Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

POSLEDNJI IZBORNI KRUG U DEMOKRATSKOJ STRANCI

Nedavno je uspešno završeno još jedno izborno okupljanje Demokratske stranke. Kao što se i očekivalo, izabrano je novo-staro rukovodstvo odbora DS-a u Beogradu. Nije bilo nikakvih iznenađenja, a skupština je održana po već dobro uhodanom i oprobanom scenariju: pozdravni govori stranačkih funkcionera, prigodan slogan o probuđenoj energiji DS-a, efikasno i na vreme ugovorena izborna lista, ponovno nagoveštavanje odlučnih koraka u konsolidaciji stranke i obračunu sa eventualnim mangupima u sopstvenim redovima, odsustvo većeg broja kandidata i, pre svega, dobro razrađeno i efikasno delovanje lobističkih i interesnih grupa.

           Bez obzira na to što je na izbornoj skupštini DS-a pre nekoliko meseci nagovešteno da će budući izbori u stranci na svim nivoima biti neposredni, ovaj najdemokratskiji način izbora primenjen je tek u nekoliko opštinskih i gradskih organizacija. Istine radi, treba reći da u novom statutu stranke nema obavezujuće norme o održavanju neposrednih izbora u stranci, postoji samo odredba o mogućem, ovakvom načinu izbora. Bilo je sasvim očekivano da će stranačka oligarhija iskoristiti ovakvu statutarnu neodređenost i opredeliti se za dosadašnji delegatski način organizovanja izbora jer je to teren na kojem su oni neprikosnoveni i gde se odlično snalaze.

          Neposredni izbori pokazali su pravo stanje u stranci, pružili sliku o tome koliko je članstvo zaista privrženo i ima istinski osećaj pripadnosti stranci i, što je još važnije, koliko je ono aktivan činilac u kreiranju i sprovođenju stranačke politike. Ovu činjenicu dobro znaju i predstavnici stranačke oligarhije i zato su oni u najvećoj meri uspeli da zadrže stari i dobro oprobani način delegatskih izbora i predlaganja u stranci.

          Monopol predlaganja, samim tim i lobiranja, ostao je i dalje u rukama političkih preduzetnika, dobro raspoređenih u prvim stranačkim ešalonima. Zato je i održavanje na dobro utvrđenim stranačkim pozicijama i zadržavanje dosadašnjih odnosa političke moći u kojima se ništa neće menjati u rasporedu snaga unutar oligarhijskih krugova glavna preokupacija dobro uigranih vladajućih grupacija. Zato su i skupštine DS-a sve glamuroznije i   pompeznije, a sve praznije i bez stvarne mogućnosti da se na njima vodi ozbiljan dijalog o pravim dometima stranačke politike i načinu finkcionisanja stranke. Skupštine sve više izgledaju kao dobro osmišljeni reklamni spotovi. Međutim, na njima ne dolazi do izražaja realan život i problemi naših ljudi, nema rasprava o problemima u stranačkom funkcionisanju, niti se dovodi u pitanje oligarhijska zatvorenost stranke u oportunizam, činovničku rutinu, forsiranje poslušništva i dvorskog mentaliteta, kritički dijalog i otvaranje prostora za što veći i ozbiljniji uticaj članstva.

          Sve to prouzrokuje sve veću pasivizaciju i urušavanje demokratskih potencijala unutar stranke. Na sceni su sad odani politički pragmatičari i oportunisti, koji su uvek spremni da učestvuju u stvaranju iluzije o poštovanju i sprovođenju demokratske procedure, a sa jedinim i isključivim ciljem: da se ne poremeti i ne ugrozi postojeći raspored snaga unutarstranačke nomenklature.

          Još je Jovan Skerlić, na sebi svojstven način, pred Prvi svetski rat uočio ovu tendenciju u razvoju našeg stranačkog i političkog života. “Ko je malo bolje posmatrao naš politički život, mogao je bez po muke primetiti da se gotovo nigde u političku borbu ne unosi toliko malo ideja kao kod nas. Tako u Srbiji imamo stranke sa imenima koje imaju stranke na Zapadu, ali bez duhovne srodnosti i idejnih veza sa njima. Pod ovakvim uslovima, stranke se grupišu oko vođa i koterija, a u najboljem slučaju oko mrtvih tendencija koje život gazi. Mesto iskrene i svesne političke stranke koja pošteno i otvoreno bije boj pod razvijenom zastavom ideja i načela, dolazi gomila koja se valja po prašini otimajući se za mesta i zaradu. Dok se u celom svetu politička borba uređuje i takoreći analizuje, kod nas još uvek ostaje u haotičnom stanju, gde drugih pobuda nema do inata i apetita, gde se smatra da je sve dopušteno: političko licitiranje, prekonoćne promene mišljenja, najneprirodniji savezi i prodaja savesti“.

        Sada smo svedoci toga da je kod nas, i u društvu i u strankama, najprisutnija upravo navala ove nezajažljive i neprincipijelne gomile koja se valja po prašini kidišući i otimajući se za mesta i zarade. Na skupštinama DS-a više i nema pravih izbora, već samo potvrđivanje unapred utvrđenih kvota i kandidata, koji imaju puno poverenje predsednika stranke i lobističkih grupa. Tako je svako potvrđivanje liste, u stvari, i podržavanje samog   predsednika stranke, i to kao neka vrsta iskazivanja bezrezervne odanosti, zaogrnuta demokratskom frazeologijom. U obraćanju Dragana Đilasa na izbornoj skupštini gradske organizacije DS Beograda izrečena je veoma indikativna i rečita ocena i shvatanje o dometima demokratije u stranci. Komentarišući što nema više kandidata za predsednika GO stranke, rekao je: “To, verovatno, nije dobro za demokratiju, ali je dobro za Demokratsku stranku, a samim tim i za Srbiju“.

          Ako Demokratska stranka ne poštuje mogućnost izbora između više kandidata kao suštinu demokratskog principa, onda je veliko pitanje kako će uspeti da bude deo demokratskog društva i jedan od najznačajnijih političkih pokretača razvoja i demokratizacije u Srbiji! Stalno stavljanje trenutnih i pragmatičnih stranačkih interesa iznad demokratskih načela i ustrojstva društva dovodi u pitanje i samo demokratsko opredeljenje naših stranaka.

          U svom obraćanju na skupštini Boris Tadić, predsednik Demokratske stranke, potvrdio je potrebu ozbiljnog i temeljnog preispitivanja vođenja politike unutar stranke, dovodeći u pitanje uticaj i delovanje interesnih grupa koje očigledno razaraju i samu stranku. “Svrha političkih stranaka je da menjaju društvo a ne da ostvaruju svoje lične ciljeve. Nije moguće vršiti suštinske promene bez elementarnog poštenja. To što govorim mirno ne znači da nemam ljutinu u sebi i da se neću suprotstaviti onima koji žele stranku da pretvore u interesnu organizaciju. Žestoko ću se obračunavati sa njima. Neću dozvoliti da na svojim ramenima nosim one koji žele da ostvaruju svoje posebne interese. Imam veliko poverenje u Dragana Đilasa i od njega očekujem da reformiše beogradsku organizaciju Demokratske stranke“.

          Ovo, verujem, iskreno zalaganje predsednika DS-a ostaje samo na deklarativnom nivou kada se analizira sâm tok izbornih aktivnosti unutar gradske organizacije stranke i struktura njenog novo-starog rukovodstva. Prepoznaje se dobro poznata tehnologija lobiranja i predlaganja. Upravo je to rukovodstvo najočigledniji izraz delovanja interesnih i lobističkih grupa unutar DS-a. Njega čine stranački i državni funkcioneri, a njihov potvrđujući „izbor“ samo je izraz snage i uticaja vladajućeg oligarhijskog duha i pristupa politici. Na delu je demonstracija klasičnog političkog kompromisa lobističkih i oligarhijskih grupa uvek pripravnih da, „poštujući izbornu proceduru i statutarne uzuse“, obnavljaju i učvršćuju svoju političku i stranačku moć i uticaj.

          Svrha političkih stranaka nije samo da menjaju društvo već da, pre svega, permanentno menjaju sebe, unapređuju i razviju demokratske odnose, podstiču kritički dijalog i građansku svest članstva, stvaraju i afirmišu nove ideje i okupljaju ljude koji će svojim ukupnim delovanjem i ličnim primerom potvrđivati stav predsednika stranke da nije moguće vršiti “suštinske promene bez elementarnog poštenja“. A elementarno poštenje i čestitost već su odavno iščileli iz našeg političkog života, a za to najveću odgovornost snose naše političke stranke, pa i sama Demokratska stranka, jer su svemoćni politički pragmatizam i uskostranački interesi zakrilii i sputali demokratski potencijal našeg društva.

          Iz tog razloga, zalaganja predsednika DS-a za moralnu obnovu izgledaju samo kao prigodno i marketinško slovo jer unutar stranke nemaju dublji i efikasniji značaj i uticaj. To ostaju prigodne reči koje ne dotiču tvrdokornu stranačku oligarhiju već im samo služe kao dobrodošlo političko i moralističko pokriće.

           Osnovni paradoks u izboru Dragana Đilasa za predsednika gradskog odbora DS-a je u tome što on nije klasičan predstavnik stranačke oligarhije, ali je, kao kadar od poverenja predsednika stranke, u izuzetno kratkom roku došao u sâm stranački vrh. To dovoljno govori o tome na koji se način vodi kadrovska politika u stranci i zato postavljenja i potvrđivanja kandidata koja imaju podršku vrha stranke zamenjuju stvarnu demokratsku proceduru i istinske demokratske izbore.

          Stiče se utisak da se uvodi neka vrsta namesničkog sistema u stranačkim izborima. S pravom se može postaviti pitanje: može li onda neko ko je potvrđen kao predstavnik određene ne samo stranačke interesne grupe povesti odlučnu borbu za ozbiljnije i temeljnije promene u samoj Demokratskoj stranci? Ovakvi eksperimenti u političkoj istoriji uvek su se okončavali na istovetan način: apsolutnom dominacijom pobedničke namesničke stranačke grupacije koja je samo zamenila uloge, pri čemu se, i pored snažne retorike, u načinu vođenja politike u suštinskom smislu ništa nije menjalo.

            “U DS-u neće biti spornih ljudi i sa onima koji se eventualno koriste svojim položajem za ličnu korist obračunaćemo se jače nego što bi to uradili naši politički protivnici. Niko nije idealan i sigurno kod nas ima i onih koji ponešto hoće da iskoriste za lične interese i ja ću se protiv toga boriti i u tome imam punu podršku predsednika stranke“, rekao je Đilas nakon izbora. Ostaje da se vidi koliko su ove reči samo deo postizborne retorike i atmosfere.

           Svaki dobronamerni građanin i član DS-a podržaće opredeljenje Demokratske stranke i Dragana Đilasa da u stranci neće i ne može biti spornih ljudi. Ali, zar nije veoma sporno i diskutabilno ovo opredeljenje ako se ima u vidu ponašanje novog predsednika izvršnog odbora GO DS-a Živorada Anđelkovića kao sportskog funkcionera „Crvene zvezde“ na finalnoj utakmici košarkaškog prvenstva? Protiv njega je MUP podneo krivičnu prijavu zbog nedoličnog ponašanja na ovom sportskom događaju. Verovatno je Anđelković toliko dragocen i neophodan politički operativac da ovaj mali navijački i huliganski nestašluk neće mnogo uticati na njegov stranački položaj. Kao nesporan kadar DS-a, on će verovatno, zajedno sa Đilasom, dati veliki doprinos borbi protiv spornih ljudi u stranci.

          O odnosu prema mangupima i spornim ljudima u DS-u najbolje svedoči stav funkcionera ove stranke prema aferi Bodrum i presudi koja je doneta povodom zloupotrebe glasanja u parlamentu. Izjava portparola DS-a Đorđa Todorovića zaista je začuđujuća, ali istovremeno mnogo govori o moralnoj otupelosti u našem stranačkom i političkom životu. “Presudom Selimoviću za nas je taj slučaj završen. Nema razloga da on i dalje ne bude član stranke, budući da kazna koju je dobio predstavlja kaznu i u stranačkom smislu“. Znači li to da se u stranačkom smislu može i dalje učestvovati u krađi glasova u parlamentu a da to nema posledica na članstvo u stranci? Verovatno se sada, po rečima portparola DS-a, ni Alen Selimović ne bi mogao naći u kategoriji spornih stranačkih kadrova.

         Ništa manje nije sporan i problematičan stav predsednika DS-a Tadića u odnosu na ovu presudu u slučaju glasanja iz Bodruma. “Presuda je objektivna i nema potrebe da stranački disciplinski organi sada rade nešto što su državni organi dovršili. No, sada je red na te iste, da na ovako efikasan način istraže i kazne slučajeve krađe poslanika u ovom sazivu Skupštine Srbije.“

        Da li postoji nešto što se tako arhaično naziva političkom i moralnom odgovornošću? Kako će se onda odvijati gromoglasno najavljena borba za suzbijanje uticaja interesnih grupa kada stranka i njeno rukovodstvo nemaju dovoljno snage, a ni volje, da se konačno uhvate u koštac sa razornim posledicama krađe glasova u parlamentu? Stranački funkcioneri koji su učestvovali u aferi Bodrum i dalje su deo rukovodećeg tima stranke i nisu snosili nikakvu političku odgovornost, što ima izuzetno negativne posledice na sâm kredibilitet stranke. Ko to ne vidi, ili ne želi da vidi, samo potvrđuje da ostaje i dalje zatočenik političkog kompromisa interesnih i oligarhijskih grupa, za koje moralna odgovornost nije temeljno političko načelo demokratske političke kulture. Ma koliko se trudili da u stranačkom smislu okončaju pomenutu aferu, ona će se iznova javljati i biti istinski test za stvarni zaokret Demokratske stranke od isprazne retorike do stvarnih poteza koji će doprineti tome da se najviša moralna i demokratska načela vrate u politiku i postanu njen temelj.

         Borislav Pekić je, kao jedan od najistaknutiji osnivača DS-a, u svojim političkim istupanjima i stavovima neprestano isticao značaj morala i moralnih principa u politici. Na pitanje kako vidi budućnost stranke Pekić je odgovorio: “Njena budućnost ne zavisi toliko od onih koji joj pripadaju ili je predstavljaju, već pre svega od onih koji o njoj budu sudili, koji će procenjivati postojanost i iskrenost njenih namera, njen politički rad, a iznad svega, ozbiljnost njenih ljudi i stranačkog programa. I suviše smo dugo lagani da još jednu laž možemo podneti. Dame i gospodo, veli se da politika ne poznaje moral kao kategoriju sa kojom bezuslovno računa u svom praktičnom delovanju. Priznajem da u tome ima istine. Ali, ako ga ne priznaje društveni sistem što ga takva politika gradi, ako on nema svoje moralne osnove, svoja načela i svoje zakone na koje se svi možemo s jednakim pravima osloniti, on prestaje biti legitiman, čak i ako ostaje legalan. Lični je moral osnova svake opšte politike. Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikada nijednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina, završava sa žrtvovanjem tuđih života“.

          Praznu i prigodnu retoriku mora zameniti postojano uverenje i namera da se moralnost i vrlina ugrade u naš politički život. Jedino tako demokratija u Srbija, a samim tim i Demokratska stranka imaju priliku da opstanu i razvijaju se u prelomnim i burnim vremenima koja dolaze.

  30. jun 2006. godine                                                    

  

 

 

 
 
Copyright by NSPM