Rafael Izraeli:

U organizaciji Američkog savjeta za Kosovo, u Beogradu je 6. decembra održana tribina o temi „Kosovski rasplet: zapadne opcije i srpska strategija“. Tim agilnih i kompetentnih ljudi, sa internacionalnim sastavom i pokretačkom ulogom dr Srđe Trifkovića, smatra da bi nezavisnost Kosova i Metohije predstavljala krupnu i teško popravljivu grešku sa trajnim negativnim posljedicama, ne samo za balkansku stabilnost, već i za interese onih zemalja koje su u ovom trenutku sklone toj opciji. Nije riječ o još jednoj internoj srpskoj priči sa dobrim namjerama i kratkim dometom, budući da je 28. septembra u Vašingtonu skup Američkog savjeta za Kosovo sa identičnom intonacijom imao veoma relevantnu listu učesnika - kongresmene, spoljnopolitičke analitičare i ugledne ličnosti američke javne scene. Među akterima beogradske tribine, ekspert za islam iz Izraela, profesor Rafael Izraeli, bio je do sada najmanje prisutan u ovdašnjoj javnosti. Nakon uvida u njegove lucidne analize političkih i religioznih procesa u savremenom svijetu, postaje jasno da je nepoznavanje opusa profesora Izraelija ozbiljan hendikep intelektualne sredine u Srbiji i Republici Srpskoj. U razgovoru za „Novi Reporter“, Rafael Izraeli tumači aktuelni odnos zapadnih centara moći prema prostoru bivše Jugoslavije: “Zapad je napravio veliku grešku i sada su to shvatili, ali je izuzetno teško da jedna velika mašinerija, kakva je država, sama prizna tu grešku. Za to je potrebno vrijeme. Ali, shvatili su da je njihova greška što su pomogli muslimanima na Balkanu, umjesto da stanu na stranu Srba. Pravi razlog tolikog otpora prema Srbima jeste i zbog ratnih zločina i etničkog čišćenja. Međutim, nikada nisu rekli šta su drugi narodi u sukobu radili, poput Hrvata i muslimana. I oni su radili isto što i Srbi, svi su činili zločine. Takođe, lideri zapadnih država shvatili su da su pogriješili i kada su islam pozvali u Evropu i sada ne znaju kako da to isprave. Smatram da to otvara priliku Srbima da ponovo započnu svoju borbu. Takođe, smatram da su Srbi propustili veliku priliku kada je Kosovo bilo pod njihovom supervizijom, jer su tada trebali da masovno naseljavaju to područje. Ljudi žele biti u Beogradu jer je tu sigurnije, ali to nije pametno. Milošević je slao trupe da se bore sa Albancima, što je takođe pogrešno. Možda je državna politika mogla da bude - da se mladim ljudima, kao dio njihove službe državi, odredi dvogodišnji rad na Kosovu, gdje bi gradili nova naselja. Tada bi srpska populacija na Kosovu rasla. Da ima milion ili više Srba na Kosovu, danas više ne bi postojao taj problem. Ne možete držati neku teritoriju samo riječima. Teritoriju brane ljudi koji žive tamo, a ne vojska koja može biti uklonjena.”

Novi Reporter: Srbi su očigledno propustili tu priliku. Koje opcije su im sada na raspolaganju?
Izraeli: Ukoliko rezultat pregovora bude autonomija Kosova, uz priznanje određenog suvereniteta Srbije, to će omogućiti da se Srbi postepeno počnu vraćati i naseljavati Kosovo, ali tiho, bez velike galame oko toga. Upravo na taj način Albanci su postepeno preuzimali kontrolu nad Kosovom. Postoji i druga opcija, za koju mislim da je mnogo bitnija. Pretpostavimo da je Kosovo izgubljeno, iako smatram da nije, jer su Amerikanci i Zapad postali svjesni islamskih prijetnji. Ali, ako bude nezavisno, Srbi moraju da se okrenu jugu Srbije, gdje postoji veliki broj Albanaca koji mogu da se ugledaju na Kosovo i takođe traže nezavisnost. Ukoliko ne budu okruženi srpskim naseljima i to područje biće izgubljeno. Znači, neophodno je da kontrolišete štetu. Šta ste izgubili – izgubili ste, ali nemojte dozvoliti da izgubite još više.

U nekoliko navrata, na skupu “Kosovski rasplet: Zapadne opcije i srpska strategija” pomenuto je da je situacija na Kosovu za Srbe danas znatno bolja, nego u prethodnim godinama. Na čemu su zasnovane takve tvrdnje?
Prvo, svi pominju kraj ove godine kao rok za donošenje odluke. Ljudi u Briselu i Vašingtonu počeli su da razmišljaju: “Vrijeme je isteklo, moramo da vidimo šta ćemo da uradimo s tim.” Postali su mnogo svjesniji situacije i razmatraju više opcija. Drugo, zbog islamske prijetnje u zapadnoj Evropi i bombaških napada u Londonu i Madridu, svi su shvatili očiglednu činjenicu - ako ne kontrolišete islamske poslove, oni će se nesmetano razvijati i uspostaviće direktan koridor preko Turske, Makedonije, Kosova i BiH do zapadne Evrope, gdje već postoji značajna muslimanska manjina.

Kakav će biti status Kosova, po vašoj procjeni? Šta je najrealnija varijanta - nezavisnost, autonomija u sastavu Srbije ili neki treći model, unutar do sada nepoznatih pravnih koordinata?
To zavisi od Srbije. Ako budu pasivno posmatrali pregovore, naravno da će Kosovo biti nezavisno. Mislim da bi Srbija mogla pokrenuti diplomatske aktivnosti kojima će reći Zapadu: “Pogledajte Zapadnu obalu, nju ne želite da date Hamasu, jer se bojite islama. Isto je i u Libanu, gdje je Hezbolah dobio izbore, ali vi podržavate libansku Vladu, a ne Hezbolah. Zašto onda na Kosovu hoćete da uradite suprotno?” Na Kosovu Zapad postupa drugačije, jer u slučaju Hezbolaha i Hamasa oni u prošlosti nisu donosili nikakve odluke. Ali, jesu na Kosovu prije sedam godina. Zato im je toliko teško da priznaju da su pogriješili. Međutim, ako ih primorate da naprave poređenje sa te dvije situacije, moraće da donesu ispravnu odluku. Evropa je javno saopštila da ne može da prihvati Hamasovu vladu ukoliko ne naprave određene promjene. Ako to ne mogu da učine tamo, zašto bi to radili na Kosovu.

Koliko na dvostruke standarde Evropske unije i SAD utiče strah od nasilne reakcije Albanaca u slučaju nezadovoljstva zbog odluke o Kosovu?
Objektivno govoreći, njihov strah od muslimanskih demonstracija trebalo bi da bude mnogo veći. Zašto? Eventualno srpsko nezadovoljstvo lokalnog je karaktera i ono se neće proširiti, recimo, u Hrvatsku. Ali, muslimanska prijetnja je drugačija. To više nije lokalno pitanje, već stvaranje širokog koridora za islamski kontinuitet. Mislim da je Zapad sada svjestan toga. Bili su godinama upozoravani, ali nisu željeli da gledaju u tom pravcu. Oni danas nisu postali svjesni svojom voljom, već ih je stvarnost natjerala da to shvate i mislim da na cijelu situaciju gledaju drugačije.

Da li se islam koji upražnjavaju muslimani u Bosni i Hercegovini i na Kosovu razlikuje od radikalnih vidova te religije, kako tvrde politički i vjerski autoriteti Bošnjaka i Albanaca?
Ne postoji radikalni islam. To je obična besmislica koja se proširila svijetom. Kome je to bitno? Zapadnim intelektualcima, kojima je potreban radikalni islam da bi ga okrivili. Oni ne okrivljuju muslimane, jer oni, navodno, nisu krivi, već je kriv radikalni islam. I islamski intelektualci osuđuju terorizam, kažu da je islam religija mira, ali da su radikalni islamisti i pobunjenici ti koji idu u terorističke akcije. Činjenica je da ne postoji ni umjereni islam, već umjereni muslimani. Radikalni muslimani nisu izmislili novu religiju, to je ista religija. Umjereni muslimani je ne propovijedaju na način na koji to rade radikalni muslimani, jer žive u zapadnim zemljama. Ali, oni nisu izmislili novu doktrinu i nazvali je umjereni islam. Nešto takvo ne postoji, postoji samo islam. Teroristi, koje svi nazivaju radikalnim, u suštini sve što rade, čine u ime islama. Oni sebe ne nazivaju radikalnim, oni i ne znaju šta to znači, oni sebe zovu dobrim muslimanima.

Postoje li izraelska iskustva koja mogu koristiti Republici Srpskoj da opstane unutar BiH sa muslimanima kao pojedinačno najbrojnijom grupacijom?
U Bosni i Hercegovini postigli ste mirovni sporazum u kome se priznaje RS. Ali, i tu imamo apsurd, prema kome je BiH mogla da napusti bivšu Jugoslaviju, ali Srpska ne može da napusti Bosnu. Zašto se neka pravila mogu primijeniti na Albance na Kosovu, ali ne i na Srbe u BiH? Tu nema logike. To je ono na čemu vaši lideri treba da rade – objasne svijetu o čemu je riječ. U Libanu imamo identičnu situaciju – postoji fundamentalistički pokret, ali Zapad razumije Izrael i ne želi Hamas na vlasti, a na Balkanu radi upravo suprotno. Zašto? Ima mnogo stvari koje se mogu uraditi, samo treba biti mudar i treba mobilisati svoj narod.

Kakvu budućnost ima EU ukoliko primi Tursku u članstvo?
Ako Turska ikada uđe u Evropsku uniju, do tada će proći još mnogo vremena. Jer, Evropljani se sve više plaše. U Francuskoj postoje gradovi i kvartovi gdje Francuz, kada uđe, misli da je došao u Afriku. To stvara jak otpor. Ne mislim da će se Turska ubrzo pridružiti Uniji, ali, ako se to i dogodi, onda će Evropa za 50 godina biti islamska zajednica, jer se broj muslimanskog stanovništva udvostručuje svakih dvadeset godina. Te godine kada Turska uđe, muslimani će činiti 22 odsto populacije Unije. Dvadeset godina kasnije, tih 22 odsto biće 44 odsto populacije. To više nije politička situacija ili pitanje odluke o ovome ili onome, već, jednostavno, pitanje opstanka. Kada muslimani postanu većina u jednoj zemlji, oni onda mijenjaju zakone i uvode šerijatsko pravo.

Šta se može očekivati ako Turska izgubi strpljenje zbog dugih pregovora sa EU, posebno u BiH, gdje muslimani čine gotovo polovinu stanovništva?
Mislim da će Turska tada insistirati na tezi da su oni najbitnija i najmoćnija islamska zemlja u regionu i da muslimanski dio Balkana treba da se nađe pod njihovim okriljem, kao i islamske zemlje iz centralne Azije, u kojima se u najvećoj mjeri govori raznim varijantama turskog jezika. Na taj način biće oživljena ideja panturkizma. “Turska unija” biće njihov odgovor Evropi koja ih je odbila. To bi se moglo desiti u budućnosti.

Kakvu budućnost ima Izrael? Postoji li među Jevrejima nacionalni konsenzus o definitivnim državnim granicama?
Bar tri puta Izrael je prihvatao granice iz raznih sporazuma, ali su ih Arapi odbijali. To se prvi put dogodilo 1947. godine. Izraelci su bili presrećni, plesali su po ulicama, ali Arapi nisu i napali su Izrael. U tom ratu, Izrael je pobijedio i osvojio nove teritorije, a onda su Arapi tražili da se vrati stanje prije njihove invazije. Postoji cijena agresije koju morate da platite. Gotovo dvije decenije, između 1948. i 1967. godine, Izrael je molio da se uspostave administrativne granice, ali, Arapi su to odbijali, jer bi na taj način priznali Izrael. Mislim da se u Izraelu lako može skupiti većina koja bi podržala državne granice iz 1967. godine ukoliko bi se uspostavio stvarni mir. Mi smo spremni da se odreknemo dijela teritorije, ali, moramo imati čvrste garancije da više neće biti napada na Izrael. To nije puka teorija, to je bilo predloženo 2000. godine na pregovorima premijera Ehuda Baraka i Jasera Arafata. Barak je tada rekao da će povući trupe sa 97 odsto sporne teritorije i priznati palestinsku državu, ali je tražio da Arafat potpiše da neće tražiti više teritorije od Izraela. Time bi konflikt bio okončan. Međutim, Arafat je odbio da to potpiše, tražeći slobodan povratak oko pet miliona ljudi, uz još neke zahtjeve. Barak je rekao: “U redu, sada krećemo ispočetka. Izrael neće potpisati sopstvenu smrtnu presudu.” Ja ne vidim da je moguć značajniji napredak u bližoj budućnosti u tim relacijama.

U vašim naučnim radovima, tvrdite da Palestinci već imaju “dvije i po države”. Možete li preciznije objasniti tu formulaciju?
Postoji palestinska država koja se zove Jordan. Ukoliko državi promijenite ime, to ne znači da ste joj promijenili kompoziciju. Mogu je nazvati i Honolulu, ako hoće, ali mi znamo šta je to. U Jordanu, tri četvrtine stanovništva čine Palestinci, a te tri četvrtine predstavljaju polovinu ukupnog broja Palestinaca. Dalje, imaju državu koju hoće da naprave na području Zapadne obale i Gaze, na što Izrael pristaje, odnosno, Ehud Barak bio je spreman da to i potpiše u Oslu. Na kraju, 20 procenata populacije Izraela su Arapi, odnosno, Palestinci, koji žele autonomiju, kao i kosovski Albanci. To su te “dvije i po države” o kojima sam govorio. Oni traže dvije i po države, a Izraelu ne dopuštaju da ima jednu.

Gdje su korijeni palestinskog fanatizma u borbi protiv Izraela?
Postoji nekoliko slojeva. Prvo, islam propovijeda da postaješ šehid, odnosno, da ideš u raj ako pogineš, tako da ne treba da brineš. Čak i ako si dijete, zašto da se patiš kroz život, kada sve možeš da riješiš u jednom potezu. Oni vjeruju u to. Pitajte bilo koje dijete u Gazi ili na Zapadnoj obali šta želi da bude kada poraste i dobićete isti odgovor. Kako se uopšte možete boriti protiv toga? Drugo, postoji indoktrinacija u obrazovnom sistemu, jer je instalisana mržnja prema Izraelu. U školskim udžbenicima Jevreji su opisani kao zli ljudi koje je Bog prokleo. Isto to može se vidjeti na palestinskoj televiziji, gdje se Izrael opisuje kao zemlja lopova i uzurpatora. Činjenica je da smo i mi i Palestinci počeli iz početka da gradimo naše zemlje prije šezdeset godina. Nismo ništa imali, ni mi, ni oni. Šest decenija kasnije, mi smo tehnološki i ekonomski razvijena zemlja, sa snažnom poljoprivredom, imamo pet dobitnika Nobelove nagrade. Oni nisu toliko uspjeli i postali su ljubomorni. Pitaju se - kako je moguće da se neko koga je Bog prokleo tako brzo razvije, a mi ne. Šta onda radiš, ako ne možeš da sustigneš nekoga u razvoju? Pokušavaš da ga uništiš, jer njegovo prisustvo pokazuje i tebi i svijetu da si impotentan. Možda ste uočili prije napada na WTC u Njujorku da je Bin Laden često govorio da SAD ponižavaju islamski svijet. Na koji način? Sam uspjeh zemlje je trn u oku islamskim zemljama, koje su nekada vladale svijetom. Amerika je uspjela, a oni nisu. Zato su oni ljubomorni i imaju samo dvije opcije - da se uzdignu na njihov nivo, a ako ne mogu, onda da ih sruše. Ista logika vrijedi i za Palestince.

Da li eventualni samostalni dolazak Hezbolaha na vlast u Libanu može da ugrozi bezbjednost Izraela?
To bi možda moglo uticati na Izrael, ali na duže staze. Na sreću, Izrael se tokom godina dovoljno razvio i očvrsnuo da se može braniti. Naravno, uvijek zavisiš od drugih, naročito od moćnih svjetskih sila. Hezbolah je izuzetno popularan u Libanu i ne vidim nikoga ko bi mogao da se umiješa i spriječi da islam preuzme zemlju, jer je Iran u blizini i ne mora slati trupe sa udaljenosti, kao SAD, Francuska ili Velika Britanija. Posljednji rat vođen je uz pomoć Irana. Ne samo da je Hezbolah dobijao pomoć od Hamasa, već je primijenjen identičan scenario u pojasu Gaze - zasjeda za izraelske vojnike. Neki su ubijeni, a neki kidnapovani i onda Izrael mora da odgovori na to. Istu stvar izveli su i u Libanu. Jasno je da jedna ruka vodi cijelu situaciju – Iran. Kada su vidjeli da Amerikanci nisu uspjeli u svojim namjerama u Iraku, to su tretirali kao šansu za širenje šiitskog islama na Irak i Liban, uz Siriju, koja im je bliski saveznik. Čak je i Saudijska Arabija tajno prišla Izraelu da bi pokušali zajednički da spriječe Iran u takvim namjerama. Isto je uradio i Egipat, kao i jordanski kralj Abdulah, čija je zemlja sunitska. Oni su preplašeni, jer je Iran nuklearna sila ili radi na tome i svim snagama nastoji da postane dominantna zemlja na Bliskom istoku. Iran je jedina šiitska država u regionu i upravo zato oni podržavaju Hezbolah, nadajući se da će i Liban postati šiitska zemlja.

Koliki je rok trajanja muslimanskih režima lojalnih Vašingtonu?
Paradoksalno je da te zemlje vode diktatori koje sopstveni narod ne voli, između ostalog, i zbog toga što su oni tek američke lutke. U tu kategoriju ubrajam režime u Maroku, Egiptu, Jordanu, Jemenu i sličnim državama, pa čak u određenoj mjeri i u Saudijskoj Arabiji, iako je riječ o fundamentalističkoj zemlji. Ako se u takvim državama dese revolucije, onda će biti riječ o popularnim revolucijama, jer će biti usmjerene protiv korumpiranih režima koje podržava Amerika. Naravno, tu je ponovo prisutna mržnja prema Americi jer predstavlja uspjeh koji oni ne mogu ostvariti. Kada se održe izbori u takvim zemljama, muslimanski orijentisane partije dobijaju najveću podršku. Takvi režimi traju onoliko koliko traje američka podrška, jer Hosni Mubarak ne bi mogao opstati na vlasti u Egiptu nijedan dan da nema milijardi dolara koje šalje Amerika. SAD su zainteresovane da Mubarak zadrži tu poziciju ili da kasnije vlast preuzme njegov sin. Ali, dok su oni na vlasti, rastu nezadovoljstvo i mržnja prema Americi. Jednog dana to će eksplodirati.

Čime argumentujete vašu inicijativu da se umjesto Ujedinjenih nacija osnuje Asocijacija zapadnih i demokratskih zemalja?
Donedavni ambasador SAD u Ujedinjenim nacijama Džon Bolton takođe je bio za tu ideju. Kada pogledate strukturu Ujedinjenih nacija, vidjećete da najveći broj njenih članica predstavljaju zemlje u kojima vladaju diktatori ili korumpirani režimi. Oni su postavili Sudan na čelo Komisije za ljudska prava, a Irak na čelo Komisije za razoružanje u UN-u! Molim vas, pa to je smiješno! Amerika je ta koja puni polovinu budžeta Ujedinjenih nacija. To je bacanje novca. Moj prijedlog polazi od činjenice da ne možete raspustiti UN, jer upravo diktatori i korumpirani režimi to neće dozvoliti. Zato je neophodno da Amerika i njeni bliski saveznici napuste UN i prestanu da izdvajaju novac za tu organizaciju. Nakon toga, treba osnovati novu organizaciju, otvorenu za sve zemlje, ali pod uslovom da ispunjavaju određene kriterije u vezi s ljudskim pravima, da ne prijete susjednim zemljama i da uvažavaju slične standarde. Znači, poruka bi bila: “Ako to možete i hoćete – vi ste dobrodošli, ako ne – ostanite u svojim Ujedinjenim nacijama. Ali, morate znati da vam mi nećemo prodavati naoružanje, nećemo prihvatati vaše studente, uz niz drugih mjera. Sve to možete dobiti ukoliko nam se pridružite i ispunite kriterije”. Na taj način nastala bi organizacija koja bi imala vrijednost i koja bi bila organizovana na normalan način, prema veličini zemlje, broju stanovnika i ekonomskoj razvijenosti, a ne kao UN, gdje, recimo, i SAD i Fidži imaju po jedan glas.

Kako tumačite činjenicu da u zapadnim zemljama postoje određene lijeve i desne struje koje u bliskoistočnom sukobu pokazuju više razumijevanja za Arape, nego za Izrael?
Samo interes i ništa drugo. Primjera radi, Velika Britanija izgubila je posao sa Saudijskom Arabijom vrijedan 20 milijardi dolara, za izgradnju aviona, jer je britanska Vlada kritikovala stanje ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji. Francuzi su to čekali i čim je Britanija izgubila taj posao, Francuzi su ga prigrabili. Takav je svijet. Posao od 20 milijardi dolara otvara 50.000 radnih mjesta. To je okrutna politika bez morala, ali ja je mogu razumjeti. Čak i ako nisi previše zainteresovan za odnose između zemalja, ako želiš opstati, moraš igrati tu igru.

Kakav je vaš odnos prema prepoznatljivim vodećim figurama iz prethodne američke administracije, kao što su to Ričard Holbruk, Madlen Olbrajt ili Vesli Klark, imajući u vidu njihovu jevrejsku nacionalnu pripadnost i naglašenu podršku muslimanskim političkim ciljevima u BiH i na Kosovu?
Mislim da je tu njihovo jevrejsko porijeklo irelevantno. To je bio jedan politički čin. Bilo je i drugih Jevreja u Bušovoj administraciji koji su podržavali ideju invazije u Iraku. I u tom slučaju, njihovo jevrejsko porijeklo je irelevantno. Holbruk i ostali imali su određenu političku viziju, koju ja smatram pogrešnom. Oni nisu imali dovoljno razumijevanja za ovdašnje prilike i nadali su se da će imati islam pod kontrolom ako budu ohrabrivali muslimane na Balkanu, koji su kopirali umjereni model Turske. Ali, od tada su se desile određene stvari koje oni nisu planirali. Islamski fundamentalisti su došli na vlast u Turskoj, a i danas su na vlasti. Drugo, masovne migracije prema Evropi promijenile su strukturu stanovništva i sa tim je nestao san o umjerenoj Turskoj i o umjerenom islamu. Mislim da je Amerika spremna da ispravi svoje greške, ali, kada jednom donesete pogrešnu odluku, potrebno je deset godina da je ispravite. Amerika ne može tek tako da kaže: “Izvinjavamo se, pogriješili smo, počinjemo ispočetka.” Država nije mali brzi gliser koji može lako da mijenja svoj kurs, već velika krstarica kojoj treba vremena za manevar.

(Intervju je objavljen u banjalučkom nedeljniku “Novi Reporter” 13. 12. 2006.)