Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Zoran Stokić

MOŽE LI SRBIJA DA PRIDOBIJE AMERIKU ZA SVOJ PLAN ZA KOSOVO (II deo)

Kome (ne)odgovara podela Kosova i zašto?

Podela Kosova je od nedavno glavna tema među srpskim političarima (“ off the record ”), i ona je, na izvestan način, skrivena “u duplom dnu” srpske pregovaračke pozicije, dok se njeno “otkrivanje” (kao pozadine srpskog plana) u srpskim medijima doživljava kao posebna “analitička” mudrost.   Iako je poznato da se pojedini srpski pisci i političari, poput Dobrice Ćosića i Miroljuba Labusa, odavno zalažu za takvo rešenje “kosovskog pitanja” (1), u Srbiji se, u poslednje vreme, to rešenje takoreći maskira u tzv. plan o kantonizaciji, odn. plan o stvaranju srpskog entiteta, koji bi bio svojevrsno “prelazno rešenje”, dok međunarodna zajednica - “ne uvidi da je nemoguć zajednički život Srba i Albanaca na Kosovu”. Međutim, taj deo srpskog plana se pokazao kao dosta naivan i nedomišljen, jer ne samo da je od strane albanskih lobista u međunarodnoj javnosti već prokazan kao “uvod u buduću podelu Kosova”, što dodatno otežava ionako teške pregovore o decentralizaciji Kosova (2), već je takav plan među kosovskim Srbima nastanjenim “južno od Ibra” izazvao veliku strepnju i neizvesnost (3). Ali, pravo pitanje je, zapravo, da li podela Kosova zaista predstavlja nelegitimnu varijantu rešenja budućeg statusa Kosova, kako to predstavljaju neki međunarodni akteri, posebno ako se takvo rešenje poredi sa opcijom (uslovne) nezavisnosti Kosova?

Džon Sitilidis, predsednik Savetodavnog odbora za jugoistočnu Evropu u vašingtonskom centru Vudro Vilson, upozorava na dvostruke standarde SAD u ovom pitanju – “Mene zabrinjava selektivan prilaz administracije u nekim aspektima : mogućnost podele Kosova nije na pregovaračkom stolu čak ni kao jedna od opcija, kao što je to naglasio državni podsekretar Nikolas Berns. Ako je jedna od opcija nezavisnost Kosova, što ustvari predstavlja akt cepanja Srbije, onda to znači da se o pitanju podele teritorije razmišlja na selektivan način. Moralo bi se dozvoliti da se podela omogući kao valjan i legitiman princip i drugoj strani. Ako Kosovo dobije nezavisnost, onda bi to isto pravo trebalo da imaju i srpski delovi te pokrajine u skladu sa istorijskim i demografskim faktorima . Ukoliko podela Kosova nije opcija na pregovorima o budućem statusu te pokrajine, zašto onda ne isključiti i mogućnost nezavisnosti Kosova? Drugim rečima, ne možemo imati selektivan pristup i dvostruke standarde, već bi trebalo uzeti u razmatranje sve opcije” (iz izlaganja na simpozijumu “Ko može da upravlja Kosovom?” Voanews 27.5.2005 ).   Nikolas Gvozdev, urednik spoljnopolitičkog časopisa ”The National Interest” i saradnik ”Niksonovog centra”, demistifikući retoričko zalaganje međunarodne zajednice za “očuvanje granica” (nezavisnog) Kosova, kaže – “SAD postojano tvrde da se protive bilo kakvoj promeni granica na Balkanu. Taj stav je, po mom mišljenju, maglovita formulacija problema jer nije u pitanju promena granica Kosova, već status te pokrajine i poštovanje rezolucije Saveta bezbenosti UN broj 1244, koja podrazumeva njenu autonomiju, a ne promenu granica” ( VOA 8.2.2005 ).

Ipak, sama ideja o podeli Kosova, iako naizgled zabranjena jednom od “presuda” Kontakt grupe, nije potpuno isključena kao rezultat pregovora o budućem statusu Kosova. Tako, “sumnjičavi” savetnik albanske pregovaračke strane Danijel Server iz Instituta za mir, kaže - “Znam da je međunarodna zajednica odbacila podelu Kosova, ali ne čini ništa da bi je sprečila ili se angažovala na reintegraciji srpske i albanske zajednice. Stoga je teško poverovati da ta opcija stvarno nije u igri. Nisam siguran da se Vašington u principu protivi konceptu podele, ali se protive ideji da svaka etnička grupa živi na svojoj teritoriji.” (4)

Međutim, iako se isključivo Srbi optužuju da im ideja o podeli Kosova “nije mrska”, ta ideja nikako nije strana ni pojedinim analitičarima koji u srpskoj javnosti važe za albanske lobiste. Januš Bugajski, direktor Istočnoevropskih studija u Centru za strateške i međunarodne studije u Vašingtonu, na panel diskusiji o perspektivama budućnosti Kosova na čikaškom Univerzitetu, izrazio je uverenje da je nezavisnost Kosova neizbežna, ali je ukazao i na težinu pronalaženja rešenja koje bi zadovoljilo Srbiju, navodeći da je podela Kosova jedno od tih rešenja : “Nisam stoprocentno protiv podele Kosova, ali to treba da bude sporazum između Beograda i Prištine. Drugim rečima: to mora biti mirna procedura i da se sve uradi dobrovoljno. Ne predlažem podelu kao rešenje, ali nemam ništa protiv ako se obe strane slože” ( Beta 8.5.2005; Novosti 11.5.2005 ) .

Učestvujući na istoj panel diskusiji, Džon Meršhajmer, direktor programa međunarodne bezbednosne politike Čikaškog univerziteta, ustvrdio je da je podela Kosova najmanje loša opcija, te da Srbiji treba ponuditi mali deo teritorije Kosova i ubrzani ulazak u EU, da bi zauzvrat prihvatila nezavisnost pokrajine – “Nema načina da SAD i Evropljani mogu da ostanu na Kosovu zauvek i da tamo održavaju mir. Čak i da ostanu, nije sigurno da će održati mir, kao što je pokazalo nasilje prošlog marta. Vreme je da se nešto učini. Postoje tri opcije - autonomija Kosova unutar Srbije, nezavisnost sa kojom bi Albanci dobili celu sadašnju teritoriju, i nezavisnost uz podelu . Moj argument je da autonomija unutar Srbije ne može da funkcioniše, i da od preostale dve mogućnosti više smisla ima podela Kosova – smatra on i dodaje – Privatno, većina Srba shvata da je Kosovo izgubljeno. Pokrajina je, međutim, emotivno važna za Srbiju. Da bi ih ubedili da prihvate rešenje, treba da im damo nešto. Oko sedam procenata teritorije na severoistoku Kosova, blizu granice sa Srbijom, je već naseljeno većinskim srpskim stanovništvom. U slučaju podele, Albanci bi dobili 93-94 procenta teritorije, dok bi severoistok, nastanjen najvećim delom Srbima, postao deo Srbije. Ovo bi imalo smisla kao rešenje koje bi zadovoljilo obe strane“ , rekao je Meršhajmer i objasnio kako vidi rešenje za Srbe koji ostanu u albanskom delu - “ Većina ljudi koji živi izvan prostora koji bi pripao Srbiji, trebalo bi da bude ohrabren da se preseli i sve bi trebalo učiniti da se to dogodi . Postoji, doduše, ozbiljna opasnost da srpski spomenici budu razoreni i to je problem. SAD i saveznici treba da prema Albancima koriste "štap i šargarepu" kako se to ne dogodilo. Ne tvrdim da je sve ovo fantastično rešenje. Moj argument je da je ovo najmanje loš ishod“ (5).

Vens Serčak, saradnik American Entreprise Instituta iz Vašingtona, tvrdi da bi podela Kosova - tako da njegov severni deo pripadne Srbiji, a pravoslavni verski spomenici dobiju status eksteritorijalnosti – bila ne samo najmanje loše, već da bi bilo dobro rešenje, oko kojeg bi se mogao postići kompromis ( Voanews 31.8.2005 ).   Slično misli i Čarls Kapčan, član američkog Saveta za spoljne odnose, koji ističe da bi podela Kosova severno od Ibra (po njemu, oblast severno od Ibra predstavlja 15 odsto teritorije) i pripajanje užoj Srbiji “imalo opravdanja ako bi značilo podsticaj Beogradu da pristane na sporazum”, navodeći da, gledano iz albanskog ugla, “dajući severno Kosovo, dok ostatak pokrajine pripada Kosovu, Priština će biti oslobođena uzaludnih pokušaja uspostavljanja vladavine nad oblašću koja namerava da zadrži vezu sa Beogradom” ( Blic 1.11.2005 ).

I stručnjak za Balkan Džon Zavales smatra da je podela jedna od mogućnosti, ali da ne bi trebalo da bude početna opcija ni međunarodne zajednice, a ni Srbije –“To bi trebalo da bude rezervna mogućnost ukoliko reintegracija Kosova ne uspe”. Ali, po njemu, ako pristalice nezavisnosti Kosova predlažu promenu međunarodnih granica, “teret žrtve bi trebalo da padne na leđa onih koji zagovaraju tu opciju. Stoga teritorijalna podela ne bi nužno odražavala demografsku sliku te pokrajine, odnosno ne bi neminovno 80-90 odsto Kosova pripalo Albancima, već možda 50 do 60 odosto, a linija podele bi treblao da uključi severnu Mitrovicu, neke oblasti u istočnom Kosovu u američkoj zoni kontrole, Gračanicu, Peć, mešovito naseljena mesta kao što su Obilić, istorijski važno Kosovo Polje i drugo” ( VOA 17.11.2004 ).

Stiven Majer smatra da ni Vlada Srbije ne bi smela da zaboravi na podelu Kosova i Metohije, koju u međunarodnoj zajednici „niko nije podržao ali ni odbio kao rešenje“ – “Srbija bi u toj podeli dobila sve severno od Ibra, uz garantovanje eksteritorijalnosti za srpske verske i kulturne spomenike na Kosovu, za šta bi garant bila međunarodna zajednica” ( Blic 1.11.2005 ). On tvrdi da menjanje granica nikada nije bilo sveto pismo za EU i UN – “Ne razumem zašto je problem menjati granice, cela istorija Balkana u poslednjih 15 godina je menjanje granica, raspad Jugoslavije je menjanje granica, Dejtonski sporazum je ustanovio unutrašnje granice, nije onda tako strašno predložiti novu granicu na Ibru, na kraju to sada i jeste granica. Čuva je KFOR” (6). Majer smatra da je, na kraju krajeva, podela Kosova ono najviše što u postojećim okolnostima srpska strana može postići u pregovorima o budućem statusu Kosova ( Voanews 24.1.2006).

Međutim, bilo da u pregovorima o budućem statusu dođe do rešenja koje bi podrazumevalo podelu Kosova (kao kompenzaciju za srpski pristanak na otcepljenje albanskog dela Kosova) ili rešenje bude tzv. uslovna nezavisnost Kosova u sadašnjim granicama (sa ograničenjima koja podrazumevaju nadzor međunarodne zajednice nad pravima manjina), u oba slučaja to praktično znači “otcepljenje” južne srpske pokrajine od ostatka Srbije. Sad, postavlja se pitanje kako bi se otcepljenje Kosova - bilo “celovitog” Kosova u formi uslovne nezavisnosti ili “samo” albanskog dela nakon podele Kosova - odrazilo na status Republike Srpske i na stabilnost celokupnog regiona Balkana?

Jedan princip, dve zemlje…

Za razliku od onih (retkih) analitičara balkanskih zbivanja, koji smatraju da budući status Kosova nema uticaja na status Republike Srpske, i koji taj stav brane nekakvim nemuštim argumentima (7), većina analitičara smatra da se u ta dva slučaja ne mogu primenjivati različiti aršini. Tako, Džon Meršhajmer tvrdi da, “ono što se dešava u Makedoniji je najvećim delom nezavisno od onoga što se događa na Kosovu, ali da je BiH, ipak, drugačiji slučaj. Njenim Hrvatima i Srbima - ako Kosovo dobije nezavisnost - biće teško objasniti zašto ne mogu da postanu deo velike Hrvatske ili velike Srbije - kaže Meršhajmer i dodaje - Inače, ja se od devedesetih godina zalažem za podelu Bosne - ne mogu se terati Hrvati i Srbi da ostanu deo Bosne ako to ne žele”, napominjući da su sada Evropljani veća prepreka podeli Bosne od SAD ( Beta 8.5.2005 ).

Ako bi došlo do podele Kosova, onda bi to pitanje, smatra Džon Zavales, moglo da se poveže sa statusom Republike Srpske u Bosni i Hercegovini: “Ako je prihvatljiv referendum za Albance na Kosovu, zašto ne bi bio i referendum za Srbe u Repubulici Srpskoj?” Zavales kaže da bi Zapad morao da iznese pred svetsku javnost razloge zašto bi Albance na Kosovu trebalo tretirati drugačije od drugih manjina –“Međunarodna zajednica mora da pokaže dosledan i pravičan stav prema pitanju suvereniteta, odnosno da se izjasni da li favorizuje otcepljenje i dozvoljava da Kosovo postane nezavisno - kao i Republika Srpska - ili se pak zalaže za održanje multietničkih država.(…) Kurdima u Iraku je rečeno da zbog stabilnosti moraju da ostanu u toj zemlji, obeshrabrujemo pokrete nezavisnosti u jugozapadnom delu Sudana, a i u desetinama drugih oblasti koje imaju iste ili jače razloge za sticanje neazavisnosti” ( VOA 17.11.2004 ).

Stiven Majer ukazuje da je nakon 10 godina BIH mrtvorođeno dete gde je oko 70 odsto ljudi nezaposleno, a bezbednost je samo na papiru. Prema njegovim rečima vojska nema novca i ne funkcioniše a prava moć je u rukama međunarodne zajednice. On je ukazao da je stvaranje te “depresivne države” najveći neuspeh Zapada na Balkanu i da SAD moraju da priznaju grešku. (8) Majer ističe da je promena granica upravo način da se ispravi ta greška – „Zašto u Republici Srpskoj ne bi bio referendum? To je najdemokratskije pravo jednog naroda“ ( Danas 24.2.2005 ).

“Naravno - nastavlja Majer - ako razgovarate sa američkom administracijom najviše što ćete dobiti jeste da treba ispuniti Dejtonski sporazum, ali ja smatram da sve treba da bude na stolu, uključujući i granice. Neka ljudi u RS glasaju, neka kažu šta žele, žele li da budu deo Srbije, Bosne, žele li da budu nezavisni. Neka to isto kažu u Herceg Bosni. Nikada niko to nije pitao, nije pitao ljude kako vide sebe, a to je suština demokratije i demokratske procedure: pitati ljude šta žele. Ono što u američkoj administraciji nikada nisu do kraja razumeli jeste važnost entiteta ovde, mi kažemo da razumemo, ali nismo pitali da li ljudi žele da žive zajedno. Ako žele, u redu, ako ne žele, takođe je u redu“ ( NIN 2826 od 25.2.2005 ).

Inače, Majer mistifikaciju Dejtona tumači kao demonstraciju neprikosnovenosti “američke volje” – “ Nikada nisam mislio da je Dejton dobra ideja (9). Nisam video da je to rešenje, već je to više bila situacija u kojoj Amerika pokazuje da može da utiče i da sprovede svoju volju. Smatralo se da Bosna mora da bude država, ali plan nije pomogao, nego je doveo do podele. Niko se u Vašingtonu ne bi složio da je ono što je učinjeno u stvari samo podela, ali to se dogodilo. (...) Naravno, mnogi se plaše destabilizacije regiona, ali prošli smo vreme Miloševića, Izetbegovića, Tuđmana. Period kada su oni bili aktivni bio je period stvaranja nacionalnih identiteta, država, to je prošlo, prošao je raspad Jugoslavije. Mislim da nasilje ne mora neophodno da bude izazvano granicama. U Evropi granice više nisu tako važne, ali ovde još uvek jesu. Nije ništa automatski loše sa etnički definisanom državom. Na Balkanu pre svega mora da se reši najvažnije pitanje – etničko, i da se nađe neko prihvatljivo rešenje, jer dok se to ne reši neće biti ni političkog ni ekonomskog napretka“(isto).

Hoće li kosovski presedan i drugima da presedne

Ali, osim regionalnih posledica otcepljenja albanskog dela Kosova, postoje i šire, globalne posledice ovog eventualnog “presedana”. Nezavisnost Kosova bi se svakako negativno odrazila na situaciju u BiH, Makedoniji, Grčkoj pa i na druge manjine u istočnoj Evropi, kao što su Mađari u Vojvodini i Rumuniji – uveren je Džon Zavales ( VOA 1.4.2005), a spoljnopolitički analitičar Helmut Kramer smatra da problem sa tim konceptom može da ima čak i Evropska Unija, jer neke članice kao što su Francuska i Španija potencijalnu nezavisnost Kosova mogu da vide i kao „svoj“ problem ( VOA 21.9.2005).

Gvozdev objašnjava geopolitičko značenje presedana eventualnog otcepljenja Kosova – “Ako ohrabrujete celovitost Iraka, i podstičete Kurde da ne zahtevaju nezavisnost već autonomiju u okviru Iraka, kako onda da dozvolite i objasnite cepanje Srbije i Crne Gore upravo na osnovu etničkog i regionalnog separatizma kosovskih Albanaca . To ne bi bio povoljan presedan ni za Irak ni za Avganistan” ( VOA 8.2.2005 ). Što se tiče teze koju je svojevremeno inugurisao Danijel Server, a koju u poslednje vreme intenzivno promoviše Čarls Kapčan – o “specifičnosti” slučaja Kosova (kao razlogu zbog kojeg njegova nezavisnost ne bi bila primer za druge slične situacije u svetu), Gvozdev kaže da je u pitanju čista ideološka manipulacija, kojom se prikriva u administraciji SAD nasleđen stari “klintonovski” stav da je nezavisno Kosovo, kao i celovita BiH – “u nacionalnom interesu SAD”. (10)

On dodaje da, “ SAD, članice kontakt grupe i Rusija manje su zainteresovane za samo pitanje Kosova, već za to kako će se rešenje statusa te pokrajine odraziti na druge situacije . SAD su zainteresovane da se ne dodje do presedana koji bi mogao da se kopira u Iraku i Sudanu, gde takođe imate sporne separatističke tendencije. Što se tice Rusa, Kosovo je postalo primer za ugled u konfliktima u crnomorskom regionu. Sada se u Moskvi govori da bi, ukoliko Kosovo postane nezavisno, SAD trebalo da dozvole da Abhazija postane nezavisna od Gruzije, što bi komplikovalo američku stratešku poziciju u tom regionu“. Gvozdev zaključuje da - “ SAD i Rusija nisu više zainteresovane za kosovsko pitanje kao svojevrstan problem, koji treba zasebno rešiti, već kao deo šire geopolitičke strategije, iz koje bi trebalo da izvuku što veću političku korist“ ( VOA 29.3.2005, vid. N.Gvo zdev, Kosovo and Its Discontents , Foreign Affairs, January/February 2006 ).  

Mogu li Srbi jednom da izvuku “tanji kraj”?

Većina pomenutih američkih autora, poučeni greškama Administracije koje su dovele do «11. septembra» i koje su, posledično, izazvale dramatičnu promenu spoljno-političkih ciljeva SAD (11), pozivaju na redefinisanje američke politike prema Balkanu, u cilju uspostavljanja održivog i pravednog rešenja etničkih napetosti i pitanja državnih granica na Balkanu, a sve u cilju dugoročne stabilizacije i integracije čitavog regiona u «mirnu Evropu», kao glavnog (novog) američkog strateškog cilja na Balkanu. Tako, Mark Mediš, bivši američki funkcioner u Savetu za nacionalnu bezbednost, tvrdi da su prioriteti SAD i Evropske unije na Balkanu u skladu sa ciljem ostvarenja miroljubive i održive solucije na Kosovu, odnosno integracije Srbije i Kosova u EU, kao i drugih zemalja koje još nisu potpuno integrisane u EU, Nato i druge regionalne strukture bezbednosti i saradnje: „Prioritet  je - integracija, integracija i integracija“ ( Voanews 29.8.2005) (12).

Međunarodna zajednica trebalo bi da poveća podršku stabilnosti i integraciji Srbije i Crne Gore (SCG) u evroatlantske strukture, smatra i Nikolas Gvozdev - "Toj zemlji treba pokazati da će na osnovu svoje saradnje i uloženog truda biti uključena u te institucije i ekonomski nagrađena". On je podsetio da su demokratske strukture u zemljama u tranziciji poput Bugarske i Rumunije bile slabe dok su "držane u neizvesnosti" i nisu im bili dati konkretni rokovi za učlanjenje u NATO i Evropsku uniju - "Ta situacija se promenila onog momenta kada je građanima postalo jasno da će videti svetlo na kraju tunela, odnosno da će napredovati" (13).

Međutim, politika američke administracije je, u izvesnom smislu, zamrznuta u od pre nekoliko godina definisanoj američkoj poziciji o Kosovu i Metohiji i odnosima sa Srbijom - tvrdi analitičar Džejms Džatras i dodaje – “ Vašington bi trebalo da unapredi odnose sa Srbijom i Crnom Gorom i drugim zemljama balkanskog regiona. Trebalo bi ukazati da ovo nije 1991. ili 1996. godina, Milošević više nije na vlasti, a SAD su suočene sa globalnim ratom protiv terorizma” ( VOA 28.10.2003). Što se tiče odnosa SAD i Srbije, Martin Slezinger, direktor Odeljenja za istočnoevropske studije u vašingtonskom Centru Vudro Vilson, ukazuje da je odnos SAD - Srbija i dalje opterećen očekivanjem saradnje sa haškim sudom i naglašava da je neophodno da se odnosi dve zemlje obnove, kao pre hladnog rata, kada je Srbija imala posebno mesto u spoljnoj politici SAD ( Tanjug 23.2.2005 ) . U tom smislu, rešavanje budućeg statusa Kosova je dobra prilika da Srbija obnovi nekadašnje strateške veze sa SAD.

Naravno, Albanci preko svojih lobista pokušavaju da utiču na javno mnjenje i Kongres SAD, što je imalo izuzetnog uspeha u devedesetim godinama prošlog veka, za vladavine Klintonovih demokrata. Međutim, uticaj javnog mnjenja na Bušove stavove je, prema dobrim poznavaocima politike sadašnje američke vlade - minimalan (Bob Votson, bivši glavni naučni savetnik svetske banke tvrdi da Džordž Buš, pri donošenju strateških odluka, osim mišljenja «svojih prijatelja naftaša», uvažava još samo preporuke koje dolaze iz Pentagona), tako da efekti intenzivne kampanje albanskih lobista ne mogu presudno uticati na konačan ishod pregovora o budućem statusu Kosova (14). S druge strane, svojim lošim odnosom prema kosovskim Srbima, Albanci su izgubili tzv. moralni argument koji je bio ključno opravdanje za odvajanje Kosova od Srbije. Upravo zato, Džon Zavales tvrdi da se stav američke administracije o Kosovu sve više menja u korist jednog kompromisnog rešenja i da će u budućim pregovorima stavovi srpske strane imati sve veći značaj ( Voanews 2.12.2005 ).

Ali, postavlja se pitanje kakav treba da bude plan srpske strane o budućem statusu Kosova, odnosno koje elemente taj plan mora da sadrži da bi ga SAD prihvatile kao rešenje iza kojeg može da stane celokupna međunarodna zajednica, sa njom na čelu?

Kako sadržaj plana srpskog tima u ovoj, preliminarnoj fazi pregovora još nije objavljen srpskoj javnosti (član srpskog tima Dušan Bataković kaže da će delovi tog plana biti sukcesivno otkrivani prateći razvojne faze pregovaračkog procesa), to se ovde nećemo baviti detaljima čija analiza bi možda mogla biti protumačena od strane naših «osetljivih» pregovarača kao (ne)namerno denunciranje srpske pregovaračke pozicije. Ali, ono što ne predstavlja nikakvu tajnu, jeste to da ako srpska strana ponudi Americi : savezništvo u borbi protiv terorizma (obaveštajnu i vojnu saradnju), zaštitu naftnih i saobraćajnih puteva, konstruktivan regionalni pristup (Republika Srpska, Crna Gora), i ako uz sve to načini određene «suštinske» ustupke u pregovorima o budućem statusu Kosmeta, ona se može nadati tome da će mnogi od njenih državnih i nacionalnih interesa biti u velikoj meri ispoštovani, kako na samom Kosovu, tako i šire. I, pri tome, srpska strana ne treba da se ustručava da u budućim pregovorima, kao i u javnoj raspravi koja prati taj proces, koristi argumente koji se čak i u američkoj analitičkoj javnosti tretiraju kao potpuno legitimni, pogotovo zato što predstavnike vlasti u Beogradu niko u međunarodnoj zajednici više ne doživljava kao “naslednike politike Slobodana Miloševića” (i sam Ričard Holbruk je nedavno izjavio da je Koštunica, za razliku od Miloševića, “pravi rodoljub koji voli svoj narod”- v. www.nspm.org.yu ).

Zaključak

Albanska strana, kao što je već rečeno, u pregovorima primenjuje taktiku a la Morton Abramovic – “Ćuti i čekaj nezavisnost”. Ukoliko Beograd i Priština ne postignu razuman dogovor, što je, po mišljenju Stivena Majera ( Voanews 24.1.2006) , zbog radikalizma albanske strane, malo verovatno, o budućnosti Kosova će ipak odlučivati velike sile – naravno, uz presudan glas jed(i)ne super-sile. Međutim, da bi rešenje budućeg statusa Kosova, tog «najvećeg problema u Evropi», bilo održivo i da bi povoljno uticalo na mir i stabilnost u regionu, ono mora biti prihvatljivo i za srpsku stranu - otuda toliki «integracioni» pritisak na Srbiju, s ciljem «proizvodnje (njenog) pristanka».

Ali, to može biti i «sudbinska» pogodnost i retka istorijska šansa za srpski narod, da – uz puno strateške pameti i mnogo diplomatskog rada, u ovoj «vezanoj ponudi» međunarodne zajednice - zaštiti svoje državne i nacionalne interese na Kosovu i u Crnoj Gori, garantuje očuvanje Republike Srpske i ostvari svoje dugoročne strateške ciljeve, od kojih je svakako najvažniji ulazak u Evropsku Uniju (15) i da, pri tome, kao rezultat procesa, Srbija postane ključni saveznik Amerike i EU na Balkanu.

1. Vlada Vojislava Koštunice previše prihvata ideje Ćosića i Čovićevo delovanje koje se svodi na formulu “s njima se ne može živeti, hajde da se podelimo”, a trebalo bi da se drže vrednosti koje razume Evropa - a to je razvoj - upozorava Dušan Janjić, i ocenjuje da su sve dosadašnje vlade pokazale odsustvo napora i zanimanja šta će biti posle njihovog mandata ( Glas 31.1.2005 ).

2. Decentralizacija je važna jer, kako kaže Gvozdev - “Decentralizacija garantuje srpskom stanovništvu osećanje da ima izvesnu kontrolu nad svojom sudbinom, bez obzira na ishod pregovora o konačnom statusu Kosova” ( Voanews 29.3.2005 ).  

3. Glavni urednik Radio KiM-a i urednik “Glasa juga” Živojin Rakočević, ocenio je taj predlog kao “još jednu od nesrećnih ideja koje Beograd plasira” jer, po njemu, “Srbi centralnog Kosova i oni koji žive južno od Ibra nelagodno se osećaju zbog predloga Beograda o podeli teritorije, jer to uliva nesigurnost da će biti prekinute sve veze sa Beogradom i da će se postaviti nekakva granica na Ibru” ( Tanjug 27.11.2005 ). Predstavnik SNV-a Kosmeta Rada Trajković izjavila je da je zabrinuta zbog “nejasne politike Beograda prema Kosmetu”, istakavši da je “protiv podele Kosova, jer bi u granicama u Zvečanu najpre bilo legalizovano etničko čišćenje 240.000 Srba na Kosovu. S druge strane, Srbi koji žive južno od reke Ibar ne bi mogli da opstanu, i tu bismo ponovo imali kamione i traktore pune izbeglica” ( Beta 12.12.2005 ). Da bi podela Kosova mogla da pokrene novi talas etničkog čišćenja , smatra i Džejms Dobins, koji ukazuje na činjenicu da većina kosovskih Srba ne živi na severu, na granici prema Srbiji, već u pojedinim manjim enklavama na jugu Kosova. ( Voanews 10.8.2005 ).  

4. erver kaže da Amerikanci prave jasnu razliku izmedju etno-teritorijalne separacije odnosno podele etničkih grupa na osnovu teritorije i promene već postojećih granica, kao što bi bila promena sada internih granica izmedju Kosova i Srbije ili Crne Gore i Srbije u državne granice, ali ipak dodaje – “Amerikance i Evropsku uniju to ne bi brinulo, ukoliko bi podele bile zasnovane na konsenzusu” ( Voanews 8.12.2005 ) .

5. a pitanje - Šta bi se u slučaju nezavisnosti Kosova dogodilo u regionu? - Meršhajmer odgovara: „ Malo je verovatno da bi Kosovo postalo deo velike Albanije. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da 85 procenata Kosova želi da ostane nezavisno i od Albanije . Ne mislim, međutim, da bi se išta strašno dogodilo i kad bi Kosovo postalo deo Albanije. Ta albanska država ne bi bila pretnja ni Srbiji. Bila bi to siromašna, zaostala zemlja koja bi najviše bila ugrožena unutrašnjim nemirima“ ( Beta 8.5.2005; Novosti 11.5.2005 ).

6. Srbija neće dobiti celo Kosovo nazad, ali imam utisak iz razgovora sa srpskim intelektualcima i vladom da oni i ne žele to, cena bi bila previsoka. Ali, Srbija može da dobije deo, mislim da bi deo severno od Ibra trebalo da bude deo Srbije. Bio sam tamo, razgovarao sa ljudima, većinom su Srbi, nema razloga da to ne bude Srbija”, zaključuje Stiven Majer ( NIN 2826 od 25.2.2005).

7. Jedan od takvih je Tim Džuda, saradnik Instituta za izveštavanje o ratu i miru, koji tvrdi da eventualno priznavanje nezavisnosti Kosova ne bi dovelo do takozvanog domino-efekta, odnosno do eventualne razmene teritorija po principu “Kosovo za Republiku Srpsku” – “ Mislim da tako nešto ne može da se dogodi niti o tome neko razmišlja. Takve teze zapravo zagovaraju promenu granica na Balkanu. U redu, ako Kosovo dobije nezavisnost, to se može posmatrati i kao promena granica. S druge strane, tu ne može biti reči o promeni granica, jer će Kosovo steći nezavisnost u svojim granicama, koje su bile važeće u bivšoj Jugoslaviji ” ( Beta 4.6.2005 ) . 

8. alaganje za promenu tročlanog predsedništva je, po Tedu Karpenteru, “klasičan primer koji ilustruje da američki politički establišment nije zadovoljan stituacijom koja je relativno stabilna i mirna. Takav korak bi mogao da reaktivira pređašnju podelu i napetost među trima etničkim grupama u Bosni - Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Glavni razlog pobune Srba u Bosni i Hercegovini 1990-tih godina bio je upravo strah da će biti dominirani najvećom, muslimanskom grupom u toj zemlji. Predlogom za još većom centralizacijom uprave u Bosni i Herrcegovini, SAD će ponovo probuditi stari strah i strepnje medju Srbima. Takva mera je u najboljem slučaju loš politički potez, a u najgorem bi mogla da izazove nestabilnost, pa i da dovede do obnove gradjanskog rata” ( Voanews 9.11.2005) .

9. Pre nego što je postao predavač na Univerzitetu za nacionalnu odbranu u Vašingtonu , Majer je 23 godine radio u CIA baveći se spoljnopolitičkim analizama, a poslednjih pet godina proveo je na mestu izvršnog direktora Odeljenja za balkanske operacije, gde je, kako kaže, “posmatrao kreiranje jedne pogrešne politike”

10. "Jasno je da govorimo o situaciji kojoj se pristupa od slučaja do slučaja i u kojoj se, zavisno od strateškog interesa vlade, načela teritorijalnog suvereniteta i prava na samoopredeljenje različito primenjuju. U Vašingtonu trenutno vlada raspoloženje da jedinstvena Bosna i nezavisno Kosovo služe američkim strateškim interesima. A još uvek prisutni tragovi nasleđa Miloševićeve ere su razlog što su, u oba slučaja, Srbi gubitnička strana. Smatra se da je reč o zasluženoj kazni za Miloševićeve zločine iz devedesetih godina", zaključuje Nikolas Gvozdev u intervjuu za BBC od 26.1.2006. (vid. www.nspm.org.yu ).

11. To se posebno odnosi na anti-terorističku doktrinu SAD: naime, na osnovu birokratske kratkovidosti američkih obaveštajnih agencija, stvoreni su uslovi za razvoj globalnog terorizma – v. Timothy Naftali, Blind Spot: The Secret History of American Counterterrorism, New York: Basic, 2005; Štaviše, balkanska politika SAD je, prema nekim autorima, direktno uticala na izgradnju Al Kaidine mreže u Evropi - "Al kaida se globalizovala tek pošto se uključila u rat u Bosni” tvrdi Brendan O'Nil, u članku: "Ne okrivljujte neokonzervativce" britanskog nedeljnika Spektejtor (iz avgusta 2005); upor. D. Sajms , Džihad kao nenameravani produkt Američke politike, www.nspm.org.yu .

12. Džonatan Klark kaže da izjavu Havijera Solane da je konačno odredište Balkana - Evropska unija “ treba smatrati velikom podrškom tom regionu. To znači da će Balkan biti integrisan u najprosperitetniju i najuspešniju organizaciju u istoriji Evrope. Integracija će obezbediti ne samo ekonomsko blagostanje, već i mogućnost da se uklone viševekovne istorijske barijere u tom regionu“ ( Voanews 11.4.2005 ).

13. Tanjug 30.11.2005 . Gvozdev upozorava da je veoma važno da međunarodna zajednica, posebno SAD, ne postavlja previše zahteva novim krhkim demokratijama – “To je svakako slučaj sa Srbijom gde je međunarodna zajednica zaključila da je posle odlaska Slobodana Miloševića uspostavljena funkcionalna demokratija jednaka onoj u Britaniji, Francuskoj ili SAD i da mogu, istovremeno, da joj se postavljaju uslovi bez potpunog razumevanja političke situacije”. Gvozdev tvrdi da nove demokratske vlasti nisu u stanju istovremeno da se bore protiv korupcije, organizovanog kriminala, neproduktivne ekonomije i drugih problema pošto im je potrebno vreme za konsolidaciju.

14. M. Slezinger smatra da se u Srbiji daje preveliki značaj lobiranju za pojedine odluke Kongresa, jer “Kongres nije kreator spoljne politike SAD”, i navodi primer (sprečenog) izglasavanja rezolucije o nezavisnosti Kosova, ističući da takav dokument ne bi imao šansu da prođe verifikaciju Senata ( Tanjug 23.2.2005 ).

15. Po Slobodanu Antoniću, zemlje poput Srbije, «koje su se jednom našle u tzv. stupici nerazvijenosti - low-level trap (A. Przeworski , et al.,: Democracy and Development: Political Institutions and Well-Being in the World, 1950-1990 . Cambridge, 2000 , p. 162) - teškom mukom mogu iz nje da izađu. Dva puta koja Volerstin pominje ( I. Wallerstein, The Capitalist World-Economy . New York, 1979) – uzdanje u sopstvene snage ( self-reliance ) i ulučenje prilike ( seizing the chance )   (...) zbog ovovremene privredne i političke globalizacije, više nisu moguća – pogotovo ne za male i srednje zemlje. Ostaje, dakle, samo treći Volestinov put ulaska u klub – biti pozvan u njega ( development by invitation ). (...) Taj treći put se ne otvara uvek, već samo u izuzetnim prilikama, u doba uzleta svetske ekonomije (Kondratijevljeva A faza), kada se u gornjim sobama sistema ukazuje izvestan prostor za najupornije pridošlice sa donjih spratova». Ali, opominje Antonić, «poziv za priključenje nije stalan, i on se može povući sa silaznom putanjom svetske ekonomije (Kondratijevljeva B faza), ili sa promenom geostrateških prilika», vid. S.Antonić, Liberalizam i modernizacija , predavanje na Tribini SAC od 21.3.2005. ( www.sac.org.yu)

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM