Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

PRAZNIK DEMOKRATIJE I STRANAČKO LOBIRANJE    

  Obožavam političke partije, to su još jedina preostala mesta gde se nikada ne govori o politici

  Oskar Vajld

    

Izborna skupština Demokratske stranke najavljuje se kao izuzetno važan događaj u političkom životu Srbije jer će, po nekim optimističkim tumačenjima, označiti dalji prodor u razvoju demokratije u našem društvu. Ali, u istupima kandidata za potpredsednička mesta u DS-u, Dragana Šutanovca i Bojana Pajtića, govori se o tome da će ova skupština biti pravi praznik demokratije i da će ovog puta biti mirna, možda čak i dosadna.

             Ovakve najave pojedinih funkcionera Demokratske stranke dosta govore o stanju i odnosima unutar stranke, ali i o ukupnoj situaciji demokratskih odnosa u našim političkim strankama. Demokratiju, kao politički projekat i ideal, prate mnogi izazovi, paradoksi i protivrečnosti. Ali, odnos stranaka i primena demokratskih principa svakako su najvažniji u razmatranju razvoja demokratije u našem društvu.

             Osnovno je pitanje da li demokratiju mogu da stvaraju i održe organizacije koje po svom ustrojstvu nisu demokratske, a samim tim i ne poštuju osnovne demokratske principe kao što su smenjivost, kontrola moći, podela vlasti, javnost rada, konkurencija programa, neposredni izbori. Ti demokratski principi nisu ugrađeni u način delovanja naših političkih stranaka, koje se pretvaraju u oligarhijske organizacije uvek spremne da pre svega brane svoj goli opstanak. Zato se i dešava da su naše stranke jednostavno pretvorene u partijske mašinerije za osvajanje vlasti i ostvarivanje najužih i najprizemnijh oligarhijskih i ličnih interesa.

             Funkcioneri DS-a skloni su da govore o velikom stepenu demokratije u ovoj stranci, neprestano ističući kako se predsednik stranke i stranački funkcioneri biraju između više kandidata. A zašto bi to bila posebna demokratska vrednost stranke? Problem je u tome što je to i krajnji domet demokratskih odnosa u stranci. U njoj je otvoreno i beskrupulozno lobiranje zamenilo jasno određenu i profilisanu demokratsku proceduru i lobi liste su postale prava zamena za demokratske odnose u stranci.

             Veština lobiranja postala je najcenjenija politička tehnologija u stranačkoj organizaciji, a ona je na posebnoj ceni u vreme izbora. Dobro i uspešno lobiranje i dovodi do toga da se stranački skupovi pretvaraju u dobro režirane predstave koje treba da demonstriraju iznad svega jedinstvo i monolitnost stranke. Sâm način predlaganja i lobiranja za određene stranačke funkcije jasno nam govori da je stranačka oligarhija, koncentrisana u opštinskim odborima i ostalim organima stranke, zauzela središnje mesto u stranačkim odnosima. Tehnologija glasanja na skupštini pretvorena je u farsu jer se ono odvija kao dirigovano glasanje skupštinskih delegata koje kontrolišu uvek budni i dobro organizovani lobistički partijski bičevi.

            Funkcioneri DS-a se ponekad sete i stranačkog članstva. Ali, to je samo opšte retorsko mesto u funkcionerskim nastupima, jer članstvo nema nikakvu efikasnu i delatnu mogućnost da utiče na odlučivanje u stranci. Lobiranje je definitivno zamenilo demokratski način odlučivanja i demokratsku proceduru i konkurenciju programskih ideja i koncepcija. Jedino je važno da se skupi što veći broj kandidatura opštinskih odbora i tako lobiranjem stigne do prilike da se konačno uspostavi i potvrdi oligarhijska struktura stranke i funkcionerska pozicija u njoj. Uspostavlja se neka vrsta lobističke berze i klijentelističke pijace na kojoj se trguje lobističkim listama, podrškama i uticajima.

             Na taj način došli smo u situaciju da stranka funkcioniše bez članstva, ono se samo prigodno priziva kao nemi svedok, a to neodoljivo liči na staro Diveržeovo određenje demokratije koja funkcioniše bez naroda. Strankom upravljaju lobiji, neki ljudi su interesno povezani, čuvaju svoje, a ne interese stranke - kaže Miroslav Krišan, funkcioner DS-a iz Kovačice. Nekadašnji kandidat za predsednika Gradskog odbora DS-a iz Niša Aleksandar Višnjić kaže da postoji ozbiljna podela između funkcionerskog dela i članova stranke jer su se funkcioneri odvojili od stranke i naroda i izgubili sposobnost ne samo da rešavaju probleme već i da o njima otvoreno razgovaraju.

            Ova dva stava su samo rečita ilustracija ključnog problema u funkcionisanju stranke, a to je njeno sadašnje funkcionersko i hijerarhijsko ustrojstvo u kome nema prostora za demokratsku inicijativu članstva, već je stranka formatirana kao čvrsta i centralistički postavljena organizacija. Zato u stranci i ne postoji živi duh rasprave i debate o najvažnijim pitanjima i nema neprestanog i plodotvornog strujanja ideja i koncepcija. Slobodan Antonić je dobro uočio ovaj deficit ideja: “Ali, onih nekadašnjih velikih ideja kao da je sve manje i kao da je ostao samo 'dobro shvaćeni' interes. Oseka stranačke ideje u DS-u, po svemu sudeći, posledica je odnosa u samoj stranci, tj. dominacije tehnokratskih kadrova nad ideokratskim“.

             Delovanje resornih odbora bio je jedinstveni pokušaj da se stranka programski i idejno profiliše.Veliko je i otvoreno pitanje koliko će delovanje ovih odbora imati dalekosežan značaj u delovanju stranke. To je za stranačku oligarhiju jednostavno gubljenje vremena i profesorsko naklapanje koje ne daje brze i pragmatične rezultate. Resorni odbori su i shvaćeni kao konkurencija uspostavljenoj stranačkoj oligarhiji, a ne kao stvarna mogućnost da stranka formuliše istinsku programsku alternativu postojećoj vlasti. Zato je u stranci i prisutan otvoreni antiintelektualizam, a stranačko delovanje svodi se na održavanje postojećeg oligarhijskog ustorojstva, pri čemu je jedino važno da se iz te građevine ne izvuče nijedna noseća cigla. Jedinstvo i monolitnost postaju glavna opsesija i rezon postojanja postojeće stranačke oligarhije. O tome najbolje svedoči činjenica da se izbori u stranci prvo odvijaju na vrhu stranke, pa onda pobednička stranačka oligarhija samo potvrđuje svoj uticaj i moć na nižim stranačkim organima. Indikativno je da u Statutu Demokratske stranke ne postoji institut ograničenja broja mandata koje neko može provesti na određenoj funkciji.

             Jedno od glavnih političkih načela Demokratske stranke bilo je napuštanje modela partijske države. Međutim, šta je u praksi ostalo od tog načela ? Gotovo ništa - jer stranački funkcioneri i dalje obavljaju i partijske i državne funkcije i ne postoji jasno ustanovljena politička kontrola njihovog rada. Došlo je do velikog gomilanja državnih i partijskih funkcija koje obavljaju gotovo uvek isti stranački funkcioneri, tako da se samo nastavilo sa poznatim načinom funkcionisanja partijske države i stvaranja centara moći i lobističkih grupa, koji sada čine zatvorene i sebi dovoljne oligarhijske grupe i lobističke liste.

            I način na koji se formira Glavni odbor DS-a dovoljno govori o njenom oligarhijskom ustrojstvu. Samo 40 članova odbora bira se na samoj skupštini, a ostali postaju članovi po funkciji i tako se zakonito uspostavlja oligarhijski poredak u stranci. I svi ostali organi u stranci formirani su na isti način. Postoje dve vrste članova organa stranke - oni koji su to po funkciji i automatizmu i onaj zanemarljivi, manjinski deo koji se bira neposredno. Na taj način poništava se osnovni demokratski princip neposrednih izbora i jednakosti članova u korišćenju izbornog prava. Zato se i dešava da su stranački funkcioneri odgovorni partijskoj oligarhiji kao nosiocu egzaktne moći i uticaja u stranci, a ne članstvu jer jedino tako mogu opstati u posvećenom partijskom funkcionerskom krugu.

              Najava o uvođenju neposrednih izbora u Demokratskoj stranci više služi u propagandne svrhe i veliko je pitanje da li će taj princip biti uveden jer zadire duboko i temeljno u interese sadašnje vladajuće stranačke oligarhije, koja sadašnjim Statutom dobija četvorogodišnji mandat i priliku da se još više učvrsti i ojača. Teško je očekivati da će stranačka oligarhija pristati da sama sebe razvlasti i odrekne se uigrane tehnologije lobiranja.

             Predložene izmene Statuta DS-a, o kojima se dosta govorilo u javnosti, više obuhvataju regulisanje odnosa unutarstranačke oligarhije, nego što doprinose širenju prostora za demokratsku izgradnju stranačke politike, a takođe ne doprinose ni razvoju i ostvarivanju demokratskih standarda i potencijala u stranci. Ne postoji jasna politička volja i težnja za dubljom i radikalnijom demokratskom transformacijom i preoblikovanjem stranke. Ne otvara se prostor za reformu unutar stranke, već se samo dodatno osnažuje položaj postojeće stranačke nomenkalture. Većina predloženih izmena, kao i većina statutarnih odredbi, odnosi se na preraspodelu nadležnosti unutar najviših organa stranke, dok položaj mesnih ogranaka i samog članstva i dalje ostaje marginalan, o čemu svedoči izuzetno ograničena nadležnost i uticaj ovih bazičnih stranačkih organa.

            Postojećim statutarnim ustrojstvom samo se i dalje jača položaj, uticaj i zatvorenost stranačkih rukovodstava koji ostaju van realnog uticaja i domašaja članstva. U Statutu nema prostora za demokratske inicijative i učešće članstva u donošenju i sporovođenju odluka, kao i u izgradnji stranačke politike. Zar ne bi bilo logično da DS, pozivajući se neprestano na visok nivo demokratskog funkcionisanja, stvori mogućnost da članstvo učestvuje u odlučivanju o najznačajnijim pitanjima iz stranačkog života i delovanja ? Jedan od statutarnih mehanizama koji bi zaista omogućio učešće članstva u odlučivanju mogao bi biti institut unutarstranačkog referenduma o najvažnijim pitanjima našeg društva i stranačkog delovanja, kao što su predlog izmene Statuta stranke, promena programskih načela, ulazak u izbornu i postizbornu koaliciju, izlazak stranke iz parlamenta, promena Ustava. Međutim, osim nagoveštene mogućnosti da se organizuju neposredni izbori u pojedinim organima stranke, ne postoji jasno izražena i artikulisana politička volja, pre svega, rukovodstava DS-a da se krene u dublju i dalekosežniju demokratsku reformu stranačke organizacije.

            Posledica marginalizacije članstva je njegovo veliko osipanje i povlačenje iz aktivnog života i delovanja stranke, jer je pasivizacija članstva sasvim odgovarajuće reagovanje na birokratizaciju i zatvorenost stranke u otuđene oligarhijske krugove i lobističke interesne grupe.

             Ovlašćenja predsednika DS-a su gotovo neograničena i zato i funkcioniše neka vrsta predsedničkog sistema u stranci. Bez obzira na to što je predviđena dosta komplikovana statutarna mogućnost za njegov opoziv, stvara se atmosfera u kojoj predsednik stranke koncentriše u svojim rukama gotovo nepodeljenu moć odlučivanja i delovanja. Posledice tako uspostavljenog predsedničkog sistema ogledaju se u stvaranju podaničkog i dvorskog mentaliteta u stranci u kojoj tzv. predsednikovi ljudi, kadrovi iz njegovog neposrednog okruženja, velikom brzinom postaju uticajni stranački funkcioneri, i to mimo bilo kakve demokratske procedure, a da pritom nemaju stvarno utemeljenje u stranci. Važno je biti deo predsedničke svite. Tako nastaje specifična vrsta stranačkih funkcionera koji nisu ni ponikli u stranci, već svoju prohodnost i uticaj dobijaju kao predstavnici određenih lobističkih i klijentelističkih grupa.

              Dragoljub Mićunović, predsednik Političkog saveta DS-a, uočio je potrebu demokratizacije stranke, ali je to samo njegovo mišljenje bez stvarnog uporišta u predloženim statutarnim izmenama. “Demokratska stranka želi da stvarno bude moderna stranka i od nje to očekuju građani i ona to duguje i svom članstvu, to znači da se još više demokratizuje, da još više koristi svoje resurse, da omogući participaciju članstvu i ono što je jako važno, što će se menjati, veći uticaj i učešće žena u svim organima stranke. Dakle, stranka u tom pogledu treba da nudi jednu punu demokratizaciju, sa jednim jasnim programom ” .

             I Aleksandar Vlahović je govorio o demokratskom ustrojstvu i potencijalu DS-a: “Treća stvar zbog koje DS zaslužuje da vodi Srbiju u EU jeste stepen demokratičnosti. Demokratska stranka uvek ima više kandidata za potpredsednika, predsednika, članove predsedništva, mi smo stranka u kojoj članovi stvarno odlučuju i u kojoj je moguće biti i protiv neke odluke“. Bilo bi zanimljivo i poučno da vidimo o kom je to pitanju članstvo odlučivalo i koji su to mehanizmi odlučivanja i izjašnjavanja koji stoje na raspolaganju. Dovoljno je analizirati nadležnosti mesnih organizacija i odbora i videti da članstvo DS-a nema gotovo nijedan jasno razrađen i profilisan mehanizam odlučivanja u određenoj demokratskoj proceduri. Inicijativa članstva, a samim tim i njihov uticaj završavaju se na opštinskom nivou organizovanja, koji i služi kao logistička podrška stranačkoj oligarhiji da ostvaruje po potrebi, namenski i sporadično, lažnu sliku svog legitimiteta, pozivajući se samo prilikom izbora na članstvo.

               Funkcioneri DS-a se često pozivaju na postojanje različitih tonova i mišljenja u stranci i na slobodu rasprave isključivo unutar stranke. Nenad Bogdanović je najbolje artikulisao ovako shvaćenu slobodu rasprave u stranci: “Ja imam osobinu koju neki unutar stranke ne mogu da shvate. Svoje eventualno nezadovoljstvo ili drugačije mišljenje i saopštavam u stranci i uspevam da dobijem zadovoljavajući odgovor“. Ovaj stav najbolje oslikava protivrečnost pozicije članova stranke koji se obavezuju da će slobodno misliti samo u okviru stranke, dok će u javnosti po svaku cenu čuvati sveto jedinstvo stranke, zadovoljavajući se unutarstranačkim objašnjenjem.

             Zašto pravo na slobodno i kritičko mišljenje članova ostaje zatvoreno u okvire stranke? Ova restriktivna kategorija tzv. slobodnog iznošenja mišljenja unutar stranke je prevaziđena tekovina demokratskog centralizma i, po pravilu, služi za suzbijanje i ograničavanje rasprave u stranci. To je onda ograničeno pravo na slobodno mišljenje jer se u praksi dešava da kritičko mišljenje u stranci nema gotovo nikakvu snagu i delotvornost. Zato se mora reafirmisati značaj javnosti i slobodnog mišljenja kao najdelotvornijeg faktora kontrole i ograničavanja moći u društvu, pa samim tim i u političkim strankama. Upravo javnost i javno izneto mišljenje članova stranke moraju da pokreću kritičku raspravu i delovanje unutar stranke. Ako je jedan od uslova demokratskog ustrojstva svakog društva da javnost bude najznačajniji korektivni faktor u kontroli delovanja organa izvršne vlasti, onda je neprihvatljivo da u okrilju Demokratske stranke kritičko mišljenje ostane omeđeno i sputano zahtevom da se u javnosti ne narušava stranačko jedinstvo i većinski donete odluke.

            Demokratski centralizam je u različitim varijacijama univerzalni princip delovanja savremenih stranaka, ali postavlja se pitanje šta se dešava kada centralizam odnese prevagu nad demokratskim principom, što se i događa danas u našem političkom životu. “Da bi slobodna društva napredovala, granice slobodnog govora treba uvek radije proširivati nego sužavati“, kaže Ralf Darendorf. Zato i ne treba da nas čudi što je demokratija u Srbiji tako slaba i krhka jer ne postoje organizacije koje će je braniti i učvršćivati tako što će one same razvijati, pre svega, svoje unutarstranačko demokratsko ustrojstvo i delovanje.

              U političkoj istoriji Srbije Demokratska stranka je bila jedna od najznačajnijih političkih organizacija. Zato je od izuzetne važnosti za razvoj političke demokratije i demokratske kulture u Srbiji da se ona i dalje razvija kao demokratska organizacija koja će baštiniti i razvijati najtemeljnije i najdelotvornije demokratske principe i ustanove. To je sinteza načelnosti Milana Grola, kompromis kao duh demokratije Dragoljuba Mićunovića, pragmatizam Zorana Đinđića i poštenje i nekorumpiranost Ljubomira Davidovića, o kojoj je kao o demokratskom idealu nedavno govorio Slobodan Gavrilović. Ovaj ideal demokratske sinteze i kompromisa može se ostvariti samo ako DS pristupi radikalnoj demokratizaciji svog unutrašnjeg ustrojstva i političkog delovanja, što pretpostavlja pre svega poštovanje i sprovođenje osnovnih demokratskih načela i otvaranje prostora za uticaj i demokratsko odlučivanje članstva, koje je sada lišeno mogućnosti da učestvuje u stvaranju i sprovođenju stranačke politike.

                Ostaje otvoreno pitanje zašto je u politici tako teško reći svima poznate istine i uvide koje većina ljudi prepoznaje i o kojima se govori van ustaljenog političkog života. Pokušati govoriti svima jasnu istinu znači narušavati uspostavljene odnose moći i pozivati na razumno i realno sagledavanje sveta u kojem živimo. Demokratija se ne može uspostaviti i održati ako ne postoje ljudi koji će pokušati da govore istinu, ma koliko ona bila teška i neprihvatljiva za većinu ljudi koji su nespremni da se odreknu svojih zabluda i stečenih pozicija moći i vlasti.  

  17. februar 2006. godine                                

 
     
     
 
Copyright by NSPM