Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Siniša Stefanović

Da li je Hezbolah pobedio?

Ratni ciljevi Izraela

Uz ogradu da su podaci do kojih je došao nejasni te da su mu sami Izraelci na licu mesta rekli da su svesni da će trebati nedelje i meseci da bi se utvrdilo šta se u stvari dogodilo, Anthony H. Cordesman je u pogledu ratnih ciljeva Izraela prihvatio sumiranje jednog od vodećih zvaničnika.

Izrael je polazeći u rat imao pet ciljeva:

- Uništiti „Iransku zapadnu komandu“ pre nego što se Iran nuklearno naoruža

- Obnoviti kredibilitet izraelskog faktora odvraćanja nakon unilateralnih povlačenja iz Libana 2000 i Gaze 2005 te suzbiti predstavu da je Izrael bio slab i prisiljen na povlačenje.

- Naterati Liban da postane i ponaša se kao odgovorna država te Hisbalahu ukine status države u državi

- Rani ili obogalji Hesbalah, podrazumevajući da se on ne može ne može uništiti kao vojna sila i da će nastaviti da bude jedan od vodećih političkih igrača u Libanu

- Da se vrate dvojica vojnika koje je Hesbalah zarobio živi i bez velike razmene za zatočene u Izraelu, sigurno ne za hiljade koje su zatražili Nasralah i Hesbolah

Kampanja je bila u osnovi neuspešna: veći deo ciljeva nije ostvaren, a oni koji jesu na klimavim su nogama. (1) Međunarodni položaj Izraela se pogoršao. U zemlji je lom. Prevejani ministar Haim Ramon pao je u aferi seksualne iznude; na predsednika Izraela Moše Kacava pao je teret optužbe za napasništvo, pa i on skuplja šta mu je nakon skore policijske akcije prikupljanja dokaza ostalo u predsedničkoj rezidenciji. Vladi preti raspad: rat je srušio koalicioni budžetski kompromis. Da stvar bude gora, premijer Olmert suočen je sa činjenicom da Izraelci više ne žele unilateralno da se povlače: stoti dan vlade zatekao ga je bez programa na kojem je formirao. Bez programa je ostao i pokret političkog centra pod nazivom Kadima kojeg je od Šarona nenadano dobio u nasledstvo. Odnosi Jevreja i izraelskih Arapa se zatežu. Tokom rata glavu su podigli naseljenici na Zapadnoj obali. U Tel Avivu je iz letargije izašla radikalna levica. U Jerusalimu su demonstracije rezervista koji traže i odgovore i odgovornost. Od prvog ministra Ehuda Olmeta, ministra odbrane Amira Pereca i načelnika glavnog štaba traže se ostavke. Oni su umesto tražene državne istrage formirali vladine komisije. U novinama posprdno citiraju Olmertov predizborni slogan: „Izrael će postati zemlja u kojoj će biti zabavno živeti.“

Neubedljiv nastup vojske bio je u velikoj meri određen trećim od ratnih ciljeva koji u osnovi znači provođenje relevantnih rezolucija Saveta bezbednosti, u prvom redu rezolucije 1559 (2004) u tačkama 1-4. (2) i rezolucije 1680. kojom se traži razgraničenje Sirije i Libana. Gostujući na forumu The Washington Instute for Near East Policy 1. avgusta 2006, dakle nedugo pre nego je pala odluka da se sa ozbiljnim snagama krene do reke Litani, izraelski vicepremijer Šimon Peres opisao je srž problema s kojim se Izrael suočavao.

“Uzgred, ko je Hisbalah? Mi priznajemo Liban. Tko priznaje dve države unutar jedne? (…) Ne možete imati dve države, dve armi je, jedna da se bori a druga da se moli. Oni imaju 80000 vojnika, vlada Libana. Čemu? Gde su oni danas? Ne sugerišem da oni brane Izrael, ali neka brane svoju zemlju. UN su ih pozvale da se rasporede na granici, između nas i njih. Hisbalah im ne dozvoljava.

To je situacija bez presedana u istoriji. Ne znam za nešto tome nalik. Kada Hisbalah ima 14 poslanika u parlamentu i ima vojsku koja puca ne pitajući ni parlament ni vladu, kakva je to vrsta istorije?” (3)

Ovo je uistinu dobro pitanje.

Već 18. jula načelnik generalštaba i šef vojne obaveštajne izvestili su bezbednosni kabinet da su vojni ciljevi dosegnuti. Međunarodna podrška Izraelu bila je u tom trenutku jaka jer još uvek nije bilo znatnih grešaka u bombardovanju, Egipat, Saudi Arabija i Jordan bili su glasni protiv Hisbalaha i politike njihovih pokrovitelja. Međutim, Liban još uvek nije bio spreman da se obaveže da će preuzeti odgovornost za granicu. (4) Vlada se na obavezu da se ponaša kao svaka druga vlada na svetu odlučuje 27. jula, a Hisbalah prema svemu sudeći pre 3. avgusta kada je Hasan Nasralah, koji ih je do juče vređao, apelovao na arapske državnike da učine sve šta se može u cilju obustave vatre. (5) Odluka Olmertove vlade da se ide do reke Litani u momentu kada su američka i francuska diplomatija rešavale pitanje udela i ovlaštenja budućih mirovnih trupa – karakter i pravni osnov rezolucije 1701. već su bili definisani – ide u prilog tezi da je Izrael od samog početka na umu imao međunarodno rešenje i da je rat u drugoj, sve konfuznijoj fazi, vođen bez jasno definisanog vojnog cilja, više kao argument diplomatije.

Šta nalaže rezolucija

Arapski diplomate koji su neposredno učestvovali u pregovorima u Njujorku ocenjuju da su uspeli da rezoluciju učine manje nepovoljnom. Najveći uspeh je izdavanje rezolucije pod 6. poglavljem povelje UN. Za osiguranje mira na severnoj granici Izrael je, naime, zahtevao snage nalik KFOR na osnovu 7. poglavlja povelje UN, sa ovlaštenjem da silom nametnu izvršenje rezolucije. Iz želje da se zaustavi krvoproliće Arapi su popustili utoliko što rezolucija, zahvaljujući ravnoteži velikih sila, ne odslikava verno stanje na ratištu. (6) Izrael je dobio 8. tačku kojom se obe strane pozivaju da prihvate principe za „trajni prekid vatre i dugoročnu soluciju“ . Na osnovu prethodnih rezolucija u Libanu treba da budu raspuštene sve milicije. Na osnovu odluke vlade Libana od 27. jula 2006. u zemlji će postojati samo jedna vojska. Za boravak stranih snaga u Libanu saglasnost daje vlada, uvoz oružja i opreme u Liban biće moguć samo uz saglasnost vlade. Na jugu zemlje postojaće zaštitna zona u kojoj će se libanska vojska rasporediti zajedno sa 15.000 plavih šlemova. Plavu liniju iz 2000. godine poštovaće obe strane. Izrael će da dostavi planove zaostalih minskih polja UN. Što se Izraela tiče, ovo je dobra pogodba. Rezolucijom se, ukoliko bude u razumnoj meri provedena, otvara put ka ugovoru Izraela i Libana, moguće je i početku pregovora Izraela i Sirije.

Hisbalah kao pobednik

Hisbalah (7) je iz rata izašao kao samoproglašeni pobednik. Uistinu, njegove dobro drilovane snage borile su se odlučno, vešto i organizovano. Činjenica je da one nisu prestale da raketiraju sever Izraela sve do samog primirja, da su Izraelcima naneli značajne vojne, civilne i političke gubitke, činjenica je također da je njihova borba imala i ima velikog odjeka na arapskoj ulici te da je Nasralah makar na kratko svetini postao, neka mi bude dozvoljeno da parafraziram Iznoguda, Naser na mesto Nasera. Ta su postignuća, ipak, u osnovi za unutašnju, Libansku upotrebu: šiiti više nisu prezrena, već respektovana manjina i budući nacionalni sporazum će to morati da uzme u obzir, sa ili bez pokoravanja odredbama Rezolucije 1701. U svemu ostalom Hisbalah je pretrpeo do sada naozbiljniji poraz. Od samog početka rata u zemlji ih je jetkim rečima osudio vođa Druza Valid Džumblat; solidarnost koju su prema ugroženim sugrađanima pokazale ostale zajednice ne podrazumeva podršku Hisbalahu koji, na kraju krajeva, među šiitima nije sam. Na jugu je tokom borbi dolazilo do konflikata sa hrišćanima i Druzima čija je sela Izrael maksimalno štedeo. Čitava zemlja pretrpela je ogromnu štetu u infrastrukturi dok su kumulativni gubici toliki da će privredi i vladi prezadužene države biti potreban niz ozbiljnih finansijskih injekcija. Šiiti sami najgore su postradali i biće im potrebno mnogo više od iranskog keša kojeg Hisbalah upravo deli obeskućenima potičući nekontrolisan rast lokalnih cena.

Sa vojne tačke gledišta govoreći: Hisbalah je ostao onemogućen da lansira rakete dometa preko 50 kilometara, osnovni faktor odvraćanja kojeg je posedovao; komandni centar i dobar deo mreže štabova uništen je; broj boraca prvog ešalona nesumnjivo je ozbiljno umanjen. Ukratko, izgubljen je znatan deo infrastrukture i ljudstva koje je podigla ili pripremala Revolucionarna garda Irana. Kao i u slučaju Hamasove otmice izraelskog vojnika arapske države su, izuzev pokroviteljice Sirije, u glas postavile isto pitanje: da li ste se konsultovali sa nama pre nego što ste upustili otmicu izraelskog vojnika u Izraelu? Šta ste na pameti imali kada ste se odlučili? Na teško pitanje koje mu upućuju arapske države i sunarodnici Nasralah je pre neki dan dao pošten odgovor: da smo znali šta će da se dogodi ne bismo ni počinjali. (8) Tako ne govori pobednik.

Na diplomatskom planu Hisbalah je prošao još gore. Ne samo da nije pridobijena niti jedna od arapskih država, već je produbljena omraza zbog omalovažavanja lidera, režima i podbunjivanja svetine. Pokroviteljica Sirija ostala je u izolaciji. Iran je pred očima celog sveta morao da sedi, žesti se i gleda kako Izrael mrcvari njegovo mezimče. Niko ništa nije mogao niti smeo da preduzme, osim da preti regrutovanjem dobrovoljaca i dotura oružje Hisbalahu da vodi rat u kojem ne može ništa više da stekne. U Rezoluciji 1701. Hisbalah je pomenut dvaput, kao izazivač sukoba i kao strana koja se poziva na prekid vatre. Sve ostalo je vlada Libana i „sve oružane grupe“. Konačno, tu su i međunarodne snage koje polovinom čine i pod komandom imaju Evropljani iz NATO država. Zajedno sa libanskom vojskom trebalo bi da preuzmu kontrolu nad zemljom Hisbalahovom provodeći tačku 8 te da prema tački 14 spreče dotur oružja, po ovlaštenju vlade Libana i kontrolom nad granicama. Teško je dovoljno naglasiti značaj kontingenata iz vodećih evropskih država, naročito Italije: komandu i kontrolu imaće NATO, a logistiku, podršku i spasavanje u slučaju ozbiljne nevolje Šesta flota. Valja dodati da su Izrael i neke od arapskih mediteranskih zemalja već odranije uključene u NATO vežbe kontrole mora, uključujući i štabne kurseve. U slučaju da u Libanu dođe do nereda u kome bi bile ugrožene evropske trupe nesumnjivo je da bi rezolucija na osnovu glave 7 Povelje UN bila donesena u ekspresnom roku. Iran i Sirija imaju svoje ciljeve u kojima su Hisbalah i Hamas sredstvo ali reč je, na kraju krajeva, o legalnim međunarodnim subjektima svesnim svojeg značaja, interesa, procedura i odnosa snaga.

Izrael nije pobedio u ovom ratu. Pitam se, međutim, gde je pobeda Hisbalaha?

Shaba farms i principi razgraničenja

U slučaju Shaba farms problem je dublji i značajniji od Hisbalahovog nacionalno oslobodilačkog presezanja u ingerencije suverene države Libana, čarki i zatišja na granici. Po povlačenju izraelske vojske iz južnog Libana maja 2000. godine osokoljni Hisbalah je objavio, ne pitajući ostale političke i etničke grupe za saglasnost, da će borba biti nastavljena sve do oslobođenja zadnjeg centimetra libanske teritorije, odnosno sve dok se Izrael ne povuče iz oblasti Shaba farms. Famozno područje Izrael je odbio da napusti pod obrazloženjem da ga je od Sirije okupirao zajedno sa Golanom juna 1967. Ovde se radi o fundamentalnim principima izraelske spoljne politike: ako je nakon Bosne i Kosova do promena došlo u pogledu odnosa prema međunarodnim trupama na granicama, u pitanju granica samih nije i nema sumnje da ih skoro neće biti, ako ih ikada i bude.

Liban tvrdi da oblast ne pripada Siriji. Sirija tvrdi da pripada Libanu. UN tvrde da je područje u zoni operacija UNDOP na osnovu rezolucije 242 (1967), a ne u zoni UNFIL na osnovu rezolucije 425 (1978) ali da to, kao ni osamdesetak mapa koje ima u posedu, ne prejudicira bilateralni dogovor vlada Libana i Sirije. (9) Logično pitanje: zašto se Izrael ne povuče, ako su se dve države već lepo dogovorile? Dva su problema. Kao što u slučaju rezolucije UNSC 1559 naoružava i delom kontroliše Hisbalah, tako Sirija ništa ne preduzima u pogledu UNSC 1680 koja nalaže demarkaciju granice između Sirije i Libana. Štaviše, kada je grupa intelektualaca iz obe zemlje nedavno objavila proglas o potrebi da se države razdvoje, uspostave diplomatski odnosi i razmene ambasadori sirijski deo potpisnika ekspresno je pohapšen te leži u ponižavajućim uslovima. Zbog čega Sirija ne želi da ispuni dva međunarodna zahteva: da prestane da se meša u unutrašnje poslove susedne zemlje te da prizna granice iste? Mnogo je razloga, ali tri su osnovna: ideologija Velike Sirije, opasnost da je u Libanu moguć saživot naroda, vera i sekti u demokratiji umesto u diktaturi, kako je kod kuće, te pravni osnov za izlazak na Jordan i Galilejsko (Tiberijsko) jezero. Kako je prva tačka preopširna, druga očigledna, obratiću više pažnje na treću.

Za razumevanje sukoba u Libanu i bliskoistočni mirovni proces uopšte potrebno je imati u vidu da Sirija od Izraela traži da se vrati na granicu od 4. juna 1967, odnosno liniju ugovornog primirja iz 1949. Taj zahtev poklapa se sa linijom na kojoj je Hamas voljan da proglasi dugoročnije primirje i Saudijskom (Bejrutskom) inicijativom koju je za osnov svoje mirovne platforme uzeo Mahmud Abas. Svi oni polaze od arapskog tumačenja Rezolucije 242 prema kojoj Izrael treba da se povuče iz „tih teritorija“ (prema francuskoj redakciji teksta) nasuprot izraelskom tumačenju da treba da se povuče iz „teritorija“ (prema engleskoj redakciji). U svakom slučaju, taj problem ne bi trebalo da se odnosi na Golansku visoravan, koja je jasno i nesumnjivo sirijska.

Nevolja je u tome što se linija primirja iz 1949/1967 kojom je Sirija držala levu obalu Jordana, džepove na desnoj i obalu Galilejskog (Tiberijskeg) jezera ne poklapa sa razgraničenjem francuskog i britanskog mandata u procesu nakon konferencije u San Remu. Britansko-francuska podela određuje uzan pojas istočno od reke Jordana i Galilejskog jezera kao britanski mandat, očigledno s namerom da ga opskrbi vodom. A voda je na Bliskom istoku oduvek bila i biće casus belli . Izrael smatra da je ratom 1967. uklonio arapsko nasilje prema granici mandata, koju je nasledio kao državnu: sirijski izlazak na vodu, jordansku anksiju dela cisjordanske Palestine, egipatsku kontrolu u oblasti Gaze i Haluca dina. Naravno da Izrael ne dozvoljava da se nakon jordanske ugovorne potvrde linije razgraničenja mandatne Palestine od emirata Transjordanije i prethodne egipatske sitničave („do zadnjeg zrna peska“) verifikacije granične linije palestinskog mandata i egipatskog protektorata pravna praksa na bilo koji način dovodi u pitanje. Izrael želi da pitanje granica prema francuskim mandatima reši na isti način kao prema engleskim: bilateralno i prema originalnim mapama uz nadzor i verifikaciju UN. Pitanje je principijelno, tiče se kako zakonitosti izraelskih spoljnih granica tako i principa na kojima će se odeljivati od Palestinaca. Kako je međunarodni pravni osnov nezavisnosti Izraela rezolucija Generalne skupštine UN181 od 19. novembra 1947 kojom se predviđa podela mandatne Palestine između lokalnih Jevreja i Arapa Izrael je ćutke zaobišao Bejrutsku (Saudijsku) inicijativu iz marta 2002, jer se ona bazira na Rezoluciji SB 242 i stanju granice iz 1949 – 1967.

Dakle, na taj način su Shaba farms i stvaranje palestinske države suštinski povezane: ako bi Sirija provela razgraničenje od Libana prema Rezoluciji 1680. i liniji razgraničenja francuskih mandatnih teritorija onda ne bi imala argument da traži sve oblasti prema Rezoluciji 242 i upliće se u palestinsko pitanje izvan okvira dobronamerne bratske podrške. Razumljivo je da sirijskom manjinskom režimu Alavita takvo rešenje ne odgovara jer bi u nedostatku moćnih neprijatelja na granici i dalje od nje morao da odgovori Damasku zašto nema demokratizacije i privrednog rasta, Alepu zašto nema suštinske decentralizacije ... i na druga ne manje teška pitanja.

Zaključak

Liban je uz snažnu međunarodnu (SAD, EU, ključne arapske države osim Sirije) podršku uspeo da izgradi mehanizam nacionalnog sporazumevanja koji se na najtežem ispitu pokazao funkcionalnim. Na tom mehanizmu je da se nadogradi tako da uspostavi novi politički značaj šiitske zajednice i Hisbalahu da ulogu drugačiju od dosadašnje. Palestinska autonomija je tokom rata nastavila da se urušava pod nesmanjenim izraelskim napadima, a Hamas i Fatah su još jednom uspeli da se dokažu impotentnima u državotvornom smislu.

Sirija je ostala u izolaciji, ali sa mogućnošću da kroz saradnju sa UNFIL i Evropljanima u prvom redu u pogledu snabdevanja Hisbalaha oružjem, iz nje izađe na mala vrata i popravi položaj u pitanju Golana. Iran je pretrpeo težak gubitak: instant krizu da se Izrael veže u slučaju američkog napada povodom delatnosti na nuklearnom programu, u Iraku i drugde u regionu, a ključnom savezniku Siriji ruke su u znatnoj meri sputane. Ostaje da se vidi kako će reagovati. Izrael je uspeo da islamistički luk južni Liban – Zapadna obala – Gaza probije je na vojno najtvrđem, ali politički jedino mogućem delu i da iransku „zapadnu komandu“ vidi pod nadzorom vojnika NATO u sastavu UNFIL.

Ovaj rat je, kako Nasralah reče, bio greška. Potpuno je u pravu.

Fusnote:

1. Anthony H. Cordesman, Preliminary “Lessons” of the Israeli-Hezbollah War. Working Draft for Outside Comment , Revised: August 17, 2006 http://www.csis.org/burke/

2. UNSC 1559:

•  Potvrđuje poziv za striktnim poštovanjem suvereniteta, teritorijalnog integriteta, jedinstva i političke nezavisnosti Libana pod jedinom i ekskluzivnom vlašću vlade Libana nad celokupnim Libanom

•  Poziva sve preostale strane snage da se povuku iz Libana

•  Poziva na raspuštanje i razoružanje svih libanskih i nelibanskih milicija

•  Podržava proširenje kontrole vlade Libana nad svom teritorijom Libana

3. Israel's War against Hizballah and Its Battle against Hamas, Featuring Shimon Peres, The Washington Institute of Near East Policy , August 1, 2006 h ttp://www.washingtoninstitute.org/templateC07.php?CID=301

4. Ze'ev Schiff, Lessons of War: War could have been shorter, Ha'aretz , 28.08.2006 http://www.haaretz.com/hasen/spages/755390.html

5. http://www.memritv.org/search.asp?ACT=S9&P1=1219

6. Dina Ezzat, Old alliances intact, Al Ahram Weekly , 17 - 23 August 2006 http://weekly.ahram.org.eg/2006/808/re800.htm

7. Hisbalah je stvarala iranska Revolucionarna garda organizovavši 1982. u dolini Beka prvu grupu islamskih radikala izdvojenih iz šiitske partije-milicije Amal. To je čvrsto struktuirana, borbeno odlično drilovana partija - vojska - mreža ćelija (uključujući i terorističke) organizovana na iranskom principu poslušnosti religiozno–političko-vojnom vrhu. Sličan inicijelan uspeh Iran danas kultiviše u Iraku gde radikalni šiitski vođa Muktada al Sadr ima i partiju i vlastite oružane snage ( Mahdi armija ) neovisne od koalicione vlade u Bagdadu. Poučen tragedijom Libana obračun sa tom formacijom, vlastitim snagama, pre kraja tekuće godine najavio je irački premijer.

8. "We did not think that the capture would lead to a war at this time and of this magnitude. You ask me if I had known on July 11 ... that the operation would lead to such a war, would I do it? I say no, absolutely not," Nasrallah: We wouldn' t have snatched the soldiers if we thought it would spark war, Ha'aretz , 28.08.2006 http://www.haaretz.com/hasen/spages/755225.html

9. Svi detalji u vezi sa pitanjem razgraničenja sadržani su u Report of the Secretary-General on the implementation of Security Council resolutions 425 (1978) and 426 (1978) 22 May 2000.

 

 

 
 
Copyright by NSPM