Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Dimitri K. Sajms

Nerealisti

Imati poštenu i ozbiljnu spoljnopolitičku debatu nije lako u savremenoj američkoj političkoj kulturi. Zvuci sa TV-ekrana „ujedaju“, klišei-nalepnice prolaze umesto ideja, interesne grupe „za-jedno-pitanje“ i visoko pristrasna politika - svi rade protiv promišljene procene realističnih opcija SAD. Čak i za jedinu supersilu, postupanje u stanju (samo)obmane nije recept za uspešnu spoljnu politiku.

Uzmite Irak. Do sad bi trebalo da je vidljivo da su SAD ušle u Irak bez ozbiljne spoljnopolitičke debate. Bilo je malo kritičkog ispitivanja obaveštajnih informacija koje su pravdale sam rat, šta je taj rat trebalo da postigne, ili kakvo bi posleratno planiranje bilo potrebno. Kako se to desilo?

Početkom kasnih 1990 -ih, vrlo glasna grupa neokonzervativaca – mnogi uključeni u „Projekat za Novi Američki Vek“ – počeli su krstaški pohod radi smene režima u Iraku. Pismima, člancima i govorima, objašnjavali su da nema drugog načina da se postupi sa Irakom do potpune promene režima – i nisu oklevali da napadnu kao nepatriote i kukavice one koji se nisu slagali sa njihovom procenom. Uklanjanje Sadama Huseina je smatrano takvim prioritetom da je, gotovo odmah posle 9/11, tadašnji zamenik sekretara odbrane Paul Wolfowitz obrazlagao da bi SAD trebalo da napadnu Irak pre nego se pozabave Al-Kaidinim utočištem u Avganistanu.

Šampioni promene režima u Iraku sigurno nisu bili ograničeni samo na Amerikance-Jevreje, ili, čak još šire, na one koji ih podržavaju. Ali, takođe je jasno da su mnogi od onih koji su bili glasoviti zagovornici invazije na Irak bili isti oni koji su sa entuzijazmom prihvatili i, čak, ohrabrili političke predloge iznete od strane dela izraelskog političkog spektra u B. Netanjahuovom „ćošku“ Likuda – a koji je, u suštini, zahtevao da SAD promovišu stalnu revoluciju na Bliskom Istoku kao jedini način da se obezbede bezbednost i opstanak Izraela. Oni koji se nisu slagali sa ovakvom agendom optuženi su da su meki prema teroru i, u skorijim godinama, da su „neprijatelji demokratije“, bezosećajni prema Izraelu ili, čak, i gore od toga.

Važna, ali problematična diskusija izraelskog lobija ovog proleća dramatična je ilustracija naših teškoća da, između nas samih, imamo pošten razgovor o spoljnoj politici SAD. "Skandal" je počeo kada su dva profesora - John Mearsheimer sa Univerziteta u Čikagu (University of Chicago) (koji je takođe cenjeni član NIAC - The National Interest's Advisory Council) i Stephen Walt sa Harvarda – objavili " radni papir" koji je zaključio da je spoljna politika SAD u tolikoj meri iskrivljena od strane „izraelskih lobija“ da više ne predstavlja fundamentalne američke interese i vrednosti.

Ne slažem se sa mnogo tačaka u tom tekstu, počev od prve fusnote, koja tvrdi da samo postojanje izraelskog lobija sugeriše da pro-izraelska politika „nije američki nacionalni interes“. Politika u modernom američkom sistemu nije određena od strane saveta učenih i nezainteresovanih. Osnovno za našu demokratiju jeste mnjenje da oni koji imaju interes za oblikovanjem nekakve političke odluke, treba da se organizuju, savetuju i brane - i da je svakom ko želi određenu odluku, potreban određeni lobi.

Takođe, iako priznaju da ono što oni nazivaju "Lobi" (the Lobby), predstavlja, u stvari, "labavu koaliciju pojedinaca i organizacija", Mearsheimer i Walt nikad nisu napravili dovoljnu razliku između mnoštva grupa i pojedinaca koji podržavaju Izrael na različitim nivoima, i iz različitih razloga. Biti posvećen sigurnom postojanju Izraela ne čini nužno nekog članom „Lobija“, a stavljanje zajedno organizacija i pojedinaca sa vrlo različitim filozofijama i agendama samo zbunjuje, kako u pogledu toga ko su oni koji podržavaju Izrael, tako i u vezi sa načinom na koji oni ostvaruju svoj uticaj u Vašingtonu. Neke grupe kao AIPAC (American Israel Public Affairs Committee), su jasni lobisti i ne bi to ni porekli. Drugi gaje snažna osećanja prema Izraelu ali rade potpuno za svoj račun, bez bilo kakvog usmeravanja od strane bilo koga, u ili van SAD. A ima i ljudi kao što sam ja, koji se ne slažu sa specifičnm izraelskim politikama u mnogo prilika, naročito oko naselja(vanja), ali nisu spremni da diktiraju Izraelu kako da se brani, dok god je predmet redovnih terorističkih napada i iranskih pretnji. (I ovde moram da pomenem da su Mearsheimer i Walt mogli da imaju veći kredibilitet da su priznali da Izrael nikad nije imao kredibilnog palestinskog partnera, spremnog i sposobnog da jemči bezbednost jevrejske države u zamenu za teritorijalne ustupke)

Mearsheimer-u i Walt-u se može zameriti i nedostatak iznijansiranosti ili osetljivosti. Oni ne izražavaju ni malo posebnog osećaja za neprijatan jevrejski položaj na Bliskom Istoku ili u Evropi, uprkos Holokaustu. Na ličnom nivou, kao neko ko je osetio anti-semitizam iz prve ruke u Sovjetskom Savezu, pozdravio bih malo više razumevanja na njihovoj strani - ali, postoji velika razlika između „ne biti naročito osećajan prema osobi ili grupi“ i „izražavanja netrpeljivosti i mržnje“, kao što je anti-semitizam. Ništa u Mearsheimer-ovom i Walt-ovom papiru ne zaslužuje poslednje optužbe.

Ipak, Mearsheimer and Walt su ozbiljni ljudi, koji pokreću ozbiljna pitanja na ozbiljan način. Oni - i kao dodatak, svi Amerikanci koji hoće racionalnu diskusiju o spoljnoj politici SAD – zaslužuju bolje od pravog linča kojem su ih podvrgli neki uticajni učenjaci. Raniji izraelski zvaničnik je komentarisao da je "sigurno, vreme za debatu. Tužno, ali predvidivo, odgovor na harvardsku studiju okarakterisan je kao kombinacija pištanja i udešavanja" – uključujući optužbe za izražavanja netrpeljivosti i mržnje, kao i optužbe za anti-semitizam.

PA ŠTA JE toliko izludelo Mearsheimer-ove i Walt-ove kritičare? Njihov nedostatak iznijansiranosti i prefinjenosti teško može objasniti bes - a njihove glavne tačke mogu lako biti potkrepljene. Generalno govoreći, postoji moćan pro-izraelski lobi u SAD, koji zajedno sa saveznicima ima glavni uticaj na politiku SAD prema Izraelu i Bliskom Istoku. Mearsheimer -ovi i Walt -ovi kritičari koji se zabavljaju ismevajući stav da samo postojanje izraelskog lobija demonstrira da podrška Izraelu nije u nacionalnom interesu, trebalo bi takođe da priznaju da su lobiji stvoreni radi uticaja na politiku, pa i da izraelski lobi nije ništa drugačiji. Takođe, teško da je kontraverzno to da je izraelski lobi verovatno najjači etnički lobi u SAD. Kao što je Nicholas Goldberg napisao u Los Angeles Times -u: "Čini se glupavim poricanje da postoji moćan lobi u korist Izraela. Pravo pitanje je koliko je opasan. Da li nas, zapravo, uverava da delamo protivno našem nacionalnom interesu – ili je to pozitivna stvar ?" (2) O ovome bi pametni ljudi trebalo da debatuju.

Pošto se interesi ma koje dve države ne poklapaju u potpunosti, legitimno je pitati koji su troškovi i koristi podržavanja druge države koja se našla u teškoj borbi protiv mnoštva protivnika, kao i šta bi mogla da bude cena pretvaranje njenih neprijatelja u naše neprijatelje. Protivnici Izraela kontrolišu ogromne naftne rezerve i koristili su ih u prošlosti da kažnjavaju SAD za podršku Izraelu, kao tokom naftnog embarga 1973. Danas, široko rasprostranjeno neprijateljstvo prema Izraelu na Bliskom Istoku među Muslimanima, generalno doprinosi i neprijateljstvu prema SAD, uključujući, ali i ne ograničavajući se na terorizam. Samo pokretanje ovih pitanja ne bi trebalo da predstavlja osnov za otrovan napad. A ignorisanje činjenica zato što su nezgodne je neodgovorno i uvredljivo.

Ali, upravo to je ono što je Martin Peretz, glavni urednik „Nove Republike“ (New Republic) uradio. Napao je profesora Univerziteta Merilend (Maryland University) i Brukingsovog (Brookings) stipendistu Shibley Telhami -ja kao "prostodušnu ( simpleminded ) osobu" jer su sledeću njegovu opservaciju citirali Mearsheimer i Walt - " ni jedno pitanje ne odjekuje u javnosti arapskog sveta, i mnogim drugim delovim a muslimanskog sveta, dublje od Palestine. Ni jedno pitanje ne oblikuje fundamentalnije regionalnu percepciju Amerike od pitanja Palestine." (3) "Patetičan citat", kaže Peretz, iako je Telhami izvukao svoj zaključak iz širokog i intenzivnog istraživanja u arapskom i islamskom svetu a njegove procene potkrepljene su i studijama vlade SAD.

Ali, isticanje da podrška SAD Izraelu komplikuje položaj Amerike u arapskom i muslimanskom svetu ne znači da neko veruje da bi napuštanje Izraela bilo čista dobit za SAD. Napuštanje dugogodišnjeg saveznika košta kredibiliteta – a kredibilitet je jedna od glavnih vrednosti velikih sila. Svaka percepcija da bi američka podrška Izraelu mogla biti odbačena - naročito kao rezultat neprijateljskog pritiska - učinio bi odlučnijim neprijatelje jevrejske države i druge ekstremiste, destabilizujući ceo region. Umereni, pro-američki arapski režimi postali bi njihove sledeće žrtve. Konačno, moralne obaveze SAD prema Izraelu (kao zemlji dugo-stradajućeg jevrejskog naroda i bliskoj demokratiji ) ne bi trebalo podceniti.

Ali kritičare Mearsheimer-a i Walt-a vređa sama ideja da bi američka podrška Izraelu ikada mogla da bude na američku štetu – kao što su ih vređali i oni koji su postavili pitanje jačine pretnje koju je predstavljao Sadam Husein ili oni koji su isticali da stalni pozivi na promenu režima (što je i otelotvoreno u dvopartijskoj rezoluciji Kongresa iz 1998 ) i tekući vojni napadi mogu stvoriti „samoispunjavajuće proročanstvo.“ Njihov odgovor je bio napad na kredibilitet i dostojanstvo pa čak i na patriotizam onih koji misle drugačije. Čak je i Brent Scowcroft, koji je kao savetnik za nacionalnu bezbednost u administraciji Buša starijeg (George H. W. Bush) igrao ključnu ulogu u pobedi nad Sadamom tokom Zalivskog rata, bio žrtva opakog i vrlo ličnog napada. Predvidivo, okosnica atentata na dostojanstvo Mearsheimer-a i Walt-a došla je od pojedinaca koji nose lavovski deo odgovornosti za naše neprijatnosti u Iraku, a koji žele da prozivanjem preduprede bilo kakvo pošteno ispitivanje kako je do toga došlo.

Jedan od najbesramnijih odgovora Mearsheimer-u i Walt-u došao je od profesora sa Džon Hopkins ( Johns Hopkins ) univerziteta Eliot Cohen -a, koji ih je, ne dajući bilo kakve dokaze, optužio da su anti-semiti. Cohen je uvređen što su ga Mearsheimer i Walt pomenuli u prolazu - u jednoj od fusnota – kao deo neokonzervativne mreže spremne da upotrebe silu SAD-a za preoblikovanje Bliskog Istoka. Kako se oni usuđuju da čak nagoveste (a što nisu ni učinili) da se njegova lojalnost može staviti pod znak pitanja, kada se američka zastava vijori na njegovom tremu a njegov najstariji sin – koji kao treća generacija porodice služi kao oficir u Armiji SAD – treba da se vrati sa dužnosti u Bagdadu?(4)

Naravno, Cohen-ove neokonzervative kolege nikad nisu imale srama u slikanju svojih oponenata kao tobožnjih izdajnika. (Setite se „nepatriotskih konzervativaca "?) (5) Sada su oni šokirani kada moraju da prime majušnu dozu sopstvenog leka . Ali, ovde nije reč prozivanju; reč je o odgovornosti za političke stavove koje je neko artikulisao. Cohen ima dug staž, godinama pre 9/11, u javnom branjenju potrebe za promenom režima u Iraku. Takođe je pozivao na obaranje iranske vlade 2001, kada je na vlasti bio umereni i pro-reformistički, mada neefikasni, predsednik Khatami nasuprot aktuelnog huškača Ahmadinejad-a. Cohen nije bio samo spoljni zagovornik; kao član Odbora za odbrambenu politiku (Defense Policy Board), direktno je doprinosio odlukama koje su vodile ka trenutnom američkom debaklu u Iraku. Njegova knjiga „Vrhovna komanda“ (Supreme Command, 2002) javno je slavila sklonost sekretara za odbranu Donald Rumsfeld -a da ne obraća pažnju na savete i procene profesionalne vojske u planiranju iračke kampanje i, posledično, znamo rezultate isto. (6)

Svi pravimo greške, naročito politički analitičari. Ja sam nisam mislio da je Mihail Gorbačob lud i slep da preduzme reforme koje će uništiti njegov sistem. Kasnije , mislio sam, i čak pisao o razlozima moje – i tuđih – grešaka u pogledu Gorbačova i nadam se da sam naučio neke korisne lekcije. Ono što je naročito mrsko kod polemičara kao što je Cohen jeste to što umesto da uzmu pristojan period radi analiziranja svojih grešaka, nastavljaju punom brzinom ne bi li se umotali u američku zastavu i napali druge.

Lawrence Kaplan, napadajući realiste i druge pragmatične konzervativce 2000 -e, smatrao je da: "Kada bi spoljnopolitički intelektualci držali do istih standarda odgovornosti kao doktori i pravnici, dobar deo zajednice bio bi tužen za pogrešno lečenje ili izbačen iz komore" – komentarišući "zagovornike opadanja" u doba sovjetskog kolapsa. Ali, mnogi neokonzervativci ne žele da se taj standard primeni na njima. A upravo to je Mearsheimer činio protekle dve godine . Na ovim stranicama je prošle jeseni napisao:

"Neokonzervativci i realisti imaju dve veoma različite teorije međunarodne politike , koje su se reflektovale i u suprotstavljenim pogledima na to koliko je mudra bila invazija i okupacija Iraka. Zapravo, sam rat je bio jak test za dve teorije. Mogli smo da vidimo koja strana je imala tačna predviđanja. Čini se jasnim da je Irak postao debakl za SAD, što je moćan dokaz – bar za mene – da su realisti bili u pravu a neokonzervativci pogrešili ."

Da li je, možda, ovo pravi izvor žustrog odgovora na Mearsheimer-ov i Walt -ov papir?

Tek nekoliko realista, počev od Henry Kissinger-a (uključujući i mene), nevoljno je podržalo rat u Iraku. Verovali smo u prezentovana uveravanja o navodnom posedovanju oružja za masovno uništavanje i bili zabrinuti da je kombinacija Sadamove bezobzirnosti i američke predanosti promeni režima učinila politiku obuzdavanja neodrživom, naročito nakon 11.septembra. Ali niko od realista nije bio za gotovo neograničen cilj transformisanja Iraka i Bliskog Istoka, naročito ne sa ograničenim resursima koji su tada bili predviđeni.

Dozvolite mi još jednu, završnu opasku: Izrael je važan prijatelj i saveznik SAD, ali to ne znači da postoji bilo šta neumesno u tome da se otvoreno i ozbiljno diskutuje ne samo o prednostima, već i o izazovima, koje ovaj odnos donosi SAD. Izraelci to čine sve vreme. Sem ukoliko neko ne smatra da je izraelski slučaj za američku pomoć „slab“, ili da su u većini Amerikanci potajni anti-semiti koji samo čekaju povod da napuste jevrejsku državu, poštenom razgovoru o odnosu SAD i Izraela ne bi smelo da se prigovara. Mi možemo, i nekad jasno treba i da odlučimo da ostajemo uz Izrael bez obzira na sve – kao što smo činili sa našim NATO saveznicima. Kao demokratija, međutim, trebalo bi nam dopustiti da učinimo ovu i druge spoljnopolitičke odluke otvorenih očiju i na osnovu slobodne debate . Nažalost , neki od najglasnijih zagovornika širenja američke slobode do dalekih „ćoškova sveta“ čine se izrazito netolerantnim u pogledu slobode u svojoj kući.

Fusnote:

1. Daniel Levy, "So Pro-Israel that It Hurts", Ha'aretz, March 25, 2006.

2. "Who's Afraid of the 'Israel Lobby'?", March 26, 2006.

3. "Oil and Vinegar", New Republic (April 10, 2006).

4. "Yes, It's Anti-Semitic", Washington Post, April 5, 2006.

5. "Pogodi ko mrzi Ameriku? Konzervativci" bila je ključna rečenica u komadu Lawrence F. Kaplan -a u „Novoj republici - New Republic“ a koja je napala ljude kao što su: James Schlesinger, Brent Scowcroft, senator Pat Roberts, Richard Haass i drugi, uključujući mene, kao "lažne proroke" koji "žude da vide eroziju sile SAD" i imaju " refleksivno saosećanje za američke klevetnike u inostranstvu ", (June 26, 2000).

6. Kritika Benjamin Schwarz -a učinila je ovo temom za razgovor: "Cohen prerušava svoju odbranu politike u objektivnu istoriju... Cohen vaskrsava staru izreku da je rat previše značajan da bi ga prepustili generalima. Ali je podjednako tačno da je istorija previše bitna da bi je ostavili advokatima politike" ("The Post-Powell Doctrine", New York Times, July 21, 2002).

Dimitri K. Simes je predsednik Niksonovog centra i izdavač Nacionalnog interesa ( „ The National Interest” )

Unrealists by Dimitri K. Simes: The Israel lobby controversy shows how some substitute character assasination for serious debate.  American national interests suffer. (The National Interest, Summer 2006) 

Prevod: NSPM

 

 

 
 
Copyright by NSPM