Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Sanda Rašković-Ivić

Severna Kosovska Mitrovica iz perspektive zvaničnog Beograda

(transkript)

“Što se tiče same severne Kosovske Mitrovice, vrlo često kažemo Mitrovica, a Mitrovica u Srbiji ima raznih; ima Sremska Mitrovica, Mačvanska Mitrovica, a ima i Kosovska Mitrovica, ali znamo da se Kosovska Mitrovica podelila i to je stanje de fa c to , koje treba da poštujemo.   Pa bih ja govorila od sada o Severnoj Kosovskoj Mitrovici, jer ona ima svoje značenje i iza toga značenja, stoji jako mnogo i od suštine.

Istina je osnovni preduslov za rešavanje sukoba i problema. Tek kada se neki problem sagleda bez opterećenja, bez nacionalnih političkih, ideoloških, rečju bez interesnih i drugih predznaka, po pravilu se ukaže veoma jednostavan i vrlo jasan put do rešenja. Tako je i na Kosovu i Metohiji, gde je na sceni pokušaj da se jedan deo međunarodno priznate države odvoji i pripoji drugoj državi, a pre toga, da se tu napravi neka nezavisna država. Taj deo naše zemlje zove se Kosovo i Metohija, napadnuta država jeste Srbija, a teritorijalno proširenje očekuje u konačnom - Albanija. Mislim da se radi o tome i da je to prouzrokavalo sve sukobe i netrpeljivosti koje, kao što znamo, ne traju od devedesetih godina, a najmanje od 1999. Ko je malo čitao istoriju, zna da sigurno možemo da pratimo dva veka unazad ovakve sukobe.

Istina je potrebna i u slučaju sagledavnja takozvanog problema Kosovske Mitrovice, odnosno Severne Kosovske Mitrovice. Istina, i malo dobre volje - da se ta istina prihvati. Mi se već duže vremena suočavamo sa prigovorima albanske strane, pojačanih od nekih međunarodnih krugova, koji su bliski lobističkim grupama, koje imaju za cilj da dokažu kako je na Kosovu i Metohiji, situacija sve bolja, kako nema sukoba između Srba i Albanaca, kako raste stepen poverenja i tolerancije među građanima Kosova i Metohije. Sve je znači u redu, ali po toj teoriji, postoji jedan veliki problem, koji se zove Severna Kosovska Mitrovica. Pa hajde da vidimo šta se to dešava u severnom delu Kosovske Mitrovice i po čemu je taj delić Kosova i Metohije tako značajan, da se sve više spominje kao jedna od glavnih prepreka za uspostavu mira na Kosovu i Metohiji.

Problem je u tome što je severni deo Kosovske Mitrovice jedini pravi multietnički prostor Kosova i Metohije. Jedino u severnom delu Kosovske Mitrovice žive Srbi i Albanci zajedno i jedino se tamo Srbi, kako tako, osećaju sigurnima. E sad, pitanje je zašto? Zato što su u većini, zato što imaju osećanje da utiču na svoju bezbednost, što imaju i geografsku vezu sa Srbijom, što je takođe veoma značajno. Inače, plašim se da je drugačije, da bi i sever Kosova i Metohije bio odavno napušten.

U severnom delu Kosovske Mitrovice ne mislim da teče med i mleko za ljude albanske nacionalnosti, ali oni ipak tamo žive, skoncentisani su u naseljima Bošnjačaka Mahala i tri solitera. Ta naselja su mostovima preko Ibra, povezana sa južnim delom grada. Albanci u njima žive relativno mirno, bez većih problema,   uz redovnu komunikaciju sa svojim rođacima i sunarodnicima, u južnom delu grada.

Postoji takozvano Mikro naselje, gde izmešano žive Albanci i Srbi i gde, na našu radost, zaista na našu radost, stepen međusobne tolerancije za te uslove prilično je visok. Ne smemo zaboraviti jednu stvar, koju možda međunarodni predstavnici zaboravljaju. U Bosni, gde smo imali krvavi rat, svaki treći brak je bio mešovit, u Hrvatskoj svaki sedmi, na Kosovu i Metohiji - svaki šesnaesti i to isključivo u urbanim sredinama, a u ruralnim sredinama to nije poznato. Vrlo je teško za njih, a ja razumem njihovu potrebu, da se nametne, da se prosto na recept prepiše međuetnička tolerancija. Ali to mešanje, bojim se, po ovim podacima koje imamo, nije baš nešto što je postojalo ni ranije.

Znači, ne računajući nekoliko enklava u kojima Srbi žive sada, kao u koncentracionim logorima, na ostalom delu Kosova i Metohije, Srbi su više manje proterani, nema ih.   U nekim delovima su pobijeni, žive kao interno raseljena lica u tim enklavama, ili žive na teritoriji centralne Srbije, Crne Gore, ili su otišli u treće zemlje. Zatiru se tragovi srpskog postojanja, ruše se bogomolje, crkve i manastiri, ruše se groblja i sve što bi moglo da svedoči o srpskom vekovnom trajanju na prostorima Kosova i Metohije. To možemo da nazovemo potpunim i sveobuhvatnim etničkim čišćenjem. Nikome izgleda ne predstavlja problem što danas nema Srba u Prištini, što ih nema u Prizrenu, nema ih u Peći, nema ih u Vučitrnu. Sa Kosova i Metohije,   proterano je 250.000 Srba i drugih nealbanaca.

Tačno je da na velikom delu Kosova i Metohije,   nema više napada na Srbe, ali nema ih zato što tamo nema ni Srba. To ne znači da je došlo do napretka u međunacionalnim odnosima. Znači samo da je napravljeno etničko čišćenje na tim područjima.

Plašimo se i mi u Beogradu, i Srbi u severnoj Kosovskoj Mitrovici da na ovaj način Albanci, i uz pomoć nekih delova međunarodne zajednice, hoće da reše tzv. problem severne Kosovske Mitrovice i otuda je toliki (a ovo sad zaista govorim kao psihijatar, a ne kao politčar) opravdan strah. Jer svako ko je imao neko loše iskustvo, ima frustaciju. Svako ko ima malo pameti u glavi i ko testira realnost, nastoji da organizuje svoj život tako da mu se ta frusracija ne ponovi i da zaštiti sebe i svoje bližnje. Logika koja, bojim se postoji na svim stranama da će problem nestati kada nestanu Srbi, prisutna je u svim glavama. Zato neki idu ka tom rešenju, a drugi, odnosno Srbi, plašeći se tog rešenja, čine sve da do njega ne dođe.

Službeni Beograd i cela Srbija gledaju na Severnu Kosovsku Mitrovicu kao na model, naravno model koji treba dorađivati, mogućeg opstanka i života Srba na Kosovu i Metohiji. Beograd nema želju, kao što to neki tvrde, da preko severne Kosovske Mitrovice destabilizuje Kosovo i Metohiju i održava stalno tu tenziju povećanog rizika. Naprotiv, Beograd hoće da na ovom primeru, pokaže međunarodnoj zajednici da je upravo to jedina forma koja garantuje Srbima opstanak na Kosovu i Metohiji. Otuda plan o decentralizaciji Vlade Srbije i želja da se sistemom teritorijalnih celina, opština sa srpskom većinom, zaštite preostali Srbi i nealbanci i da se omogući opstanak i život dostojan čoveka onima, koji žele da se vrate,   ali pre svega, prvo opstanak a potom povratak.

Kroz perspektivu neposredne teritorijalne naslonjenosti opština Zvečan, Leposavić, Zubin Potok, na severni deo Kosovske Mitrovice, otvara se perspektiva stabilizacije severnog dela Kosova i Metohije. Imajući u vidu geografski, politički, a verujte mi i psihološki aspekt, značaj ovog grada za preostale Srbe na Kosovu i Metohiji je ogroman. Povezivanje teritorija, formalizovanje njihovog statusa, imalo bi za posledicu ogroman podstrek za opstanak Srba na Kosovu i Metohiji.

Solidan putokaz u tom smislu, mogla bi da budu pozitivna iskusta iz nekih drugih delova bivše nam domovine SFRJ, kao što su Mostar, kao što je Brčko, kao što je Skoplje i Struga. Pozicija vlasti u Beogradu, u odnosu na ono što se događa, ili bi trebalo da se događa na Kosovu i Metohiji, jasno je određena rezolucijom 1244. Ta određenost neprekidno je izložena pritisku i napadima od strane privremenih institucija samouprave, ponekad nažalost, potpomognutih i od strane UNMIK-a.

Kao malo ohrabrenje, tumačim neke signale, koji u poslednje vreme dolaze iz Prištine. Tu pre svega mislim na sve izraženiju volju da se razgovara, jer bez dijaloga, nigde nećemo stići naravno. U tom smislu treba sagledavati i nedavno održani sastanak u Beču, gde su se za istim stolom našli predstavnici Vlade Republike Srbije i Privremenih kosovskih institucija. Srbija ima pravo i obavezu da na Kosovu i Metohiji štiti svoje interese, a njih nije malo, da štiti svoje građane, svoju imovinu, svoju kulturnu baštinu. To pravo, uz ostalo, proističe i iz pomenute rezolucije.

Kosovo i Metohija su trajno utkani u naš nacionalni identit i predstavljaju duhovnu vertikalu srpskog naroda. U toj vertikali nikada nije bilo, pa ni danas, mesta za netole­rantnost. Srbi to u vrlo teškim uslovima, uz svakodnevene provokacije, dokazuju više, ili manje, u severnoj Kosovskoj Mitrovici. Dokazuju svoj osećaj za tolerantnost, za uvažavanje nacionalnih, kulturnih i drugih posebnosti. Ja znam da i ovde ima problema, ali globana situacija zaista se razlikuje od situacije koju sam videla u Prištini. Sve ono što Albanci, na žalost, nisu pokazali u Prištini, u Peći, u Prizrenu, tamo gde su oni većina, Srbi su ipak uspeli da donekle pokažu u Severnoj Kosovskoj Mitovici, gde su oni većina”.

( Odlomak iz uvodnog govora predsednice Kooordinacionog centra za Kosovo i Metohiju, koji je objavljen u knjizi «Severna Kosovska Mitrovica 1999-2005», u izdanju NVO «Jelena Anžujska», decembar 2005)

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM