Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Politički život

   

 

Vasilije Mišković

SRPSKI POLITIČKI TESTAMENTI

Među analitičarima tema nedelje bila je uticaj Šešeljevog štrajka glađu i političkog testamenta na ionako traumatizovan politički život Srbije. Jasno je da kada štrajkuje glađu lider jedne popularne stranke u jednoj tako nepopularnoj instituciji kao što je Haški tribunal, onda sa njim saoseća šira javnost. Kada se pojedinac sukobi sa sistemom, i to represivnim sistemom, a ovaj uz to još ograničava, a i krši osnovna ljudska prava, onda je prirodno da su simpatije javnosti na njegovoj strani. No, nas ne zanima ovde humanitarni aspekt, koliko procena uticaja Šešeljevog “testamenta”, ali i drugih „političkih zaveštanja“ na domaću političku scenu.

Međutim, pre toga, moramo primetiti da je samo u Srbiji moguće da nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava tendenciozno brane očigledne brljotine iz Haga. Sve zbog toga što je ovde reč o Šešelju, koji za mnoge predstavlja esenciju “srpskog”, “nacionalističkog” i “primitivizma”. Svugde se u svetu, u sukobu pojedinca i represivnog sistema, nevladine organizacije stavljaju na stranu ugroženog pojedinca. Nažalost, ideološka rigidnost, politička netrpeljivost, a izgleda i “konkretni interes” onemogućavaju iskorak dela NVO scene iz “haške paradigme”. To, naravno, mobiliše Šešeljeve pristalice i polarizuje političku scenu, što onda ne predstavlja samo humanističko, već i političko pitanje. Da su vodeći političari i NVO pokrenuli ranije odlučnu akciju da se prekine Šešeljev štrajk glađu, on bi verovatno imao manji “politički impakt”. Bez obzira na to kakvi su motivi, moramo pozdraviti apele, doduše skoro zakasnele, nekih članova vlade, jer su oni signal da se ovde ipak može stvoriti civilizovan politički život.

“BLAGOSLOV” IZ ŠEVENINGENA

No, da se vratimo pitanju - kakve su posledice klinča Šešelja i Tribunala na ionako prljavu predizbornu kampanju? Da višenedeljni štrajk glađu donosi nove simpatije Šešelju a negativne poene Tribunalu, to je jasno. Ali, da li su ćutanjem intelektualne javnosti, NVO sektora, medija i političara, naročito prvih nedelja štrajka, pojačane simpatije srpske javnosti prema Šešelju koja je poznata po svom inatu? Verovatno da. Da li je nevešta sholastika Tribunala, kojom pravdaju ono što se dešava, dodatno ogorčila domaću javnost i donela nove simpatije lideru radikala? Odgovor i na ovo pitanje je – pozitivan. Pa onda, dobijaju li radikali novu podršku javnosti koja im može pomoći da ostvare značajno bolji izborni rezultat? U ovom slučaju, odgovor nije jednostavan, a izgleda ni preterano pozitivan po radikale kako se to može na prvi pogled učiniti.

Rekli smo da Šešeljev “post do smrti” njemu lično donosi trenutne simpatije javnosti, ali ostaje pitanje šta s tim, kao i sa njegovim političkim testamentom, dobijaju ili gube radikali. Oni mogu da računaju tek na minimalni politički profit, i to najviše u vidu dodatnog mobilisanja njihovih “tvrđih” birača koji su umorni od uloge “večito najpopularnijih, ali u opoziciji”. Kako su izbori još dosta daleko, pitanje je koliko će to imati efekta na izborni rezultat. Primetno je da pozivanje na “Veliku Srbiju” u Šešeljevom testamentu predstavlja retoriku devedesetih koja, kao istorijski flešbek, nikako ne koristi radikalima. Zapravo, ona dodatno polarizuje političku scenu, što učvršćuje manihejsku podelu na “dve Srbije”. To, s jedne strane, izgleda kao pozitivno za predstavnike “polova” DS i SRS, ali je loše po radikale jer ih politički izoluje i verovatno pretvara u večitu opoziciju. Naročito im izjava da neće u koaliciju ni sa Tadićem ni sa Koštunicom sužava ionako mali manevarski prostor. Uverenje da radikali “ne mogu sami, a neće sa drugima” može dodatno da demotiviše njihove simpatizere da izađu na glasanje. Neki, poput Slobodana Antonića, ovu zaoštrenu retoriku tumače kao taktički početak kampanje u kojoj se motivišu “svoji” birači, da bi se kasnije prešlo na one neopredeljene. Nama se ipak čini da je pre reč o Šešeljevoj borbi sa Hagom, bez obzira na to da li to koristi ili šteti njegovoj stranci. Drugi, poput Jove Bakića, smatraju da je to svesno podizanje nacionalne retorike pred očigledno negativni epilog kosovske drame. Bilo kako bilo, politička posledica ove dramatične borbe je da su se radikali, kroz proces “rešešeljizacije” (Vukadinović), skoro potpuno reterirali. Tako na sceni sa retorikom Čedinog LDP-a i Šešeljevog SRS-a imamo utisak da smo se vratili u devedesete.

Šešeljev “povratak” na političku scenu je ne samo zamrznuo evoluciju radikala već im je ograničio i mogućnost da pridobiju nove neopredeljene birače, ali i, kako kažu neki, za sada “koalicioni kapacitet sveo na nulu”. Čini se da je ovaj preuranjeni testament ograničio i pregovarački kapacitet Koštunice jer mu tako izbija adut u potencijalnim pregovorima sa Tadićem oko formiranja buduće vlade. Ali, kako je Šešelj preživeo ovu borbu sa Hagom, onda i testament nije “obavezujući dokument”. Na ovim prostorima, a to nije samo naša specifičnost, kršili su se mnogo ozbiljniji papiri, a neće politički testamenti!

I pored svega, čini se da je na ovaj način iz Ševeningena došao nenadani blagoslov za “vladu punog demokratskog kapaciteta”. Kako do izbora ima još vremena a do formiranja vlade još više, ne možemo ovom pridavati prevelik značaj. Naime, ako bi Čedina koalicija prešla cenzus, a za formiranje vlade DS-DSS ne bi imali dovoljno “kapaciteta”, pri čemu bi u međuvremenu došlo i do negativnog rešenja kosovskog pitanja, onda bi razne kombinacije bile moguće. Koštunici bi možda bilo previše da mora da formira vladu u koju ulazi ili je podržava Čeda (“od njih zavisi”), i to u vreme “rešavanja” Kosova, pa bi možda mogao da napravi neku drugačiju kombinaciju. Ipak, u ovoj kombinatorici previše je “ako–onda” da bi bila nešto više od analize mogućih scenarija.

DEMOKRATSKI TESTAMENT

Nažalost, priča o “pravim i lažnim izvršiocima političkih testamenata” (Saša Gajić) u Srbiji ne završava se ovde. Demokrate su izašle na izbore 2003. godine sa kapitalom stranke kojoj je ubijen predsednik u atentatu, koji se očigledno pokazao nedovoljan za bolji uspeh na izborima. Može se reći i da je retko loša Živkovićeva vlada protraćila taj moralni kapital i da se on konačno istopio u seriji skandala i unutrašnjih sukoba (unutar vlade i DS-a). Posle je stvaranjem frakcije Čede Jovanovića i konačno stranke LDP ponovo potencirano pitanje “Đinđićevog nasleđa”. Ta borba za poziciju “testamentalnog izvršioca” između Čede Jovanovića, kome je to najjači politički adut, i Borisa Tadića, kome je jedino bitno da je ne prepusti ovom drugom, odvija se već nekoliko godina.

Čak su i ovu predizbornu kampanju demokrate počele u znaku te borbe – kroz bilborde (“Ljudi, samo jedan život imamo”) i potencijalnu “nominaciju za premijerku” Ružice Đinđić jer su, izgleda, u strahu da im se LDP ne uklini suviše u biračko telo. Demokrate imaju ozbiljan problem jer su kao mejnstrim partija koja privlači dobar deo neopredeljenih birača morali da napuste “tvrdu dosovsku paradigmu” gde se sada učvršćuje Čeda. Taj prostor nije toliko značajan po broju birača koliko po “kvalitetu” podrške urbane elite, ali i “međunarodne zajednice”. Napuštanjem rigidne pozicije “radikalnog reformizma” DS je postao najuticajnija stranka u Srbiji, ali se čini da gubi ideološki profil, što ne bi bio problem da se sa te “ideološke” strane nije pojavio potencijalno opasan konkurent. Iako procenjuju da ne bi bilo loše da dobiju još jednog “demokratskog partnera”, na duže staze im mogu ugroziti pozicije. Tako se bitka za “đinđićevsko nasledstvo” za demokrate pretvara u rizično otvaranje drugog fronta, pored onog glavnog, prema radikalima. To ih ometa u nameri da ostvare dobar rezultat u umerenom i neopredeljenom “političkom centru”.

Nedavni Kongres socijalista doneo je pobedu Dačića i relativni poraz Vučelića. Dakle, kao kod demokrata, “nosači kovčega” nisu uspeli da kapitalizuju svoju simboličku ulogu. Pokazalo se da je važnije efikasno unutarpartijsko lobiranje, ali i “spoljna logistika” od toga ko organizuje sahranu. U unutarstranačkim sukobima pobeđuje onaj koji je organizovaniji i koji više ulaže u kampanju, a ne onaj koji važi za bližeg saradnika bivšeg lidera. Iako bi šanse socijalista da preskoče cenzus sa Vučelićem kao čovekom koji se više vezuje za Miloševića od Dačića, ali i medijski efektnijim, bile veće, socijalisti su glasali “partijski”. Borba oko “miloševićevskog nasleđa” odložila je evoluciju socijalista u levičarsku stranku za koju glasaju “tranzicioni gubitnici”, što ih može koštati političke budućnosti.

Osim toga, slučaj socijalista pokazuje kako “politički mučenik” ne mora doneti politički profit stranci i da nema potrebe da se toliko bave pitanjem “pravog naslednika”, već treba da se okrenu realnim problemima. Politički testamenti su radikale, demokrate i socijaliste u određenoj meri (neke manje, neke više) ukopali na starim pozicijama i vratili u prošlost. Ideološki pritisak pitanja “nasledstva” sputava ih da se bave realnim problemima. “Sindrom Topalovića” umanjuje im sposobnost da privuku neopredeljene birače koji su već umorni od tih i takvih “istorijskih parnica”.

Ako simplifikujemo politički spektar i podelimo ga u tri relativno odvojena “sistema spojenih sudova”, dobijamo pojavu borbe srodnih stranaka za isto ili srodno biračko telo. Tako imamo demokratski trougao između DS-a, LDP-a i G17, u kome može doći do različite preraspodele unutar jednog rezervoara “reformističkih” glasova (oko trećine onih koji će verovatno izaći na izbore). Neki su uverenja da zbog toga postoji mala verovatnoća da i LDP i G17 pređu cenzus. Stoga Dinkić, kao najslabiji igrač (nerealno zvuče procene od 9 odsto podrške) u ovom trouglu, nastoji da ostvari “pakt o nenapadanju”. Drugi segment su “snage starog režima”, među kojima postoji nešto manje “prelivanja” glasova, iako se čini da Šešeljev štrajk glađu može da pridobije neke socijalističke “antihaške glasove”. Međutim, kao i u odnosu DS-a i LDP-a, tako se i SRS može naći u dilemi da li im odgovara da oni budu jači a da SPS ne pređe cenzus, ili pak da “prepuste” procenat socijalistima, sa perspektivom da ipak imaju nekoga sa kime bi pravili postizborne kombinacije. I na kraju, može se govoriti o trećem “narodnjačkom” bloku u kome imamo koaliciju Košunica-Ilić, ali i na političkoj margini SPO. Oni uslovno dele jedan procenat zajedničkih glasova, pre svega “šumadijskih konzervativaca”. Jasno je da je skoro nemoguće da SPO pređe cenzus, ali ipak može “uštinuti” procenat-dva od “narodnjaka”. Treba reći da i pored fluidnosti glasova unutar tri grupacije postoji i značajan protok između onih za koje se to ne bi očekivalo. Tako istraživanja registruju i one koji se dvoume između DS-a i DSS-a, ali i, što je na prvi pogled nelogično, nemali broj onih koji se dvoume između DS-a i SRS-a. Najinteresantniji su ipak oni koji se lome između SRS-a i LDP-a, naročito među mlađom, socijalno isfrustriranom populacijom.

Sve ovo pokazuje da “ukopavanje” SRS-a, ali i u manjoj meri DS-a, otvara mogućnost drugim političkim strankama, a naročito “narodnjačkoj koaliciji” za značajniji porast podrške birača. Može se reći da su Tadić i Nikolić ostvarili takve izborne rezultate kakve sigurno ne bi ostvarili Đinđić i Šešelj upravo zato što su napravili otklon od njihovih tvrdih ideoloških stavova, a pri tome ipak ostali u okviru “svoje političke priče”. Sada, povratkom na starije političke pozicije (značajno više kod SRS-a nego kod DS-a), rizikuju skromniji izborni rezultat. Naravno, dosta zavisi od toga kako će se dalje kampanja odvijati, tj. da li je ovo samo “tvrđi start” ili trajnija promena političkog profila. Čini se da zbog medijske moći i ideološke fleksibilnosti (neki bi rekli amorfnosti) DS može da nadoknadi “izgubljeno”.

Poslednje, ali ne i najmanje važno pitanje je kako će politička konkurencija, u ovom slučaju “Koštuničini narodnjaci”, iskoristiti ovu značajnu šansu. Zbog inertnosti i neefikasnosti da vode agilnu kampanju čini se da, iako u izbornu trku ulaze bez balasta “političkog testamenta”, neće moći da ostvare značajniji prodor u neopredeljenom biračkom telu. Iako nemaju “prošlost koja ih muči” (kao drugi politički akteri), oni ipak po metodama rada i efikasnosti ostaju u nekim prošlim vremenim. Na jedan čudan način pokazuje se tačnom ona ideologizovana floskula, tako omiljena u NVO sektoru, da je celokupni domaći politički život “talac loše prošlosti”.

 

 

 
 
Copyright by NSPM