Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Savremeni svet

   

 

Mila Alečković Nikolić

PSIHOPATIJA KAO NOVA SLIKA SVETA

Vreme bez aksiologije i bez greha

Relativizacija i brisanje granice između pojmova dobra i zla, jedan je od najpogubnijih momenata za ljudsku psihu koji donosi, s jedne strane, shizofrene, a sa druge psihopatske obrise i posledice. Dokle god u ljudskoj psihi postoji Dobro i postoji Zlo, dotle čovek može da teži da izbegne Zlo i da dostigne Dobro, u čemu se, kroz različite forme i posrtanja, sastoji i čitav smisao njegovog života. Pojedinci koji ne poseduju osećaj za ovu razliku, na neki od načina bivaju kažnjeni. Ali, ako čitavo ljudsko društvo prestaje da pravi razliku između Dobra i Zla, ili ako pođe putem koji nije u stanju da razluči jedno od drugog (u slučaju da se nekim trećim regulatorom, kao što je novac jedno može formalno prevesti u drugo bez iskorenjivanja Zlog, odnosno bez iskorenjivanja ljudske patnje), onda čovečanstvu preti povratak u opasnu istorijsku regresiju.

Staro doba bilo je doba temeljenja hijerarhije i vrednosti. Ako je za Platona filosof bio uzvišeniji od ratnika, a ratnik uzvišeniji od privređivača, to je zato što su kovane hijerarhizovane vrednosti. Legitimizacija društvenog poretka i trancendentalne hijerarhije u starom dobu, jeste sveto i božansko proviđenje koje je dolazilo izvan ljudske zajednice. Ono je u društvu čuvalo kakav takav osećaj kolektivne krivice, odnosno , postojao je realni pojam počinjenja greha i pokajanja.

Takva nepromenljivost društvenog poretka starog doba imala je dva oblika. Prvi je spoljašnji u odnosu na društvenu zajednicu, a drugi je bio neka vrste unutrašnje emergencije društva, u tradicionalističkoj koncepciji božanskog kao oblika svete prirode, odnosno prirode kao božanskog.

Drugi oblik starog poretka legitimizovan je teorijom prirodnog prava ili anglosaksonskim `comon law` (us, coutumes), u suštini ineističkom antropologijom. To je bila slika sveta koja je primat davala urođenom i mehanički prenetom, a ne onome što je u životnoj sredini i u društvu stečeno. Društvo se reprodukovalo kao determinisano, zauvek strukturirano i hijerarhizovano.

Bilo da je ova druga slika božanske transcendencije shvaćena kao racionalni kalkulatorski individualizam i egoizam (Tomas Hobs), ili egoizam sa simpatijama za drugog (Dejvid Hjum, Džon Lok, Adam Smit), ili utilitarni egoizam (Džeremi Bentam), ili empatijska komunikacija i altruizam, koja je od Aristotela i Svetog Tome Akvinskog vodila linijom do Rusoa, čitava slika sveta ovoga doba bila je hijerarhizovana, ineistička, statička i društveno nepromenljiva.

Ljudsko društvo vodila je božja promisao. U ime sakralnog i svetog, božji zastupnici donosili su sve političke i druge društvene odluke. Politička organizovanost postojala je da bi se ovaj sistem, odnosno božji poredak poštovao. Vreme nije bilo doživljeno kao linearno, nego kao ciklično. Kolektivizam i narodni duh Volkgeist ili Kultur , koji je iz te nužnosti sledio, nije imao nikakvu alternativu, a individualne `slobode` nisu značile ništa.

Sa racionalističkom teorijom saznanja, koja će ljudskoj zajednici i shvatanju sudbine doneti novi oblik slobode, rodiće se i nova velika psihološka iskušenja i ropstva. Ući ćemo u epohu traženih individualnih sloboda, ali će ona sve više izlaziti iz polja aksiologije i imati sve manje jasno poimanje Dobra i Zla.

U doba laiciteta i racionalne epistemologije, vreme više nije shvaćeno kao ciklično i judeo-hrišćanska poruka da se Spas (u početku božanski, a ne ovozemaljski) nalazi u budućnosti, odnosno da je vreme kontinuirano, istorijsko i linearno (koju preuzima prosvetiteljstvo u obliku «Progresa»), otvara novo doba. Prvi element tog modernizma javlja se u 16. veku kada protestantizam prihvata i ustanovljava da je svaki pojedinac, nezavisno od religioznih autoriteta, slobodan da interpretira svete tekstove. U daljem razvoju društva i nametanju individualne volje, sakralna društvena zajednica polako će postajati društveni skup koji će početi da se održava na skupini interesa, a ljudska ličnost će postajati atomizovana jedinka. Moderni individualizam koji Spas sada traži u ovozemaljskom donjem, a ne božjem, gornjem svetu, u ovome trenutku već je ustoličen.

Iako i katolici i protestanti sasvim izvesno ovim ustanovljavaju moral slobode i odgovornosti (i pored katoličkog «absolvo te»), za razliku od katoličke filozofije društva i jednakosti, protestanti, kalvinisti i njima slična učenja, zadržali su shvatanje o predestinaciji i božjoj izabranosti, odnosno o ljudskoj nejednakosti (ovoga puta i na zemlji i na nebu). U tom gledanju na smisao ljudskog života, onaj ko na ovom zemaljskom svetu uspe, u svom uspehu vidi znak svoje izabranosti, dok onaj koji u životu i poslu ne uspe, u svom porazu takođe vidi neumitnu božju volju da ne uspe. I pored toga što je bio uvod u modernizam i individualizam, protestantizam ovim u ljudsko shvatanje unosi i neku vrstu inegalitarizma, odnosno predestinirane nejednakosti ljudi , koja će mnogo kasnije, poslužiti da pasivistički opravda sve nejaednakosti i nepravde društva nerazvijenog i početnog kapitalizma, odnosno sistema nejednakih društvenih mogućnosti (koji, recimo, i danas, 2006., vlada u tranzicionoj Srbiji).

Sveto i transcendentalno je u novom dobu nestalo, a verbalno pozivanje na njih počelo je da služi isključivo u utilitarne i makijavelističke političke ovozemaljske svrhe.

Aleksander Hamilton (Alexander Hamilton) će u Americi proklamovati novčanu korupciju kao nužan fenomen novovekovne demokratije, počeće era finansijskih i vojno-industrijskih ratova i otvoriće se svet finansijske spekulacije u kome demokratija, nekadašnja «vladavina naroda», više neće moći da se posmatra bez igre ucene i velikih suma novca među interesnim grupama i oligarsima. Moralni i vrednosni aspekt će u funkcionisanju društva biti gotovo izbrisan (odnosno ostaće još samo njegov verbalni aspekt), jer će lakše biti onome koji je počinio greh ili zločin, a imućan je, dok će onaj koji je potpuno nevin, ali siromašan, biti kažnjen. Tako će sam princip slobode u ime koga je ljudsko društvo težilo da sebe (bez viših transcendentalnih sila) uređuje, sada, u novom obliku totalitarizma, biti ukinut.

Rusoova društvena geštaltistička (više od prostog zbira jedinki) «volonté générale» će nestati, a najprostiji kvantitativni zbir sebičnih interesa atomizovanih jedinki vladaće ljudskim društvom kao kakofonija «javnog mnjenja», bez orijentacije na vrednosti ili na društvo vrlina. Sigmund Frojd će opisivati patologiju upravo tog čoveka koji je napustio transcendenciju i povukao sve u unutrašnjost sopstvene ličnosti, dok će Karl Gustav Jung i dalje verovati da je ljudsko biće lišeno nečega višeg od (iznad) sebe, u stv a ri gola iluzija.

Mišel Fuko će postaviti tačnu dijagnozu da se zrelost i humanost jednog društva mere najpre njegovim odnosom prema smrti i ludilu, koji u ovakvim sistemima načelno takođe predstavljaju «robu» podložnu «novčanoj regulaciji ».

Sa mnogo razloga može se reći da su ta implicitna filozofija profanog, vulgarnog i diktatorskog materijalizma i taj vrednosni sistem, odnosno, bolje reći njegovo odsustvo, i dan danas dominantna filozofija savremenih globalističkih društava, a mi Srbi sveta smo ih, našim životima, dobro upoznali.

Sve je «korisna laž» bez osećaja krivice i svi «Hrišćani» na modernoj političkoj sceni su lažni

Anglosaksonski utilitarizam Džeremi Bentama, kao moćna etička teorija, u stvari je izdanak slike sveta i doživljaja prirode čoveka Tomasa Hobsa i Džona Loka.

Utilitaristička teorija etičkog delanja je svakako na suprotnoj strani od Kantovske (i Rusoovske) slike sveta, od simpatija ili altruizma prema drugom čoveku, od stava recipročnog poštovanja, od hrišćanskog principa nevinosti i žrtve pojedinca, od zla kao kategorije koja ne zavisi od broja mrtvih već od namere da se zlo čini, ili od vere u pravdu. Utilitarizam će sve ove iskonske vrednosti vešto logički preformulisati da bi pronašao koh e renciju u samom ljudskom nekontrolisanom i nedoslednom empirijskom ponašanju, uvešće u rasuđivanje princip velikog broja i princip koristi i korisnosti. Uprkos svemu, on će u osnovi ostati dopadljiva, ali nekoherentna etička doktrina, odnosno teorija, u krajnjoj konsekvenci, protivrečna samoj sebi.

Makijavelizam i Mazarenizam ( Cardinal Jules Mazarin ) kao političke svetovne strategije koje ne nose nužnost etičkih dokaza, na ljudsku protivrečnost neće se obazirati. Utilitarna etička (samopobijajuća) misao tako će se odvojiti od prostih društvenih i političkih strategija i praksi.

Tiranija većine u demokratiji (koju su kritikovali, svako na svoj način, još Platon, Aristotel, Monteskije, Ruso, Stjuart Mil, Hegel, Boden, Berk, Tokvil...) u novoj ideologiji društava bez svetog i bez institucionalizovanog osećaja greha, krivice i pokajanja,odnosno dobra i zla, spojiće se sa novim diktatorskim centralizmom modernog oligarhijsko-globalističkog tipa koji eksploatiše čitav svet za račun manjinskog finansijskog supra-nacionalnog centra. Tako će princip tiranije većine, najveći problem svake demokratije, princip zbira sebičnih jedinki i princip «mnjenja», ovde prerasti u tiraniju bogate manjine koja je prisvojila upravo ove vrednosti tiranske većine. To više neće biti aristokratska manjina (koja je društvenom većinom vladala oslanjajući se na određene vrednosti), već će to postati upotrebna i lukava esencija korumpirane bezlične mase Mek Dugalovog ( Mc Dougal ) nagona gomile koja se, u skladu sa novim duhom utilitarnog materijalizma, a bez ijedne aristokratske vrednosti, pretvorila u manjinsku finansijsku tiransku strukturu.

Šta više, ove strukture postaće monopolističke i potpuno netransparentne u političkom i ekonomskom odlučivanju, tako da će kršiti i sopstveni princip koji po svetu, odnosno u provincijama Carstva proklamuju (Sjedinjene Američke Države, recimo, svuda u svetu proklamuju svet otvorenog i slobodnog tržišta, zabranjujući čak lokalnim državama da profitiraju od sirovina koje se nalaze na njihovim teritorijama, ali zato na najvišem nivou naređuju, kada to njima odgovara, isključivi monopol, kakav je bio pokušaj da se kineskoj robi odredi limit, samo zato što se Kina pokazala sposobnijom da svojom jevtinom robom preplavi svetsko tržište). Gotovo sve današnje finansijske globalističke organizacije i političke struktrure moći, lice su upravo rečenog centralizma, monopolizma i licemerja slobode odlučivanja ili prividne slobode tržišta.

Hrišćani na današnjoj političkoj sceni sa svojim vrednostima više u stvari ne postoje, osim estetski ili paradno, kao subliminalna slika nekadašnjih življenih vrednosti. Biti danas, recimo, «demohrišćanin», konzervativni hrišćanin i slično, a prihvatati takav oblik neoliberalnog finansijskog totalitarizma, više ne znači ništa. Karikatura globalističkih političkih stranaka čiji članovi na vratovima nose krstove, ali zato učestvuju u sistemskim korupcijama globalnog društva prihvatajući i opravdavajući ih a priori u svojim programima, onima u društvu koji su još sačuvali neku veru, sasvim je providna i tragična.

Krađa ili otimačina se u ovakvim sistemima više ne tretiraju kao zločin i greh, već kao dokaz prilagođenosti sistemu koji sam počiva na krađi kao aksiomu. Sada je zločin sve ono što je nekada, u starom dobu svetog i transcendentalnog bila svetinja: braniti sopstvenu teritoriju, braniti čast, odgovoriti na izazov, pružiti otpor, pokazati uvredu i odgovoriti na nju, reagovati u ime ponosa (staro aristokratsko pravilo), zločin je voleti svoj narod, najzad, zločin je i biti vojnik. Ali, zato: ukrasti, slagati, proneveriti, živeti u korupciji, podmititi, dovesti nekoga u iskušenje ili «kupiti» svedoka, platiti lažno svedočenje ili sudsku presudu, više, u ovom «soft» obliku finansijskog totalitarizma nisu zločini, već su takvi akti doživljeni kao sposobnosti utilitarnog prilagođavanja koje se u utilitarnoj zajednici ponekada deklarativno osuđuje, ali u praksi visoko nagrađuje. Članovi društva koji nisu skloni korupciji i krađi, niti profesijama koje se bave obrtanjem novca, marginalizovani su. Društvo ili nema mehanizam da se sa korupcijom izbori, ili je smatra potpuno normalnom pojavom protiv koje je nemoguće boriti se, jer se upravo njome sve «demokratski» rešava. U Americi je, na taj način, više oblika i tipova korupcije potpuno institucionalizovano (klijentalizam, patrimonijalizam, nepotizam, finansijski lobiji: rent seeking behavior , pork barelling , log - rolling , give and take system … ).

Ali, ovo se sasvim pouzdan znak da nešto sa našim vekovnim shvatanjem demokratije nije u redu.

21 vek: agresivni svet bez društvene krivice i bez osećaja za greh: bolesna, odnosno psihopatska strana globalizacije

Od vajkada ljudska priroda ima dve globalne tendencije: jednu da svodi i uprošćava fenomene i život , i drugu , da ih usložnjava, čini raznovrsnijim i bogatijim. Obe ove, reklo bi se psihobiološke, pa tek onda saznajne i epistemološke kategorije, imaju svoj pozitivan aspekt u onoj meri u kojoj nisu isključive. Međutim, kada postanu isključive i ekstremne, kada se postave u svom ekstremnom, naduvanom, omnipotentnom vidu, one postaju i individualno i kolektivno-društveno, štetne i patološke. Količina agresije koja se uloži da bi se nešto ukinulo, potisnulo ili poravnalo (bez društvenog institucionalnog osećaja krivice), upravo je proporcionalna psihološkoj društvenoj bolesti koja se iza toga krije, odnosno novoj, psihopatskoj slici sveta.

Težnja da sve krene u potpuno relativnim pravcima gde se neće tražiti, niti pronaći bilo šta ljudski univerzalno, jednako je negativna, kao i ona da se sve na silu i agresivno svede na istovetno, na jednako i nepromenljivo, na isti oblik života bez razlike i bogatstva, na samo jedan uzrok, na samo jedan jedini razlog, na nepromenljivost i prinudu. U psihološkoj ravni ovo je ravno nagonu smrti (koji svaki čovek i kolektiv u sebi nasuprot nagonu života latentno nose), a u političkoj, ekonomskoj i sociološkoj ravni, ovo je jednako obliku nasilničkog hegemonizma, koji ne vodi računa o normalnim i nužnim razlikama kao primarnoj odlici društvenog života i pred sobom, bez krivice, uništava sve što je drugojačije i različito.

Ako izuzmemo nove tehnološke i tehničke oblike, globalizam je istorijski vrlo stara pojava. Različiti oblici globalističke tendencije i namere provlače se kroz čitavu ljudsku istoriju hiljadama godina.

Mi nesumljivo danas već svi živimo u svetu psihološkog i tehničkog globalizma, u onom smislu u kome smo (otkrivajući zakone ljudske prirode) pronašli nešto univerzalno i jednako za sve nas, ili u onome u kome smo u XXI veku svi povezani savršenstvom tehnike, globalističkim optičkim kablovima i internetom. To je po svemu sudeći onaj aspekt globalizma koji je za čovečanstvo srećan, pozitivan i ujedinjujući. Negativno u globalizmu počinje onoga trenutka kada se bogatstvo ljudskih tradicija, kultura i iskustava, zarad globalne centralističke interesne kontrole, označi kao ometajući faktor te kada se javi, koliko i istorija stara , ljudska težnja (oblikovana danas modernom tehnikom) da se sve svede na kontrolisano i istovetno. Ista težnja odmah poništava sve što je u globalizmu bilo dobro, a zarad totalitarne kontrole, koja život olakšava samo manjinskim delovima društva (onima koji kontrolišu, a nikako i društvenoj celini), ona počinje da žrtvuje samo čovečanstvo. To je trenutak kada se porađaju sve političke zloupotrebe, sve tiranije, svi hegemonizmi, sve zabrane i svi redukcionizmi. Upravo ovaj redukcionistički aspekt globalnog sveta, ne onaj koji ujedinjuje, već onaj koji agresivno siromaši i redukuje, smatraću negativnim u analizi različitih aspekata današnjeg fenomena globalizma.

Tako definisan, globalizam izrasta u jednu hegemonističko-monoteističku ideologiju koja ne priznaje nijednu drugu razliku, u sliku sveta koja se svima na silu nameće (jer ono što je prirodno dobro nije ni potrebno nametati), kao i u oblik moderne tiranije koja koristi jezičku dvosmislenost, te u ime najpozitivnijeg u jedinstvu razlika ukida jedinstvo razlika , zadržavajući samo prinudnu istost . To je oblik globalizma , koji će stvoriti jedan novi oblik društvene psihopatije bez ikakvog osećaja krivice, o kome ovde govorim i koji psihološki i moralno odbacujem.

Postavlja se naravno pitanje: postoji li neki nosilac ove ideologije nasilnog svođenja na istovetnost, postoji li za to neki nominalni krivac i uzročnik?

Naravno, prvi i osnovni krivac je nagon smrti (u depresiji ili preokrenutoj depresiji, odnosno agresiji i nasilju bez osećaja krivice) prisutan latentno u svakom čoveku i u svakom kolektivu. Perseveracija, istost, svođenje i siromašenje uvek su bila njegova skrivena lica koja se u nekom trenutku ljudske teške istorije, u oslabljenom društvenom imunitetu, pojavljuju. Može se plauzibilno pretpostaviti da su se posle svih velikih uspona u ljudskoj istoriji, pojavljivali ovakvi trenuci poravnjanja i padova, odnosno regresije, koji su, moguće je, upravo kroz krizu rađali nova pitanja i nove zalete. Naravno, ovo je optimistička pretpostavka. Ona pesimistička mogla bi da postulira da ljudska civilizacija već sada, posle nekoliko hiljada godina, ima sasvim izvesno, silazni tok.

U ravni svetovne krivice, da se tako izrazim, dominantna filozofska, psihološka, sociološka, kulturna, ekonomska, spoljno-politička, politička i vojna ideologija trenutno najveće vojne (ne kulturne, niti moralne) sile sveta, preuzela je danas na sebe ulogu koju je nekada igralo više ideoloških carstava istovremeno. Multipolarni svet značio je mogućnost izbora i razlika, mogućnost opredeljenja, mogućnost različitih iskustava i sloboda, iako su u njemu postojale borbe. Ali, ono što je za ljudsku slobodu metafizički suštinsko, to je da je u takvom svetu bio moguć izbor . Današnji hegemonični svet, odnosno onaj koji kao takav želi da se nametne svima bez nijansi, više ne priznaje izbor kao čin ljudske slobode. U ovoj slici sveta sve mora ući pod kapu jedne ideologije, sve mora biti nametnuto (spolja) i kontrolisano, sve mora biti slično ili isto i podređeno uskom krugu plutokratijsko-oligarhijske nadnacionalne administracije, odnosno vlasti.

To je dakle (i samo to) globalizam o kome je reč u kritici globalizma. Nije reč o multipolarnom globalizmu, niti je reč o povezujućem globalizmu, već isključivo o hegemoničnom, centralističkom, nasilnom globalizmu, ili uprošćeno, rekla bih : o novoj psihopatskoj slici XXI veka .

Ali šta je političko-međunarodni ` Weltanschauung ` nosioca takvog globalizma, odnosno najveće vojne sile sveta i kakav je njen uticaj na današnje međunarodne organizacije? Kakav je odjek na ovo veliko `levijatanstvo` u samoj današnjoj Evropi?

Gotovo sve svetske organizacije, za koje se pretpostavljalo da su `multipolarne` i u pravom smislu reči internacionalne, kontrolišu danas Sjedinjene američke države putem javne ili tajne, direktne ili indirektne vojne i finansijeske sile, tačnije prinude: od svetske banke, preko najrazličitijih finansijskih organizama, do Ujedinjenih Nacija.

U osvitu novoga veka, “Ujedinjene Nacije” nisu više ono što su bile, a ljudsko upravljanje sudbinom i životima, posle trnovitog puta istorije i večitih žrtvenih eksperimenata, svelo se u jednom delu sveta na poraz hrišćanskog duha koji je u pozadini držao čovečanstvo i na merkantilistički oblik ograničavanja ili čak poništavanja čovekovih prava i sloboda. U svetu u kome je, kako je rečeno, bolje biti kriv i bogat, nego nevin a siromašan, osnovne ljudske i političke slobode povezuju se isključivo sa finansijskom moći ili nemoći žrtve, čime se one, po definiciji ukidaju, budući da osnovna ljudska prava predhode svim drugim finansijskim pravima i obavezama.

Kako definisati osnovne crte ovog patološkog, agresivnog hegemoničnog globalizma, sa osnovnom karakteristikom, psihopatskim odsustvom osećaja greha i krivice?

Logički povezane karakteristike date pojave, a koje prožimaju sve domene ljudskog života (filozofski, psihološki, sociološki, kulturni, informativni, ekonomski, politički i vojni), mogle bi se svesti na sledeće odlike:

•  NASILjE I KONTROLA (nasilno nametanje svih obrazaca života, bez obzira na glas biračkog tela u različitim društvima i zemljama sveta)

•  JEDNOOBRAZNOST I ISTOST (uniformisanost u svim domenima života radi olakšanog nadzora od strane uskih supra-nacionalnih oligarhijsko-finansijskih krugova)

•  HEGEMONIJA (kulturna informacijska, ekonomska i vojna hegemonija supra-nacionalnog oligarhijsko-plutokratijskog tipa, koji počiva na sistemu veštačkog ekonomskog zaduživanja zemalja)

•  FINANSIJSKO-BANKARSKA REDUKCIJA slike sveta uz nipodaštavanje svih drugih oblika i kategorija ljudskog života, kao i predstavljanje ekonomskih zakonitosti kao `naučnih i nužnih`, nezavisnih od socioloških i društvenih odluka (upravo ono što je nekada činio marksizam). Ovo je momenat ukidanja svake aksiologije i društvene vertikale.

•  FINANSIJSKA SPEKULACIJA, KORUPCIJA I KRAĐA NISU VIŠE ZLOČIN, odnosno ne tretiraju se kao zločin, jer čitav sistem počiva na njima.

•  ASIMETRIČNOST (kulturna, ekonomska i vojna asimetričnost bez ikakvog reciprociteta jesu specifičan oblik nasilja, koja se najbolje ogleda u asimetričnim ratovima).

•  SINHRONICITET BEZ DIJAHRONIJE (potiskivanje, zaborav i zabrana istorijskog identiteta, tradicija, običaja i sećanja, proglašenih za civilizacijski `štetne kategorije`). Pravo na tradiciju ne ulazi više u domen ljudskih prava, što je samo po sebi izuzetno patološki fenomen, budući da svi psiholozi znaju da «sadašnjeg ili budućeg psihološkog identiteta» bez «prošlog identiteta» nema.

•  PSIHOPATSKA BEKRUPULOZNA RASKORENjENA I ZAVIDNA, ATOMIZOVANA JEDINKA, kao daleki potomak teorije Hobsa i Loka, koju u životu drže samo strah od drugog i interes da se satre druga jedinka, novi (stari) je proizvod ovakvih društava. Ne biti milosrdan, nemati osećaj sažaljenja niti krivice, dati samom sebi posle svakog greha laki i brzi «apsolvo te», izveden je obrazac društveno poželjnog i nagrađenog ponašanja.

Psihopata kao novi tip ličnosti jeste neoliberalni pandan nekadašnjem «novom čoveku» komunizma

Psihološki i sociološki bihejviorizam, ili izvrnut Skinerov kavez («veliki brat»), samo su društveno nerazumevanje i neuko primenjivanje ozbiljnih psiholoških zakona teorije učenja i uslovljavanja. Inžinjeri ovakvih patoloških zajednica upravo ne poznaju zakone psihologije, koji već dugo vremena čoveku daju mogućnost da neke opasnosti izbegne, upravo zato što nauka poznaje kako deluju zakoni ljudske psihe.

U društvenom smislu, psihopata je recipročan slici novoga društva: on je spoj oslobođenog od cenzure, bezbožnog, materijalističkog i utilitarnog čoveka, koji se odavno ne oslanja na um, a nekada više ni na razum.

Osnovna karakteristika fenomena «psihopatije» u kliničkoj dijagnostici jeste: agresija usmerena na spoljašnji svet (a ne na unutra) i nepostojanje osećaja krivice, odnosno nemogućnost izazivanja takvog osećanja kod lica određenog kao «psihopatsko». Sa psihopatom je iz navedenog razloga nemoguća bilo kakva psihoterapija koja počiva upravo na izazivanju osećaja krivice (bolestan čovek je konkretno ili egzistencijalno kriv ili prema drugima, ili prema samome sebi). Psihopata je čovek koji je karakterno deformisan i organski je razarač svake zajednice. Neretko je u sprezi sa autoritarnim i pervertiranim tipom ličnosti, heteronomnog morala koji je odlično opisao Adorno.

U slučaju visoke inteligencije psihopata je manipulator i sadista nesposoban za moralna osećanja (jer nema formiranu instancu savesti, Nad Ja), a u slučaju niskog intelektualnog faktora, iz ove se grupe obično regrutuju ubice ili krvni zločinci. U psihopatologiji su poznati i prepoznatljivi po tome što se nikada ne kaju za počinjena ubistva (upravo zbog nepostojanja osećaja krivice), nego se ponekada čak i javno ponose njima, najavljujući počinjenje novih. Njihova samorefleksija je ravna nuli, a destruktivna šteta koju čine drugim članovima zajednice, ogromna. Možda je potrebno podsetiti na to da krvni ubica u najvećoj vojnoj sili sveta, bez obzira na težinu svoga zločina, pod uslovom da ima materijalne mogućnosti, može da plati svoju uslovnu (ili bezuslovnu) slobodu, čime se obesmišljava svaka pravda ili težnja ka njoj. Na električnu stolicu u ovakvim uslovima odlaze samo oni zločinci koji nisu u mogućnosti da svoju slobodu otkupe.

Društvo koje favorizuje surovo takmičenje bez jasnih pravila, ne kažnjavajući materijalno bogate, već isključivo siromašne (koji nisu imali ni jednakost početnih mogućnosti, odnosno često ni prilike da postanu materijalno bogati) najbolji je humus za ovakvu potisnutu psihološku strukturu ličnosti, odnosno za njeno isplivavanje na društvenu površinu.

Novi ili stari tip ličnosti u finansijskom totalitarizmu odmenio je nekadašnjeg «novog čoveka» iz doba komunizma: to je raskorenjeni, zavidni, interesni «profi-man» i društveni psihopata (egoista, hedonista, bezobziran, amoralan, agresivan, analno strukturiran, uz odsustvo osećaja krivice ili milosti, surov i ponizan istovremeno), koji krči svoj put u vrh ljudskog utilitarnog društva, a ono ni samo više nema mehanizme da ga osudi i kazni.

Psihološki identitet čoveka u ovakvom sistemu se otopio, a prirodne posledice ove završne drame postale su vidljive: ljudska udvojenost, površnost, nedoslednost, prevrtljivost i agresivnost bez obzira i ikakvog milosrđa prema slabijem, koji se doživljava kao nužni društveni otpad. «Cezarizam», ali onaj bez stvarne duhovne i fizičke moći, zarazio je blede likove megalomanskog hoda po kvazi-demokratskoj svakodnevici. Društvene lutke na koncu izlaze na scenu i svaku rečenicu počinju i završavaju sa «Ja». Svako od hiljadu i jednog «Ja» novonastale društvene bezbožne i beztranscendentalne, megalomanske horizontale želi da se samo ono izdigne nad drugima. Svi zakoni Keopsove piramide u kojoj duša ne truli jer poštuje visinu, uništeni su. Ova moderna darvinistička društvena i politička igra je igra bez pravila, igra «neograničenog nereda», kako bi rekao Robert Muzil, u kojoj glas «i» svemoćno povezuje bilo šta sa bilo čim. Sve se nalazi u incestuoznoj haotičnoj vezi i spletu, sve je jednako i poravnano . Uprkos tome, svako pojedinačno beznačajno Ja želi da satre drugo konkurentno Ja. Srpska današnja duhovna tranzicija je Ja-centrična, histerična, površna i prevrtljiva.

Princip plebsa: otmi, zgrabi, prevari, slaži, budi bučan, razgoliti se, zavedi...nadjačao je nekadašnje hrišćanske i aristokratske principe građene i branjene stotinama godina i izmenio fenotip hrišćanskih likova. Na sreću, u čoveku su ostali još genotip i arhetip. Oni u raskorenjenoj, pobesneloj, «oslobođenoj», sebičnoj jedinki 21, veka, kao dar više sile, i dalje latentno žive i traju.

Jer da nema njih, ne bismo mogli na same sebe, niti na naše psihološko slepilo, čak ni da se osvrnemo.

Zaključak

Svet onakav kakvog ga nudi novi oblik totalitarizma, jeste, prosto rečeno, neizdržljiv, jer je haotičan i nepravedan, a nepravda je samo jedno od lica nagona smrti.

Berđajev je socijalne klase smatrao besmislicom ( u odnosu na istinske razlike među ličnostima), ali je pisao da je društvo u kome svako radi za svakoga mnogo humanije od onog u kome su svi svima samo psihopatsko, usputno i prolazno sredstvo u dostizanju nekog utilitarnog svetovnog cilja. Ovaj autor je po svemu sudeći nosio u sebi snažan arhetip smisla života hrišćanske (pre svega istočne) crkve, zamisao socijalne pravde, zatim francuski «socijalni ugovor» kao tekovinu 17. veka, i čitavu ljudsku dugu borbu za osmišljavanje humanog postojanja.

Da li je u 21. veku moguć povratak na demokratiju prema vrednosti , a ne isključivo prema agresivnoj brojčanoj nadmoći? Da li je moguće ponovo pronalaženje smisla za kojim smo tragali toliko stotina godina? Možemo li da zaustavimo kolektivnu autodestrukciju i da se vratimo na istinsko traženje ljudske psihološke i političke slobode?

Možemo li opet da stvorimo «novog-starog čoveka» koji ne mora da se plaši božjih visina, ali koji mora da uvidi besmisao svoga trajanja u psihopatskoj, reduciranoj slici utilitarnog, a istovremeno besmislenog sveta?

Ako bismo osetili barem stid pred analizom patološkog stanja psihopatije u kome se danas kao ljudska zajednica nalazimo (naravno da sam psihopata nije u mogućnosti da ovo oseti, jer je to za njega «ponavljanje principa»), takva analiza onih koji su na drugoj egzistencijalnoj strani, već bi bila veoma ohrabrujuća.

«Stid je osećaj koji će spasti čovečanstvo», kaže jedna stara ruska poslovica preživela vekovima, verovatno zato što je smeštena negde duboko, u zajedničkom psihološkom arhetipu svih nas.

Abstract :

The aim of the paper is to call attention to axiological, psychological and historical foundations of the problem of freedom in modern society. In the first part of the paper the question is how to achieve psychological comprehension of the historical developpement of the idea of psychology of liberalism, the idea of `common law` and rational utilitarism (Hobbes, Locke, Smith, Bentham), of rationalism (Kant) and socialism (Rousseau).

In the second part of the paper; the aim is to analyse the concept of globalization as a positive/negative process, and the democraty as a sistem who tolerate the modern corruption (rent seeking behavior , pork barelling, log-rolling, take and give system).

Finally, in the third part the goal of our analysis is to show what is the psychology of the new type of personality created b y the world of actual financial reductionism.

Key words: freedom, totalitarism, psychology, psychopathic person.

Mila Aleckovic Nikolic Ph.D

Sorbonne/ IKSI (Bgd.)

Paris-Belgrade

Professor of anthropological and clinical psychology and philosophy. She specialised at the high scool of science EHESS (Paris) and doctors`s degree followed in 1994 at Universite de Sorbonne -`Concept of subconscious in modern psychological theories` in front of the committee members from Sorbonne, Heidelberg and Oxford.

Mila Aleckovic Nikolic held also the position of scientific research associate fellow in the Institute for criminological and sociological studies (Belgrade). She lectured in Lausanne, Moscow, Perpignano, Montreal, Paris Thessalonica, Madrid, Biarritz, Prague, Tripoli, Benghazi, Liege, Bejging and Yerevan. Author of 60 scientific works published in international specialised magazines, as same as the book O Domu I Iskonu (Gutembergova galaksija), Vous avez dit l`Europe? (Ko to prica o Evropi?, Pyre, Orpheus) and, Psychology of political and economic liberalism ( in prep.) .

Mila Aleckovic Nikolic is politically active in the Serbian Diaspora. She is the head of the diaspora `Serbian and European Social Gaulliste Mouvement`, SEDEP which she created in France.

 

 

 
 
Copyright by NSPM