Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Željko N. Mitrović

KEŠ MENADŽMENT KARA-BOGOLjUBA

Predmet ove analize je Pokret SNAGA SRBIJE - Bogoljub Karić, tačnije poslovno-političko menadžerstvo ove stranke. Osnovni zaključak ovog razmatranja je da se radi o KEŠ – menadžmentu. Pri tome, nije reč samo o alavoj fokusiranosti na gotov novac, što je prva asocijacija, nego i o akronimu koji objedinjuje tri, po našem mišljenju, glavna oslonca BK imperije: korupciju, eksploataciju i špijunluk. Korupcija i poltronstvo (bili) su usmereni prema gore, a ignorancija i surova turbo-kapitalistička eksploatacija prema dole. Poslovno-partijsko-politička konspiracija i mistifikacija, pak, dejstvovale su po čitavoj vertikali.

Karić kao nacionalni radnik-menadžer

Politički Pokret SNAGA SRBIJE-Bogoljub Karić osnovan je u leto 2004. godine, posle iznenađujućeg rezultata kojeg je kontroverzni biznismen Bogoljub Karić postigao na predsedničkim izborima i prateće euforije koja ga je usled toga bila obuzela. Time je Karić spretno skliznuo u nepopunjen prostor na političkom spektru Srbije, nastupajući sa idejom “ekonomije kao najviše politike”. Sam naziv pokreta preuzet je od Branka Dragaša, koji je znatno pre Karića osnovao Privrednu snagu Srbije i dijaspore. Glavni Karićev doprinos bilo je dodavanje nazivu sopstvenog imena, tako što je, kao kakav cezar, stavio sopstveno ime u zvaničan naziv partije. Sve je to zaliveno retorikom ekonomskog napretka i velikog biznisa i stvar je delovala gotovo neodoljivo. U jednoj slaboj privredi sa turbulentnim, a često i sumnjivim promenama, sa visokom nezaposlenošću, niskim životnim standardom, siromaštvom i rezignacijom širokih slojeva stanovništva razočaranih postojećom političkom ponudom, kao da se jedva čekalo da se pojavi neko nov i drugačiji, neko ko ima novac i obećava zaštitu nacionalnih resursa i ekonomski oporavak.

Uspon Karića počeo je još u vreme Tita i titoizma, nastavljen u vreme Stambolića, da bi neviđen razmah doživeo u vreme vladavine Slobodana Miloševića. Kao što je poznato, Slobodan Milošević se na Kosovu i Metohiji i povodom njega uzdigao od relativno anonimnog partijskog aparatčika do vođe; po svoj prilici. Bogoljub Karić je ne samo rodom iz Peći, nego je i njegov uspon duboko povezan sa problematikom Kosova i Metohije, jer je svojevremeno sebe i svoju porodicu uspeo da preporuči za obavljanje specijalne nacionalne misije posredstvom preduzetništva i razvoja male privrede. Karići su, na čelu sa najmlađim bratom Bogoljubom, još u vreme takozvanog socijalističkog samoupravljanja bili “projektovani” preduzetnici. Oni su obavljali posao, ali je njihov zadatak bio mnogo širi, «društveni», uz neviđeni kvalitativni skok ka nivou biznismena i tajkuna u vreme vladavine Slobodana Miloševića. Tom prilikom, pećanska “složna braća” pećinskih manira delimično su se otela kontroli, pod koju ih je ponovo stavio Djindjić, da bi se onda još jednom (poslednji put?) bahato razmahali u mandatu ove vlade.

Ono, međutim, što je u vezi Kosova zanimljivo jste da se već tu vidi način funkcionisanja Karića: sve velike reči idu naciji, sve pare – čak i one najmanje – ostaju meni. To dobro pokazuje slučaj Nenada Vasića, politikologa, tim-lidera neformalne Grupe za Kosovo , koja je sastavila svoj projekat mogućeg rešenja statusa Kosova i u trenutku izvesne bliskosti sa ljudima iz Pokreta ponudila ga Bogoljubu Kariću. Dok je još Karić mislio da će projekat dobiti “za džabe”, vladalo je oduševljenje u vrhu Pokreta. Pokret i sam Karić dobili su značajne pozitivne poene u zapadnim diplomatskim krugovima; organizovano je nekoliko prezentacija i Bogoljub je već počeo da koristi ideje i retoriku iz narečenog projekta, tvrdeći kako “mi imamo rešenje za Kosmet”. On to i sada tvrdi, s tim da ne govori o detaljima rešenja. A evo i zašto: kada je gospodin Vasić, u ime grupe autora, postavio pitanje autorskih prava i određene finansijske nadoknade, s tim da i sam u budućnosti aktivno učestvuje u promovisanju projekta, uključujući i rizičnu zonu Kosova i Metohije, kao i međunarodne krugove, Bogoljub mu je bez pardona odgovorio rečima koje treba da zabeleži istorija srpske politike: Tesla da mi dođe i da traži pare – ne bih mu dao!

Karić kao stranački menadžer

Prema svemu javno dostupnom, Karići – predvođeni Bogoljubom – preko sistema zavisnih i fiktivnih preduzeća i poslovnih operacija u zemlji i inostranstvu godimama su “ispumpavali” novac iz Mobtela. Nesrazmerno napumpavajući rashodnu stranu bilansa uspeha, kao i navodna ulaganja u sredstva, to jest imovinu u aktivi bilansa stanja, lažno su prikazivali da nema profita u jednoj tako lukrativnoj delatnosti kao š to su mobilne telekomunikacije. U tu svrhu služila su ekstremno preuveličana ili čak sasvim fiktivna sponzorstva i drugi vidovi troškova marketinga, zatim donacije i honorari članovima uže i šire porodice. Tako je država – u liku partnerskog Javnog preduzeća PTT saobraćaja “Srbija ” – ostajala bez dinara na ime dividendi, odnosno bez učešća u raspodeli profita srazmerno svom vlasničkom udelu.

Kako se usudio da “zavrne” celu državu i celo društvo, nije ni čudo da je to bio u stanju sa članovima, simpatizerima i glasačima njegovog Pokreta. Samo pomenuta “politička pešadija” zna kakve su sve reakcije građana bile tokom prikupljanja potpisa za gradonačelničku kandidaturu Jasmine Mitrović Marić tokom kampanje za lokalne izbore 2004. Na sve te reakcije trebalo je politički zrelo i kulturno reagovati, pri čemu je užasna otežavajuća okolnost bila što su članovi njegove stranke poslati u borbu bez “municije”. Karić nije našao za shodno da uloži novac ni u sopstvene štandove za prikupljanje potpisa i za političku promociju, a kamoli da potpisnike makar simbolički daruje. Aktivisti su radili za skromnim i pozajmljenim baštenskim stolovima – katkad i iznajmljenim parama nekih aktivista na terenu. Ponekad bez stolice, a u svakom slučaju bez dovoljnog broja političkih obeležja – u više navrata samo sa jednom oštećenom zastavicom, “preživelom” još iz prethodne kampanje za predsedničke izbore. Na stranu to što aktivistima niti jednim dinarom nisu nadoknađeni troškovi koje su imali – prevoz, telefon, osveženje i slično – nego su ovi morali da crvene i da se dovijaju da građanima objašnjavaju kako to da nema ni Bogoljubovih fotografija, a kamoli majica, olovaka, upaljača i sličnog promotivnog materijala koji je uobičajen u ovakvim prilikama.

Ove stvari nisu beznačajne, a evo i zašto: simboli i simbolička komunikacija su nešto svojstveno čoveku i ljudskom društvu, a politika je – prema mnogim teoretičarima i istraživačima – sva sazdana od simbola. Ako neka politička stranka ili pokret u jeku političke kampanje, kada se trudi da privuče, iz njenog partijskog ugla gledano, ono jedino i najvrednije čime građani raspolažu – potpise i glasove – tim istim građanima ne pruži čak ni simbolične poklone (kojima pokazuje svoju snagu, pažnju prema građanima i dobre namere u budućnosti), čemu onda ti građani mogu da se nadaju da će dobiti kada se izbori završe i kada njihovi glasovi prestanu da budu važni?

Posebno pitanje predstavljao je kandidat Pokreta za gradonačelnika Beograda Jasmina Mitrović Marić, koja ni izdaleka nije bila dovoljno dobar kandidat. Ali je bila maksimalno simpatična Bogoljubu i Milanki Karić, kako zbog toga što je kao osoba iz “kompanijskog kruga” za njih lično bila “pouzdan čovek” tako i zbog njenog teatralnog i gotovo infantilnog nastupa. Ali, da se vratimo osnovnim karakteristikama Karićevog stranačkog “menadžerstva”. Da je Bogoljub Karić umislio da je neprikosnoveni vođa sa mesijanskom misijom svedoči i knjiga koja se mogla zapaziti u polici sobe za važne prijeme u centrali Pokreta. Reč je o knjizi koja govori o paranormalnim fenomenima, odnosno, natprirodnim moćima izvesnih pojedinaca. Uz to, najmanje dvaput je Bogoljub Karić pokazao maniju veličine uz odsustvo elementarnog ukusa. Jednom, kada je Srpskoj pravoslavnoj crkvi ponudio da on sam isfinansira završetak radova na Hramu Svetog Save na Vračaru, s tim da Hram bude posvećen – Karićima! Drugi put, kada je – u intervjuu datom Plejboju – javnosti sugerisao da Karići vode poreklo direktno od Nemanjića i da su, štaviše, u srodstvu sa Svetim Savom!?

Ali, njegov društveni uspeh nije počivao niti na natprirodnim moćima, ni na pripadnosti svetoj lozi Nemanjića. On je bio pravo “dete komunizma” i partijsko - obaveštajno - plansko - monopolskog “preduzetništva” u vreme socijalizma. Bio je korisnik kredita iz društvenih fondova koje nije namenski trošio i koje drugi nisu mogli da dobiju; svoje diplome i zvanja je kupio (a takođe i sve nagrade koje je dobio); masu sopstvenih radnika prevario je za plate i honorare; gro svog biznisa iselio je u inostranstvo; mnogi saradnici su mu bili vrlo mutni tipovi; gazio je svaku ekonomsku logiku i računovodstvene principe – a o moralnim da i ne govorimo; beskrupulozno ispumpavao profite preko sistema zavisnih preduzeća u zemlji i inostranstvu … Sve to nema nikakve veze sa natprirodnim moćima ili svetim poreklom, već “prirodnim” bezobrazlukom i lopovlukom!

Kao značajna karakteristika Karićevog «menadžmenta» može se uzeti ponizno ponašanje “prema gore”, a ignorantsko “prema dole”; odnosno, upotreba korupcije “prema gore”, i eksploatacije “prema dole”. Dakle, kao što je već rečeno, suštinu njegovog manipulativnog menadžerstva najbolje odslikava pomenuti akronim KEŠ – korupcija , eksploatacija i (svojevrsna) špijunaža; jedini efekat koji ga interesuje upravo je sadržan u osnovnom značenju reči keš : gotov novac. Gotovina za Kariće, a magla i gubitak za sve ostale.

Dok je o korupciji i eksploataciji već bilo reči, pređimo sada na objašnjenje ove treće karakteristike njegovog menadžmenta - špijunaže. U slučaju Karića, moglo bi se čak govoriti i o svojevrsnom sistemu planirane i subverzivno-obaveštajnim tehnikama upravljane entropije. Približno, to bi se moglo opisati izrekom “Zavadi, pa vladaj!” – i to unutar sopstvenog Pokreta. Kakve se političke “tuče” odvijaju u bazi partijske infrastrukture – najbolje znaju članovi opštinskih odbora Pokreta. Ovom prilikom možemo da navedemo samo jedan primer. Do današnjeg dana su Karići pustili Jasminu Mitrović Marić i Milana Stevenovića “Piksela” da se “tuku” za mesto predsednika Gradskog odbora Beograda – koji još uvek nije ni konstituisan! Naravno, da se bratija u sebi podsmeva oboma, u stilu: neka ih, neka se tuku i rade za nas, i neka žive u iluziji da će neko od njih dvoje biti predsednik Odbora!

“Uspešan u haosu” – naslov je jedne knjige iz sfere tzv. popularnog menadžmenta. Ne možemo znati da li je Bogoljub čitao ovu knjigu, ali sve ukazuje da je on do sada uspešno plivao u haosu ovog napaćenog društva i da na ličnom iskustvu zna da se veliko bogatstvo ne stiče u regularnim uslovima. Zato je on zainteresovan za geslo koje bi s e moglo formulisati kao “Gde haosa nema – valja ga stvoriti.” U političkom Pokretu – gde je nerezonski preslikao svoje navike iz privatnog biznisa – to se očituje kroz održavanje sukoba i haosa, da bi:

-eksploatisao rad, vreme, ideje i novac i jednih i drugih;

-dobijao informacije o ljudima, putem njihovog cinkarenja, tužakanja, dojavljivanja i slično.

-sve ljude učinio ranjivim i slabim, to jest da bi u svakom trenutku mogao da izvuče iz “naftalina” nečije “informacije” i “disciplinske" inicijative.

Ujedno, na taj način sprečava se da unutar Pokreta izniknu novi autoritativni i sposobni lideri, koji bi   mogli da mu budu konkurencija. A ovamo u zapaljivim govorima za javnost obećava ništa manje nego 10 hiljada novih lidera koji će preporoditi Srbiju!? Bar da je spremio jednog da ga u partiji odmeni, sada kada je pobegao u inostranstvo i ne odaziva se na policijske i sudske pozive?

Dakle, kao što vidimo iz ovog primera, njemu ni slučajno nije do konkurencije. Takav je bio i u biznisu: namešteni veliki poslovi, dil sa državom (oličenoj u vladajućoj političkoj “eliti” i takozvanim strukturama …), građenje monopola, izigravanje pravnih propisa i ekonomskih principa civilizovanog sveta. To mu, međutim, ništa ne smeta da se u delu svoje Programske deklaracije zalaže za – liberalizam! Ali, taj liberalizam je nemoguć bez slobodne konkurencije, a Bogoljub i konkurencija su dve udaljene galaksije!

            Karić i njegova partija

“Poslanici se nude jer ne žele da više budu roba u rukama takvih lidera koji upravljaju i gospodare Srbijom. Oni se nude za novac i kažu da ne žele da učestvuju u usvajanju zakona kao neki roboti”, prenela je Politika Karićeve reči u broju od 4. decembra 2005. godine. Ako bismo bili dobronamerni, rekli bismo da je ovo štamparska greška i da je Karić, verovatno, rekao “oni se ne nude za novac”; međutim, suština je, verovatno, onakva kako je objavljeno!

“Karić je jedini tajkun koji je i posle 5. oktobra nastavio da se ponaša po starom”, reče jedan analitičar. Čini se da je umesno poređenje između Miloševićevog neshvatanja posledica pada Berlinskog zida i Karićevog neshvatanja dubine promena koje su tegobno otpočele u Srbiji posle 5. oktobra 2000, ne ulazeći ovde u strukturu i vrednosne ocene pojedinih aspekata tog sinusoidalnog procesa.

Rekli bismo da je Karića do ivice ponora dovelo to neshvatanje epohalnih promena i nesposobnost da žrtvuje manje da bi spasao više. Nekada je bilo najvažnije da se – figurativno i stvarno – nastani između Slobe (Slobodan Milošević) i Dede (Dobrica Ćosić) na Dedinju. Ali stvari se menjaju. Da bi se to uočilo potrebno je znanje, ili bar korektno druženje sa pametnim ljudima od integriteta, potrebno je istorično i strateško mišljenje… Potrebne su i neke karakterno-psihološke pretpostavke, a karakter je sudbina čovekova (Heraklit). Sve to Karić nema. Još se okružio ljudima biranim po svom obličju: poluizobraženi, nadmeni, bezosećajni, sumnjičavi, zatvoreni u svoj uski kružok, često zavičajno, kumovski, rođački i interesno povezani sa delovima BK grupe. Osim toga, a po starom i društveno pogubnom (para) obaveštajnom obrascu, mnogi su kontaminirani nečistim, odnosno opranim novcem koji je ostavio nečist trag, i kao takvi se dobro razumeju i kontrolišu.

“Veliki brat” Dragomir Karić je zamenik predsednika i glavni operativac i kadrovik Pokreta. Nesumnjivo, on je i u medijsko-marketinškom smislu najisturenija figura i tu svoju poziciju vrlo sujetno brani. Svojom izjavom da je “doktor filozofije iz oblasti ekonomije” naveo me je da se setim jedne Nušićeve komedije. To je izgovorio prilikom posete Opštinskom odboru na Čukarici, 25. decembra 2004. godine, pred više od 50 prisutnih članova i funkcionera Pokreta. U svakom slučaju, ovo je nemoguća kombinacija i nema sumnje da na belom svetu ne postoji čovek koji je doktorirao “filozofiju iz oblasti ekonomije”. To dalje znači da Karići ne znaju ni šta su pazarili, kada su diplome i zvanja u pitanju!

Držeći se teorijske tipologije političkih partija prema četiri kriterijuma, možemo reći da postoji veliko odstupanje proklamovanog imidža od stvarnog identiteta PSS-Bogoljub Karić. U nameri (to jest, prema imidžu) Pokret je masovna, dok je u suštini (to jest, prema identitetu) – tipična kadrovska partija. U nameri je integrativna, a u suštini reprezentativna; u proklamovanoj nameri Pokret je konstitucionalistička, a u suštini pravno nekulturna, populistička partija, sa revolucionarnim elementima. Najzad, u nameri, Pokret je kombinacija desnog i levog centra, a u suštini je desničarska – naročito u domenu ekonomije i stvarnog prezira prema nezaposlenima i socijalno-ekonomski ugroženim slojevima društva!

Što se tiče političkog aspekta njegovog desničarstva i verbalnog patriotizma, ko zna gde bi nas odvela dublja analiza maršrute Priština-Sarajevo-Zagreb-Beč-London, kojom se kretao Bogoljub Karić sprovodeći svoju “regionalnu i međunarodnu diplomatsku aktivnost” u vreme kada ni privremeno nije smeo da uđe na teritoriju pod efektivnom kontrolom vlasti u Beogradu. Kasnije je prešao na taktiku “3 pa 1” – tri dana u inostranstvu, a jedan u Srbiji -   da bi na kraju otišao na “službeni put” - ne zna se tačno ni gde, niti koliko dugo.

            Prema tome, matematički zaključak glasi da poklapanje imidža i identiteta Pokreta iznosi nategnutih 25 odsto (ukoliko polovičnost po dva kriterijuma u strukturnom smislu vrednujemo sa po 12,5 odsto i onda to saberemo).

Umesto zaključka

Svojevrsni naslov, a i rezime ove analize mogao bi da glasi: Pokret SNAGA SRBIJE-Bogoljub Karić između nadideološkog pokreta pretežno geoekonomsko-patriotskog spoljašnjeg karaktera i autoritarnog političkog priveska BK Grupe, megalomanskog i protivrečnog Programa, oligarhijske organizacije i eksploatatorskog – takoreći turbokapitalističkog – odnosa prema članstvu. Taksativno navodeći ključne karakteristike, čemu ton daje vođstvo, može se reći da je PSS-Bogoljub Karić politička organizacija:

•  Privatnog, odnosno porodičnog karaktera;

•  Organizacioni deo BK Grupe ;

•  Osnovana radi zaštite poslovnih interesa jedne porodice i kompanije, a posebno radi “Mobtela”;

•  Autoritarnog i personalističkog karaktera, sa elementima diktature;

•  Antiintelektualnog karaktera;

•  Cezarističko-profašisoidnog naziva;

•  Paradoksalnog, antinomičnog i megalomanskog Programa;

•  Socijalno-populističke i demagoške retorike, zasnovane na premisi da je najbolje trgovati nadom;

•  Zasnovana na (polu)vojnoj organizaciji i subordinaciji, u kojoj članovi i funkcioneri nemaju šta da misle – tu je komandant koji misli (s tim da komandant ne oseća nikakvu potrebu da za svoje ideje, projekte, obećanja i naređenja ponudi argumente i obrazloženja; nema iole korektne i delotvorne komunikacije i interakcije između pojedinih nivoa Pokreta);

•  U kojoj lider crpi ideje i informacije gotovo isključivo u privatnim konsultacijama sa «ljudima od poverenja» iz sive političko-obaveštajno-ekonomske zone.

•  Organizacija u kojoj postoji sledeći profil favorizovanog člana:

- najčešće potiče sa Kosova i Metohije i jugoistoka centralne Srbije;

- pun je priča o svom “velikom političkom iskustvu” i operativnim sposobnostima;

- preletač iz neke druge partije ili – još češće – postaje lično veoma uticajan posredstvom kategorije “kolektivnog članstva”;

- kontroverzna je ličnost koju prate optužbe u vezi sa poslovno-finansijskim operacijama;

- često i rado priča o seksu i polugolim pevaljkama novokomponovane muzike, a sve upakovano u kontekst unapređenja nataliteta i demografskog razvoja Srbije!

•  Vođa Pokreta je “korporativistički Makijaveli”.

•  Karić deluje kao ogoljeni i maksimalno uprošćeni Đinđić, a “PSS” kao pokušaj istorijske imitacije, to jest replike DOS-a.

•  Članovi treba i dalje da “ulažu na rulet” skorojevića koji strahovito smanjuje manevarsku poziciju i perspektive onima koji nemaju novac. Pri tome, lider/i su/je suštinski u «prazilučkoj» priči, a izigrava/ju junake sapunskih opera.

•  To je organizacija u kojoj se politička retorika zasniva na priči o proizvodnji i zaposlenosti, dok se celokupno Karićevo poslovno iskustvo zasniva na nezreloj, špekulantskoj a lukrativnoj ekonomiji u domenu trgovine i usluga: telekomunikacije, trgovina nekretninama, građevinsko preduzimaštvo, bankarstvo, osiguranje, televizija, internet provajderstvo… Dakle, reč je uglavnom o nekoj vrsti virtuelne ekonomije u funkciji spoljašnje “higijene” novca!

•  Organizacija u kojoj vođa neće da uloži koji dinar u «obične» kadrove, među kojima ima ljudi i pismenih, rečitih i sa strateškom vizijom, nego se bavi privlačenjem dokazano strateški nesposobnih i korupciji sklonih ljudi iz drugih partija i poslaničkih klubova u parlamentu, a svojim ljudima uzima i rad i novac!

•  Kosovo i Metohija vođi služe za kreiranje imidža u trostrukom, međusobno uglavnom suprotstavljenom smislu: da glumi sposobnog patriotu pred Srbima, fleksibilnog biznismena (koji razvija sumnjiv biznis sa Šiptarima) i podobnog demokratu pred Evropskom Unijom (kako bi dobio njihovu političku podršku, kao i da bi se dokopao finansijskih fondova EU!).

Dakle, planirao je ovaj naš “vrli” preduzetnik i samozvani menadžer, samozvani akademik i samozvani politički harizmarh da “zavrne” i “predribla” ništa manje nego čitavu Evropsku Uniju! U istoriji i literaturi takav karakter dostojan je jedino za poređenje sa - Njegoševim Lažnim carom Šćepanom Malim !

 

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM