Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

Moskva, Rusija

Andrej Terekov

Ne pravite od Rusije neprijatelja

Možete imati sopstvena gledišta ali ne možete imati sopstvene činjenice. U svom eseju od 23. oktobra, objavljenom u “The Weekly Standard”-u pod nazivom “Putin se izvukao sa ubistvom. Vreme je za suprotstavljanje ruskom lideru”, uvaženi ekspert za Rusiju, Anders Aslund, nije odoleo iskušenju da “igra tvrdo” i bude “brz na dokazima”. Ne bih da raspravljam o tome da li je Aslundova perspektiva današnje Rusije potpuno pogrešna, niti hoću da pravdam viziju Rusije predsednika Putina. Moj cilj je da ispravim poluistine iznete u pomenutom eseju.

“Na 54. rođendan Vladimira Putina, jedan od njegovih najžešćih domaćih kritičara, novinarka Ana Politkovskaja, ustreljena je u svojoj zgradi, u centralnom delu Moskve. Radila je za nedeljnik Novaja Gazeta, poslednje nezavisne ruske novine", piše dr. Aslund. Novaja Gazeta bi ovu laskavu ocenu sigurno pozdravila, ali teško da u Rusiji stvari stoje toliko loše. Dok je bila u Moskvi, tokom poslednjeg dela svoje azijske turneje, državni sekretar Condoleezza Rice (i sama stručnjak za Rusiju) izjavila je da je budućnost slobodne ruske štampe i elektronskih medija “glavna briga”, ali je povukla jasnu liniju između štampe i televizije. “Još uvek postoji nezavisna štampa”, izjavila je i dodala: “Nažalost, nije mnogo ostalo od nezavisne televizije u Rusiji.”

Niko nije u stanju da zasigurno kaže da li je Politkovskaju “godinama pratio FSB -? (1)“ , kako Aslund tvrdi. Ova tvrdnja deluje nesigurno , pošto je Politkovskaja uspela da zaštiti izvore koji su je snabdevali osetljivim informacijama. Uistinu, ova Aslundova tvrdnja o FSB-u i njegov opskurni komentar da izgleda da je ubica novinarke “uhvaćen na snimku”, nekog bi mogli navesti na zaključak da su ovu “sablasnu produkciju” snimili agenti FSB-a. Policija je, međutim, pomoću snimaka kamera za nadzor sa obližnje prodavnice otkrila da su bar tri osobe bile uključene u ubistvo. Rečeno je da policija poseduje sliku ubice, ali da je nije pustila u medije kako se osumnjičeni kriminalci ne bi razbežali.

Putin je svoj prvi komentar u vezi sa ubistvom Politkovskaje dao dva dana nakon što se ono desilo, što je ipak znatno pre nego što je Aslundovo “delo” objavljeno. I pored toga, Aslund je napisao da “Kremlj nije imao komentara” po ovom pitanju. Putin je svoje mišljenje izneo 10. oktobra, za vreme boravka u Nemačkoj: “To je gnusan, brutalni zločin. Oni koji su to počinili moraju biti kažnjeni . . . Ubistvo ove ličnosti - žene i majke - usmereno je ne samo na našu zemlju već i na njene organe vlasti.” Dodao je da je ruskim i čečenskim vlastima smrt Politkovskaje prouzrokovala mnogo veću štetu nego njeno izveštavanje. Putin se i kasnije više puta osvrtao na ovo pitanje, na primer tokom neformalnog Samita EU u Finskoj, i u Moskvi, prilikom svog direktnog obraćanja naciji.

Aslundovo najozbiljnije iskrivljavanje činjenica predstavlja njegova tvrdnja o prodaji ruskog oružja Iranu: “Tokom prošle godine, predsednik Putin izvezao je u Iran projektile “zemlja - vazduh” koji mogu da obore američke F-16.” Iako je tačno da su Teheran i Moskva potpisali ugovor vredan 700 milliona US$ (prema procenama SAD) o snabdevanju Islamske Republike sistemima “Tor-M1”, izvršni direktor kompanije zadužene da izvrši isporuku naoružanja nagovestio je početkom ovog meseca (oktobra, prim.prev.), da do sada nije bilo nikakvih isporuka Iranu. Prošlog aprila, ruski ministar odbrane Sergej Ivanov izjavio je da bi posao sa Iranom bio ispoštovan, ali samo u slučaju “force majeure”. Nije dalje elaborirao.

Aslundov članak sugeriše neizbežnost vojnog rešenja spora sa Iranom, ali malo ovdašnjih analitičara veruje da će američki avioni F-16 uskoro bombardovati iransku teritoriju. Još manje ruskih eksperata i političara bi podržalo takve vazdušne udare, jer bi nova vojna operacija u regionu mogla imati negativan uticaj na bezbednost Rusije.  

Prema godišnjoj studiji Kongresne službe za istraživanje (Congressional Research Service), prošle nedelje se ispostavilo da je Rusija u 2005. godini prestigla SAD kao lidera u prodaji oružja zemljama u razvoju. Vrednost ruskih ugovora o prodaji oružja zemljama u razvoju bila je ukupno 7 milijardi US$, dok su SAD bile na trećem mestu (iza Francuske), sa 6.2 milijardi US$. Ove cifre pokazuju prirodu visoko kompetitivne međunarodne “pijace” naoružanja. Od Moskve bi se zato teško moglo očekivati da prihvati to da ne sme da sarađuje sa Iranom, dok istovremeno SAD prodaje oružje Tbilisiju i obučava gruzijske vojnike. Još važnije, gruzijski ministar odbrane početkom ove godine je obećao da će njegove trupe proslaviti Novu godinu u Chinvali, prestonici Južne Osetije - a jedini način da gruzijski ministar održi svoju reč bio bi da razmesti gruzijske tenkove i trupe u ovom regionu.

Aslund nastavlja: “Bez ikakvog opravdanja, Putin lično je optužio Gruziju za državni terorizam. Uporedio je hapšenje četiri ruska vojna špijuna sa postupcima Staljinovog sledbenika Lavrentija Berije.” Jasno je da je za Aslunda nezamisliva pretpostavka nevinosti za takozvane špijune. O vim osobama nije dokazana krivica u Gruziji i oni su, u stvari, pušteni posle iskonstruisanog saslušanja u sudu, kojom prilikom im je sud uskratio pravo da se brane uz pomoć ruskog advokata.

Još je spornija jedna druga Aslundova pretpostavka. “Logičan sledeći korak [za Putina] je da nezakonito produži [svoju] vladavinu otpočinjanjem rata protiv Gruzije”, nastavlja on. Ali, Putinov rad uživa 52-procentnu podršku. A njegovi najaktivniji pobornici podržavaju održavanje referenduma o ustavnom amandmanu koji bi mu dozvolio reizbor i za treći mandat – mogućnost koju je sam Predsednik odbacio.

Zatim, tu je i Aslundova lična verzija istorije. “Jeljcin je bio demokrata, kao što Leon Aron pokazuje u njegovoj izvrsnoj biografiji”, tvrdi on. Naravno, biografija na koju se poziva -”Jeljcin: Revolucionarni život”, izdata je 2000. godine, kada stvarne posledice privatizacije izvedene pod Jeljcinom mnogima još nisu bile potpuno jasne. Kao što je Marshall Goldman, direktor programa ruskih studija na Univerzitetu Harvard, pravilno izneo u časopisu “Foreign Affairs” još 2004. godine, osnovne reforme i privatizacija sprovedene 90-ih godina u Rusiji bile su rđave i nepravične. Praktično svo bogatstvo ruskih oligarha nastalo je uzurpiranjem ruskih sirovinskih resursa, čiji je vlasnik do 1992. godine bila država, koja je njima i upravljala. Uspeh oligarha gotovo uvek je zavisio od njihovih veza sa vladinim zvaničnicima zaduženim za privatizaciju bogatih energetskih i rudno-mineralnih zaliha zemlje, kao i od njihove sposobnosti da “predriblaju” ili zastraše rivale, kaže Goldman.

Ovo naravno ne treba da služi kao opravdanje za ruski prilično nespretan pristup “re-nacionalizaciji” pod Putinom. Ali do sada bi u tačnom opisivanju haotičnog perioda devedesetih u Rusiji eksperti već mogli da budu na nivou američke javnosti. Konačno, gospodin Jeljcin bio je “demokrata” koji je poslao ruske tenkove i regrute u rat u Čečeniji.

Aslund sugeriše - “Vreme je za suprotstavljanje ruskom lideru.” Sumnjam da bi to bila dobra ideja. Putin ima predsedničku harizmu i široku podršku u Rusiji. Njegov samopouzdaniji stav koji pokazuje na međunarodnom planu bazira se na rastućim naftnim prihodima zemlje koji su Moskvi pomogli da se “odbije” od finansijske zavisnosti od Zapada. Štaviše, Vašingtonu je danas potrebna pomoć Moskve da bi rešila goruća međunarodna pitanja - nuklearne programe u Iranu i Severnoj Koreji. Konfrontacija sa Rusijom nateraće je u odbrambeni položaj i učiniti manje voljnom da sarađuje.

Zato, molimo vas, ne pravite od Rusije neprijatelja.

Fusnote:

1. FSB - ruska služba državne bezbednosti, sukcesor KGB-a (prim.prev.).

(Andrej Terekov je kolumnista “Nezavisimaje Gazete”, nezavisnih dnevnih novina iz Moskve

Prevod članka: “Don't Make an Enemy of Russiaby Andrey Terekhov October 31, 2006 The National Interest
Prevod: NSPM

 

 

 
 
Copyright by NSPM