Vladimir Radomirović
HUMANITARNI RATOVI
„Broj
civila ubijenih u Libanu nije visok. Jer, pogledajte koliko je ljudi
ubio NATO u ratu na Kosovu. Više od deset hiljada.” Potpredsednik
izraelske vlade Šimon Peres ovako je pokušao da opravda napad na
Liban i stradanje nedužnih u ratu kojem se ne vidi kraj. Poruka je
jasna: Vi na Zapadu bili ste spremni da žmurite na sopstvene zločine
u sličnoj akciji, sve zarad „višeg cilja”. A Izrael ima „još viši
cilj” od onog humanitarnog koji su zemlje NATO-a navele kad su
krenule u bombardovanje. Jevrejska država se brani. Agresijom na
drugu državu.
I
niko ne pominje „humanitarnu intervenciju”, da se gotovo milion
raseljenih vrati u svoje kuće, a odgovorni za ratne zločine privedu
pravdi. Intervencije kao što je bilo bombardovanje SR Jugoslavije
1999. godine građanima zapadnih zemalja više nisu prihvatljive. Ali,
nije rat za Kosovo – koji je zvanično vođen da bi se sprečilo
etničko čišćenje Albanaca, a za ishod ima etničko čišćenje Srba –
preokrenuo stav javnosti. U britanskom „Obzerveru” izostanak
ozbiljne inicijative da se u Liban pošalju međunarodne snage
objašnjen je ovako: „Kad biste sadašnji rat na Bliskom istoku
prebacili na kraj devedesetih godina prošlog veka, većina ljudi
liberalnih stavova znala bi šta da radi. Oni bi rekli da UN, SAD,
Evropa ili arapske države moraju da rasporede vojnike kako bi
razdvojili sukobljene strane i donele nemerljive prednosti mira.
(...) Ali, posle Iraka, fraza ’humanitarna intervencija’ zamire na
usnama. Ko bi je sproveo? Britanci i Amerikanci ne mogu, jer su im
vojnici vezani za Irak i Avganistan, a Amerikanci su u svakom
slučaju previše povezani sa Izraelom. Evropska unija? Francuzi bi
možda i mogli, ali Evropska unija je pre svega veoma miroljubiva,
što je pokazalo i njeno sramno ponašanje u bivšoj Jugoslaviji.”
„Obzerver” još primećuje da iskustvo pokazuje da bi međunarodne
trupe morale da na terenu ostanu dugo. „U Bosni, na Kosovu i u
Istočnom Timoru vojne intervencije trajale su godinama, iako su
političari govorili da vojnici neće ostati duže od nekoliko meseci.”
Te
produžene intervencije odavno su problem. „Zar je zadatak naših
specijalaca da vode srpsku decu u školu na Kosovu?”, govorila je
Kondoliza Rajs još 2000. godine, pre nego što je Džordž Buš postao
predsednik SAD. O okončanju vojne misije na Kosovu zasad se govori u
pola glasa. Samo je američki ministar odbrane Donald Ramsfeld javno
zatražio povlačenje vojnika s Kosova zbog teške situacije u Iraku,
ali mnoge zapadne diplomate u privatnim razgovorima pominju da
njihove zemlje ne mogu da unedogled finansiraju Kfor i da su im ti
vojnici potrebni za druge zadatke. Iako ni sam Ramsfeld u javnosti
više ne pominje povlačenje s Kosova, držeći se fraze o zajedničkoj
vojnoj akciji s Evropom – „ušli smo zajedno, izaći ćemo zajedno”,
Amerikanci su već isplanirali odlazak dela svojih snaga s Kosova.
„Biće ih manje, ali će biti efikasnije”, tvrdi jedan američki
diplomata u NATO-u.
Sadašnja kriza na Bliskom istoku može samo da poveća pritisak da se
status Kosova reši što pre i da se 17.000 pripadnika Kfora rasporedi
na neke druge teritorije, gde bi „zaista imali posla”. U ovom
trenutku, Zapad mora da se bavi i ratom u Libanu, i iranskom
nuklearnom krizom, i talibanskom ofanzivom u Avganistanu i izborima
u Kongu... A utisak i u zapadnoj javnosti i u zapadnim vladama je da
je na Kosovu posao završen. I to dobro. Još samo treba definisati
kakvu nezavisnost dati pokrajini i šta Srbija treba da dobije kao
kompenzaciju. („Ali, kako jednoj zemlji nadoknaditi gubitak
teritorije?”, pita se, pomalo zabrinuto, jedan evropski diplomata.)
Niko na Zapadu ne očekuje novu krizu na Balkanu. Samo da još nas,
Balkance, ubede u to. A šta ako naši problemi izazovu nevolje u
drugim delovima sveta?
Čuli
ste za Gagauziju? Ako Kosovo dobije nezavisnost, otcepiće se i
Gagauzi, narod od oko 150.000 pripadnika koji živi u jednoj
pokrajini na jugu Moldavije. „Kosovski model je univerzalno rešenje
za ovakve probleme, bez obzira što zapadni političari pričaju da ne
može biti presedana i da će to rešenje biti primenjivo samo na
Kosovo”, objašnjava tamošnji analitičar Aleksej Martinov.
Gagauzima, narodom koji je u Besarabiju naseljen između 1750. i
1850. u poslednjih dvestotinak godina vladali su Rusi, Rumuni,
Nemci, Sovjetski Savez i, na kraju, Moldavija. Posle žestokih sukoba
koji su pretili da prerastu u oružani sukob kao u Pridnjestrovlju,
moldavska vlada je pre desetak godina priznala Gagauziji poseban
status koji bi mogao da se svede na „više od autonomije, manje od
nezavisnosti”. Gagauzi, međutim, ovih dana najavljuju borbu za
nezavisnost, a podršku dobijaju od nekih krugova u Moskvi.
Spisak onih koji bi se obradovali nezavisnosti južne srpske
pokrajine predug je. To zna i gruzijski predsednik Mihail Sakašvili,
koji je požurio da spreči iznenađenja i to pre nego što Marti
Ahtisari napiše predlog za status Kosova. Zato je Sakašvili i zauzeo
ključni prilaz otcepljenoj republici Abhaziji, koja je već najavila
da će iskoristiti „kosovski presedan” da proglasi nezavisnost. Zato
i gruzijski ministar odbrane najavljuje da će Novu godinu proslaviti
kao oslobodilac druge otcepljene republike – Južne Osetije. Zato
Osetinima ovih dana stižu pozivi za mobilizaciju.
A u
glavnom gradu Pridnjestrovlja Tiraspolju održavaju se demonstracije.
Tamo je za septembar zakazan referendum o nezavisnosti, pa u
kampanji za izlazak iz saveza s Moldavijom i Pridnjestrovci pominju
„kosovski presedan”. „Međunarodna zajednica podržava Kosovo i Crnu
Goru, a one republike koje su stvarno dostojne nezavisnosti i
ispunjavaju sve standarde za nju, lišava tog prava”, kaže vođa
demonstracija Aljona Aršinova. I dodaje da je sve zbog toga što su
Južna Osetija, Abhazija i Pridnjestrovlje okrenuti Rusiji i što
„naši narodi žele da uđu u sastav Ruske Federacije”.
Zvanična Moskva nekoliko je puta rekla da rešenje za status južne
srpske pokrajine mora da bude univerzalno, kako bi moglo da se
primenjuje i na takozvane zamrznute sukobe na teritoriji bivšeg
Sovjetskog Saveza. Ali, jedan moldavski analitičar kaže da Rusija u
stvari i ne želi da sebi pripoji delove Gruzije i Moldavije. „Ako se
prizna nezavisnost Kosova, Rusija će imati neograničeno sredstvo
ucene. Moći će stalno da preti Americi i Evropskoj uniji da će
iskoristiti slične mere da prizna te samozvane države. A izgleda da
mogućnost beskonačnog korišćenja tog argumenta i igranje na tu kartu
u geopolitičkoj igri protiv Zapada Rusiji znači mnogo više nego
priznanje Abhazije, Južne Osetije i Pridnjestrovlja. Te oblasti
ionako imaju ulogu marioneta i vrednost im upravo leži u tome što
nisu priznate”, objašnjava on. (Strateški položaj Gruzije bitan je i
za Rusiju i za Ameriku zbog prenosa nafte iz Kaspijskog basena, kao
što je i položaj Srbije bitan i za prenos ruskog gasa i za američki
naftovod od Crnog mora do Italije.)
Spisak spornih oblasti ne završava se na delićima nekadašnjeg
SSSR-a. Šta je sa Francuskom, Španijom, Velikom Britanijom? Sa
Baskijom, Severnom Irskom, Škotskom? Zapad deluje samouvereno. Nema
straha od „kosovskog presedana”. Zasad.
(Politika
30.7.2006).
|