Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Prenosimo Standard

   

 

Željko Cvijanović

Azijatizam

Nedelju dana uoči izbora nekako su se u Srbiji odjednom zaoštrili kriterijumi demokratičnosti, evropeizma i naprednjaštva, odakle se postavilo pitanje Koštuničinog političkog porekla. To će reći da će Voja Koštunica, doskora smatran Evropejcem sa nešto loših navika, poput one da svoj politički milje ne provetrava dok ne počne da se pada u nesvest oko njega - da će on, dakle, u nedelju uveče biti proglašen političkim azijatom, nekom vrstom kosookog tatarina, koji svog političkog konja jaše bez sedla, da se i ne govori o upotrebi karuca, tom suptilnom izumu civilizacije koji brusi oslobođeni duh.

Valjalo bi tu, međutim, krenuti od početka, gde valja odati priznanje svim srpskim strankama da u svojim kampanjama nisu koristile Kosovo više nego što su morale i da ga nisu pominjale sa onom starom neodgovornom lakoćom koja nalaže da ovdašnji političari uoči izbora mogu sve, a posle njih ništa.

Ali, ako Kosovo nije bilo predizborna tema, ono to danas postaje iz neočekivanog pravca, dakle, iz Brisela, i ono će već u noći sa nedelje na ponedeljak biti jedina tema. Kosovo to, međutim, neće postati zato što će to poželeti neko odavde, već zato što je Koštunica zbog svoje za Zapad razočaravajuće tvrde pozicije prema nezavisnosti Kosova naglo preveden iz redova političkih evropejaca u red političkih azijata. Zbog toga se, kako stvari stoje, u Briselu sve ozbiljnije razmatra ideja o formiranju prozapadne vlade bez Koštunice.

Iako moram da priznam da oko Voje ima sveta koje bih više voleo da vidim u prvoj ambulanti nego u sledećoj vladi, ideja o toj vrsti demokratske vlade nije samo glupa nego bi mogla da bude veoma opasna upravo za ono što se ovde smatra središtem demokratskog bloka. Idemo redom.

Pre svega, kriterijum tvrdoće prema Kosovu kao kriterijum nečije demokratičnosti nije baš biser superiorne inteligencije, posebno nije nešto zbog čega bi neko trebalo da bude proglašen političkim evroskeptikom. Elem, nema ničega neevropskog u tome što nećeš klepiti ušima i reći Martiju Ahtisariju da odnese to Kosovo dođavola. Cela ideja, međutim, nije toliko pokvarena prema Voji koliko prema Borisu Tadiću od koga se s pravom očekuje da bude motor evropskih integracija u Srbiji i nosilac nekog prozapadnog duha u ionako previše parohijalnoj Srbiji.

Recimo da će iz Brisela posle izbora podržati i ohrabriti Borisa da formira vladu sa Božom Đelićem na čelu, recimo i to da će uspeti da nateraju Koštunicu da tu vladu podrži makar ne želeo da sedi u njoj. Biće to vlada Borisa, Dinkića, Čede i manjina. Recimo da će, ako im Vojina podrška bude neophodna, iz te vlade morati da ispadne Čeda pošto nikako ne vidim način da Koštunica podrži nekoga ko o Kosovu misli isto što i Agim Čeku.

Dakle, u vladi će sedeti Boris, Mlađa i manjine, podržavaće ih Koštunica. Za razliku od Tadića koji ne mora lično da sedi u vladi da bi nekome izgledalo da je svim srcem za nju, kod Koštunice stvar stoji drugačije. On će do kraja stajati iza vlade samo pod uslovom da u njoj sedi, što možda i nije lepo, ali znači da nema velike razlike u tome hoće li dati podršku manjinskoj vladi ili će u nju pustiti nekoliko svojih ljudi dok će on sedeti s mačkama u partijskom kabinetu u Braće Jugovića. Takva vlada, koliko god bila dobra ili loša, protiv sebe će imati opozicioni drim tim - dakle Vučića i Čedu - što će Koštunici pomoći da bude jezičak na vagi koji može da je sruši kad god ustane na levu nogu.

Šta na samom početku čeka takvu vladu? Kosovo. Naravno, i to sa malim šansama za bilo šta što se može nazvati uspehom. Mladić? I on, naravno. Kada se u prvih šest meseci suoči sa problemima, rejting takve vlade biće prilično narušen. To znači da će rejting Tadićevih demokrata biti ozbiljno ugrožen koliko god dobro prošli u nedelju na izborima; to znači da se njihovi januarski glasovi neće presipati ni prema Tomi Nikoliću ni prema Koštunici, već prema Čedi koji bi lako mogao da za samo šest meseci sa tadićevcima zameni svoj rejting iz januara.

To znači da bi šest meseci u takvoj vladi moglo da sahrani Tadića i da kao tri najsnažnije stranke isplivaju poslovični radikali; Koštuničine demokrate, ali ne bilo kakve već toliko radikalizovane da će lako poentirati kako to sa Kosovom ne bi išlo tako lako da je Voja nešto bio tu; Čedini liberali, koji će se Borisovim padom nametnuti kao matica prozapadnog reformizma.

Zašto je to loše? Pre svega zato što će to biti diskontinuitet sa šestogodišnjim trendom ukrupnjavanja političke scene, koji bi na kraju trebalo da se završi sa jednom moćnom partijom desnog centra i jednom moćnom partijom levog centra. Ukoliko bi propao Boris, taj trend ne bi bio naslonjen na razlike među partijama koje već gravitiraju prema centru - DS i DSS - već prema ekstremima - Čedi i radikalima. To znači da srpska dvopartijnost ne bi bila proizvod smirivanja političkog tla već ozbiljne društvene podele, u kojoj Tadić i Koštunica ne bi ni učestvovali niti bi imali ikakvog uticaja.

Da se to ne dogodi možda se pobrinuo Svemogući sa svojom veoma prostom matematikom: sve što u noći sa nedelje na ponedeljak Boris isplanira bez Voje, biće plan političkog samoubice; sve što bez Borisa isplanira Voja, biće to isto. Sve oko čega bi oni te noći trebalo da se dogovore zove se Kosovo, sve drugo - od toga ko će biti na čelu vlade do podele pojedinih ministarstava i puta prema Evropi - proisteći će iz toga. I naravno, biće bolje za obojicu da imaju najgluplji zajednički plan nego dva genijalna, a različita.

Naravno, na ovako nešto tadićevci će reći kako Boris nikako ne može da prati sve ono u vezi sa Kosovom na šta je Koštunica eventualno spreman - od durenja na celi svet do proterivanja ambasadora zemalja koje Kosovo priznaju. Drugim rečima, gubljenje prozapadne osnove za DS ravno je skoku u ambis i dobrovoljnom upisivanju među Koštuničine azijate.

Ali u tome i jeste stvar. Ako nisu zajedno u vladi, Koštunica će se mnogo teže braniti od toga da je spreman da zarad Kosova žrtvuje budućnost ostatka Srbije, ako jesu zajedno u vladi, sve optužbe za Koštuničin politički azijatizam padaju u vodu zahvaljujući Borisu; ako nisu zajedno u vladi, Boris će se mnogo teže braniti od toga da je izdao Kosovo, ako jesu zajedno u vladi, za Borisa će se, zahvaljujući Voji, teže lepiti taj ludi srpski čičak izdaje.

Ako su zajedno u vladi, onda su u vladi dve najsnažnije stranke centra, koje imaju moć da same prilično ubedljivo formiraju propozicije gde prestaje evropeizam, a gde počinje azijatizam; onda će sami moći da se dogovore dokle je jedan odgovoran patriotizam, a odakle počinje izdaja.

Sve se to čini prilično jednostavnim. Ali predizborna je kampanja i do šefova lakše dopiru glasovi ratnih savetnika, tipova koji uvek imaju pouzdanu informaciju o tome kako im oni drugi rade o glavi, pa iako se pokaže da im niko nije radio o glavi, to je zato što su ih oni sprečili; kampanja je i do šefova lakše dopiru glasovi polusveta koji se vodi prostom činjenicom da bilo kakva Vojina vlada bez Borisa i bilo kakva Borisova vlada bez Voje ozbiljno smanjuje konkurenciju po ministarstvima i državnim kompanijama. A to, ta atavistička potreba da se ostane kalif ili da se bude kalif umesto kalifa, zapravo je u Srbiji danas jedini pravi nepatvoreni azijatizam.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM