Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Olivera Pavićević

Smrt radnika

Bez obzira na mogućnost da zvuči patetično ili postsocijalistički nostalgično: uvek smrt težaka, bilo da je to pogibija rudara ili fizičkog radnika izaziva posebno mučan utisak. To je sigurno rezultat spoznaje da je tragedija pogodila nekoga ko je inače teško i mukotrpno živeo, a onda na svom slabo plaćenom i neuslovnom radnom mestu poginuo, obično ostavivši nezbrinutu porodicu za sobom. Vesti o neubičajeno čestim pogibijama građevinskih radnika na raznoraznim gradilištima u Beogradu kulminirale su četvorostrukim stradanjem građevinara zgenječenih padom krana na bespravnom gradilištu na Novom Beogradu.

Grozničava i stihijna ekspanzija građevinskog biznisa poslednjih godina u Beogradu praćena je nizom zakonskih, urbanističkih i na kraju bezbedonosnih anomalija pretvorivši se u svojevrstan urbano-kriminalni fenomen. Na temelju mogućnosti brze, neadekvatno velike i lake zarade mnogi su se ''preduzimljivi novopečeni građevinski eksperti'' latili kupovine placeva u centru grada, koristeći pri tome nepovoljnu finansijsku situaciju vlasnika i velike raspoložive korupcionaške kapacitete gradske i opštinskih vlasti. Umiveni i doterani, ex i obični kriminalci pojurili su u razne građevinske poduhvate i biznise sledeći sopstvene i opšte principe vanzakonitog delovanja, mita i naravno minimiziranja realnih troškova, pa čak i po cenu ljudskih života. Isto ponašanje spram propisa i zakona pokazuju i veći privredni subjekti koristeći pri tome svoje uticaje i finansijske mogućnosti u izvrdavanju propisa, zabrana, zakonske regulative, koju po rečima nadležnih funkcionera i inspektora i nema ko da sprovodi. Sa druge strane ekstremna nemaština i nezaposlenost naterala je radnike različitog profila da pristaju na svakojake (ne) uslove rada. Gledajući nove zgrade, koje niču na atraktivnim lokacijama, sa de lux infrastrukturom, garažama, luksuznim stanovima opremljenim za potrebe bogatih kupaca i paralelno čitajući o ne zna se već kom padu radnika sa skele cela priča liči, ne na vreme divljeg kapitalizma, već na drevni Egipat i podizanje piramida za čiju gradnju ljudski tj. robovski život nije bio velika žrtva.

Da je prošlo vreme samoupravljanja, proletera i fabričkih prvaka, čiji je život takođe bio težak, svima je jasno. Ipak , da li su (osim što su prozebli na zimi oznojeni i izmučeni na vrućini, prljavi od strahovito teškog posla) radnici na građevinama i sličnim poslovima toliko nevažni u socijalnom okruženju da mogu serijski da ginu, uz potpuno neadekvatno utvrđivanje odgovornosti i kazne. Objašnjenja koja mogu da se pročitaju u štampi, a stižu sa raznih instanci i ustanova u kojima se ne zna za šta je ko nadležan a ko je kome nadređen, dodatna su iritacija i beznađe. Nameće se pitanje da li su ti i slične tranzicione ''parije'' i za nas obične građane postali ljudi drugog i trećeg reda čija nas se sudbina tiče u trajanju isčitavanja vesti o njihovoj pogibiji. Da li će pasivno zgražavnje uz sebično čuvanje ''malo veće mrvice hleba'' ostati zauvek maksimum ispoljavanja građanske i sugrađanske svesti i savesti. Već decenijama gledamo najrazličitije socijalne otpadnike kako iznova pronalaze prečice do enormnih nelegalno stečenih zarada, uz, mora se pretpostaviti najblaže rečeno blagoslov nadležnih funkcionera, koje smo mi birali. Jasno je da pogibija radnika predstavlja kolateralnu štetu mahinacija i kriminala koji se preselio u novu oblast, oblast građevinarstva, te je neophodno pomno pratiti ostvarivanje stroge kaznene politike koju su najavili nadležni.

Postoji još jedan aspekt bavljenja problemima radnika. Često se pitanje radnika poistovećuje sa ideološkim pojmom radničke klase koji asocira na Titovo i Slobino vreme. Međutim, teška egzistencija radnika predstavlja realan društveni problem kojim se bave i najkapitalističkije zemlje sveta. Tranzicioni procesi, koji dovode do polarizacije između velikih tranzicionih gubitnika – radnika i društvene oligarhije na parodoksalan način su ublaženi u vreme ''kupovine socijalnog mira'', tj. vladavine socijalističke partije. Siva ekonomija uz obilje socijalne demagogije u vreme najveće krize srpskog društva očuvali su veru i vezanost za ideologiju državnog socijalizma u narodu. Otrežnjenje koje nam sledi je neminovno i očigledno se odvija pred nama. Nova dinamika društvenih raslojavanja neke će kategorije radnika baciti u više slojeve (prodaja akcija, povoljna i prosperitetna privatizacija), sa druge strane hiljade radnika će ostati bez posla ili biti žrtve katastrofalnog ishoda privatizacije. U sociološklim istraživanjima se pojavljuju nove kategorije kao što su ''socijalno ubogi, ''društveno suvišni'', što ukazuje na novu socijalnu mapu našeg društva. Posle pedesetogodišnjeg slavljenja rada i udarničkih znački, a zatim decenije verovanja u bajku o interesu naroda, zarad kupovine narodnog mira, zaista neobično zvuče vesti o novom vlasniku fabrike koji otpušta radnike na osnovu sopstvenog kriterijuma lojalnosti. (1) Ni jedna institucija uključena u rešavanje ovog slučaja (inspekcija rada, lokalna samouprava, sudski organi i agencija za mirno rešavanje radnih sporova) nije uspela da privoli datog poslodavca na dijalog sa nezadovoljnim radnicima. Takvi primeri govore u prilog opštoj društvenoj konfuziji u rešavanju radničkog pitanja. Novi oblici društvene stvarnosti u procesu tranzicione promene društvenog sistema su ujedno izazov za sve aktere, a pre svega svakovrsne društvene delatnike, da redefinišu odnose između radnika i poslodavaca na način koji će i jednima i drugima omogućiti i garantovati pravedno i humano pozicioniranje u novom privrednom i socijalnom ustrojstvu. Za sada se ne može odrediti da li je preovladala Miškovićeva impresija da su radnici u Srbiji preterano razmaženi ili je dominantnija slika radničke bede i nesreće, o kojoj govore i mnoga empirijska istraživanja. Vlada nekakva konfuzija u prosuđivanju da li je stanje radnika oličeno u ostentativnoj potrošnji, nakon prodaja naraslih akcija ili u najtragičnijim ishodima rada na crno, minimalnih ličnih dohodaka isl. Odgovor se verovatno krije u činjenici da se ishod tranzicije razlikuje kako na globalnom društvenom planu, tako i unutar društvenih klasa (slojeva). Dok u zapadnim razvijenim kapitalizmima najmarginalniju i najugroženiju grupaciju čine strani radnici na crno (imigranti), očigledno je da je izuzetna privredna i proizvodna depresija u Srbiji stvorila sopstvene socijalne imigrante. Njima su pripadali poginuli građevinari.

Fusnote:

1. Danas, 21. avgust, 2006, Pod naslovom ''Novi gazda zaveo disciplinu koja se graniči sa paranojom'' izveštava se o štrajku koji su organizovali radnici smederevske fabrike ''Milan Bogdanović'' usled nerazumljivo netolerantnog ponašanja novog vlasnika, koji ih prisiljava na nove uslove rada bez prstajanja na dijalog.

 

 

 
 
Copyright by NSPM