Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život - Smrt Slobodana Miloševića

   

 

Vilijam Montgomeri

Moje poslednje sećanje na Slobodana Miloševića

Slobodan Milošević je umro u Hagu u zatvorskoj ćeliji poslednjih dana svoje odbrane protiv 66 različitih optužbi za ratne zločine počinjene u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu tokom perioda od osam godina. Zavisno od vaših posebnih predubeđenja možete da verujete da je namerno uzimao jake lekove da bi neutralisao dejstvo lekova za oboljenja srca (bilo da podupre svoj zahtev da ode u Moskvu na medicinski tretman - i da se verovatno nikad ne vrati - ili da izazove sopstvenu smrt); da su ga haški zvaničnici namerno "trovali"; da je umro zbog bezdušnih haških tužitelja koji su odbila da slušaju njegove ponovljene zahteve za medicinsko lečenje u Moskvi, ili za suspenziju suđenja dok se ne oporavi od bolesti.
Njegovu smrt već koriste Socijalistička partija Srbije i Srpska radikalna stranka za svoje političke ciljeve. U vreme kad je pisan ovaj tekst, one procenjuju ukupnu javnu reakciju i da li da iskoriste to kao katalizator da obore vladu, ili jednostavno da ojačaju među svojim simpatizerima antizapadnu i pronacionalističku politiku. Naravno, pogledi onih koji već imaju predispoziciju da misle najgore o Tribunalu za ratne zločine biće ojačani. Ali, realnost je takva da će, takođe, reperkusije njegovih akcija dok imaju snagu nastaviti da igraju svoju ulogu i da imaju negativan efekat na Srbiju. To obuhvata predstojeću nezavisnost Kosova, i dalje težak položaj oko 600.000 srpskih izbeglica i raseljenih ljudi u užoj Srbiji, potencijalnu samostalnost Crne Gore i prihod po glavi stanovnika u Srbiji koji još nije dostigao predratni nivo.
Ubeđen sam da je Milošević smatrao da je najgora moguća alternativa da se suđenje okonča neizbežnom presudom o krivici i doživotnom zatvorskom kaznom, daleko od kuće i od očiju javnosti. Njegova udovica Mira Marković je u stvari predvidela njegovu smrt na sastanku u mojoj rezidenciji u Beogradu 2003. Ona je došla tamo da preda pismo za predsednika Buša u kojem traži da interveniše kod Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) da suspenduje suđenje, da bi se Milošević odmorio i povratio snagu. Kasnije, u toku razgovora, ona je iskazala strah da će Milošević možda umreti dok brani sebe; da se namerno preopteretio i da u to vreme nije uzimao lekove protiv povišenog krvnog pritiska. Zvaničnici ICTY su uzastopno potvrđivali da je to bio slučaj. Siguran sam, takođe, da bi on superiorno uživao u kotroverzi, teorijama zavere i frustracijama haških tužitelja (i mnogih žrtava balkanskih ratova) koje bi izazvali njegova smrt i prerano okončanje suđenja.
ICTY je u potpunosti odgovoran za zbrku koja je nastala. Bilo je potrebno manje od godine dana u Nirnbergu da se osude 22 nacistička optuženika. Suđenje Slobodanu Miloševiću ušlo je u petu godinu i koštalo je dotad oko 200 miliona dolara. Tri odluke su posebno bile katastrofalne: optužiti Miloševića za 66 različitih optužbi, što je zahtevalo da svaka bude dokazana beskonačnom listom svedoka i dokumentovanih činjenica; objedinjavanje optužnica za događaje na Kosovu, Bosni i Hrvatskoj, umesto da se održe posebni procesi za svaki; i dozvola Miloševiću da se sam brani. Iako je svaka od te tri kritične odluke imala sopstvenu logiku, krajnji rezultat je bio suđenje koje nije bilo nikad završeno, što je zbog dužine i svoje prirode malo doprinelo pomirenju na Balkanu i u stvari povećalo popularnost Miloševića u Srbiji. Nije samo Milošević umro. Umro je i prvi glavni sudija ser Ričard Mej, pre više od godine dana.
Miloševićeva smrt i obustavljanje suđenja protiv njega, takođe su nanele težak udarac slučajevima koje su Hrvatska i Bosna pokrenule pred Međunarodnim krivičnim sudom. Presuda Miloševiću za genocid mogla je značajno da ojača te slučajeve. Iako će dokumentacija i činjenice, koje su upotrebljene na suđenju, biti na raspolaganju za korišćenje, nedostajaće im težina koju bi obezbedila presuda.
Realnost je takva da bi se i pored svih smrti i patnji što ih je izazvao u ostalim delovima bivše Jugoslavije, moglo reći da je najveću štetu naneo Srbiji i samim Srbima. Zoran Đinđić je to shvatio i njegov početni impuls je bio da se Miloševiću prvo sudi u Srbiji da bi srpski narod konačno i potpuno razumeo njegovu stvarnu prirodu. Nakon nekoliko meseci frustracija, pokojni premijer je priznao da je u tom trenutku (2001) srpski pravosudni sistem nesposoban da istraži, sudi i izrekne presudu Miloševiću za bilo šta. Tek pošto je to shvatio, Đinđić je odlučio da podrži njegovo prebacivanje u Hag. Ta odluka je na neki način uticala i na njegovo ubistvo.
Ono što je Jugoslaviji očajnički bilo potrebno krajem 1980-ih i početkom 1990-ih bio je umereni lider, veći od života, poput jednog Mihaila Gorbačova ili Nelsona Mandele. U njihovim zemljama postojao je potencijal za rašireno nasilje u vreme tranzicije i nestabilnosti. Ali njihovi lični napori usmerili su događaje u mirnijem pravcu. Zaista verujem da je ista stvar bila i ovde moguća. Nakon svega, Sovjetski Savez je delio iste brojne problema sa kojima se suočila Jugoslavija (različite republike žele nezavisnost, velike ruske manjine, godine komunističke, autokratske vladavine). Ipak, Gorbačov je shvatio istinu i rasformirao Sovjetski Savez i Varšavski pakt.
Najveća šteta koju je Milošević naneo srpskom narodu jeste to što je njegove legitime interese i strahove iskoristio za svoju političku korist, umesto da se založi za njih na proaktivan, pozitivan i umeren način. Umesto da pomogne da se suzbiju plamenovi mržnje i nacionalizma, on je smišljeno koristio medije i vladine informativne kanale da dolije ulje na vatru. To je imalo dva radikalno različita, ali podjednako negativna rezultata. Pre svega, zbog nasilnih metoda koji su korišćeni i kontraproduktivne taktike (poput bombardovanja Dubrovnika) svet je izgubio simpatije za Srbiju, Srbe i njihove legitime interese i brige. Vredno je pomenuti da to nije bio slučaj na samom početku. Tokom 1990. i 1991. američka administracija i mnogi Evropljani naginjali su očuvanju Jugoslavije.
Drugo, neugodno veliki broj Srba gaji do dana današnjeg simpatije za Miloševića, jer ga vide kao branioca srpskih interesa. Suviše je malo srpskih političkih lidera koji su imali hrabrost da pokušaju da razdvoje te legitimne srpske interese i strahove od potpuno nelegitimnih zločina koje je Milošević podržavao i ohrabrivao u njihovoj "odbrani". Dok se ta veza na shvati i ne prekine, stvarna demokratska tranzicija u Srbiji ne može da bude kompletirana.
Posledni put sam video Miloševića 1996. kad sam bio specijalni savetnik predsednika i državnog sekretara za sprovođenje mirovnog plana u Bosni. Američki zvaničnici, a među njima i ja, sretali su se sa njim učestalo tih dana, znajući da poseduje sposobnost, ako to želi, da utiče ili da usmerava bosanske Srbe. Ponekad je pomagao, ponekad nije. Njegov standardni prilaz bio je da su lideri bosanskih Srba opasno raspušteni, van njegove kontrole, ali da će "učiniti što može".
Sastanak je bio posvećen odbijanju bosanskih Srba da sarađuju sa međunarodnom zajednicom i institucijama bosanske vlade. To se dogodilo zato što su Bošnjaci zaustavili motorno vozilo bosanskih Srba koje je pogrešilo put i završilo na teritoriji Federacije. Kad su u njemu otkriveni general bosanskih Srba Đukić i još jedan oficir, oni su uhapšeni, optuženi za ratne zločine i poslati u Hag. Čitav proces je značajno ugrozio princip slobode kretanja u Bosni. Otišli smo kod Miloševića da zatražimo njegovu pomoć da ublaži reakciju bosanskih Srba i da pomogne da se postigne sveobuhvatan sporazum.
Milošević je zatražio sažetak onog što se dogodilo, a posebno objašnjenje zašto je vozilo zaustavljeno na prvom mestu. Jedan član naše delegacije mu je rekao da je vozilo zaustavljeno zato što je bilo ukradeno. "Ukraden automobil?" upitao je Milošević. "Da", rečeno mu je. Milošević je polako klimnuo glavom i uz izraz čuđenja/gađenja/ironije rekao: "Šta to pričamo o ukradenim kolima? Hajde da razgovaramo o ukradenim dušama, ukradenim životima. To je ono što se ovde događa, Ali molim vas, ne govorite o ukradenim kolima na Balkanu. To je suviše trivijalno". Moje poslednje sećanje na Miloševića biće reči koje i dalje odzvanjaju o "ukradenim dušama, ukradenim životima", koje je izgovorio čovek koji je učinio mnogo toga da to prouzrokuje.

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM