Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Miša Đurković

ANGLO-AMERIČKA POLITIKA PREMA BALKANU

Nedavna izjava visokog britanskog diplomate Toma Sojersa o navodno već donetoj odluci o budućem statusu Kosmeta izazvala je pravu buru u našoj javnosti. Ovaj njegov potez s pravom je ocenjen kao nediplomatski, provokativan i konačno suprotan samoj ideji pregovora koji još nisu ni započeli. Međutim, ako se s druge strane napravi jedna dobra analiza trenutne anglo-američke politike prema Balkanu, uočava se da se nažalost ova izjava sasvim dobro uklapa u celinu i da se ne radi o nepredviđenom iskakanju iz konteksta.

            Potrebno je najpre razjasniti zašto govorimo o anglo-američkoj politici kao jedinstvenoj iako se nesumnjivo radi o dve posebne države. Istoričari koji su se bavili Drugim svetskim ratom imali su prilike da u britanskim arhivima dostupnim javnosti uoče sledeću zanimljivu činjenicu: svaki obaveštajni dokument ili informacija   do kojih su britanske službe dolazile, automatski je prosleđivan svim starim zemljama nekadašnjeg britanskog komonvelta. Da se nije radilo samo o iznudici stvorenoj zajedničkom borbom za opstanak u titanskom sukobu sa Hitlerom, uverila nas je afera Ešalon s početka ove decenije. Da se podsetimo, pokazalo se da su u Britaniji postavljeni supersnažni uređaji za nadgledanje globalnih komunikacija preko kojih zemlje starog Komonvelta zajednički «prisluškuju» globalne informacione tokove, špijunirajući čak i svoje evropske saveznike. To je međutim samo još jedna potvrda empirijski uočljive čijenice da pre svega SAD i Britanija, ali i Australija i Kanada najčešće imaju jedinstvene stavove o međunarodnoj politici i zajednički podržavaju akcije nekog pojedinačnog člana ove grupe.

            Osnovne ciljeve globalne međunarodne politike ovog bloka vrlo jasno su definisali američki geostratezi još polovinom prošle decnije. Precizne analize još tada su predvidele uspon novih privrednih sila kao što su Kina i Indija, čiji će impresivan privredni rast uneti haos u ionako zapaljivu globalnu energetsku politiku. Protekla godina je kao najveću novost upravo donela visok skok cena nafte na globalnom tržištu izazvan velikim povećanjem tražnje. Neki su već spremni da tvrde kako je svet dostigao vrhunac u mogućoj dnevnoj eksploataciji nafte sa postojećim postrojenjima i resursima. Procene su da je za proširenje tih kapaciteta potrebno investirati 3 500 milijardi dolara. Međutim, onda dolazimo do još većeg problema, a to je ograničenost ukupno postojećih energetskih resursa. U zavisnosti od brzine privrednog rasta, procene o tome koliko će još nafta moći da se koristi idu od 100-150 godina.

            Polazeći od neosporne činjenice da ukupan privredni, a time i svaki drugi život u jednoj zemlji danas pre svega zavisi od sigurnosti njene energetske osnove, jasno se uočavaju prioriteti globalne politike za sledeći vek. Dovoljno je uočiti prostu činjenicu da se dve trećine svih postojećih rezervi energenata nalaze u regionu bliskog istoka,   zajedno sa prostorom koji Bžežinski naziva kaspijskim Balkanom, pa shvatiti zašto su sve namere anglo-američke administracije pre svega vezane za potpuno fizičko i vojno ovldavanje ovim prostorom. Posredni oblici kontrole,odnosno neokolonijalizma kakvi su korišćeni u drugoj polovini prošlog veka postaju nepouzdani iz više razloga, od kojih je postojanje globalne konkurencije jedan od najznačajnijih. Jedini pozdan način da se obezbedi potpuna, izvesna i dugotrajna kontrola ovih resursa jeste da se oni bukvalno fizički zaposednu. Glavne zapadne zemlje, koje su i najveći potrošači energenata (samo SAD oko 50%) su u sve zahtevnijoj globalnoj borbi prinuđene da se vrate starom dobrom kolonijalizmu.

            Bombardovanje Avganistana i osvajanje Iraka su čini se tek uvodni činovi za zaposedanje ciljanog regiona. Ne samo ovde izneta logika, već i svi dostupni podaci, kao i militantna retorika očigledno vode ka sličnim akcijama prema Iranu, a nakon toga i prema Siriji. Očigledna je trka između SAD i Irana u kojoj ovaj drugi činilac na sve načine pokušava da što je pre moguće dođe do atomske bombe kao do jedine relevantne zaštite od napada, dok se ovi prvi trude da osvajanje završe pre nego što Iran do nje dođe, a kao opravdanje za napad koriste upravo iranska nastojanja da stvore takvu vrstu zaštite. Uzgred, militantne pretnje iranskog predsednika upućene Izraelu mogu samo poslužiti kao dodatno opravdanje za eventualnu američku intervenciju.

            Tek iz ovog konteksta moguće je razumeti logiku trenutnog anglo-američkog angažovanja na Balkanu. Geostrateški gledano jugoistok Evrope predstavlja idealnu bazu za dalje širenje prema istoku, odnosno za osvajanje bliskog istoka. NATO naprosto može da na ovaj prostor nagomila svu potrebnu logistiku, ljudstvo, naoružanje, sisteme komunikacija i druge potrebne elemente, a onda da ih po potrebi za kratko vreme premešta na sledeće lokacije. Međutim, ukoliko se ove snage ne obezbede sa kompletnom infrastrukturom i što je važnije sa sigurnim, relativno prijateljskim okruženjem, ovaj prostor bi mogao da postane takozvani meki trbuh. Stoga je vrlo jasno da se čitava aglo-američka politika prema Balkanu zasniva pre svega na takvoj vrsti obezbeđivanja sigurnog i pouzdanog okruženja za trajno obitavanje logistike njihovih snaga i za dalje osvajanje strateški najvažnijih prostranstava Bliskog istoka.                

            Aktuelnu američku administraciju, dakle Republikance, Balkan čini se uopšte ne zanima, sem iz ove perspektive. Sve što odatle sledi jeste potreba naznačena pre nešto više od godinu dana, da se u najkraćem mogućem roku završi čitava balkanska igra. Oni traže da se za sva otvorena pitanja nađu relativno održiva rešenja koja će moći da se implementiraju u kratkom roku. Iz njihove perspektive naši problemi su toliko mali i beznačajni da nažalost niko iz republikanskog korpusa nije pokazao ni minimum ozbiljnog interesovanja za dešavanja na Balkanu. Pošto mi nismo ništa uradili da ih za to zainteresujemo i da nađemo neku viziju zajedničkog interesa gde bi se neka rešenja postigla na način da zadovolje njihove potrebe a da i mi iz toga izvučenom izvesnu korist, republikancima je najlakše rešenje bilo da konačno sređivanje Balkana prepuste onome ko se time bavio čitave prošle decnije i ko je zadržao i intelektualnu logistiku, ali i neku vrstu sopstvenog interesa na terenu. Radi se naravno o Demokratama i to o ljudima koji su definisali i sprovodili američku politiku prema Balkanu tokom 90-'ih.

Ako se pogleda struktura američkih igrača na terenu, vidi se da su uglavnom u pitanju Holbrukovi ljudi. Glavni američki pregovarač je Nikolas Berns, vrlo poverljivi Holbrukov čovek, američki ambasador u Grčkoj za vreme bombardovanja iz 1999. Američki član Ahtisarijevog pregovaračkog tima je takođe Holbrukov bliksi prijatelj gospodin Vizner. I sam Ahtisari je član demokratama bliske Međunarodne krizne grupe.

            Radi se dakle o istoj onoj struklturi koja je određivala anglo-američku politiku prema Balkanu tokom 90'ih, o istim ljudima koji su pravili Dejton, a onda ga permanetno rušili govoreći o Republici Srspkoj kao o geonocidnoj tvorevini, koji su podržali Oluju i koji su konačno doveli do bombardovanja Srbije i zaposedanja Kosmeta. Za njih je čtav ovaj proces kome ćemo prisustvovati u sledećih godinu-dve, naprosto završetak posla koji su dugo radili, na kome su napravili ime i karijeru i koji čak vide kao neku vrstu ličnog zadovoljstva. Nažalost po njihovoj percepciji se ovde nije mnogo promenilo. Srbi su naprosto loši momci koji moraju da plate cenu za nekooperativnost tokom 90'ih, i da nakon što su učinjeni vojno bezopasnima, priznaju i prihvate poraz, pokaju se, i tek onda polako postanu kooperativni, pouzdani i čak vrlo upotebljivi delovi budućih evroatlantskih struktura, naročito pogodni za upotrebu po budućim globalnim ratištima.

            Osnovno je naravno da se sva otvorena pitanje završe na štetu Srba: da se Republika Srpska ustavnim promenama potpuno utera u stabilnu i homogenu Bosnu i Hercegovinu jer navnodno Dejtonska konstrukcija onemogućava nastavak evro-atlantskih integracija BiH; zatim da se podrži odvajanje Crne Gore kao nagrada za kooperativnost Đukanovića. Konačno za ovu strukturu je dodela nezavisnosti Kosmetu ne samo logičan završetak višedecenijskog rada, već i kruna čitavog angažmana. U slučaju nezavisnosti lako bi se moglo desiti da osim Klintona još po neko dobije ulicu u Prištini...

            Čitava ova politka nije naravno vođena bilo kakvom vrstom principijelnosti, univerzalnim vrednostima ili čak stvaranjem dugoročnog mira na ovim prostorima. Ona se vodi starim realpolitičkim principom svrstavanja na prijatelje i neprijatelje, i nekom vrstom izvitoperene moralističke kazuistike. Konačno, ne treba zaboraviti ni lične motive kod pojedinih aktera, kao što je Ričard Holbruk, nesuđeni Sekretar za spoljne poslove kome su sigurno poznate akcije tipa serbsforbush.com .

            Rezultati rada ove strukture na terenu stvorili su jednu vrstu konstelacije koja danas tamo postoji i gde se tačno zna ko kojim entitetom vlada. Za interese aktuelne administracije, pošto im nisu ponuđene nikakve drugačije moguće održive varijante, izlgeda ispada najlakše da se postojeće de fakto stanje naprosto na neki način formalizuje. Za onog ko ide po naftu i ko bombarduje nekoliko zemalja bez ikakvog pravnog pokrića, argumenti međunarodnog prava teško da predstavljaju preterano uverljiv činilac. Sadašnju administraciju zanima pre svega ko de fakto može da kontroliše dati prostor i da na njemu obezbedi prijateljsko okruženje za američku logistiku. Dakle u svim spornim slučajevima najvažnija je borba za ovladavanje terenom, što podrazumeva mnoge druge vrste sredstava sem oružja.

            Pojedini naši akteri polagali su izvesne nade u hantingtonovski argument o sukobu civilizacija, nadajući se da bi sa dovoljno argumenata navodno mogli da uvere Amerikance kako su balkanski muslimani njihovi prirodni neprijatelji, povezani sa Al Kaidom i drugim militantnim grupama i da bi stoga trebalo da nas podrže u ovdašnjim sporovima. Čini mi se nažalost da je ovaj argumet pogrešan. Prvo, sigurno je da oni o svemu tome znaju i mnogo više nego mi i da imaju još konkretnije podatke i jasniju sliku šta se sve na terenu može naći. Međutim, čini se da islamska pripadnost našim balkanskim komšijama upravo predstavlja prednost u anglo-američkim očima. Njima je iz više razloga potrebno da ih balkanski muslimani doživljavaju kao svoje prijatelje. Prvo jasno je svima da se evropski muslimani ne smeju jednoznačno svi svrstati u teroriste i odbaciti. Obrnuto, zapad će u Evropi morati da se bori za privlačenje svakog pojedinačnog Muslimana svojim vrednostima i za njihovo odvajanje od militanata. Drugo, ako planirate da osvajate područja naseljena sledbenicima proroka Muhameda, izuzetno je važno da uvek možete da pokažete na nekoliko miliona balkanskih Muslimana koje ste u svemu podržavali kao jasan dokaz da niste krenuli protiv čitave islamske civilizacije. Treće, zbog svega pominjanog, treba vam njihovo prijateljsko okruženje za lociranje svoje infrastrukture. Konačno, vrlo je lako zamisliti da će za razne vrste vojnih i civilnih poslova u Iraku, Iranu i sl. prijateljski nastrojeni Muslimani iz Evrope biti vrlo korisna i upotrebljiva radna snaga.

            Iz svega rečenog postaje jasnija pozadina Sojersovog nastupa, koji nagoveštava konture nastupa najjače svetske alijanse prema ovom prostoru. Naravno, drugo je pitanje kako će se prema svemu tome odnositi ostale evropske i svetske sile i kako će se u ovim veoma teškim uslovima određivati naše rukovodstvo. Posao im svakako neće biti lak.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM