Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Dimitri K. Sajms

Litvinjenko: Zavera Kremlja ili Blofeldova nameštaljka? (1)

Trovanje radioaktivnim materijom bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinjenka otvara mnoga uznemirujuća pitanja. I kao što britanski Sekretar za unutrašnje poslove (Home Secretary) Džon Rid reče, u istrazi treba izbegavati davanje preuranjenih pretpostavki i treba biti spreman da se ide u svakom mogućem pravcu. Pod pretpostavkom da nema šta da krije, Putinova vlada trebalo bi da sarađuje sa Britancima. Interes samog Kremlja zahteva ništa manje nego jasan odgovor na sumnje Zapada u vezi sa njegovom eventualnom ulogom u atentatu.

Kada se desi da otrovni kritičar predsednika Vladimira Putina bude otrovan nuklearnim izotopom, pitanja vezana sa umešanost Moskve su neizbežna, pa i na mestu. Ali nije na mestu to što neki zapadni mediji ovu aferu prenose na krajnje pojednostavljen način, koji ponekad dovodi u zabludu. Na primer, priča objavljena 5. decembra u V ašington Postu , “Britanska policija prenosi istragu o trovanju u Moskvu,” autora Meri Džordan i Pitera Fina, počinje sa ukazivanjem na Litvinjenka kao na “bivšeg ruskog špijuna.” Nema, međutim, podataka da je Litvinjenko ikada služio u ruskoj spoljnoj obaveštajnoj služi, bilo u post KGB-ovskoj, poznatoj kao SVR , ili u vojnoj obaveštajnoj, poznatoj kao GRU. Baš naprotiv, posle nižih položaja u kontraobaveštajnoj službi FSB, post KGB-ovskoj agenciji zaduženoj za unutrašnju bezbednost, Litvinjenko je stekao reputaciju u Odseku za borbu protiv organizovanog kriminala.  Prema izuzetno sadržajnoj priči u Njujork Tajmsu od 3. decembra (“Bivši ruski špijun je živeo u svetu obmana,” autora Alana Kovela), Litvinjenko je na toj poziciji razvio odnos sa vodećim ruskim oligarhom Borisom Berezovskim već 1994. godine. U tom periodu “slobodnog pada” posle kolapsa sovjetskih institucija, Berezovski je otvoreno kombinovao svoje visoke pozicije u ruskoj vladi sa agresivnom privatizacijom državne imovine u ličnu korist.  A Litvinjenkov odsek FSB-a često je manje smatran agencijom za sprovođenje zakona, a više delom samog organizovanog kriminala.

Još i gore, V ašington Post obmanjuje čitaoce opisujući Berezovskog kao “milijardera koji sada živi u samonametnutom egzilu u Londonu” a koji je “bio Litvinjenkov prijatelj.” Svako ko je čitao knjigu “Kremaljski kum: Boris Berezovski i pljačkanje Rusije” Pola Hlebnjikova, znao bi da je Litvinjenkov “prijatelj” bio mnogo više od anti-putinovskog tajkuna. On je bio majstor kremaljskih spletki, široko poznat u brojnim, sada već javnim slučajevima potkupljivanja i korumpiranja svega i svakoga oko sebe, uključujući i članove porodice Borisa Jeljcina. A Berezovski se ne protivi samo Putinovoj vladavini - u nekoliko prilika rekao je da aktivno nastoji da smeni režim u Rusiji, koristeći svoju bazu u Londonu i svoje poslovne i političke kontakte u Ukrajini i Gruziji.

Prvih dana nakon što je Litvinjenkova bolest postala poznata javnosti, glavni izvor informacija o onome što se desilo i o Litvinjenkovim sumnjičenjima Putina bio je Aleks Goldfarb, koga V ašington Post i drugi opisuju kao “Litvinjenkovog prijatelja” ili “prijatelja porodice.” Goldfarb je izvesno bio prijatelj, čak bi mogao da bude smatran i članom porodice - isto kao što je Tom Hagen bio ključni član “Kumove porodice” u čuvenom filmu. Goldfarb - zvanično direktor Fondacije za građanske slobode Borisa Berezovskog – jedan je od njegovih bliskih saradnika.  Zanimljivo je da, iako poznat kao neko ko neumorno juri za publicitetom, Berezovski je u ovoj prilici pokušao da umanji svoju, kao i ulogu svoje organizacije.  Imajući u vidu njegovo ranije ponašanje, očekivalo bi se da Berezovski u najmanju ruku pokuša da iskoristi Litvinjenkov slučaj za ostvarivanje svog saopštenog cilja: diskreditacije i podrivanja Putina.

Trenutno postoje tri glavne teorije o ubistvu Litvinjenka. Jedna je “Kremaljska zavera”, koju Goldfarb opisuje kada citira delove onoga što je Litvinjenko navodno izdiktirao na samrti. Ona zahteva jednu od dve pretpostavke. Prva je – da lideru velike nuklearne sile opasno nedostaju elementarni zdravi razum i instinkt za samoočuvanjem – što prkosi našim ranijim iskustvima sa Putinom. Ubijanje prilično nebitnog političkog oponenta u jednoj od glavnih evropskih prestonica, i to materijalom koji je lako otkriti, demonstriralo bi jeziv nedostatak sposobnosti procene u oblasti u kojoj većina Putinovih kritičara njega pre smatra opakim genijem, nego trapavkom Jeljcinovog stila.

Međutim, ova logika je održiva samo u slučaju da Litvinjenko nije bio ništa više od ekstremno oštrog kritičara Putina - neko ko je na čečenskom vebsajtu optužio Predsednika da je pedofil i okrivio ga za bombaške napade u Moskvi, čak i u Londonu, ali sve u svemu nije učinio mnogo da na ozbiljan način ugrozi Putinovu ili bezbednost Rusije. Alternativna pretpostavka je da je Kremlj smatrao Litvinjenka kao realnu pretnju, možda zbog njegovih čečenskih veza.  Jasno je da je Litvinjenko bio prilično blizak makar sa nekim od čečenskih pobunjenika, kao što je separatistički portparol u egzilu Ahmed Zakajev, s kojim se susreo 1. novembra, upravo na dan kada je javljeno da je otrovan. Da je Litvinjenko imao aktivne veze sa čečenskim pobunjenicima, moguće je da bi kalkulacije Moskve bile dosta drugačije. Naposletku, široko je rasprostranjeno uverenje, koje čak privatno i priznaju u vladinim krugovima u Moskvi, da je Kremlj dozvolio ubistvo bivšeg čečenskog predsednika Zelimhana Jandarbijeva 2004. godine. A Duma je nedavno usvojila zakon koji dozvoljava likvidacije osumnjičenih terorista izvan ruskih granica. Tako da je, pre nego što se odustane od “kremaljske veze”, od suštinskog značaja da se ustanovi u šta je Litvinjenko – koji se nedavno preobratio u Islam - bio upleten, kao i da se ispita svaka aktivnost koju je mogao imati sa ekstremističkim islamskim organizacijama, potencijalno zainteresovanim za Polonium 210 – radi izrade “prljavih bombi” ili u neke druge svrhe.

Druga teorija o Litvinenkovom trovanju direktno je uzeta iz filma o Džejmsu Bondu “Samo dvaput se živi”. U filmu, šef SPEKTRE Ernst Blofeld pokušava da isprovocira sukob SAD i SSSR-a stvaranjem lažnog utiska da oni jedni drugima otimaju svemirski brod. U našem slučaju, Berezovski bi bio “mastermind”, tj. idejni tvorac pokušaja da se Zapad i Britanija okrenu protiv Putina. On bi imao i motive i sposobnost da ubistvo Litvinjenka “smesti” ruskom lideru. A svako ko je upoznat sa aktivnostima Berezovskog u Rusiji, lako bi mogao da prihvati mogućnost da on poseduje kombinaciju mašte, sredstava i potpune nemilosrdnosti potrebne da žrtvuje svog ranijeg protežea radi ostvarivanja svojih ”anti-Putinovskih” planova.

Nova knjiga koju je u Moskvi izdao Aleksandar Kinštajn, pro-kremljovski novinar i član Dume, daje detaljan opis (sa transkriptima telefonskih razgovora Berezovskog iz jula 1996. godine) koji demonstrira ključnu ulogu Berezovskog u kreiranju “vrlo uspešne predstave” kojom je Jeljcina naveo da pomisli da su njegovi šefovi bezbednosti uključeni u zaveru protiv ruskog predsednika (“Jeljcin. Kremlj. Istorija bolesti, Aleksandar Kinštajn, 2006.). Cilj je bio da se iz Jeljcinove svite uklone oni koji su bili prepreka uticaju Berezovskog. Godine 1999, prema memoarima bivšeg premijera Jevgenija Primakova, Berezovski je ponovo “hranio” Jeljcina i njegovu porodicu pogrešnim informacijama da ih ugrožavaju Primakovljeve anti-korupcionaške istrage. Nakon toga, Berezovski je upotrebio svoju kontrolu nad TV kanalom ORT radi lansiranja opake i veoma obmanjujuće kampanje protiv Primakova, a u korist novog premijera Vladimira Putina, kome je pomogao da dođe na vlast. Sa Putinom, koji je s početka odbijao da sprovodi upustva Berezovskog da bi se zatim silovito okrenuo protiv ovog oligarha, životna misija Berezovskog postala je promena režima u Moskvi.

Protiv ovakvog scenarija govori užasan lični rizik koji bi Berezovski time preuzeo. Iako bi on i njegovi saveznici mogli da utiču na zapadno javno mnjenje, morao bi da predvidi da bi bili u mnogo slabijem položaju u pogledu manipulisanja profesionalnom istragom Skotland Jarda ili ruskih službi bezbednosti - gde su ove poslednje odlučne da dokažu da Moskva nije krivac. Berezovski bi, s obzirom na očigledne veze sa Litvinjenkom i na svoju reputaciju beskrupuloznog intriganta, morao da zna da bi i on sam postao meta svake ozbiljne istrage.

Andrej Lugovoj, drugi bivši oficir FSB, kojeg neki novinski izveštaji sada navode kao glavnog osumnjičenog, mogao je da bude ključni igrač u oba scenarija - kako Kremlja tako i Berezovskog. Lugovoj se sreo sa Litvinenkom 1. novembra, a bio je i na jednom od letova Britiš Ervejza koji su kontaminirani Poloniumom 210. On ima i vezu sa FSB, koja je očigledna, i vezu sa Berezovskim, o kojoj se manje raspravljalo: dok je još uvek bio u FSB devedesetih godina, Lugovoj je u isto vreme bio i oficir za bezbednost na ruskom TV kanalu ORT koji je tada kontrolisao Berezovski. Tokom 2001.-2002. godine, izdržavao je kaznu u zloglasnom zatvoru Lefortovo zbog pomaganja u bekstvu iz pritvora jednom drugom saradniku Berezovskog, Nikolaju Gluškovu. U našem slučaju njegova lojalnost je nejasna, pa bi Moskva trebalo da Skotland Jardu omogući direktan pristup do njega.

Treća i poslednja teorija tiče se Litvinjenkovih ličnih poslova, pre nego borbe protiv Putina ili njegove povezanosti sa Berezovskim. Jedan ruski akademac u Engleskoj nedavno je ustvrdio da je Litvinjenko razmišljao da zaradi novac ucenom ruskih biznismena. Ako bi ovo bila istina, jedan broj pojedinaca, ali i grupa, mogao je da ima motiv da ga ubije. Sumnje da su grupe sadašnjih i bivših oficira FSB odgovorne za Litvinjenkovo ubistvo savršeno se uklapaju u ovu teoriju.

Dok “misterija Litvinjenko” baš kao da je izašla iz špijunskih filmova, u stvarnom životu ulozi – uključujući i odnos Zapada sa Rusijom – vrlo su visoki. Ako dokazi zaista budu doveli do Kremlja, svakako ih ne treba prikrivati. Ali ono što nije u interesu Zapada je da dozvoli Putinovim političkim neprijateljima u zemlji i inostranstvu da njega i Zapad dovedu u sukob zasnovan na nameštaljci ili, u najmanju ruku, na pogrešnoj informaciji.

Fusnote:

1. Ernst Stavro Blofeld - filmski arhineprijatelj Džejmsa Bonda, šef zločinačke organizacije SPECTRA.

Dimitri K. Simes je predsednik Niksonovog centra i izdavač Nacionalnog interesa

Naslov originala: “Litvinenko: Kremlin Conspiracy or Blofeld Set-Up?” By Dimitri K. Simes, December 12, 2006. Copyright © 2006 The National Interest

Prevod: NSPM

 

 

 
 
Copyright by NSPM