Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vasilije Mišković

Digitalno „žigosanje“ građana Srbije          

Došlo doba da se i čip proba: kroz domaću javnost se, tek u trenutku kada se (kažu dugo spreman i odlagan) zakonski predlog našao pred skupštinom, prolomila vest da će građani Srbije od sledeće godine dobiti nove, elektronske lične dokumente bazirane na tehnologiji mnogo primenjivanih „smart“ kartica koje će obezbediti brzu i pouzdanu identifikaciju pojedinaca. Nova dokumenta su, navodno, urađena po važećim međunarodnim standardima i zahtevima (sic!) i predstavljaju preduslov ulaska u šengensku zonu po kojoj će i vozačke i saobraćajne, kao i dozvole za nošenje oružja biti u obliku kartice sa čipom u kome su smešteni neophodni lični podaci. Svi podaci sa elektronskih isprava biće uneseni u novi informativni sistem čiji je proizvođač „Motorola“. Taj sistem, koji je već delom instaliran, i koji obuhvata   skladištenje biometrijskih podataka (otisaka prstiju i dlanova,   fotografije, potpisa) u 1200 radnih stanica u prostorijama MUP-a širom Srbije, predstavlja hvaljenu inovaciju jer, po njegovim zagovornicima, doprinosi rasvetljavanju najtežih krivičnih dela i sprečava potencijalnu infiltraciju terorista pošto zbog brzine obrade digitalizovanih podataka povećava stepen indentifikacije pojedinaca i smanjuje mogućnost falsifikovanja ili postojanja duplih isprava.

Da građani Srbije odavno ne podozrevaju da žive u jednom modernizovanom otelotvorenju Domanovićevske Dange ili Stradije, harmonična priča oko zamene dosadašnjih ličnih karti i dobijanja novih elektronskih dokumenata zaista bi zvučala idilično. Dovoljno je bilo samo malo slušati pojedine pripadnike vladajuće koalicije kao skupštinske agitatore pa da se čoveku duša ozari od toliko brige u bar neko “modernizacijsko ulaganje”, koje će ne biti samo sigurnije i jeftinije, nego će i poboljšati bezbednost svih građana. Već se osećao, makar samo putem dostizanja   ponekih novih i viših standarda, predukus ulaska u “obećanu Evropsku zemlju”, da su ljudi gotovo prevideli da su i ovde, kao i mnogo puta u zadnjih pet godina, pohvale predloženom zakonu najverovatnije pristigle kao deo paketa dodatnih usluga za bogate napojnice dobijene od strane onih kojima će takvo ulaganje, sve na osnovu zakona, doneti veliku materijalnu korist. A onda su “ozloglašeni radikali” ponovo počeli da teraju kontru zakonskom predlogu, dok su se u žutoj štampi pojavile bizarne i dobrano paranoične-apokaliptične tvrdnje o žigosanju građana potkrepljene biblijskim citatima koje su ličile na školski primer “teorije zavere”….

Ubrzo su na ove “uvrnute” tvrdnje stigla ne samo razuveravanja, već i dodatne hvale koje bi trebalo da ubede građane da je uvođenje elektronskih ličnih isprava “sa biometrijskim podacima” (termin koga 90% ovdašnjih građana ne razume) ne samo civilizacijsko dostignuće, već i ušteda vremena. Više se građani neće morati o svom trošku slikati, neće se prljati prsti pri uzimanju otisaka, a nove isprave će se dobijati za rekordnih deset minuta. Građanin će samo jednom doći da zatraži dokument koji će mu biti potom isporučen na kućnu adresu, a jednom uzeti podaci za identifikaciju će posle biti korišćeni i za druga dokumenta za čije izdavanje podnese zahtev.

Žig na strani mig

Uvođenje elektronskih ličnih karti nije jedina digitalizacija ličnih podataka koja se odvija u Srbiji. U režiji Ministarstva prosvete, a po projektu Svetske Banke, već se uveliko vrši prikupljanje podataka o prosvetnim radnicima, učenicima i njihovim roditeljima, a čiji je cilj prema saopštenju ministarstva “formiranje jedinstvenog informacionog sistema koji treba da olakša analizu i pomogne svakoj pojedinačnoj školi i njenim učenicima”. Prosvetni pregled (od 16.02.2006) prenosi podatke o burnom reagovanju roditelja na   zadiranje prosvete u njihovu   intimu, jer su među traženim podacima bili i oni o tome da li su roditelji školaraca razvedeni ili npr. da li je očuh priznao dete kao svoje. I u oblasti zdravstva se postupno odvija elektronsko skladištenje postojećih podataka, tako da se svi podaci o zdravstvenom osiguranju uvode u elektronsku evidenciju, a u planu su i nove elektronske zdravstvene knjižice. Željeni cilj je da u centralnoj bazi podataka uskoro   stoje zdravstveni podaci o svim građanima Srbije do kojih će se moći doći klikom miša za svega nekoliko sekundi.

Sve ove aktivnosti, koje se pravdaju većom efikasnošću zbog brzine pristupa digitalizovanim podacima,   kod nas   se na prečac uvode kao “poželjan presedan” u pravcu sveopšteg progresa. Pri tome se nigde ne navode načini zaštite ovakvih poverljivih podataka, niti se unapred zakonski reguliše način sprečavanja mogućnosti njihove zloupotrebe, koja je, obzirom na stanje naših državnih službi i korupcije u administraciji, ogromna. Naprotiv, od strane vlasti se samo   potpisuju pojedini ugovori sa međunarodnim organizacijama kojima se naše baze podataka, još u samom formiranju, daju “na izvol'te”. Upozorenja zbog mogućeg odliva i potonjeg objedinjavanja digitalizovanih informacija, bilo od strane naših državnih službi, bilo stranih država ili kompanija, od   zagovrnika ovih poduhvata u redovima vladajuće koalicije prosmatra   se kao paranoja i zluradost i proglašava za pokušaj da se predupredi ono što je neizbežno.

Upravo zato je u medijskoj kampanji u prilog usvajanja zakonskog predloga o ličnim ispravama neprestano   ponavljano da se ono sprovodi u skladu sa međunarodnim obavezama i standardima,   da se u nekoliko zemalja već primenjuju elektronske lične karte dok je kod drugih proces uvođenja u toku, te se apostrofiraju zemlje koje su navodno otišle daleko u razvoju ove tehnologije ( Belgija, Estonija, Finska, Italija, Makao,   Malezija, Britanija i delimično SAD). Pri tome se ne kaže gde su ovakve lične isprave već usvojene, a gde će i kada će to tek da budu, kao i gde se to samo otišlo daleko u tehnologiji proizvodnje ovakvih dokumentata, ali se isti ne primenjuju u praksi.

Danga Reloaded

Tvrdnje o međunarodnim obavezama i standardima su, naravno, potpuno lažne. U tehnološkim najrazvijenijim zemljama poput SAD, Velike Britanije   ili Kanade ne postoji intitucija klasičnih ličnih karti (u V. Britaniji ne postoje nikakve isprave te vrste) koje su inače istorijski produkt sovjetskog totalitarizma i specifičnih okupacionih režima u prošlosti koji su potencirali izradu ovakvih dokumenata da bi povećali kontrolu i represiju nad svojim građanima. Drugo, ne postoje međunarodni standardi koji obavezuju države potpisnice da izrade ovakve isprave, već samo dobrovoljno preuzete obaveze pojedinih država i njenih  ministarstava da razmenjuju samo pojedine podatke o pojednim osobama sa pojedinim međunarodnim organizacijama, kao što je npr. Interpol. Većina evropskih država uopšte nema, čak ni u pespektivi, plan o uvođenju ovakvih dokumenata. Naprotiv, proces uvođenja digitalizovanih ličnih isprava dešava se samo u urušenim državama i banana republikama, dok slični projekti u ozbiljnim državama sa slobodarskom tradicijom i snažnim javnim mnjenjem ne mogu da prođu postojeću skupštinsku proceduru.

Tako je, naprimer, britanski ministar Dejvid Blakent pod pritskom javnosti (koja mu je dala nadimak Veliki Brat)   bio prinuđen da podnese ostavku jer je zagovarao uvođenje elektronskih ličnih karti na koje su Britanci, kao ljudi izuzetno ponosni i osetljivi na svoju privatnost, odbacili. U Kanadi, koja se kod nas navodi kao primer “zemlje u proceduri” digitalizacije ličnih dokumenata, reakcija javnosti na ovakve najave bila je toliko jaka da su njihovi zagovornici morali da se povuku. Ista priča se ponovila i u Japanu, dok su u nama u svakom pogledu bliskoj Grčkoj građani u masovnim milionskim demostracijama sprečili uvođenje elektronskih isprava koja su više puta na mala vrata prolazile kroz skupštinsku poceduru.

U Americi, gde “Motorola” (koja treba da nama da licencu za elektronske lične isprave) iste kartice proizvodi i za Mondex-ove “pametne kartice” (smartcard), ovakva tehnologija se svakodnevno primenjuje, doduše ne za lična dokumenta, već za druge namene. Mondex-ov “smartcard” je preteča za   za implantat VeriChip koji   se uveliko proizvodi (milijardu komada godišnje) i koristi samo na lični zahtev, ponajviše za lociranje i identifikaciju izgubljenih kućnih ljubimaca kojima je hirurškim putem ugrađen ovaj implantat. Originalno namenjen pacijentima sa ugrađenim pesmejkerom jer omogućava slanje informacija o zdravstvenom stanju pacijenta bolničkom osoblju, ovaj implantat koji je proizvod kompanije “Applied Digital Solutions”, od nedavno ima i druge primene: nedavno su tri južnoameričke države koje imaju probleme sa pronalaženjem otetih osoba (u Kolumbiji, koja je svetski rekorder, godišnje bude kidnapovano 3.000 ljudi) od ove američke kompanije zatražili kontigent VeriChip-ova, dok se implantati u Meksiku ugrađuju javnim tužiocima i agentima na tajnom zadatku da bi se ovi lako pronašli u slučaju njihovog nestanka.

U kombinaciji sa sistemom “Digital Angel” koji kombinuje GPS tehnologiju i sistem za nadzor i praćenje, ovi čipovi omogućavaju ne samo otkriće pozicioniranja osobe bilo gde na planeti, već i utvrđivanje njegovog trenutnog zdravstvenog stanja. Nedavno su tako u Americi veliki publicitet   dobili pripadnici porodice Džekobs sa Floride, dobrovoljci kojima je kompanija “Applied Digital Solutions” ugradila implantate da bi neprestalno pratila njihovo zdravstveno stanje.

Paranoja sa dobrim razlogom

Elektronske lične karte, naravno, nisu VeriChip i ne omogućavaju danonoćno praćenje kretanja njegovog nosioca, ali su put ka objedinjavanju svih digitalnih podataka o građanima, i prvi korak ka njihovom navikavanju građana na nošenje čipova. Obzirom na ozloglašenost Srbije i Srba koji u globalnim medijima slove za “genocidan” i “neposlušan element” koji mora biti stalno nadziran i držan pod kontroli, bojazan da će neko pokušati da uz pomoć čipova kontoliše kretanje građana ili manipuliše njihovim ličnim podacima uopšte nije neprirodna ni neosnovana.

Sama digitalizacija ličnih podataka kao novi tehnološki pristup nesumnjivo ne predstavlja ništa samo po sebi loše, već samo zamenjuje ono što se nekad u isprave unosilo štampanim putem. Ono što je ovde loše je to što pojedinci neće biti u mogućnosti da imaju pristup ličnim informacijama koje će sadržavati “smart” kartica, jer će se ove isprave čitati uz pomoć posebnih terminala nedostupnih građanima. To znači i da će neko ko kontrološe i upravlja softverom moći da preuzima, objedinjuje, dopisuje ili prepravlja podatke u centralnoj bazi podatka, a da građanin to ne zna, kao što neće znati da li se ti prepravljeni ili dodatni podaci očitavaju prilikom kasnijih kontrola identiteta na terminalima.

U slučaju da se u ovaj čip ugradi primopredajnik (kao što kruže neproverene glasine za nove bugarske pasoše), te da se prilikom uzimanja biometrijskih podataka uzima i uzorak tkiva radi utvrđivanja DNK-a, onda bi se moglo govoriti o najtežem obliku kršenja osnovnih prava i sloboda građana koja otvaraju prostor   za najgore oblike zloupotreba. Kao što je moguće praćenje svakog nosioca mobilnog telefona na osnovu kartice i napona iz baterije, tako je moguće i praćenje pojedinaca koji savesno nose lične karte sa čipom kao primopredajnikom. Bez toga, radi se “samo” o zadiranju u privatnost građana, koja bi   daljim objedinjavanjem ovih i drugih digitalizovanih podataka (bankovnih, zdravstvenih i sl.), bilo od strane države bilo privatnih kompanija, mogle da posluži brojnim manipulacijama i diskriminaciji građana, odnosno protežiranju jednih a progonu drugih, nepodobnih pojedinaca. Moguće zloupotrebe su brojne, pogotovo što je lične podatke u Srbiji danas teško sačuvati i od političkih zloupotreba (naročito po pitanju izbornog prava, odnosno manipulacijama biračkim spiskom) i od nasrtaja marketinških kampanji (česta slanja formulara za problematične nagradne igre poštom ).

Opravdanja za “deprivatizaciju” građana radi borbe protiv kriminala ili terorizma ne stoje,   jer kao što su kriminalci usavršili metode falsifikovanja i zloupotrebe platnih kartica, tako će vrlo brzo razviti i metode izigravanja elektronske provere ličnog identiteta. U celoj priči o bezbednosti   na kraju će biti na gubitku ogromna većina savesnih građana čije će   pravo na privatnost biti pogaženo. Ovo pravo spada u jedno od osnovnih prava građana (i kao takvo je određeno čl. 8 Evropske Konvencije o ljudskim pravima), u koga država ne može da dira kada i koliko hoće, osim u posebnim slučajevima koji su predviđeni zakonom, a i tada samo do tačke dokle je to razložno. Proširivanjem baze ličnih podataka i na biometrijske (u zakonom predviđenom obimu) zadiranje u privatnost građana se značajno proširuje, i to bez osnova i   prethodne građanske saglasnosti; da ne spominjemo to da nemogućnost naknadnog pristupa građana informacijama koje se o njima pohranjuju u “smart” kartice mogu da vode kreiranju tajnih eletronskih baza podataka   i njihovoj daljoj zluopotrebi od strane državne uprave ili trećih lica.

Integracija podataka   je opasnost za ljudsku slobodu

Opasnosti od elektronskog   beleženja ličnih podataka neupredivo su veće od prednosti koje pruža primena nove tehnologije. Brzina obrade digitalnih podataka jeste neuporedivo veća od klasičnih mera obrade samo kada sistem radi, ali kada je on u kvaru (kao pri nedavnom padu umreženih računara britanske vlade) nefunkcionalnost je totalna; da ne spominjemo to da je lakše upasti u bazu elektronskih podataka i krivotvoriti ih od fizičkog upadanja i   falsifikovanja podataka unesenih u klasičnu policijsku kartoteku. Dakle,   u ovom slučaju se očiglednim pokazuje da brže na znači i bezbednije.

Ipak, treba reći da najveća opasnost, daleko veća od same izrade elektronskih   ličnih karti i zloupotrebe njenih podatka,     preti od spajanja svih digitalnih ličnih podataka, odnosno stvaranja super   - dokumenta koji bi ujedinio sve ostale,   a koji bi bio i lična karta, i   zdravstvena knjižica, i vozačka dozvola i objedinjena platežna kartica. Uz pomoć ovakvog dokumenta   nosioci vlasti   bi bili u mogućnosti da lako kontrolišu sve relevantne podatke o bilo kom pojedincu. Na taj način bi, posledično, iz upotrebe bio izbačen ne samo gotov novac, već bi gašenjem njegovih gotovinskih, anonimnih tokova pod kontrolu došao i sav promet robe i novca koji vrše građani. Tako bi se za svakog građanina u roku od par sekundi moglo utvrditi i gde je   i šta to kupuje.   Ljudi koji idu na sporne internet sajtove, koji kupuju kritičke knjige i časopise, sumnjive predmete ili na bilo koji “problematičan” način troše (ili pak ne troše) svoj bezgotovinski novac, bi mogli biti svrstani u tajne kategorije od strane onih koji ih nadziru i potom podvrgavni različitim oblicima diskriminacije, i to sve   tako da ovi nikako ne bi mogli da dokažu ni da su nadzirani, ni da im se mnogi potonji problemi koji im se javljaju u životu (npr. gubitak posla, odbijanja na konkursima i sl.) ne dešavaju sasvim slučajno.

Zato je potrebno ne samo zakonom ograničiti skupljanje, obradu i prenos ovakvih podataka, već i omogućiti svim građanima uvid u sopstvene podatke, sa mogućnostima njihovih ispravki i brisanja. Onim građanima koji to ne žele, treba obezbediti   da, poput prigovora savesti kod služenja vojnog roka, i   nadalje imaju   pravo na klasične lične karte, naravno sa svim onim podacima koje predviđa zakon. Najžalosnija je činjenica (koja nikoga nimalo ne čudi) ta što kod nas nijedna od prethodnih mera zaštite privatnih sloboda nije sprovedena, već se odmah požurilo sa “modernim” zakonskim predlogom. To samo pokazuje da Srbija, kao i mnogo puta do sada, “trči kao ždrebe pred rudu” za stvarima koje su krajnje problematične, a veoma moguće i pogubne.

Ako u mnogim pitanjima naša zemlja i zaostaje za nekim od svojih “savremenih uzora”, zašto bi po ovom pitanju ona trebala da bude avangarda i pokusni kunić velikih multunacionalki – proizvođača digitalne opreme i softvera? Zašto, umesto da se ugleda na članice EU, ona postaje ogledno dobro i presedan uz pomoć kojeg će se sutra vitlati i prisiljavati drugi da krenu stopama Srbije, kada putevi ovakve “digitalne tranzicije” neodoljivo podsećaju na totalitarne antiutopije za koje smo, kako izgleda prerano, zaključili da su ostale za nama? Od nadležnih odgovore na ova pitanja ne treba očekivati, već se za očuvanje privatnost treba sam izboriti.

 

 
 
Copyright by NSPM