Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Darko Velimirović

KO ĆE ZAPALITI NAŠE SELO?

Iako se čini da parlamentarnih izbora nema ni na vidiku, sve ukazuje da se ovdašnje stranke, nalaze u sred predizborne kampanje. U nastojanju da se zauzme što bolja pozicija, ponovo Srbijom na sve strane pljušte obećanja o lepšem i boljem sutra koje, samo što nije stiglo u naše krajeve. Npr. Velimir Ilić svojevremeno je saopštio da je spreman da „ukrade“ pet kilometara asfalta, ne bi li doveo put u jedno zabačeno selo, ucrtano na mapi ovogodišnjih lokalnih izbora. Mlađan Dinkić nam je dao kud i kamo globalnije obećanje, tvrdivši da će se pobrinuti da Srbija ostane bez radikala, bar šest puta procentualno jače stranke nego što je njegova. Toma Nikolić nam je obećao da će ministar finansija sa funkcije pravo u zatvor, što je pak smislenije obećanje od onog da će hleb koštati tri dinara - valjda se „uplašio“ od „zabrane“. Vuk Drašković nam je obećao kralja, kao „prirodnog regulatora“ ovdašnje političke scene. Tadić i Koštunica, zaoštrivši svoju retoriku, obećali su da neće potpisati predaju Kosova, „zaboravivši“ da je to u Kumanovu odavno urađeno.

Na pitanje šta se to zapravo događa na srpskoj političkoj sceni poslednjih meseci, vrlo je teško dati iole jednostavan i smislen odgovor. U slučaju da izbora nema u skorije vreme, čemu opsežne i sveobuhvatne stranačke kampanje, u sred leta kad im vreme nije. U slučaju da izbora ipak bude, odakle verovanje među stranačkim stratezima da će uz pomoć obećanja, koja se neće/nisu ili ne mogu ostvariti, a deo su već dobro poznatog ovdašnjeg političko–folklornog repertoara, pridobiti (usled očigledne izborno-apstinentske krize) neki novi procenat simpatizera na svoju „stvar“. Dakle, ovde se verovatno ne radi o izbornoj groznici i zaletanju na glasačko telo po principu „ako bude izbora – super, ako ne – ništa strašno“, kako se čini na privi pogled, već o nečem sasvim drugom.

Istraživači nekadašnjeg života i kulture američkih indijanaca, nalazili su se svojevremeno u sličnoj nedoumici, uvidevši da jedan za indijansko pleme zabavan, no uprkos svemu štetan ritual, deluje toliko apsurdno sa stanovišta civilizacije koju je gradio beli čovek, da ga je valjalo ismejati. Sam poglavica plemena i viđeniji ljudi u indijanskom selu imali su običaj da celokupnu svoju ličnu imovinu spaljuju na očigled saplemenika, ne bi li celom indijanskom selu dokazali i sačuvali svoj društveni status, bogatstvo, moć ili dominaciju. Apsurd leži u tome, što su indijanske vođe u plamenu ostavljale ono što je njima i celoj zajednici najvrednije, a vatra je često zahvatala i celo selo - prinudivši ga na privremeni nomadski život.

Ona simbolička crta koja razdvaja viđenije ljude po indijanskim selima i savremenu srpsku političku elitu, leži u činjenici da je lična imovina ovdašnjih političara još uvek van domašaja njihovih piromanskih sposobnosti. Ono na šta su se ovdašnji političari ustremili, za razliku od njihovih indijanskih kolega, nije njihova svojina, koje nije baš da u Srbiji fali, već ono čega Srbija ima najmanje, a satkano je od fizičkih kategorija „prostora“ i „vremena“.

Ovdašnji političari da bi sačuvali svoje „vreme“, dokazali svoju dominaciju i moć, prečesto su skloni da zapale „prostor“ oko sebe, da bi sačuvali svoj „prostor“ spremni su pak da zapale „vreme“ u kom živimo. Odatle proističe činjenica da Srbija ima sve manje i vremena i prostora, a sve više političkih obećanja proisteklih kao nus-proizvod njihove nemogućnosti da putem rešavanja problema, koji opterećuju društvo, zasluže svoju moć i ugled. To pak dovodi do situacije da politički presing u Srbiji već godinama nema svoju zasluženu pauzu. Ovdašnji političari, odviknuti od rešavanja problema, već predugo ostavivljaju Srbiju na milost i nemilost, vatri koju su izazvali.

Kako će se prosečnom srpskom glasaču objasniti da je apsurdno odvojiti pet kilometara asfalta magistralnog puta - da bi se gradio lokalni, ili da je davno prošlo vreme kad se gubitak teritorije „svečano“ potpisuje... Ma koliko romantično i nategnuto deluje poređenje Srba i američkih Indijanaca, sa njihovim vođama/političarima stvari stoje znatno lakše. Pitanje hoće li nam selo opet planuti, odavno je izgubilo na aktuelnosti. Sasvim druga je stvar, hoćemo li kad nam ovi „naši“ opet zapale selo, od bledolikih dobiti pravo na miran rezervat?

Pristigli komentari:

Postovani,

Kod nas je obicaj da ono sto je dobro, obicno ostane nepohvaljeno. Nasuprot tome, stalno se prica o onome sto je lose. Zato ja zelim da pohvalim Vas i vas sajt koji cesto posecujem. Razlog zbog kog Vam pisem jeste tekst Darka Velimirovica “Ko ce zapaliti nase selo”, koji me je odusevio! Skoro nisam procitala, tekst koji na tako sarmantan, ali i izuzetno gorak nacin, opisuje sav ovaj ocaj koji nam se kao Srbima desava. Bravo gospodine Velimirovicu!

Milica Jovic, Beograd

 

 
 
Copyright by NSPM