Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Zoran ŽIVKOVIĆ

SRBIJA 2006: GODINA KONAČNOG RASPLETA?

Dva veka moderne srpske države je vreme uspona i padova koji su uzrokovani unutrašnjim i spoljnim faktorima. Spoljni faktori su imali dominantnu ulogu u razvoju modernog srpskog društva. To je sudbina svih malih naroda, posebno ako se njihova država nalazi na strateški važnom, velikim silama interesantnom području. Dve stotine godina nakon I srpskog ustanka su obeležili borba za oslobodjenje od Otomanske imperije, porođajne muke mlade, siromašne države, dinastičke borbe, ratovi, balkanski i svetski, menjanje granica, menjanje oblika državnog uređenja, menjanje imena države. Posledica toga je da stogodišnji starac koji danas živi u nekom selu centralne Srbije može da kaže da je živeo u devet država iako nije nikada napustio svoje selo. Za manje od sto godina ime moje otadžbine je devet puta promenjeno. Četiri imena su se promenila od kada sam ja rođen, a postoje ozbiljne indicije da će se to dogoditi još jednom ove godine. Naravno da su promene imena samo posledica mnogo dubljih, suštinskih promena koje su prečesto, uvek burno, manjale organizam srpskog društva. U Srbiji nikada nije bilo dosadno. Nije ni danas.

Obeležje dvovekovnog perioda je da je Srbija, odlukama vlasti i stavovima ogromne većine građana, u svim vanrednim situacijama u regionu i u svetu, donosila odluke koje su bile ispravne, pravedne i napredne. I u prvom i u drugom svetskom ratu bila je deo alijanse koja se borila protiv osvajača, na strani onih koji su pobedili zlo. Srbija je bila odan i vredan saveznik onih koji su se borili za slobodu, za mir. Bila je aktivni učesnik svih procesa, i u ratovima i u miru, koji su našu planetu činili boljim mestom za život. Na žalost, poslednja decenija prošlog veka je period koji baca mračnu senku na istoriju moje otadžbine. To je vreme vlasti Slobodana Miloševića. Deset godina užasa, raspada države ali i raspada porodica, deset godina ratova, deset godina zločina i beznađa bacilo je Srbiju u izolaciju i neprijateljstvo sa vekovnim saveznicima. Srbija je bila pod sankcijama, bombardovana je, razorena je njena privreda ali i celokupno društvo, a Srbi kao narod su demonizovani, najvećim delom svojom krivicom. Niti je Milošević jedini krivac za raspad države, niti su ratni zločini, etničko čišćenje i organizovani kriminal imali samo jedno nacionalno obeležje, ali je njegova krivica i krivica onih koji su mu pomagali i podržavali ga nesumnjivo najveća.

Dolaskom Miloševića na vlast pojavila se opozicija. Političke stranke, pre svega, ali i nevladine organizacije i nezavisni mediji su bili stecište onih ljudi koji su prepoznali nesreću koja dolazi i koji su želeli da je spreče. Divljačka represija režima, neiskustvo i nedostatak tradicije parlamentarne demokratije, nerazumevanje od strane prirodnih saveznika iz okruženja i sveta i međusobni nesporazumi su uticali da demokratska opozicija tek kroz deset godina, oktobra 2000. godine, uspe u svojim naporima da sruši autokratu i time zaustavi propadanje Srbije. Formirana je prva demokratska vlada koja je pod vođstvom premijera Zorana Đinđića započela proces ozdravljenja Srbije.

Vlada je očekivala suočavanje sa činjenicama koje će pokazati katastrofalno stanje u svim segmentima države i društva. Situacija je bila još gora. Tehnološki zastarela industrija odatno uništena sankcijama i bombardovanjem NATO alijanse, veliki spoljni dug, nedostatak energenata, lekova, hrane, repromaterijala ali i stručnjaka, ogromna stopa nezaposlenosti, dugovi građanima za plate, penzije i socijalna davanja su samo neka od obeležja ekonomske situacije. Policija i vojska, maksimalno politizovane udarne pesnice Miloševićevog režima, su zajedno sa organizovanim kriminalom sa neskrivenom mržnjom dočekale novu demokratsku vlast. Korupcija je potpuno zagadila sve javne službe i učinila ih je kriminalizovanim i neefikasnim. Nekoliko stotina hiljada izbeglica iz bivših jugoslovenskih republika i sa Kosova i nekoliko desetina hiljada ljudi čiji su domovi uništeni u NATO bombardovanju žele šansu za nastavak normalnog života. Nedemokratski Ustav i zastarelo zakonodavstvo kao i deo sudija koji su korumpirani i nestručni opiru se reformama. I još mnogo, mnogo toga... Posebno su teški „stari“ problemi – Kosovo, odnosi sa Crnom Gorom i saradnja sa ICTY. Takođe je težak „novi“ problem – razjedinjenost vladajuće koalicije i podela na beskompromisne reformatore i mrzovoljne „legaliste“ koji koketiraju sa bivšim režimom.

Zoran Đinđić, obrazovan, odlučan, hrabar i, najvažnije, spreman da građanima kaže istinu znajući da će zbog toga biti nepopularan i izložen životnoj opasnosti, započinje sveobuhvatne reforme. Za dve godine ekonomska situacija se bitno popravlja: inflacija je 10 puta manja, plate su 4 puta veće, spoljni dug je prepolovljen, privatizacija je u zamahu, nema problema sa hranom, lekovima i energentima. Milošević je uhapšen i poslat u Hag. Srbija se vraća u međunarodne institucije, dolaze strani investitori, menja se imidž Srbije i ona postaje lider na Balkanu. Srbija je na dobrom putu. Taj put nije ni kratak, ni siguran ali je, posle dugo vremena, njegova krajnja destinacija – Evropa.

Na početku reformi vojnog i bezbedonosnog sektora Zoran Điniđić je ubijen rukom organizovanog kriminala. Efikasnost reformi koje je sprovodio i ubrzano menjanje Srbije nisu mu oprostile retrogradne snage. Njegovo ubistvo aktivira dugo pripremanu akciju čiji je cilj obračun sa organizovanim kriminalom. Za nešto više od mesec dana policijski je rešeno nekoliko hiljada krivičnih dela, od toga nekoliko desetina ubistava uključujući i atentat na premijera. Kriminalci iz vrha organizovanog kriminala su u zatvoru. Saradnja sa ICTY se nastavlja. Proces privatizacije je u svom zenitu, reforme se nastavljaju. Oni. koje je obradovala smrt Đinđića, raznorodni po političkom opredeljenju, ali ujedinjeni oko ideje zaustavljanja reformi započinju besomučnu kampanju protiv Vlade. Protivnici saradnje sa Hagom, poražene snage bivšeg režima, konzervativni deo pobednika 5. oktobra, svi oni koji ozdravljenjem Srbije gube svoje pozicije, uspevaju da kupovinom poslanika u Parlamentu obore Vladu. Nakon izbora formiraju novu koaliciju gde svako od njih ima svoj deo kolača vlasti. Reforme se mnogostruko usporavaju a stari problemi se usložnjavaju.

Godina 2006. je odavno postavljena kao rok za konačno rešavanje nekoliko problema sa kojima je Srbija odavno suočena. Kosovo, Crna Gora i Hag, će verovatno, ove godine dobiti svoje rešenje. Ujedinjene nacije, Evropska unija i Sjedinjene američke države odavno su se umešale u rešavanje onoga što je srpska politička elita u prošlosti propustila da reši. Nesumnjivo je da su konačna rešenja neophodna ali je takođe važno da ta rešenja budu dobra, odnosno da ne proizvedu nove probleme. Ponoviću još jednom svoje stavove koji su „moja ponuda najmanje loših rešenja“.

KOSOVO

Problem koji postoji stotinu godina. Mnoge generacije političara Srba, Albanaca i onih iz sveta su ovaj problem ili marginalizovali ili povećavali. Poslednju priliku za dobro rešenje su propustili Milošević i njegove kolege Albanci, funkcioneri Saveza komunista Srbije početkom devedesetih godina prošlog veka. Osnov problema je nemogućnost zajedničkog života Srba i Albanaca na teritoriji Kosova i Metohije. Mnogi su razlozi za to ali ih ja na ovom mestu ne bih analizirao.

Naprosto – Srbi i Albanci nikada nisu živeli jedni sa drugima. Uvek su imali podelu na „naš i njihov“ deo grada, sela, posebne restorane, fudbalske klubove, šetališta... Miran život jednih pored drugih, ali nikada jedni sa drugima, je najviši stepen suživota od koga nas dele decenije. Ono što se dešavalo i dešava na toj teritoriji od 1998. godine do danas, ostavilo je duboke tragične tragove koji se ne mogu prevazići. Svako rešenje koje pretpostavlja multietičnost je, u stvari, generator problema. Na Kosovu je takođe prisutna žestoka suprostavljenost dva principa. Princip nemenjanja granica je nepomirljiv sa principom prava na samoopredeljenje. Štaviše, jedan isključuje drugi. Albanci, jedinstveno, žele nezavisnost a to znači nove granice, odnosno menjanje granica. Nemušta formula srpskih političara „više od autonomije, manje od nezavisnosti“ pretpostavlja nemenjanje granica i simbolični suverenitet Srbije nad KiM, što suspenduje pravo na samoopredeljenje.

Konačno, kao i uvek u istoriji Balkana, konačnu odluku donose oni koji ne žive ovde. Zato upravo njih molim da ponovo razmotre rešenje koje smatram najmanje lošim – podelu Kosova na srpski deo, dovoljan za normalan život oko 300 000 Srba koliko ih je bilo na KiM juna 1999. godine kada su međunarodne snage Rezolucijom SB UN 1244 i Kumanovskim sporazumom preuzele kontrolu nad tom teritorijom i na ostali, veći deo, gde žive kososvki Albanci. Prvi deo bi ostao sastavni deo Srbije a drugi bi dobio nezavisnost. Ovakvo rešenje ne bi bilo univerzalno i ne bi proizvelo domino efekat. Prihvatam sve primedbe na ovo rešenje, ali jedino ono stavlja tačku na problem Kosova. Davanje uslovne i bezuslovne nezavisnosti Kosovu bi značilo večnu vitalnu ugroženost Srba na toj teritoriji ili njihovo kolektivno iseljenje sa te teritorije. Vraćanje na stanje pre 1999. godine je nemoguće i niko ga i ne predlaže. Zato oni koji odlučuju treba da podele Kosovo i time stvore trajne uslove za mirnu budućnost ogromnog broja malih običnih ljudi. Posebnim sporazumima treba regulisati status imovine državeSrbije na Kosovu a takođe i zaštitu verskih, istorijskih i kulturnih spomenika na toj teritoriji.

OPSTANAK DRŽAVNE ZAJEDNICE SRBIJA I CRNA GORA

Do okončanja I svetskog rata 1918. godine, Srbija i Crna Gora su bile dve nezavisne države sa međusobnim odnosima koji su definisani kao bratski. Stvaranjem nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, obe su ušle u njen sastav. Nakon II svetskog rata, i Srbija i Crna Gora su postale konstitutivni elementi nove države FNRJ i povratile su deo svoje nezavisnosti. Promenom Ustava 1974. godine, sve republike tadašnje SFRJ su dobile potpuna obeležja nezavisnih država. Savezna država je opstala zahvaljujući ideološkom jedinstvu Saveza komunista Jugoslavije, nosiocu jednopartijskog političkog sistema i harizmom Tita, vođe komunista. Raspadom SKJ počeo je ubrzani raspad SFRJ i već 1992. godine, nova država Savezna republika Jugoslavija je imala samo dve članice, Srbiju i Crnu Goru koje su zadržale visok nivo samostalnosti. Po Ustavu iz 1974. godine zajednička je bila samo vojska, diplomatija i monetarna politika.

Već početkom 1997. godine, rukovodstva dve države dolaze u sukob koji traje do Miloševićevog poraza 2000. godine. U tom periodu Crna Gora uvodi svoju valutu, ne postoji zajednička spoljna politika a VJ je strano telo u Crnoj Gori. Nakon demokratskih promena u Srbiji, obe državne članice, pod pritiskom EU, bivaju naterane da stvore novi provizorijum - Državnu zajednicu SCG koja nema ni jednu izvornu funkciju, čak ni finansiranje. Sve funkcije i sve odluke su posledica usaglašavanja dve strane. Ustavnom poveljom SCG predviđeno je pravo na referendum o nezavisnosti i 21 maj ove godine je dan kada će građani Crne Gore iskoristit to pravo.

Dakle, Srbija i Crna Gora su bile nazavisne do 1918. godine a od 1974. su ponovo praktično nezavisne.

Crna Gora je duboko podeljena po mnogim pitanjima, a posebno po pitanju zajedničke države. Sa jedne strane Đukanovićev DPS, u nezavisnosti vidi krunu svoje dugogodišnje politike i uz sebe ima neznatnu većinu građana. Njegova opozicija je ujedinjena samo oko jedne teme – nedozvoliti nezavisnost.

Aktuelna srpska politička elita je jedva dočekala crnogorski referendum. To je tema o kojoj može da donosi stavove bez ikakve odgovornosti i da, iza te teme, sakriva velike probleme koje ima u svojoj državi. I gle čuda, skoro sve partije, i vlast i opozicija, su saglasne da zajednička država nema alternative. Glavni, praktično jedini, argument za taj stav je tvrdnja da se radi o dva bratska naroda ili da je to jedan narod. Velika podrška unionistima je i stav EU koja tvrdi da će DZ SCG lakše ispuniti standarde neophodne za nastavak i okončanje evropske integracije Srbije i Crne Gore. Niko iz Brisela se nije potrudio da objasni taj stav. Naprosto to je stav EU i kao takav on ima status aksioma. Pogrešno i neodgovorno.

Neotuđivo je pravo građana Crne Gore da na demokratskom referendumu donesu odluku o budućnosti svoje države. Obaveza je političkih subjekata iz Podgorice, Beograda i Brisela da upoznaju crnogorsku javnost sa činjenicama koje su nesporne.

DZ SCG je neodrživa po ustavnom okviru koji je definiše. To je provizorijum koji nema ni jedno relevantno obeležje države. Ne postoji ni jedna izvorna zajednička funkcija a proces usaglašavanja blokira i obesmišljava svaku odluku. Ako postoji većinska volja za zajedničkom državom nužno je redefinisati državnu zajednicu, odnosno dati joj prava obeležja države. Za to ne postoji politička volja ni jedne stranke u obe države. Glasovi na referendumu koji će biti dati za zajedničku državu, bez obzira na razloge takvog izjašnjavanja, biće glasovi za očuvanje neuspelog ustavnopravnog eksperimenta. Nemoguće je dokazati da je DZ SCG jednostavniji način da Srbija i Crna Gora ispune standarde za nastavak i okonačanje evropskih integracija. Brisel se pre dve godine, prekasno kao i mnogo puta ranije, opredelio za politiku dvostrukog koloseka integracija, zasebno za svaku državu članicu pojedinačno, plus poseban treći put za Kosovo. Takav stav je posledica saznanja o ogromnim rezlikama između dve države. Razlike u veličini, broju stanovnika, strukturi privrede, fiskalnoj i monetranoj politici, ostvarenim demokratskim standardima, prioritetima i ciljevima su ogromne i nepremostive.

DZ SCG je neodrživa, bez obzira na rezultate referenduma. Ne postoji politička volja da se kreira usatvnopravno utameljena državna zajednica. Srbi i Crnogorci jesu braća, ali braća retko žive u zajedničkoj sobi. Mogu se i te kako poštovati i pomagati bez obzira što je svako sagradio sebi kuću po svojoj meri.

MEĐUNARODNI KRIVIČNI TRBUNAL ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Bez obzira na sve kontroverze, stare i nove, koje prate osnivanje i rad Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Srbija mora da na zadovoljavajući način ispuni svoje obaveze, zakonske i etičke. Pored međunarodnih dokumenata i domaći zakon na to obavezuje aktuelnu vlast. Vlada Srbije mora da učini sve kako bi uhapsila Ratka Mladića, ako se on nalazi u Srbiji.

Vlast u Srbiji mora da prestane da veliča optužene za ratne zločine. Tačno je da po pretpostvaci nevinosti, oni nisu krivi dok sud ne presudi, ali je takođe tačno da oni nisu heroji.

******

Godina koja odmiče može biti godina konačnog raspleta za mnoge teme koje sputavaju dalje reforme u Srbiji. Da li će se to stvarno desiti, zavisiće pre svega od dva najbitinija faktora. Prvi je vlast u Srbiji i njena rešenost i sposobnost da navedene probleme adekvatno reši. Drugi faktor je međunarodna zajednica, odnosno oni u njoj, koji su sebi dodelili pravo ali i odgovornost da utiču na događaje u Srbiji. Posebno apelujem, na ove druge, svestan njihove moći, da svojim autoritetom, iskustvom i znanjem pomognu građanima Srbije.

Građani Srbije su takođe žrtva zločina sa kraja prošlog stoleća. Oni imaju pravo na novu šansu kao i svi na svetu. Dajte im tu šansu, pogotovo mladima. Učinite da osete svoje pravo na budućnost, omogućite im da vide i osete zadovoljstvo života u Evropi. Liberalizujte vizni režim prema Srbiji tako što ćete ukinuti vize za redovne studente i post diplomce! Pomognite im da steknu znanja i iskustvo toliko potrebno za proces ozdravljenja njihove otadžbine.

(Autor je bivši predsednik Vlade Republike Srbije (2003-2004))

Članak Zorana Živkovića dobili smo od Isntituta IFIMES iz Ljubljane

 
     
     
 
Copyright by NSPM