Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vladimir Milutinović

Pogrešna politika

Bez sumnje će biti reči o srpskoj politici pod ovim naslovom. Međutim, ne može se napisati ni ovaj naslov ni ova prva rečenica, a da ne nastane nesporazum sa dobrim delom naše javnosti. Najpre, "pogrešna politika": da li to uopšte postoji? Nema li i tu svako svoje mišljenje? Kada ste, na primer, čuli nekog srpskog političara da je izložio na suvisao način u čemu se sastojala greška politike koju je vodio, a da to u stvari ne bude skrivena pohvala, kao kad se kaže da se previše verovalo u pravdu ili nešto tome slično? "Pogrešna srpska politika" je još veća sablazan: nismo li godinama tragali za srpskim zemljama, okupljali sve Srbe u jednu državu, delili politiku na srpsku i antisrpsku, sprečavali "zatiranje svega što je srpsko "? Ne nosi li i nedavna podela izražena na referendumu u Crnoj Gori, inače nastala u poslednjim godinama, takođe srpski predznak? U već dobro poznatoj kontroverzi oko radikalskog pozivanja Ratka Mladića na samoubistvo, poslanica rezimira: "Možda nije hrišćanski, ali je srpski" i time udara taj konačni pečat na sva pitanja, jasno ističući kriterijum kojim se rukovodi.

Kod nas je za deo javnosti srpsko postalo kriterijum za istinito, moralno i dobro, umesto da bude obrnuto, da istinito, moralno i dobro, budu kriterijumi kojima ćemo procenjivati sebe same i ono što je naše - srpsko. I tu dolazimo do glavne greške u srpskoj politici: ovo napuštanje univerzalnog, njegovo podređivanje nečem partikularnom, proizvoljnom, materijalnom, kao što je prosta oznaka porekla iza koje se može kriti sve i svašta, ovo odbijanje da se vlastitost meri prema nečem što je nezavisno od njene volje i više od nje, i obrnuto, merenje tog višeg vlastitim proizvoljnim aršinima, krajnji je uzrok loših ishoda srpske politike.

Jer, loš ishod ustvari ne povlači obavezno grešku u nekoj "politici". Npr. na utakmici možete biti poraženi, iako ste igrali najbolje što možete. Iako se o vašim greškama možda ne može govoriti, ipak će biti neprimerene rečenice da nije od vas zavisio rezultat i da vi niste odgovorni za poraz. Takođe, čak i u tom slučaju, racionalno će biti da protiv istog protivnika ne igrate ponovo na isti način. Međutim, analogija sa ovim primerom nije dobar opis srpske politike. U primeru sa utakmicom stalna je želja za takmičenjem i igrom, koja je moguća samo pod nepristrasnim pravilima, dok bi se srpska, osobito spoljna, politika mogla dobro opisati kao želja da se više ne igra, da se više nema ništa sa bivšim protivnicima i takmacima.

Kako, ko i zašto je doveo do ovakve psihološke situacije, manje je važno, od perspektive da se iz nje izađe. Iz krhotina nekadašnjeg jezika može se naslutiti, da smo mi smatrali da smo u prethodnom periodu nešto učinili za druge, finansirali, zaostajali u njihovu korist, branili ih ili šta već, onda smo zatražili da nam oni to vrate, a kad ovi nisu hteli, onda smo rešili da prekinemo tu razmenu i da nemamo više ništa s njima, prethodno uzevši sve svoje sa terena. Ova želja da nemamo više ništa s njima, želja za konačnim istorijskim rešenjima, razgraničenjima, čistim računima za sva vremena, želja za namirivanjem dugova, a ne za novim stvaranjem, proglašena je urgentnom i, čak ne ni javno, ali ipak izgleda dominantno u krugovima koji su odlučivali, nametnuta kao vodilja srpske politike. Želja da se raskrsti sa drugima, da se izbegnu "poniženja", "žrtvovanja", "popuštanja", "iskorištavanja", a kasnije i reakcija na frontalne nepravedne i rasističke tretmane u zapadnoj i hrvatskoj javnosti, dovela je do toga da je dobro postalo samo ono što je srpsko, dok se loše počelo meriti time da u njemu ima stranog porekla, porekla na Zapadu ili kod drugih balkanskih naroda sa kojima smo ratovali ili kod bilo koga.

Problem sa ovim opredeljenjem je u tome što se, ako se uopšte želi imati nešto npr. sa istinom, onda se obavezno ima nešto i sa drugima, jer je istina univerzalna, jednaka i jedna istina za svakoga. Tako se desilo da se, kada se ova logika okrene na drugu stranu, pravi Srbin postaje kada se nema ništa sa drugima, a za to je potrebno da se raskrsti sa univerzalnim vrednostima i jasno pokaže da drugi i istina nekoga uopšte ne obavezuju. Međutim, tada njegov položaj postaje u potpunosti oslonjen na njegovu fizičku snagu i stihiju sudbine, u njemu je prava "nesrećna svest", svest koja nastaje kada mislimo da smo u ratu i uzajamnom nipodaštavanju sa svima ostalima, okrenuti nasuprot od zajedničke igre i istine. Ovako samozaljubljeni, sami, bez korektiva u nečem izvan nas, teško postižemo bilo kakav cilj, a kriterijum nam postaje nešto apstraktno i prazno, kao što je oznaka "naše ".

Prigovori da su "Srbi" bili, ili još uvek jesu, predmet rasističkog tretmana u poslednjim godinama, u kome je srpsko bilo sinonim za nešto krajnje negativno, često bez ikakvih ograda i obzira koje ja upravo ovde tražim, ne menja ništa na stvari. Ako neko radi nešto što je moralno zabranjeno, ne treba u tome tražiti povod da vi radite isto. Ako neko u "sprskom" vidi nešto samo negativno, ništa bliži istini neće biti ni onaj koji u srskom vidi kriterijum za pozitivno, a u tuđem kriterijum za negativno.

Pri tom, može da se učini da se time što se oznaci srpskog oduzima status moralnog kriterijuma, čini nešto čime se na taj način uzvišena oznaka ponovo unižava i da onaj koji ne smatra da je srpsko kriterijum za dobro, smatra da je ono kriterijum za loše, da se stidi svoje nacije itd. Ništa nije dalje od istine. Upravo oni koji srpsko uzdižu na pijedestal moralnog kriterijuma, čine našem društvu najgoru moguću uslugu. Na taj način se najpre deli samo srpsko društvo, jer nikad se ne može desiti da svi ljudi pristanu da univerzalne kriterijume zamene proizvoljnim, empirijskim kriterijumima. Sve što se na taj način može postići su apatija i međusobno udaljavanje i nerazumevanje. S druge strane, takvo društvo se odriče svih svojih prava u odnosu na spolja, jer sva prava počivaju na konsenzusu i univerzalnim pravilima, takođe sva prava se postižu onda kada se na nepristrasan, naravno ne-srpski (u smislu kriterijuma) način, pokaže da je istina da su neka prava prekršena.

Ljudi koji na ovaj način doživljavaju ono što je srpsko, samo su deo srpskog društva. U srpskoj kulturi je veoma jaka univerzalistička crta, što je verovatno posledica integrativne i otvorene uloge Beograda, kao glavnog grada, i Srbije, u staroj Jugoslaviji, i relativno sređenog i dobrog života koji je prirodno težio stvaranju, a ne osveti ili namirivanju dugova. Ali, u novije vreme, ova univerzalistička crta denuncirana je kao izdajnička, jer u svetu srpskog i nesrpskog postoje samo empirijski kriterijumi, i ako ste protiv da srpsko bude kriterijum za dobro, verovatno ste da to bude hrvatsko ili evropsko itd. Ustvari, srpstvo kao prosta oznaka porekla i tradicije ima neuporedivo širi opseg i važenje od srpstva kao kriterijuma za dobro, koji se kao i svi slični kriterijumi može samo odbaciti.

Ovo napuštanje idealnih kriterijuma u ime nečeg empirijskog i materijalnog, kao što je oznaka porekla, nije samo manja greška u kulturi, ona je direktno suprotna normalnom kulturnom kretanju. Na taj način se može rasparati celokupno kulturno tkanje, i ne samo kulturno, već i političko.

Jer, na primer, srpska matematika ili fizika, srpska psihologija, filozofija ili srpska ekonomija ili politika, mogu postojati samo kao oznake porekla, ali ne postoji neka posebna matematika ili fizika za Srbe, posebna psihologija, filozofija ili principi ekonomije ili politike, koji ne bi važili za ostale narode. To znači da je kriterijum za sve to potpuno nezavisan od onoga ko se trenutno bavi njima, a tražiti npr. srpsku matematiku, sa različitim istinama koje važe samo za Srbe, koja bi bila samo srpska i deo srpskog "identiteta", siguran je put ka zaključku da je matematika potpuno nerazumljiva nauka bez ijedne etablirane istine. Isto je i sa drugim disciplinama koje smo naveli.

Trenutna srpska politička situacija bi se na nešto duhovnijem planu mogla opisati kao stanje u kome više nema idealnog sveta, u smislu da više ne važi nijedan princip, stanje u kojem se nijedan stav nije ukotvio u nepristrasnoj istini. Prateći fenomeni tog stanja su drastične podele oko skoro svih pitanja, apatija građana, otvoreno napuštanje primerenih kriterijuma u korist političke pripadnosti, kao što je podela preduzeća strankama putem koalicionih ugovora ili nemešanje stranaka u "tuđa" ministarstva, otvoreno ignorisanje javnosti ili najnovije "nemešanje u kadrovska rešenja" drugih stranaka. Sve ovo su u potpunosti besmislena ili neprimerena pravila koja se sasvim javno poštuju, iako većina ljudi, pa čak i sami akteri, na neki način moraju znati da su ona pogrešna.

Duhovna konfuzija u kojoj se našla dominantna srpska javnost posle rezultata crnogorskog referenduma takođe je rezultat delovanja ove pogrešne kulturno-političke matrice. Naime, prve reakcije su u delu javnosti bile potpuno apokaliptične. Na naslovnim stranama bili su naslovi "Kraj" i "Gotovo je", "Politika" je izveštavala kako su Srbi u Crnoj Gori "u strahu", i da se pitaju i takva pitanja kao što je "gde ćemo sada da se molimo", na naslovnoj strani bili su stanovnici sela koji svi žele da prodaju svoja imanja i da se sele u Srbiju, urednici novina su zapisivali da će im nedostajati Miločer. Sve to pokazuje da je rezultat referenduma shvaćen kao kraj svakog srpskog prisustva u Crnoj Gori, čak i turističkog, baš po modelu "zatiranja svega što je srpsko" Zašto? Zar je moguće da se najmanje 45% odraslog stanovništva jedne države plaši da će biti apsolutno poništeno u svim aspektima svog postojanja? Ili se radi o nečem sasvim drugačijem: da su ljudi koji su vremenom naučeni da je srpsko kriterijum za sve, onda kada su videli da će morati da žive u Crnoj Gori, gde su uostalom i dosad živeli, osetili da se svet ruši, iako se realno rušila samo matrica jedne politike, a strah je bio vezan za strah koji je jedna autoritarna politika širila kao sredstvo kontrole i homogenizovanja građana.

Sa rezultatima referenduma je ustvari jedan kriterijum pokazao svoju slabost, odnosno, pokazao da je kriterijum koji je neprimeren i to u situaciji u kojoj nikakvom drugom kriterijumu nije dat legitimitet u javnosti. Verujem da veliki deo srpsko-crnogorske konfuzije može da se duguje ovoj duhovnoj situaciji. Odbijanje da se rezultati referenduma priznaju i od strane crnogorske opozicije i od strane srpskih vlasti pokazuje taj zastoj, ćorsokak, u kome karta koja se jedina smatrala ispravnom pokazala kao slaba, a drugih karata nema.

Strah koji se verovatno oseća u Crnoj Gori je i strah od nastavljanja logikom kojom se ušlo u referendum, a koja naravno vodi u dalje podele i ko zna šta još. Kuda vodi ta logika, vidi se po reakciji radikala: "Što se Srpske radikalne stranke tiče, građani Crne Gore biće podeljeni na dve grupe, na Crnogorce i Srbe" (tek da se vidi da radikali nisu protiv podela), a SRS će Srbima pomoći da traže i ostvare sva prava "nacionalnih manjina" sve do "prava na samoopredeljenje, na veliki stepen autonomije i prava na specijalne veze sa maticom Srbijom". Dakle, SAO Severna Crna Gora i Herceg Novi i SAO Pola Podgorice, a sve to da bi se teritorijalno ogradilo važenje jednog kriterijuma koji se nikako ne može učiniti zaista važećim. Da to nije prevelika cena koju bi trebalo platiti da bi se održavao jedan pogrešan kriterijum za ono što je dobro? Ako su "Srbi" nacionalna manjina u Crnoj Gori, ko je nacionalna većina - pošto svih ostalih, koliko vidim, ima manje, osim Ne-Srba? Zar se ne vidi da je sintagma "razvod među braćom", koja se pojavljivala u naslovima novina, besmislena? Doduše sve to, po radikalima, verovatno ima i jednu prednost, nećemo imati ništa sa "Crnogorcima".

Nije teško zaključiti da su ova logika i politika koja je na njoj zasnovana pogrešne. Cilj kome one teže je neodrživ i protivrečan, protivan normalnim životnim težnjama. Ovo ništa iz "nećemo imati ništa sa drugima" postaje polako metafora za srpski vrednosni kriterijum. Ništa je bolje nego nešto. Nešto je možda zajedničko sa nekima drugima, što bi moglo da ugrozi naš identitet. Gledajmo da nešto, ako mora da bude, bude srpsko, što manje vezano za bilo koga drugoga. Najbolje da bude ograđeno granicom, da ne dođe do naknadnih dodira. Ako drugi krenu prema nama sa nečim, odmah se opredeljujmo za suprotno, pa makar to bilo ništa. A i među Srbima ima Antisrba. I s njima ne treba imati ništa.

Ova logika je problem i u samoj Srbiji, a ne samo u njenim odnosima sa okruženjem. To možemo, za kraj ovog teksta, pokazati na primeru novog ustava, koji je naprasno vaskrsnuo kao tema kada je Srbija dobila od drugih nezavisnost kojoj se nije obradovala, a problemi sa ministarstvima sa saveznog nivoa pojačali nesporazume među koalicionim partnerima. Naime, ustav je upravo nešto zajedničko, skup obaveza i pravila koje su svi prihvatili jer shvataju da vlast nečim treba odrediti i ograničiti u interesu svih građana. Pravi ustav posledica je društvenog konsenzusa, i rezimira taj konsenzus, a on je moguć samo ako kriterijum za ono što je dobro ne bude ono što je naše, ovog puta naše u smislu politike. Nije teško zaključiti da je Srbija po svom duhovnom stanju danas najdalje što se može biti od ustava, jer je najdalje od duhovnog stava koji priznaje da postoji nešto što je istinito i jednako za sve strane jednog društva. I to nije loše da se zna. Možda će biti pokušaja da se stranke slože oko ustava vođene dnevno-političkim interesima, dakle da se slože samo da bi se postiglo nešto drugo, a ne zato što zaista priznaju ispravnost pravila koja usvajaju i to da su ta pravila nešto što je svima zajedničko. Ali, to će ići veoma teško.

Ustav je naime nešto, a u Srbiji je izgleda ništa bolje nego nešto.

 
 
Copyright by NSPM