Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

BiH - deset godina posle Dejtona - Prenosimo Danas

   

 

Viliijam Montgomeri

Fundamentalni pogledi u Bosni ostali su isti

U drugoj polovini 1991. i početkom 1992, vlada Sjedinjenih Država ulagala je poslednje napore da očuva bivšu Jugoslaviju. Glavna ličnost za Sjedinjene Države u to vreme bio je zamenik državnog sekretara Lorens Iglberger. To je bilo velikim delom zasnovano na činjenici da je on proveo dva mandata u bivšoj Jugoslaviji, drugi kao ambasador. Bilo je to ključno pitanje u tim vremenima i značilo je neprekidne sastanke sa ličnostima iz regiona i međunarodne zajednice. Kao izvršni pomoćnik i neko ko je radio zajedno sa njim u Beogradu, sedeo sam takoreći na svakom sastanku.

Dvojica regionalnih lidera koji su uživali veliko poštovanje i simpatije naše vlade bili su Kiro Gligorov, predsednik Republike Makedonije i Alija Izetbegović, predsednik Bosne. Sreli su se nekoliko puta sa Iglbergom i imali su konzistentnu poruku. Obojica su želeli da Jugoslavija ostane na okupu, priznajući da postoji opasnost od razdvajanja. Ali, obojica su bili, takođe, odlučni da ne bi mogli da ostanu u Jugoslaviji koju napuste Slovenija i Hrvatska, a time da budu pod rukom Slobodana Miloševića. Tražili su našu pomoć da se sačuva Jugoslavija, a ako to ne uspe, naše razumevanje da i oni proglase nezavisnost, koračajući stopama Slovenije i Hrvatske.

Sjedinjene Države su u potpunosti podržale obojicu predsednika u oba slučaja. Bili smo odlučni da sačuvamo celovitu Jugoslaviju iz dva razloga. Prvi je razlog bio što je predsednik Buš verovao Mihailu Gorbačovu da bi raspad Sovjetskog Saveza mogao da izazove ogromnu nestabilnost i širenje oružja za masovno uništavanje. On je video raspad Jugoslavije kao loš presedan u tom pogledu. Drugo, shvatali smo opasnost od nasilja i nestabilnosti pri bilo kakvom raspadu, posebno u Bosni gde je etnička mapa bila tako isprepletana.

Sjedinjene Države su uz pomoć Velike Britanije povele bitku za očuvanje Jugoslavije. Suprotstavlja im se Nemačka koja je potpuno sama ubedila, obmanula i zaplašila ostale u EU da dozvole priznavanje, a onda unilateralno priznala i Hrvatsku i Sloveniju, pre nego što je čak i Badinterova komisija, koju je ekspresno osnovala EU da proceni njihove kandidature, mogla da objavi svoj izveštaj.

Kad je postalo jasno da je bitka oko nezavisnosti bila izgubljena u slučaju Slovenije i Hrvatske, Sjedinjene Države su promenile poziciju u skladu sa molbama Gligorova i Izetbegovića i podržala napore te dve republike da održe referendume i postanu nezavisne.

Jedan o sastanaka koji pamtim u mom diplomatskom životu održan je u Vašingtonu 2. februara 1992, između Iglbergera i Borislava Jovića, srpskog člana Predsedništva bivše Jugoslavije, veoma bliskog saradnika Miloševića. Mesec dana pre toga, zamenik državnog sekretara primio je delegaciju Dubrovnika, koja mu je dala fotografije razaranja koje su Srbi naneli gradu sa kopna i mora. Uprkos simpatijama da se zemlja održi celovita i njegovom nezadovoljstvu zbog koraka koje su preduzele Hrvatska i Slovenija da izazovu raspad, fotografije su Iglbergera veoma pogodile, pošto je dobro poznavao grad Dubrovnik. Bilo je to kritično vreme, tačka preokreta u konfliktu. Dotad je međunarodno javno mnenje bilo podeljeno. Sada se ujedinilo u suprotstavljanju nasilju i agresiji, za koje se činilo da najvećim delom potiče od srpske strane.

Iglberger je bio veoma otvoren, direktan i i čvrst prema Joviću. Lupio je šakom nekoliko puta o sto, pokazao slike Dubrovnika i nekoliko puta odlučno ponovio Joviću da Srbi moraju da prekinu svoje agresivno ponašanje, kao i da prihvate ideju o bosanskom referendumu mirno i konstruktivno. On je upozorio na nepovoljne posledice po naše odnose sa Srbijom ukoliko se to ne dogodi. Nije postojao način na koji bi poruka bila jasnije i snažnije upućena.

Jović je sedeo preko puta Iglbergera tokom tirade, mirno, obučen po propisu, mali. Kad je Iglberger završio, Jović je žestoko odbacio fotografije kao propagandu, a onda mirno i kao činjeničnu stvar rekao: "Ako bude referenduma u Bosni i nezavisnosti, onda će biti i rata". Tih reči i načina na koji su izgovorene sećaću se zauvek.
Ono što mi je palo u oči povodom nedavnih izbornih pobeda Milorada Dodika i Harisa Silajdžića u Bosni jeste da su fundamentalni pogledi potpuno isti kao i njihovih parnjaka pre 15 godina (bez pretnje nasiljem). Osnovna bošnjačka pozicija jeste da Bosna treba da bude unitarna kao bilo koja druga zemlja sa snažnom centralnom vladom, zasnovanom na demokratskim vrednostima. Bosanski Srbi su apsolutno ubeđeni da bi u takvoj vrsti sistema trpeli žestoku diskriminaciju i stoga su odlučni da naglase autonomiju Republike Srpske.

Bošnjački argument je imao veliku težinu kod Sjedinjenih Država 1992, jer je tesno sledio naš sopstveni demokratki sistem. To je potpuno bilo u skladu sa evropskim idealima gde je decenijama postojala razrađena zaštita etničkih manjina. Nije, stoga, bilo iznenađenje da smo onda podržavali tu poziciju i zajedno sa drugima insistirali na koracima duž te linije izvesno vreme, čak i sada.

Ono što smo tada propustili da shvatimo bila je dubina srpskog straha i nepoverenje u posledice "demokratske vladavine" u Hrvatskoj i Bosni. Prevideli smo nasilnu istoriju proteklih stotina godina; nismo u potpunosti shvatili da su Srbi preko noći iz privilegovanog statusa postali manjina; potcenili smo uticaj nacionalističkih izjava i akcija ostalih etničkih grupa na srpski mentalni sklop; i povrh svega potcenili smo stepen nemilosrdnosti i nasilja koje će Slobodan Milošević lično podržavati i podsticati u nasilnoj i nestabilnoj situaciji.

Sada, nakon petnaest godina, nakon milijardi dolara finansijske pomoći, prisustva snaga NATO i EU koje su brojale i do 60.000 vojnika, prokonzularnih ovlašćenja koja su delegirana na visokog predstavnika, nekoliko "demokratskih" izbora, povratka izbeglica i stabilizovanja bezbednosne situacije, suočeni smo sa činjenicom da ispod svega toga bosanski Srbi i Bošnjaci i dalje održavaju iste pozicije kao i pre sa podjednakom energijom i odlučnošću.

Lako je imenovati krivce za nedostatak progresa. Mirovni sporazum iz Dejtona, sada se svi slažu, bio je možda nešto najbolje što se tada moglo postići, ali je kodifikovao etničke podele zbog čega je bilo gotovo neizbežno da razlike i dalje ostanu. Bošnjaci gledaju u centralnu vladu; Srbi daju svoje poverenje Republici Srpskoj. Nacionalistički poslanici svih etničkih grupa nastavljaju da raspiruju vatre, kao i nedostatak stvarnog ekonomskog napretka u zemlji.

Jedan od osnovnih problema jeste tvrdoglavo, odlučno i naivno odbijanje međunarodne zajednice da prihvati snagu srpskih strahova da postanu subjekt onoga što vide kao "tiraniju većine" u Bosni. Kao što smo propustili da u potpunosti shvatimo da je bošnjačka želja za jakom centralnom vladom i institucijama bar delom zasnovana na prostom sabiranju brojeva u Bosni.

Taj ćorsokak ostaje masivna prepreka na putu napretka ka demokratskoj tranziciji, stabilizaciji regiona i integraciji u evroatlantske institucije. A ipak, ne vidim da iko u međunarodnoj zajednici razmatra to danas objektivno, a kamoli da razvija neka pozitivna rešenja. Kao i kod mnogih drugih pitanja u današnjem svetu, izgleda da je operativna reč "ostati na kursu" čak i kad je kurs tako jasno pun mana. Priznajem da nisam siguran koji je najbolji put napred, ali znam da su prosto upućivanje pretnji da su izjave tih političara "antidejtonske" i neshvatanje da odražavaju konzistentne i jake poglede značajnog procenta građana u Bosni u najmanju ruku neefikasni. Ne vidim stvarne znakove da se neko bavi tim pitanjem, tako da će Bosna nastaviti da se suočava sa nestabilnošću i neizvesnošću u budućnosti.

 

 

 
 
Copyright by NSPM