Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Milorad Vukašinović:

Intervju sa Iv Batajem

AHTISARIJA JE TREBALO ODBITI

Gospodine Bataj, koliko je tema Balkana i Srbije preokupacija francuske spoljnopolitičke strategije i uopšte francuske spoljne politike ?

Iv: Danas je francuska politička klasa više preokupirana dolazećim francuskim predsedničkim izborima nego Balkanom. Balkan je ciklična tema koja se vraća i kruži, ali trenutno nije glavna francuska tema.

Pre nekoliko godina, a pogotovo u toku raspada bivše Jugoslavije, problem broj jedan u Francuskoj bio je Balkan. Svi su o Srbiji govorili ili prepričavali ono što je pisala štampa. Danas u velikoj štampi imate svega par redova o Kosovu, ili o izborima koji su se kod vas upravo dogodili. Inače, pitanja Balkana su tradicionalno bili najvažnija tema Degolističke orijentacije i politike , dakle samo za Degoliste su Rusija, Balkan i Srbija bile glavne teme.

Utisak je da zvanična Francuska kao lojalni član Atlantske zajednice podržava ideju o nezavisnom Kosovu, mada je nestao entuzijazam iz devedesetih godina prošlog veka.

Iv: Što se tiče problema Kosmeta, pozicija Pariza je danas na neki način čekajuća i veoma nejasna. Na žalost, u priči o Kosmetu barku naviše guraju Englezi i Amerikanci, kao i trenutne, formalne predsedavajuće elite Evropske Unije koje se smenjuju i rotiraju. Ali, to nije tema broj jedan francuske diplomatije. Mislim da će stav zvanične Francuske biti stav velikih, glavnih linija međunarodne politike. Na žalost, a kažem ovo na žalost kao istoričar, kao Francuz i kao neko ko je u toku poslednjeg rata na prostoru bivše Jugoslavije vodio pokret francusko-srpskog prijateljstva, politika Pariza i Francuske danas je mnogo više usmerena na zemlje frankofonije, na naše bivše posede i na Afriku. Za razliku od toga, nekadašnji degolistički politički i diplomatski prioriteti bili su upravo centralna Evropa, Rusija i Balkan, a pre svega Srbija. Mi se nadamo da se ova neodegolistička orijentacija ponovo budi. Uprkos zvaničnom stavu, danas u Francuskoj ipak imate dve tendencije u vezi Kosmeta. Jedna je stav predsedničkog kandidata Nikole Sarkozija koji je rekao da će slediti anglosaksonsku politiku u vezi Kosmeta, što znači njegovu nezavisnost, a drugi stav je stav Rusije kome je naklonjeniji Žak Širak zbog tradicioalno dobrih odnosa sa Rusijom i zbog toga što je Širak lično veliki rusofil. Jednom smo ga u kampanji videli kako recituje na ruskom «Jevgenija Onjegina»! Širak danas kao da čeka stav Rusije o Kosmetu i rasplet, dok je Sarkozi već zauzeo anglosaksonski stav po kome je Kosmet već nezavisan.

Kako komentarišete ulogu Ahtisarija u pregovorima o statusu Kosmeta?

Svi znate ko je Marti Ahtisari. Finski diplomata iz one plejade Skandinavaca koji jako slabo znaju istoriju, a redovno su baš oni izabrani od strane američke politike da budu medijatori na Balkanu. Lično mislim da je Ahtisari čovek sumnjivih kvaliteta i da je vaša vlada odmah trebalo da ga odbije, budući da nikako nije mogao da bude nepristrasan. Već u početku rata kod vas ja sam govorio i pisao ko je Ahtisari, a tome se nigde nije pridavala veća pažnja, da bi 10 godina kasnije svi to počeli da konstatuju, ali bez prave odluke da Ahtisarija odbiju, tj. da traže njegovu zamenu. Svi znamo da je Ahtisari član Internacionalne Krizne grupe koju je osnovao Morton Abramovic, bivši američki ambasador u Turskoj i bivši funkcioner obaveštajne službe Stejt Departmenta u Vašingtonu.

Dotični gospodin, koji je prijatelj i saradnik Ahtisarija, lično je isporučio 500 Stinger raketa protiv Rusa u ratu u Avganistanu. Isporučio je ovo oružje Ekmatijaru Gulgutinu, koji je bio jedan od naredbodavaca, odnosno nadređeni Bin Ladenu. Prijatelj Ahtisarija, Morton Abramovic bio je takođe glavni savetnik separatističke albanske delegacije u Rambujeu. Eto, tako izgleda Ahtisarijevo okruženje. Mislim da od Martija Ahtisarija goreg i pristrasnijeg za pregovore o Kosmetu za srpsku stranu, nisu mogli da odaberu, a srpska vlast, ako ništa drugo, a ono zbog Rambujea, morala je da odlučno traži zamenu za Ahtisarija, a ne da nagađa ko je on, pa da se zatim naglo ućuti..

Da li je osnovan utisak da Francuska poslednjih godina pokušava da izgradi sopstveni geopolitički pravac, sa osloncem na degolističku tradiciju, i može li Srbija da očekuje ruski veto o Kosmetu?

Ovde ste govorili o dve stvari. S jedne strane, danas imamo političku obnovu poznatog istorijskog degolističkog luka: Pariz-Berlin-Moskva, koja se najbolje uočila u toku rata u Iraku. Ni Francuska, ni Nemačka, a ni Rusija nisu sledile američku politiku rata u Iraku. Videli smo da su optužbe o hemijskom oružju za masovno uništenje bile lažne, a da je taj rat, naravno, vođen, tj. i dalje se vodi, iz drugih razloga koje znamo.

Ali, da se vratimo na Kosovo. Pitali ste da li će Kosovo biti presedan? Treba znati da Kosovo već JESTE presedan. Sam predsednik Putin potpuno je otvoreno i javno rekao da kada čuje reč Kosovo, odmah misli na Kavkaz.

Da li će u slučaju nezavisnosti Kosmeta Rusija u Ujedinjenim Nacijama staviti veto? Za sada stvar tako deluje, ali sve dok se to ne desi, ne znamo sa sigurnošću. U svakom slučaju, a to sam i u Moskvi ruskoj televiziji rekao, Rusija ovde ima jedno oružje koje bi moglo da pomogne i Srbiji. Ako Kosovo postane nezavisno, nema nikakvog razloga da Pridnjestrovlje (koje u Francus k oj zovemo Transnitrija) čiji je glavni grad Tiraspolj, zatim Južna Osetija, Abhazija, i najzad jedna teritorija koja pripada prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, istok Jermenije u oblasti Nagorno Karabaha, sa glavnim gradom Stepanakertom, nema dakle razloga da sve ove teritorije, koje su u stvari nalik novim državama i imaju predsednika, izbore, ustave, pa čak i vojsku i policiju, nema razloga da ne postanu nezavisne, ukoliko to postane Kosovo. U datom slučaju nema nikakvog razloga da te teritorije ne budu pripojene Rusiji, odnosno Jermeniji. Ovo isto sam rekao i u Moskvi, i u Tiraspolju i u Jerevanu, gde sam u decembru bio. Rekao sam takođe da , ukoliko bi Kosovo dobilo nezavisnost, onda ne bi bilo nikakvog razloga da to isto na referendumu ne dobije i Republika Srpska u Bosni i ne pripoji se Srbiji. U ovakvom slučaju mora da postoji jedan standard koji će biti jednak svuda u svetu, a ne da se nastavi politika dvojnih standarda koju već godinama gledamo. Možda su upravo ruski i jermenski referendumi danas najjače oružje u rukama Srba.

Koliko je ideja degolizma prisutna u promišljanjima sadašnje francuske političke klase.

Degolistička pozicija je od vremena generala Šarla de Gola do danas evoluirala. Ali tačno je da je De Gol tvorac luka Pariz-Berlin-Moskva, odnosno osovine tzv. Velike Evrope i da je on, iako je bio vođa pokreta otpora u Drugom svetskom ratu, prvi inicirao pomirenje Francuske s Nemačkom na jednoj strani, i dobre odnose sa Rusijom, na drugoj. On nikada nije govorio Sovjetski Savez, već je uvek govorio «Sovjetska Rusija», tvrdeći da će se Rusija ponovo podići i prevazići ideologije. Kao što vidite, De Gol je očigledno bio veoma vidovit čovek.

Danas imamo na vlasti Žaka Širaka, koji se poziva na neodegolizam, ali s njim smo imali jedan jako težak period kohabitacije, budući da je kohabiatcija, kada su u pitanju protivrečna stanovišta, uvek politički teška. Međutim, ono što Širak nije shvatio kada je bio rat u Jugoslaviji, to je u slučaju Iraka potpuno razumeo i pozicija Francuske prema tom ratu bila je sasvim jasna i odlučna. Ta pozicija, koja je zapravo ruska pozicija, a koju je zauzela Francuska, a potom odmah i Nemačka, bila je prva jasna moderna obnova neodegolističkog političkog luka u praksi. Upravo su anglosaksonci ovaj zajednički otpor ratu u Iraku, sa zgražanjem nazvali «povampirenje neodegolizma».

Treba reći da je neodegolistički momenat u Francuskoj prisutan u politici aktuelnog premijera Dominika de Vilpena (čija je knjiga „KRIK KOJI TERA ZLE DUHOVE“ upravo prevedena kod vas) a takođe i u politici aktuelne ministarke odbrane Mišel Alio Mari. Ali, kod nas u Francuskoj postoje rivalske unutrašnje borbe za vlast pred nadolazeće predsedničke izbore, odnosno i kod nas, kao i u Srbiji, samo na jednom drugom nivou, Amerikanci takođe imaju svoje «favorite» u politici, koje žele da finansiraju da bi pojačavali i usmeravali atlantsku politiku Francuske. Takav jedan favorit je recimo Nikola Sarkozi. Ali, videćemo šta će biti posle predsedničkih izbora u aprilu.

Međutim, treba reći da je degolizam bitna ideološka koncepcija, takoreći konstanta francuske politike, sveprisutna, tradicionalna i neuništiva. Za one koji to ne znaju, degolizam nije ni levo, ni desno, odnosno on je kao duh i strategija prisutan u svim političkim tendencijama, kako u centru premijera De Vilpena, tako i u socijalističkoj koncepciji Žan Pjer Ševenmana koji danas podržava socijalističku kandidatkinju na predsedničkim izborima. Degolizam je nešto što je najautentičnije za Francusku, i retko koji političar se ovog nasleđa odriče.

Vašu državu očekuju važni predsednički izbori u aprilu ove godine. Ko su po Vašem mišljenju glavni kandidati za ulazak u Jelisejsku palatu.

Ko je favorit na predsedničkim izborima u Francuskoj? Postoji ono što piše štampa koja je od početka izbacila dva glavna kandidata: Nikolu Sarkozija i socijalistu Segojen Rojal. Međutim, mi sada imamo čak 40 kandidata za predsednika Republike. Kandidat će biti i Žan Mari Lepen, i Nikola Bajru iz partije UDF-a. Ali, pomenuta dva kandidata, Sarkozi i Rojal su najviše medijatizovani, a šanse su im vrlo ujednačene. Čak mislim da je bolje pozicionirana socijalistička kandidatkinja. Ipak, u ovom trenutku je nemoguće reći ko će postati predsednik, a ukoliko Žak Širak odluči da se ponovo kandiduje, na šta još jedanput ima prava, to će na francuskoj izbornoj sceni poremetiti sve dosadašnje koncepcije.

Koliko je u današnjoj Francuskoj, posle referendumskog „ne“ Ustavu EU, prisutan evroskepticizam.

Da, postoji i evroskepticizam i evrofilija. Tačno je da je francuski narod većinski glasao protiv nacrta evropskog Ustava. Svaki građanin je bio dobio odštampan tekst od nekih 350 strana, tekst koji je bio gotovo nečitljiv i u kome su bili napisani i pobrojani svi novi prohtevi i zahtevi Brisela. Ipak, svako je shvatio deo teksta koji se na njega odnosio, a potom su ljudi masovno izašli i glasali NE. To njihovo NE nije bilo ni na levici, ni na desnici, niti je pripadalo bilo kojoj političkoj partiji. O tom NE su odlučili razlozi francuskog nacionalnog interesa i socijalni razlozi. Jako važan momenat je bila i ogromna kritika NATO pakta, kao deo upravo degolističkog nasleđa, koja oduvek postoji u Francuskoj. Nacrt ustava je predviđao povećanje ingerencija NATO. Ovo je jako važno reći jer za NE nisu glasali evroskeptici, već «amerikanoskeptici», za NE su glasali upravo oni koji hoće i vole ujedinjenu autentičnu Evropu bez američkog vojnog tutorstva.

Vi znate da je naš general 1959. godine zabranio gomilanje nuklearnog stranog naoružanja na francuskoj teritoriji, što je Amerikance primoralo da 200 vojnih aviona izmeste iz Francuske. 21 juna 1963. Francuska povlači svoje pomorske trupe sa Atlantika i La Manša iz severnoatlantske komande. Najzad, general 1966. godine daje NATO trupama dva meseca da definitivno napuste teritoriju Francuske. De Gol je jednostavno smatrao da atlantski sporazum iz 1949., za koji je predviđeno da se posle 10 godina može revidirati ako se promene okolnosti, u stvari više nije imao razloga da postoji, a shvatao je vrlo dobro čemu on služi kada je rekao: «Sve u atlantskim snagama mora da bude integrisano i kontrolisano? A ko kontroliše Amerikance?».

Poznat je i njegov govor u kome kaže: «Amerika se upušta u daleke konflikte, kao što je primer Vijetnama i Francuska rizikuje da bude uvučena u ratove koje nije želela.» Godine 1964. De Gol svom ministru informisanja kaže: ako svoj toj NATO sviti zalupim vrata, šta mi mogu?...Malo ko još može da obezbedi nezavisnu odbranu, kao mi i Kina... Poslaću nazad Lemnizera (komandant NATO u Evropi) i sve Amerikance zajedno sa njim kući...»

I pored toga, De Gol je dao podršku predsedniku Kenediju, ali nije želeo da Francuska postane kolonija USA spoljne politike.

Prilike su se od drugog svetskog rata bile veoma promenile, Francuska je već bila sila i mogla je sama da obezbedi svoju odbranu. De Golovu argumentaciju ponovio je u svom govoru u Narodnoj Skupštini 13. aprila 1966. Žorž Pompidu, tadašnji premijer.

Rezultat svega je da Francuska čak ni danas nije pod američkom komandom u NATO-u u koji su je podčinjene vlasti posle smrti De Gola vratile. Ali, ona ni danas ne sluša komandu SAD, a na njenoj teritoriji, za razliku od Italije gde ima više od 100 američkih baza, nema nijedne američke vojne baze.

Što se tiče Brisela, on je u Francuskoj doživljen kao jedan administrativni centar koji često donosi zakone i pravila na uštrb samih evropskih populacija, zakone ne samo protiv Francuske, nego protiv svih evropskih naroda. Francuski Parlament se veoma često protivi direktivama iz Brisela.

Mi u Francuskoj jesmo za ujedinjenu Evropu, ali uz dva bitna uslova: hoćemo EU nezavisnu od SAD i hoćemo socijalnu Evropu. Opet kažem, ovaj stav je generalizovan, on ne pripada nijednoj partiji, ni levici, niti desnici, jer su Francuzi veoma vezani za svoj istorijski socijalni model čiji je koren u «socijalnom ugovoru» iz 17 veka. Duh ovoga što govorim pronaći ćete i u knjizi aktuelnog francuskog premijera De Vilpena.

U vašoj dijaspori, vi imate degolistički orijentisane ljude i jedan pokret koji vodi Mila Alečković, ali vidim da su takvim ljudima ovde medijski vrata zatvorena. To je prosto posledica nepoznavanja stvarnih prilika.

Koliko je rastući evroskepticizam u Vašoj zemlji posledica protivljenja ulasku Turske u EU.

Pitanje ulaska Turske u Evropu je u Francuskoj veoma izbalansirano i većina Francuza se tome protivi. Širak je bio ZA iz ekonomskih i komercijalnih razloga dobre trgovinske saradnje sa Turskom, ali Francuzi gledaju i nešto šire od toga. Za nas je važno i priznanje genocida nad Jermenima koje Turska odbija. U Francuskoj živi 600.000 Jermena i njihov lobi na francusku politiku je veoma uticajan.

Koliko je evroskepticizam u Vašoj zemlji, posledica krize socijalne države, o kojoj je još sedamdesetih pisao poznati intelektuala c Burdije.

Da, pomenuli ste levičara Burdijea koji je bio lični prijatelj vašeg akademika Mihajla Markovića. Ja lično sam, recimo, rastao u tradiciji desnice, ali kao Francuz mogu da potvrdim da Francuska u stvari nikada nije prihvatila liberalizam anglosaksonskog tipa i da je ona još davno uspela istorijski da spoji ideju liberalizma i ideju socijalizma. To je potpuno tačno i to je specifičnost naše tradicije.

Bez obzira na velike probleme sa kojima se danas suočavamo, a koji uostalom nisu samo naši već postoje u čitavoj Evropi, kao što je, na primer, nezaposlenost, treba reći da su u Francuskoj ogromni napori učinjeni da se svi ljudi nekako zbrinu. Ne zaboravite da mi pomažemo polovinu Afričkog kontinenta, a ne samo sopstvene građane. Rešavaju se pitanja emigranata, nezaposlenosti, socijalne pomoći, bolnica, penzionih fondova, javnih službi, socijalnih stanova, besplatnog državnog školstva itd... Lako je graditi društvo ako kažete: neka umru svi oni koji ne mogu da rade! A što se kriza tiče, društva koja su iskrena i otvorena prema svojim članovima, u stvari su uvek u nekoj krizi. Ove socijalne probleme u Francuskoj rešava svaka vlada, i levičarska i desničarska.

Ljudi u našoj zemlji uglavnom hoće sigurnost i odbijaju život u stresu. Ljudi neće svet u kome se umire kada nemate novac za operaciju . Mnogi Englezi dolaze u Francusku da se leče, jer im je to u Engleskoj veoma skupo. U Francuskoj je, recimo, upotreba lekova ogromna i država zato preporučuje tzv. «bazične lekove» koji su jako jevtini ili besplatni.

Ovo su u svakom slučaju pitanja na kome će svaki predsednički kandidat koji bude bio protiv takvih mera, možda na izborima «polomiti zube». Mislim, naravno, na gospodina Sarkozija. Jer, u Francuskoj se upravo na socijalnim pitanjima sve rešava.

Prvak francuske geopolitike general Galoa, u jednom intervjuu govorio je o krizi identiteta kao velikom problemu Francuske. Kakva je vaše mišljenje o ovoj temi.

Referirate na identitet i na imigraciju. Još od vremena kada smo dali nezavisnost bivšim kolonijama, od vremena dekolonijalizacije koja nije dobro vođena, odnosno nije vođena po savetu generala De Gola, mi imamo veliki problem sa prilivom populacije sa severa Afrike. Ogromne mase ljudi dolazile su samo sa turističkom vizom u Francusku, a zatim su tu ostajale zauvek, sa svojim s travičn o visokim natalitetom. Vlasti taj problem nisu rešavale onako kako je savetovao De Gol, nego su često gledale svoje političke poene u tim populacijama, i vremenom se sve istrglo kontroli. Pre nekoliko godina taj problem je malo suzbijen, ali treba reći da je to ogroman problem čitave Evrope, odnosno problem nestajanja granica, koje pospešuje ovo ilegalno pomeranje masa. Upravo zato što su socijalna davanja u Francuskoj velika, ove populacije dolaze u Francusku samo da bi taj novac od države koristile, a ne žele da se prilagode evropskom obliku života. One se same getoizuju, žive među sobom, unutar svog jezika i svoje konfesije , čineći gotovo enklave, često otvoreno kažu da su im francuske vrednosti strane, ali francuska socijalna davanja rado uzimaju.

Veoma stari, istorijski francuski model asimilacije u ovom slučaju prvi put više ne funkcioniše, jer je reč o vanevropskim masama koje ne žele da prime naše vrednosti, kao što su ih nekada primali oni koji su u Francusku dolazili. Prava asimilacija i integracija su moguće samo prema afinitetu, odnosno kada nešto primate i volite.

S druge strane, mi imamo problem savremene amerikanizacije, protiv koga se francuska država, u cilju održanja identiteta, veoma mnogo i legitimno bori. Po zakonu, uvedene su kvote u medijima, na primer na radiju, za količinu anglosaksonske muzike ili govora, što ja lično smatram jako dobrim i vama lično u Srbiji isto savetujem , ako ne želite da u kulturološkom smislu nestanete. Svako neka priča jezik koji hoće u svojoj kući, ali država služi između ostalog da čuva identitet jednog naroda i da ga zaštiti od kulturnog genocida.

Ne zaboravimo da je Francuska već dugo decenija zemlja azila, ali problem identiteta postoji onda kada sve činite manjinskim populacijama, a ništa više ne činite za većinski narod. Nadošle populacije su u Francuskoj dobijale takvu brigu kakvu francuski narod nije imao. U brojnim negovanjima partikularizama, zaboravili smo da kod nas ima i Francuza. Ovaj veliki problem pokrenuo je prvi Nacionalni Front, ali danas sve političke strukture shvataju da i naše francuske i evropske vrednosti moraju da budu zaštićene. Mi već vekovima prihvatamo sve razlike, ali moramo sačuvati i naše vrednosti zbog kojih su svi ovi narodi nekada i počeli da dolaze kod nas.

Gospodine Bataj, kakva je uloga intelektualaca u Francuskoj danas. Koliko su u Vašoj zemlji intelektualci u prilici da budu korektiv određenih procesa.

Rekao bih da postoje dve glavne kategorije intelektualaca. Reč «intelektualac» u Francuskoj je nekada i pežorativne konotacije, kada se misli na izveštačene i politički korektne ljude koji deluju kao fariseji. To su oni koji pričaju pohvalno o Briselu, o Americi, o «evroatlantskim integracijama», o modelu USA za Francusku itd... To su u suštini slabo obrazovani ljudi koji ne poznaju istoriju, a obično jure za nekom novčanom karijerom, guraju se u štampu i u televizijske studije, iako u stvari nemaju šta da kažu. Mogu da konstatujem da sam tu vrstu ljudi prepoznao i kod vas. U ime istine, mora se reći da je ovaj tip «intelektualaca po zadatku» u doba rata kod vas i na prostoru Balkana, stvarao konfuziju, antisrpsku propagandu i lažne priče. Takvi ljudi nisu odražavali istorijski duh Francuske, niti njene istinske vrednosti. Lično sam se uverio koliko su bili materijalno zainteresovani, oportunisti, lažovi, neobrazovani i površni.

Nasuprot njima, postoje istinski intelektualci, koji su u manjini, hrabri i obrazovani ljudi, u najboljem duhu francuske tradicije. To su potomci onih koji su Evropu u istoriji i stvorili.

Ovaj razgovor vodimo neposredno posle završetka izbora u Srbiji. Kakav je Vaš utisak o ovdašnjoj političkoj sceni.

Cela vaša izborna kampanja ličila mi je na preterani, luksuzni, imitacioni cirkus, koji je kopirao izborne kampanje u Americi, a mnogo manje ličio na one u Evropi. S jedne strane to me je šarenilo i vikanje zabavilo, a s druge rastužilo kada sam pomislio koliko je u tom izbornom folkloru novca otišlo gde ne treba. Četvrta francuska Republika, negde do 1957. godine je bila slična ovome što vi danas imate, to je bila država u kojoj su vladale partije, u kojoj se besomučno išlo u lov na glasove, u obećanja, kako mi kažemo, «svetle i besplatne budućnosti». Ljudi su verovali ili ne, a jedini dobitnici su bile reklamne agencije i medija.

Danas ste vi u toj vrsti karikature i zato mislim da za Srbiju nije dobar čist, goli parlamentarizam, već je, čini mi se, za vas najbolji neki polupredsednički sistem. Vi još nemate izgrađene jake institucije i zato je preterani parlamentarizam samo generator haosa.

Osim toga, vi u Srbiji imate dve političke glave, predsednika države i prvog ministra koji često imaju suprotne stavove, što još, sve više, povećava vaš trenutni haos.

Polupredsednički sistem u kome se predsednik bira neposredno, gde prema ustavu on sastavlja vladu, bez onoga što mi u Francuskoj pogrdno zovemo «partijske kombinacije», u kojima ste vi danas do guše!, bio bi , realno gledano, najbolji za Srbiju.

Gospodine Bataj, hvala Vam na razgovoru i podršci našem narodu , koja traje još od devedesetih godina prošlog veka.

Hvala vama.

Pričajući o Srbiji, ja sam u stvari pričao o Evropi, a braneći Srbiju, ja nisam radio ništa drugo, do zapravo branio Evropu.

 

 

 
 
Copyright by NSPM