Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Prenosimo NIN

   

 

Batić Baćević

Od premijera zavisi

Iako su izborni rezultati veoma jasni, Srbija će tek kada se završe pregovori o vladi saznati koje stranke su pobednici a koje gubitnici na januarskim izborima

Najzad se i to dogodilo – Srbija je imala prvu civilizovanu izbornu kampanju u kojoj se stranački rivali nisu davili u prljavštini i padali na pod od prljavih udaraca i medijskih spletkarenja, a na sam tok kampanje i glasanja nijedna stranka nije imala ozbiljne primedbe. Rezultati koje su građani čuli u nedelju 21. januara ukazuju na to da je na ovim izborima privremeno izlečena duboka apstinencijalna kriza ili ozbiljna politička apatija (koja je svojevremeno ostavila zemlju bez predsednika i dovela u pitanje samo donošenje Ustava), čime je Srbija učinila nekoliko velikih koraka ka savremenim evropskim demokratskim društvima. Ta priča o dobrim stranama srpskih izbora ostaje pod ogromnim znakom pitanja, koji možda najbolje odslikava sadašnju političku scenu, jer se i tri dana posle parlamentarnih izbora i dalje vode žestoke rasprave oko sasvim jednostavnog pitanja – ko je pravi izborni pobednik?

Oko istog pitanja su veliki svetski mediji bili veoma ubedljivi – izborna pobeda srpskih radikala, javili su Si-En-En i Bi-Bi-Si, dočim su svi domaći mediji gotovo entuzijastično javljali kako su proevropske snage ostvarile ubedljivu, dvotrećinsku pobedu. Jedan od zvaničnika ovdašnje vlade primetio je kako su se čelni ljudi radikala prvi put od osnivanja stranke imali isto mišljenje sa urednicima glavnih američkih i britanskih medija, ali ta vrsta cinizma zaista slabo pomaže u razgonetanju stare, teške srpske dileme – da li su izborni pobednici stranke sa najviše glasova ili pak one koje formiraju novu vladu. Do srede 24. januara, trojica lidera: Tadić, Koštunica i Dinkić nisu imali ni formalne ni neformalne razgovore. Tadić i Koštunica nisu razgovarali ni o predstojećoj poseti Ahtisarija, koji donosi predlog koji bi mogao da izazove lom na domaćoj političkoj sceni. Na nekim nižim stranačkim nivoima se vode konsultacije, ali ih sagovornici NIN-a uglavnom opisuju kao ispipavanje pulsa.

Nema nikakve sumnje da su radikali osvojili 100 000 glasova više nego na prethodnih izborima, ali samo hrabri analitičari mogu da kažu kako su oni pobednici na izborima, Mlađan Dinkić i G17 plus su osvojili skoro dva puta manje glasova i mandata ali se sa lica čelnika stranke može jasno videti mešavina opuštenosti i zadovoljstva jer su se vratili iz mrtvih i postali stranka bez koje nije moguće napraviti vladu. Najveći izborni dobitnik je svakako Demokratska stranka ali se čelni ljudi veoma pribojavaju pregovora o formiranju vlade, svaki ozbiljniji ustupak Koštunici mogao bi da izazove surove napade od bivših stranačkih kolega, koji ih inače optužuju da su izdali Zorana. Iako su već procenjeni kao nesumnjivi izborni gubitnici, koalicija DSS-NS će imati sasvim dovoljno argumenata da u “izbornom plej-ofu” koji se u Srbiji naziva imenom pregovori o vladi popravi svoje pozicije.

Glasači su, dakle, tako pomešali izborne karte da svaka stranka koja je ušla u parlament može da pronađe solidno opravdanje za neuspeh ili da u svom uspehu pronađe veoma loše strane. A konačni raspored pobednika i gubitnika se može znati tek kada u Skupštini nova vlada položi zakletvu. Ako se, dakle, kojim slučajem dogodi da radikali uđu u vladu, onda bi Tomislav Nikolić mogao s punim pravom da sebe proglasi izbornim šampionom u sezoni 2007. godine, ali pošto se to, izgleda, neće dogoditi, onda će radikali ostati na gubitničkoj strani. Oni će, poput nekadašnjih italijanskih komunista, na svim izborima pobeđivati ali će uvek ostajati u opoziciji jer nisu mogli da pronađu nijednog koalicionog partnera.

Tek kada je komunizam kao projekat slomljen a italijanski komunisti doživeli podelu na tvrdu i umerenu struju, tamošnji levičari su ušli u vladu. Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić imaju još jednu šansu u vanrednim izborima, do kojih bi došlo ako Tadić, Koštunica i Dinkić ne bi postigli dogovor, ali će biti izloženi velikoj opasnosti ukoliko ta vlada bude trajala duže od dve godine. Taj prirodni rezervoar gubitnika tranzicije će vremenom početi da se prazni, a odnosi sa liderom Vojislavom Šešeljom će opet morati da se razjasne jer je sasvim isključena mogućnost saradnje sa zapadnim svetom i drugim strankama dok se granice programa te stranke budu nalazile negde oko Karlobaga i Ogulina.

Iako sada deluje da će se na sledećim izborima njihovi glasači umoriti od stalnog glasanja za gubitnike, ne treba potcenjivati političku veštinu radikalskih lidera da kapitalizuju sve afere ili obične gluposti kojima su sklone ovdašnje demokratske opcije, kao što ne treba očekivati da nezaposlenost ili sve surovija ekonomska diferencijacija više neće biti tema za izborne kampanje. Radikali će imati velikih unutrašnjih problema, a njegovi birači ostajati na političkoj ledini, ali će još neko vreme ta stranka ostati glavni lakmus za sve gluposti koje čine ovdašnje demokrate ili sigurna kazna za socijalno neodgovornu politiku. Generalni sekretar radikala kaže da ne očekuje da će njegova stranka učestvovati u nekim ozbiljnijim razgovorima o novoj vladi, jer svet to ne dozvoljava.

“Vidim da je Solana već odlučio ko će biti u novoj vladi, a mi sigurno ne nameravamo da ulazimo u vladu koja bi bila po volji Solani. Mislim da će imati velikih nevolja da sastave vladu pošto Tadić ne sme da pusti Koštunicu na mesto premijera jer bi ga Čeda napao najoštrije, a Koštunica ne sme da pusti Đelića, u tom slučaju može slobodno da zatvori stranku. Mogu da lažu kako su navodno demokratske snage osvojile dve trećine glasova, jer kada zbrojite DS, DSS, G17 i Čedu, dobijete 51 odsto, ali videćemo se na sledećim izborima”, kaže Vučić.

Na drugoj strani srpske političke scene se nalaze nesumnjivi dobitnici proteklih izbora – Tadićeve demokrate, koji su skoro duplirali broj mandata i glasova od prošlih izbora i preuzimaju ključnu ulogu u budućoj vladi. Iako su očekivali da će imati veći ili bar približno isti broj glasova kao radikali, a neki od visokih funkcionera čak najavljivali da mogu da formiraju vladu i bez Koštunice (sa G17 plus, LDP-om i manjinama), demokrate su posle dobro osmišljene kampanje zauzele dobru startnu poziciju: obezbedile su mesto predvodnika demokratskih snaga u Srbiji i demonstrirale da imaju najozbiljniju stranačku organizaciju. Pregovori o vladi bi, međutim, Tadića mogli da dovedu u neugodnu poziciju jer će veoma teško moći da odustane od kandidata za premijera Božidara Đelića (to mesto DS-u kao najuspešnijoj partiji u demokratskom taboru i pripada), ali će još teže ubediti Koštunicu i Dinkića da uđu u Đelićev kabinet. “Nema govora da ćemo odustati od mesta mandatara jer neka elementarna pravila ukazuju da stranka sa najviše glasova ima na to pravo. Ako DSS i G17 pokušaju da nam stave do znanja da zajedno imaju više od nas, mi ćemo im odgovoriti da sa LDP-om imamo više od njih, ali se nadam da se nećemo baviti takvim igrama”, kaže izvor iz DS-a.

Ukoliko odustanu od premijerskog mesta, Tadićeve demokrate će naići na osudu dela sopstvenog članstva i primiti teške udarce od Čedomira Jovanovića, koji bi tako dobio novo pogonsko gorivo za osvajanje glasača DS-a i ključne argumente da je upravo on jedini naslednik Đinđićeve političke misije. Ukoliko ne napravi kompromis sa Koštunicom i Dinkićem, DS bi mogao da ima ozbiljne probleme i na vanrednim parlamentarnim izborima (te probleme, možda još teže, imali bi i DSS i G17), kao i na predstojećim predsedničkom i lokalnim izborima na kojima nije moguće osvojiti većinu bez saradnje sa ove dve stranke. Iako razgovori nisu ni počeli, iz neformalnih izvora se može čuti kako, pored Đelića, predmet razgovora može biti drugi kandidat DS-a za premijera, imenovanje Koštunice za mandatara što bi podrazumevalo četvorogodišnju saradnju na svim nivoima, ali i opciju oročene manjinske vlade koju bi podržavao DSS, a iz izvora koji su “stručniji od politike” se može čuti da bi i ta stranka mogla da podrži manjinsku vladu DS-a i DSS-a ukoliko te dve stranke ne bi prihvatile Dinkićeve principe.

Iako su se na ovim izborima prvi put poklopili volja glasača i rezultati nekih ozbiljnijih istraživanja, koja nisu objavljivana u medijima ali su se mogla videti kod stranačkih funkcionera, saradnici srpskog premijera ne kriju da su očekivali znatno više na izborima.

Narodnjačka koalicija okupljena oko Vojislava Koštunice doživela je izborni neuspeh (pre izbora se moglo čuti da računaju na najmanje 20 odsto glasova, a bilo je i onih koji su se nadali da će dobiti jedan glas više od DS-a), ali čuveni visok koalicioni kapacitet ili pozicija te koalicije bez koje nije moguće formirati ni proevropsku ni nacionalističku vladu, popravlja joj ružne uspomene sa izbora.

Razloge relativnog neuspeha treba tražiti u jednom od osnovnih pravila tranzicione politike, koje kaže da su sve istočnoevropske vlade u prvih deset godina tranzicije osuđene na izborne neuspehe (kao za utehu, ljudi iz vladajuće koalicije podsećaju da su sve članice prošle vlade na izborima osvojile manje od 20 odsto, dočim je ova vladajuća koalicija osvojila nešto oko 32 odsto). Jedini izuzetak od pravila o tranzicionim vladama kao neminovnim žrtvama društvenih promena jeste mađarski slučaj gde su izbile duge i veoma ozbiljne ulične demonstracije zbog premijerovog priznanja da su morali da varaju, lažu narod kako bi ostali na vlasti.

Nešto ozbiljniji problem za DSS je način na koji je vođena kampanja koja ima dve ozbiljne mane – koalicija se oslonila na zapadnu Srbiju i gotovo ignorisala sve ostale delove zemlje. Gledajući rezultate po opštinama, analitičari će primetiti da je Koštunici savez sa Veljom doneo dosta glasova, ali je na drugoj strani izgubio svoje stare glasače, kao i da je zbog pasivnosti stranačke organizacije omogućio da u opštinama poput Bele Palanke, Babušnice ili Surdulice prvi put u savremenoj istoriji Srbije vlast doživljava poraze, a trijumfuju demokratske, liberalne opcije.

Zanimljivo je da su na ovim izborima inače porušeni medijski stereotipi, koji su oduvek bili na ivici građanskog rasizma, prema kojima radikali dobijaju samo u najnerazvijenijim delovima Srbije, a demokratske stranke u velikim urbanim centrima – tako je SRS, pored ogromnog uporišta u Vojvodini, sada pobedio i u Beogradu, dok su demokratske stranke zabeležile odlične rezultate po brojnim provincijskim, veoma siromašnim opštinama. Za Koštunicu je ključ slabog rezultata možda i u proceni da se može odlomiti radikalsko biračko telo kosovskim pitanjem, iako istraživači ukazuju da se Kosovo ne nalazi na samom vrhu rang-liste najvažnijih pitanja za ovdašnje birače. “Mi jesmo dobili na Kosovu, ali radikali su svu kampanju koncentrisali na socijalna pitanja, od nezaposlenosti do korupcije, a o tome smo premalo pričali iako znamo da ljude upravo ta pitanja najviše tangiraju”, kaže jedan od funkcionera DSS-a.

Red izbornih dobitnika iz senke predvodi Mlađan Dinkić, koji je preuzeo stranku kada su joj analitičari i istraživači horski namenjivali počasno mesto na aleji demokratskih velikana, da bi posle osam meseci postao prelomni politički igrač bez koga se ne može zamisliti nova vlada. Iako su čelnici stranke programski i ideološki nesumnjivo bliži DS-u, debele naslage ličnih animoziteta kao i predstava da obe stranke pretenduju na isto biračko telo pa zato moraju da imaju i rivalski odnos, tu stranku guraju negde na pola puta između Koštunice i Tadića. Što Dinkiću veoma prija.

Dobitnici izbora su i socijalisti Ivice Dačića jer su posle smrti velikog lidera Slobodana Miloševića, koji zamalo nije ugušio stranku, kao i sukoba između frakcija na nedavnom kongresu, ipak komotno ušli u parlament, uz osećanje da bi iz budućih sukoba demokrata i radikala mogli da izvuku određenu korist i povrate deo nekadašnjih birača. Nesumnjiv dobitnik izbora je i Čedomir Jovanović, koji je za nekoliko meseci uspeo da uđe u parlament (doduše uz veliku podršku medija, nevladinog sektora i ljudi dobre volje i još dubljeg yepa), odakle će lagodno kapitalizovati svaki kompromis koji bude pravila njegova bivša stranka.

Na ulazu u zgradu u kojoj se nalazila redakcija Srpske reči, u ulici Vuka Karadžića, dan nakon izbora zalepljen je mali plakat sa slikom lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića sa natpisom “Čiča, hvala ti za sve”. Među ljudima koji su poslednju deceniju prošlog veka proveli u protestima, šetnjama i čekanju da jedan čovek konačno i jedna politika konačno budu poraženi, izborni neuspeh SPO dočekan je sa žaljenjem jer se “Vuk borio protiv tog režima a SPO jedini imao hrabrosti da ide na kordone svih tih godina” i bio najveća žrtva tog režima. Analitičari će već reći kako je SPO uspeo da se na prošlim izborima vrati u politički život u koaliciji sa Veljom Ilićem (koja je veoma brzo pukla), zatim je veoma teško ušao u vladu koju podržavaju Miloševićevi poslanici, da bi na kraju ta stranka ostala upamćena kao najoštriji kritičar Koštuničine vlade a da nikad nisu ni pomislili da iz nje izađu. Ta vrsta političkog veleslaloma čak ni u srpskoj politici nije moguća. SPO i Vuk Drašković bi ipak mogli da se vrate u politiku, ali će to biti teže nego na izborima 2003. godine. A ni tada nije bilo lako.

Potpuno se, međutim, zaboravlja na najvećeg gubitnika ovih izbora – Bogoljuba Karića, čoveka čija je stranka pre godinu dana imala stabilnih 15 odsto podrške građana a njegova poslovna imperija bila jedna od tri najveće u Srbiji. Svega godinu dana je bilo potrebno da se predsednički kandidat nađe u bekstvu, njegova stranka pred gašenjem a poslovno carstvo pod budnim okom pravosudnih organa.Ali čitava priča o dobitnicima i gubitnicima će dobiti smisao kada predsednik države možda već krajem nedelje sazove konsultacije sa svim stranačkim liderima. Portparol Demokratske stranke Srbije Andreja Mladenović čudi se u razgovoru za NIN kako niko ne primećuje da stranke moraju da za 30 dana konstituišu parlament. “Pre toga bi trebalo već postići neki dogovor o predsedniku parlamenta, što je veoma važna funkcija.”

Nekako istovremeno u Beograd će doći specijalni mirovni posrednik za Kosovo Marti Ahtisari, sa ponudom koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Ta poseta će zapravo označiti početak nešto ozbiljnijih razgovora između srpskih lidera, koji se neće baviti samo kadrovskim rešenjima i podelom resora u vladi, već će se na okruglom stolu naći i nešto što bi moglo da se potraži u odgovoru na pretenciozno pitanje – gde će ova zemlja biti za četiri godine? U Evropi, u njenoj čekaonici, sa Kosovom ili bez njega, sa ratnim zločincima ili bez njih, sa ozbiljnom ekonomijom ili uvećanim brojem tranzicionih luzera. Sa ozbiljnim strankama ili..

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM