Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Robert D. Kaplan

Realistična budućnost intervencionizma

Spoljno politički hard-kor realisti (i to ona vrsta koja tvrdi da bi ova zemlja trebalo retko gde da ponovo interveniše) nadaju se da će nakon što smo “kažnjeni” u Iraku, stvari krenuti po njihovom. Što će reći, spoljnu politiku SAD definisaće tvrda jemstva, uz nemilosrdnu, gotovo matematičku primenu principa balansa snaga (balance-of-power principles). Kad čujete neke od njih kako pričaju pomislili biste da ćemo uskoro početi da oponašamo Kinu, koju jedino interesuju izvori energije i povoljni trgovinski sporazumi, i pri tom nimalo ne mari za moralno poboljšanje režima na mestima kao što su Zimbabve, Burma i Uzbekistan.

Ovo je besmislica. Naša spoljna politika uskoro će doživeti prilagođavanje, a ne potpuni preokret. Ni jedna politička partija neće podržati ništa drugo, ukoliko zaista želi da 2008. godine dobije svog predsednika. Pogledajte samo zaprepašćenje u ovoj zemlji usled toga što smo propustili da intervenišemo u Darfuru, čak i uz teret koji već nosimo u Iraku. Izvesno je da će nedavni dokazi da ne možemo nasilno izvoziti naš demokratski sistem, ublažiti naše Vilsonijanske principe (Wilsonian principles), ali ih neće sahraniti. Čist realizam - bez primesa optimizma ili idealizma – imobilisao bi našu “masovno-imigrantsku” demokratiju, koja je uvek sebe videla kao pokretača promena.

Irak će samo zatvoriti post-hladnoratovsko poglavlje u američkoj spoljnoj politici, ono koje je počelo ratom u Zalivu - i sa Bosnom. Nakon kolapsa komunizma 1989. godine, idealizam, izvoz demokratije i humanitarni intervencionizam bili su u modi među novinarima i intelektuacima – onoliko koliko su realizam, uzdržanost i benigna diktatura moderni danas. Pre deset godina, Liberija, Sijera Leone i druge zemlje manje institucionalno razvijene od Iraka, smatrane su glavnim kandidatima za liberalne promene. U to vreme su ljude poput Brenta Skoukrofta i Džejmsa Bejkera napadali ne samo neokonzervativci već i od liberalni internacionalisti. U tim prvim plahovitim post-hladnoratovskim godinama, praktično je predstavljalo uvredu da vas nazovu "realistom".

Činilo se da balkanske intervencije, s obzirom da su donosile strateške dividende, opravdavaju idealistički “misionarski pristup” spoljnoj politici. Intervencija u Bosni 1995. godine, promenila je raspravu iz "Da li NATO treba da postoji?" u "Da li NATO treba da se širi?" Naš rat na Kosovu 1999. godine, kao i događaji od 11. septembra 2001. godine, konačno su omogućili ekspanziju NATO-a na Crno more. To je takođe dovelo do svrgavanja jugoslovenskog čvrstorukaša Slobodana Miloševića, bez izbijanja haosa. Neokonzervativci i drugi koji su podržali naše akcije u Bosni i na Kosovu, potom su duh ove politike doveli do njenog limita u Iraku.

I tako, ono što je 1995. godine započelo ograničenom vazdušnom i kopnenom kampanjom u zapadnom, najrazvijenijem delu nekadašnje Otomanske Imperije, osam godina kasnije okončano je masovnom pešadijskom invazijom u njenom istočnom, najnerazvijenijem delu. Ova poslednja intervencija ne samo da je bila mnogo ambicioznija od one prve, već je u okupacionoj fazi bila i mnogo nekompetentnije izvedena. Zato je i propala.

Pouka iz toga nije da mi nećemo ponovo intervenisati. Hoćemo, i to često. Ali, činićemo to uz oprez i oklevanje pokazano devedesetih, i jedino kao deo autentične koalicije. Naime, kao što je rat NATO-a na Kosovu imao britansko lice i glas – svog portparola, Džejmija Šea – bilo koja intervencija u Severnoj Koreji (ako do nje ikada dođe), postaviće u prvi plan južnokorejsku vojsku i biće izvedena uz implicitnu saradnju kineske armije. U protivnom, nećemo intervenisati.

Ekspanzija u razmeštanju naših trupa u Africi, kao i prerastanje NATO-a u “globalnu policijsku silu”, ukazuje na aktivističko vojno prisustvo u inostranstvu. Od Senegala na Atlantiku do Džibutija u Adenskom zalivu – preko cele Sahare - marinci i specijalne armijske snage izvode trenažne misije – ne samo radi obuke domaćih snaga za lov na islamske teroriste, već i u cilju profesionalizacije vojski “mladih” demokratija i razvoja osovine pan-afričkih interventnih snaga sa američkim osloncem, koje će se baviti “budućim Darfurima,”. Smanjivanje naših snaga u Iraku, ma kako okolnosti bile ponižavajuće, u konačnom će osloboditi ljudstvo i opremu za takva manje kontraverzna raspoređivanja snaga manjeg obima, koja će uvek imati i civilni element (1).

NATO se kreće na paralenom koloseku. Ono što je posle 1989. godine počelo sa “opremi i obuči” misijama reformi armija zemalja članica bivšeg Varšavskog pakta u istočnoj Evropi, proširilo se do Kavkaza i centralne Azije pod programom “Partnerstvo za mir.” Trenutna misija NATO u Avganistanu i njeno restruktuiranje pod generalom američkih marinaca, Džejmsom Džonsom, u ekspedicione, više pomorski bazirane snage, ukazuje na to kako će NATO moći da svoje snage razmešta brže i češće radi regulisanja vanrednih situacija koje su izvan zona njihovih nadležnosti.

Kako ulazimo u eru u kojoj će, više nego ikada pre, ljudi stradati ili ostajati bez domova usled prirodnih katastrofa, uz rast populacije u zonama ugroženim klimatskim promenama, od naših vojnih i civilnih agencija očekivaće se da se bave velikim brojem vanrednih situacija. Spasilačka operacija posle cunamija 2004-2005. godine, po vođstvom Pacifičke komande SAD, predstavljala je uvodni čin za raspoređivanja koja će tek uslediti.

Debakl u Iraku samo je ojačao tvrdnje realista, koje su devedesetih godina idealisti potcenjivali, da geografsko, istorijsko i kulturno nasleđe zaista postavljaju limite onoga što u konkretnom mestu može da se postigne. Ali iskustvo sa Balkana ojačalo je tvrdnje idealista koje su podjednako tačne: uvek treba raditi blizu granica mogućeg, pre nego cinično odustati od nekog mesta. U ovoj deceniji idealisti su otišli predaleko, dok u prethodnoj realisti nisu otišli dovoljno daleko.

Irak je dao novi legitimitet realizmu, što je dobro. Ali bez idealističke komponente u našoj spoljnoj politici, neće biti ničega po čemu bismo se razlikovali od naših suparnika. A to bi, samo od sebe, dovelo do opadanja američke moći.

Autor je nacionalni korespondent za časopis “Atlantic Monthly” i gostujući profesor na Pomorskoj Akademiji SAD.

Fusnote:

1. Civil affairs (CA) – važan element američke doktrine civilno-vojnih operacija; obuhvata odnos prema lokalnoj populaciji a tiče se pre svega procesa izgradnje odnosa tolerancije između lokalnih vlasti i stanovništva i snaga SAD. Najčešće se sprovodi kroz poboljšavanje odnosa sa lokalnim vlastima i kroz pomoć ili čak neposredno sprovođenje određenih akitvnosti za koje bi inače bile nadležne lokalne vlasti, u slučajevima kada one za to nemaju kapaciteta (kadrovskih, novčanih, itd.), prim.prev.

Naslov originala: “Interventionism's Realistic Future” By Robert D. Kaplan Washington Post, November 22, 2006

Prevod: NSPM

 

 

 
 
Copyright by NSPM