filozofskih tekstova koji nisu izražavali mišljenja o savremenoj politici ili političkim temama. Radije, on je bio zainteresovan za „krizu moderniteta“, uvedenoj relativizmom Ničea i Hajdegera, kao i činjenicom da ni tvrdnje religije ni duboko-zadržana mišljenja o prirodi dobrog života, ne treba da budu prognana iz politike, kao što su se nadali mislioci evropske prosvećenosti. Druga struja dolazila je od Alberta Volštetera, stratega Rand korporacije, koji je bio učitelj Ričarda Perla, Zelmeja Kalilzada (sadašnjeg američkog ambasadora u Iraku) i Pola Volfovica (bivšeg zamenika sekretara odbrane), između ostalih ljudi. Volšteter je bio snažno zainteresovan za problem nuklearne proliferacije i put kojim je 1968. smanjivanje nuklearne opasnosti ostavljeno pod izgovorom, u svojoj podršci „mirnodopskoj“ nuklearnoj energiji, širok dovoljno da se zemlje poput Iraka i Irana kroz njega provuku.

Imam brojne veze sa različitim obalama neokonzervativističkog pokreta. Bio sam student Štrausovog štićenika Alana Bluma, koji je napisao bestseler Zatvaranje američkog uma ; radio u Randu i sa Volšteterom na temama Persijskog zaliva; radio takođe u dve prilike za Volfovica. Mnogi ljudi su takođe interpretirali moju knjigu Kraj istorije i poslednji čovek (1992) kao neokonzervativistički traktat, onaj koji dokazuje prednosti pogleda da postoji univerzalna glad za slobodom među svim ljudima, koja će ih neizbežno voditi ka liberalnoj demokratiji i da mi živimo usred ubrzavajućeg, transnacionalnog pokreta u ime te liberalne demokratije. To je pogrešno tumačenje rasprave. Kraj istorije je kraj rasprave o modernizaciji. Ono što je u početku univerzalno nije želja za liberalnom demokratijom, nego pre želja da se živi u modernom – koje je, tehnološki napredno i prosperitetno – društvu, koje, ako zadovoljava, naginje zahtevima za političkim učešćem. Liberalna demokratija je jedan od nus-proizvoda ovog procesa modernizacije, nešto što postaje univerzalna aspiracija samo u toku istorijskog vremena.

Kraj istorije , drugim rečima, predstavlja vrstu marksističkog argumenta za postojanje dugoročnog procesa društvene evolucije, ali onog koji okončava u liberalnoj demokratiji pre nego u komunizmu. Po formulaciji naučnika Kena Juita, neokonzervativistička pozicija izražena u ljudima poput Kristola i Kagana je, u kontrastu, lenjinistička; oni su verovali da istorija može ići dalje, s pravom primenom moći i volje. Lenjinizam je bio tragedija u svojoj boljševičkoj verziji, a vraća se kao farsa kada ga praktikuju SAD. Neokonzervativizam, i kao politički simbol i kao telo mišljenja, razvio se u nešto što ja više ne mogu da podržavam.

Neuspeh benevolentne hegemonije

Bušova administracija i njene neokonzervativne pristalice nisu samo potcenili teškoće ostvarivanja kongenijalnog političkog rezultata na mestima poput Iraka; oni su takođe pogrešno tumačili način na koji će svet reagovati na korišćenje američke moći. Naravno, hladni rat je pun primera onoga što spoljnopolitički analitičar Stiven Šestanovič naziva američki maksimalizam, gde se u Vašingtonu prvo delalo a legitimacija i podrška od svojih saveznika tražila tek posle učinjenog. Ali u post-hladnoratovskom periodu, suštinska situacija svetske politike se promenila na način na koji je ovu vrstu demonstracije moći napravila mnogo više problematičnom u očima čak i bliskih saveznika. Posle pada Sovjetskog saveza, različiti autori poput Čarlsa Krauthamera, Vilijema Kristola i Roberta Kagana, sugerisali su da bi SAD mogle da koriste svoje rezerve moći da bi izvršile svojevrsnu „benevolentnu hegemoniju“ nad ostatkom sveta, rešavaju probleme poput onih sa odmetničkim državama sa WMD (oružje za masovno uništenje, prim. D.P.), kršenja ljudskih prava i terorističkih pretnji, onako kako budu dolazili. Pišući pre iračkog rata, Kristol i Kagan razmatraju da li će ovaj stav izazvati otpore iz ostatka sveta, i zaključuju „To je upravo zbog toga što je američka spoljna politika ispunjena neobično visokim stepenom morala za koji ostale nacije nalaze da ga se trebaju manje plašiti od njene drugačije zastrašujuće moći“.

Teško je čitati ove redove bez ironije u svetlu globalne reakcije na irački rat, koji je uspeo u ujedinjavanju velikog dela sveta u frenetičnom anti-amerikanizmu. Ideja da su SAD hegemon dobronamerniji od ostalih nije apsurdna, nego postoje upozoravajući znaci da su se stvari promenile u američkom odnosu sa svetom mnogo pre početka iračkog rata. Strukturna nesrazmera u globalnoj moći je enormno uvećana. Amerika je nadmašila ostatak sveta u svakom aspektu moći na marginu bez presedana, sa svojom odbranom koja troši skoro jednako kao ostatak sveta zajedno. Čak i tokom Klintonovog mandata, američka ekonomska hegemonija izazivala je izuzetnu odbojnost američki dominiranom procesu globalizacije, često i kod dela bliskih demokratskih saveznika koji su mislili da su SAD tražile da im nametnu svoj antidržavni socijalni model.

Postoje takođe i drugi razlozi zašto svet nije prihvatio američku benevolentnu hegemoniju. Na prvom mestu, to je pretpostavljena američka izuzetnost, ideja da Amerika može da koristi svoju moć u slučajevima gde drugi ne mogu zbog toga što je ona moralnija od ostalih zemalja. Doktrina prečeg prava protiv terorističke pretnje sadržana u nacionalnoj bezbednosnoj strategiji 2002. bila je ona koja nije mogla sa sigurnošću biti generalizovana kroz međunarodni sistem; Amerika će biti prva zemlja koja će prigovoriti ukoliko Rusija, Kina, Indija ili Francuska objave slično pravo jednostrane akcije. SAD su tražile da zadrže procenjivanje drugih, dok nisu bile voljne da svoje vlastito ponašanje dovode u pitanje na mestima poput međunarodnog krivičnog suda.

Drugi problem sa benevolentnom hegemonijom je domaći. Postoje jaka ograničenja u obraćanju pažnje američkog naroda za spoljne poslove i spremnosti da se finansiraju projekti preko okeana, koji nemaju jasne koristi za američke interese. Jedanaesti septembar je promenio taj račun na mnogo načina, obezbeđujući narodnu podršku za dva rata na Srednjem Istoku i veliko povećanje odbrambenih izdataka. Ali trajnost podrške je neizvesna: mada mnogi Amerikanci žele da čine ono što je neophodno da načine projekat ponovnog izgrađivanja Iraka uspešnim, posledice okupacije nisu uvećale javni apetit za udaljenim skupim intervencijama. Amerikanci nisu, u suštini, imperijalni narod. Čak i benevolentni hegemoni ponekad moraju da delaju nemilosrdno i oni trebaju zaustavljanje sile koja neće lako doći ljudima koji su umereno zadovoljni svojim sopstvenim životima i zajednicom.

Konačno, benevolentna hegemonija pretpostavlja da hegemon nije samo dobronameran, nego takođe i sposoban. Mnoge kritike iračke intervencije od Evropljana i ostalih nisu bazirane na normativnom slučaju da SAD nisu dobile odobrenje od Saveta bezbednosti UN, nego pre na verovanju da nisu izradile odgovarajući slučaj za okupaciju Iraka na prvom mestu i da nisu znale šta čine u pokušajima demokratizacije Iraka. U ovome su kritičari na žalost bili prilično dalekovidi.

Najosnovnija loša procena bila je precenjivanje pretnje s kojom su suočene SAD od radikalnog islamizma. Iako su nove i preteće mogućnosti neustrašivih terorista naoružanim oružjem za masovno uništenje zapravo same predstavljene, zastupnici rata su pogrešno povezali ovo sa pretnjom predstavljenom Irakom i razmnožavanjem problema odmetničkih država generalno. Loša procena je bazirana delom krupnom greškom američke obaveštajne zajednice da ispravno proceni stanje iračkog programa oružja za masovno uništenje pre rata. Ali obaveštajna zajednica nikad nije uzimala skoro zloslutne poglede na pretnju terorista/oružja za masovno uništenje, kao što su to činile pristalice rata. Precenjivanje ove pretnje je onda korišćeno za opravdanje uzdizanja preventivnog rata kao centralnom ukrasu nove bezbednosne strategije, kao i čitave serije mera koje su narušavale građanske slobode, od policijskog hapšenja do unutrašnjeg prisluškivanja.

Šta činiti

Sada izgleda da je neokonzervativistički trenutak prošao, SAD treba da iznova promisle svoju spoljnu politiku na nekoliko temeljnih načina. Kao prvi primer, mi treba da demilitarizujemo ono što smo nazivali globalni rat protiv terorizma i premestimo se na druge vrste političkih instrumenata. Mi vodimo snažne kontrapobunjeničke ratove u Avganistanu i Iraku i protiv međunarodnog džihadskog pokreta, ratove u kojima treba da nadjačamo. Ali “rat” je pogrešna metafora za širu borbu, otkada se ratovi vode punim intenzitetom i imaju jasne početke i završetke. Suočavanje sa džihadskim izazovom je više “duga, sumračna borba” čije jezgro nije vojna kampanja nego politička borba za srca i umove običnih muslimana širom sveta. Kao što skorašnji događaji u Francuskoj i Danskoj sugerišu, Evropa će biti centralno bojno polje ove bitke.

SAD treba da iznesu nešto bolje od „koalicije voljnih“ da legitimišu svoje ponašanje sa ostalim državama. Danas je u svetu manjak efikasnih međunarodnih institucija koje mogu dodeliti legitimitet kolektivnoj akciji; stvaranje novih organizacija koje će bolje držati u ravnoteži dvostruke zahteve legitimiteta i efikasnosti, biće primaran zadatak za dolazeće generacije. Kao rezultat više od dvesta godina političke evolucije, mi imamo relativno dobro razumevanje kako stvoriti institucije koje su podređene propisima, odgovorne i razumno efikasne u vertikalnim silosima koje nazivamo državama. Ono što mi nemamo su odgovarajući mehanizmi horizontalne odgovornosti između država.

Konzervativna kritika u UN je sva tako ubedljiva: dok je korisna za pouzdano čuvanje mira i operacija izgradnji nacije, UN manjka i demokratskog legitimiteta i efikasnosti u postupanju sa ozbiljnim bezbednosnim temama. Rešenje nije ojačati jedno globalno telo, nego pre unapređenje onoga što se pojavljuje u svakom događaju, „multi-multilateralni svet“ preplitanja i povremenog nadmetanja međunarodnih institucija koje su organizovane po regionalnim ili funkcionalnim linijama. Kosovo 1999. je bilo model: kada je ruski veto sprečio akciju Saveta bezbednosti, SAD i njeni NATO saveznici jednostavno su premestili mesto odlučivanja u NATO, gde Rusi nisu mogli da blokiraju akcije.

Završna oblast koja treba ponovno promišljanje i ona koja će biti najviše osporavana u dolazećim mesecima i godinama je mesto demokratskog unapređivanja u američkoj spoljnoj politici. Najgore zaveštanje koje može proizaći iz iračkog rata moglo bi biti naglo vraćanje anti-neokonzervativaca koji bi udružili oštar zaokret prema izolaciji sa ciničnom realističkom politikom postavljanja u liniju SAD sa prijateljskim autokratama. Dobro upravljanje, koje uključuje ne samo demokratiju nego takođe i vladavinu prava i ekonomski razvoj je kritičko prema mnoštvu ishoda koje mi želimo, od ublažavanja siromaštva preko bavljenja pandemijom do kontrolisanja nasilnih sukoba. Vilsonovska politika koja obraća pažnju kako vladari postupaju s njihovim građanima je stoga prava, ali ona treba da bude obaveštena određenim realizmom koji je nestao iz razmišljanja prvog mandata Bušove administracije i njenih neokonzervativnih saveznika.

Mi treba na prvom mestu da razumemo da unapređenje demokratije i modernizacija Srednjeg Istoka nije rešenje problema džihadskog terorizma; po svoj prilici to će učiniti kratkoročni problem gorim, kao što smo videli u slučaju palestinskih izbora koji su doveli Hamas na vlast. Radikalni islamizam je nus-proizvod same modernizacije, koji izrasta iz gubitka identiteta koji je propraćen tranzicijom u moderno, pluralističko društvo. Nije slučajno da je toliko mnogo terorista u skorije vreme, od Mohameda Ate 11. septembra preko ubice holandskog režisera Tea van Goga do londonskih bombaša u podzemnoj železnici, bilo radikalizovano u demokratskoj Evropi i intimno upoznato sa svim demokratskim blagoslovima. Više demokratije će značiti više otuđenja, radikalizacije i – da, na žalost – terorizma.

Ali veće političko učešće islamističkih grupa verovatno će se dogoditi bez obzira šta mi radili, i to će biti jedini način da otrov radikalnog islamizma može konačno delovati na svom putu kroz telo mudrih muslimanskih zajednica širom sveta. Dugo je vremena proteklo otkako su prijateljske autokrate mogle da vladaju pasivnim populacijama i neograničeno proizvode stabilnost. Novi društveni akteri se mobilišu svuda, od Bolivije i Venecuele do Južne Afrike i Persijskog zaliva. Dugotrajan izraelsko-palestinski mir ne može biti izgrađen na korumpiranom, nelegitimnom Fatahu koji je stalno morao da brine o izazovu Hamasa svom autoritetu. Mir se može pojaviti jednog dana od Palestinaca pokrenutih od bivših radikalnih terorističkih grupa koje su bile prisiljene da se suoče s realnostima upravljanja.

Ukoliko smo sigurni oko programa dobrog upravljanja, moramo pomeriti naš fokus na reforme, reorganizaciju i odgovarajuće finansiranje onih institucija američkog upravljanja koji zaista unapređuju demokratiju, napredak i vladavinu prava širom sveta, organizacije poput Stejt Dipartmenta, USAID, Nacionalne zadužbine za demokratiju i sličnih. SAD su igrale često odlučujuću ulogu u pomaganju kroz mnoge skorašnje demokratske tranzicije, uključujući Filipine 1986; Južnu Koreju i Tajvan 1987; Čile 1988; Poljsku i Mađarsku 1989; Srbiju 2000; Gruziju 2003 i Ukrajinu 2004-5. Ali ključna lekcija koju izvlačimo iz ovih slučajeva je ta da Sjedinjene Američke Države ne odlučuju kada i gde će se demokratija dogoditi. Po definiciji, autsajderi ne mogu „nametnuti“ demokratiju na zemlje koje je ne žele; zahtev za demokratijom i reformama mora biti domicilni. Unapređenje demokratije je stoga dugoročni i oportunistički proces koji mora biti očekivan postepenim sazrevanjem političkih i ekonomskih uslova, da bi bio efikasan.

Bušova administracija je odšetala – zapravo ubrzano otrčala – daleko od zaveštanja svog prvog mandata, tako očigledno opreznim višestranim pristupom koji je zauzela prema nuklearnim programima Irana i Severne Koreje. Kondoliza Rajs održala je ozbiljan govor u januaru o „transformacionoj diplomatiji“ i počela s naporima za reorganizacijom nemilitarne strane spoljne politike establišmenta i dokument nacionalne bezbednosne strategije je ponovo napisan. Sve ovo su dobrodošle promene, ali zaveštanje prvog mandata Bušove spoljne politike i njenih neokonzervativnih pristalica se toliko polarizovalo da postaje teško imati razumnu debatu oko odgovarajućeg balansa američkih ideala i interesa u dolazećim godinama. Reakcija protiv pogrešne politike može biti isto toliko štetna kao i sama ta politika, i takva reakcija je povlađivanje koje si ne možemo priuštiti, datog kritičnog trenutka do kojeg smo stigli u globalnoj politici.

Neokonzervativizam, bez obzira kakvi su njegovi složeni koreni, postao je neizbrisivo povezan s konceptima kao što su prinudne promene režima, jednostranost i američka hegemonija. Ono što je sada potrebno su nove ideje, ni neokonzervativne ni realističke, za to kako će se Amerika povezati s ostatkom sveta – ideje koje zadržavaju neokonzervativno verovanje u univerzalnost ljudskih prava, ali bez svojih iluzija o efikasnosti američke moći i hegemonije da dovedu do ostvarenja ovih ciljeva.

*Esej adaptiran iz knjige Amerika na raskršću Frensisa Fukujame, koja je objavljena u prvoj polovini ove godine u izdanju Yale University Press . Esej je objavljen u New York Timesu, 19. februara 2006.

(PREVOD: DEJAN PETROVIĆ)

 

 

 
 
Copyright by NSPM