Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Politički život

   

 

Oliver Subotić

Ko je ovde lud(ista)?

Zanimljivo je čime sve pristalice nekritičkog modernizma brane projekat uvođenja elektronskih biometrijskih ličnih karti u Srbiji. Pošto se ovaj voluntaristički projekat sa totalitarnom perspektivom nikako nije mogao odbraniti čuvenim tezama o sustizanju zapadnog sveta (jer se taj isti svet prema ovakvim projektima odnosi kritički) i harmonizaciji sa EU (čije zemlje ni same nemaju takva dokumenta), onda je došao red da se lansira teza da Srbija bar u nečemu treba da bude predvodnik modernih civilizacijskih tokova. Uz takvu tezu je dobrodošla i jedna apologija nekritičkog modernizma o pojavi ludizma u Srbiji, u vidu borbe protiv mikročipova i digitalnih tehnologija.

Veoma je lako srušiti tezu o ludizmu u Srbiji kada je o ovom problemu reč, pre svega zato što se ista zasniva na pogrešnim premisama. Ludizam kao pokret je nastao zato što su radnici strahovali da će im industrijske mašine uzeti posao - povezivanje borbe protiv totalne elektronske identifikacije građana sa ludizmom je stoga potpuno nesuvislo. Pokušaj da se borci za ljudska i građanska prava prikažu svojevrsnim "čipomahima", povezivanje njihovih aktivnosti sa ludistima i nekakva igra reči ništa ne pokazuju. Sigurno da je uvek bilo i da danas ima onih koji prema tehnologiji gaje svojevrsnu "tehnofobiju", ali to nije ni izbliza faktor koji je opredelio ovaj radnički pokret 19. veka, a još manje ono što opredeljuje ljude koji se bore protiv informacionog totalitarizma u 21. veku. Ovo pokazuje da se analogija sa ludizmom radi pokazivanja navodne masovne fobije od sofisticiranih tehnoloških projekata elektronske biometrijske identifikacije oslanja na strategiju redukcije, simplifikacije i zamene teza, koje tako spojene vode direktnoj manipulaciji.

Neozbiljan je argument nekritički orijentisanih modernista kada porede slobodno i svojevoljno korišćenje računara, mobilnih telefona i ostalih elektronskih uređaja (koje svi mi danas koristimo) sa obaveznom legitimacijom kojom se dokazuje identitet pred državom i koju svaki građanin mora da ima kod sebe i protiv svoje volje. Pitanje je da li se na takav argument uopšte treba i osvrtati, ali sigurno da daje povod za izlaganje jednog konceptualnog stava. Reč je o tome da ljudi koji kritikuju projekte totalne elektronske identifikacije građana itekako koriste informacione tehnologije, ali odatle ne treba izvlačiti brzoplet zaključak da je u pitanju nedoslednost – oni se prema tehnološkim sredstvima odnose kritički, ističući da je način korišćenja bitniji od korišćenja po sebi. Ludisti se nisu kritički i racionalno odnosili prema upotrebi mašina, već negatorski i iracionalno, stvarajući svojim stavom suprotni pol ekstremne pozicije u vidu nekritičkog modernizma koji je, kao što vidimo, otišao u drugu konformističku i iracionalnu krajnost.

Kritički nastrojenim ljudima se ovom prilikom imputiraju i mnogo grublje stvari od ludizma. Tako je na forumu sajta jedne poznate beogradske televizije osvanula tema o "pravoslavnim fundamentalistima i novim tehnologijama", kao aluzija na tribinu održanu na Mašinskom fakultetu 8.juna, pod nazivom "Elektronske lične karte – digitalni totalitarizam?". Grupa učesnika tog foruma je pokušala da diskredituje tribinu navodnom pričom o bar-kodovima, šesticama i nekakvoj nerazumnoj ksenofobiji. Ništa od svega toga nije rečeno na pomenutom skupu, ali bilo je reči o nečem drugom... Bilo je reči o peticiji profesora Londonske škole ekonomije i političkih nauka protiv biometrijskih dokumenata. Bilo je reči o postupku kanadskog parlamenta i britanskog Doma lordova. Bilo je reči o reakcijama sudova širom sveta u suzbijanju nasrtaja na privatnost građana koji se ovim projektom tako agresivno nameće. Bilo je reči o pravu na prigovor savesti...

Učesnici skupa su, ponavljajući i donekle proširujući poznatih deset tačaka Žičkog simposiona - prvog stručnog skupa u Srbiji koji je obradio ovu problematiku (26. mart 2005. godine) - izložili svoj zajednički stav:

1. Biometrijske lične karte kao obavezujući dokument na nacionalnom nivou su uvedene u nekoliko država sveta, uglavnom dalekoistočnih. U Evropskoj uniji velika većina zemalja nema takve lične karte, one nisu uslov za ulazak u Evropsku uniju niti njihovo uvođenje doprinosi bržem ulasku. Očigledan primer je Slovenija, koja pre ulaska u EU nije uvela takve karte (iako je postojala mogućnost), već obične plastične sa višim nivoom zaštite.

2. Zemlje koje su planirale ili planiraju da uvode biometrijske lične karte suočene su sa otporom misleće javnosti i društvene zajednice uopšte. U Velikoj Britaniji je pokušaj uvođenja biometrijskih ličnih karti doveo do višemesečnih debata u parlamentu i burnih reakcija akademskih građana, dok je u Kanadi od strane zvanične parlamentarne komisije odbačen na neodređeno vreme, kao skup, neopravdan i potencijalno opasan.

3. Svetski stručni organi, kakav je Zajednički komitet za ljudska prava britanske vlade, procenjuju da je projekat uvođenja biometrijskih ličnih karti na nacionalnom nivou potencijalno u koliziji sa evropskom Konvencijom o ljudskim pravima, a zvanične studije o izvodljivosti pokazuju da takve lične karte ne garantuju stoprocentnu pouzdanost i autentičnost. Sudovi nekih zemalja (Japan i Tajvan) su reagovali sa presudama da projekat biometrijskih ličnih karti krši prava građana i odredbe Ustava, u skladu sa čime su doneti i suspenzivni akti.

4. U Srbiji je projekat nabavke opreme za izradu biometrijskih ličnih karti postao aktuelan krajem 2003. godine, kada je tadašnji ministar policije objavio da je kupljena moderna i skupa oprema od američke firme Motorola. Ta kupovina nije prošla ni obavezan tenderski protokol ni zakonsko dodeljivanje novca iz republičkog budžeta, zbog čega je 2004. godine reagovao ministar finansija sa najavom podizanja krivičnih prijava. Srbija je jedinstven primer da je prvo kupljena oprema za biometrijsku identifikaciju građana, a posle toga (tačnije posle tri godine) pokrenuta skupštinska procedura za predlog zakona o biometrijskim ličnim kartama, zbog čega je sebe svrstala u red totalitarnih država sa voluntarističkim pravnim uređenjem.

5. Američka firma koja je MUP-u Srbije prodala sistem za biometrijsku identifikaciju građana ima posebne ugovore sa američkom vojskom i centralnoobaveštajnom službom (CIA) te niko ne može da garantuje da ne postoji mogućnost odliva podataka stranim službama. Takođe je osnovano pretpostaviti da pomenute službe veoma lako mogu kreirati lažne lične karte za svoje potrebe, koje će od strane našeg računarskog sistema biti prepoznate kao potpuno validne. Indikativna je činjenica da u Americi državna uprava nije ni pokušala sa uvođenjem biometrijskih ličnih karti među svojim stanovništvom, jer bi to sigurno dovelo do velikog otpora javnosti.

6. Nije tražena masovna saglasnost građana Srbije za proširivanje baze podataka koju će država o njima voditi niti su organizovane javne debate i diskusije po tom pitanju.

7. Projekat direktno ugrožava privatnost građana kao jedno od fundamentalnih ličnih prava današnjice i otvara prostor za elektronski kriptovane tajne arhive.

8. Birokratski aparat dobija mogućnost gotovo trenutnog manipulisanja ogromnim brojem podataka preko centralizovane baze i prodaje delova baze trećim licima.

9. Zlonamerni upadi spolja ili namerno ispravljanje centralizovane baze iznutra nose ogromnu opasnost po integritet ličnosti koje su njima obuhvaćene.

10. Usvajanje ovog projekta u budućnosti vodi ka mnogo totalitarnijim konceptima integracije svih dokumenata u jedan, čime bi se izbrisala anonimnost tokova novca i otvorio put totalnom nadzoru države nad pojedincem. Minijaturizacija celog sistema se polako sprovodi u svetu, u vidu potkožnih čipova, zbog čega hrišćani svih konfesija izražavaju opravdan strah od najave totalitarnog režima opisanog u Jovanovom Otkrivenju (up. gl. 13, st. 16-18). Sinodi nekih Pravoslavnih crkava su dali zvanična saopštenja, jer zlonamerni ljudi mogu iskoristiti ovakve projekte za unošenje razdora i nemira među hrišćane.

***

Ludizam? Ksenofobija? Pravoslavni fundamentalizam?

Ili, možda, odbrana zakonskog poretka i prava na privatnost, borba za dignitet i integritet ličnosti?

Najbolje prosudite sami...

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM