Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Boško Jovanović

SRBI IZMEĐU RUSOFILIJE I RUSOFOBIJE

Tokom devedesetih je u nekom kompulzovnom povratku istoriji, koji se desio u čitavoj istočnoj Evropi posle propasti komunističke paradigme, došlo do „ponovnog otkrića“ da su Srbi i Rusi bliski pa i „bratski narodi“. Tokom tog perioda je došlo i do određenog zbližavanja nekih krugova Rusije i Srbije. To nije bio deo neke promišljene i pragmatične strategije Beograda i Moskve već mnogo više nekakav talas nacionalnog romantizma i obnove zatomljene istorijske svesti. Tada se moglo čuti i dosta rusofilskih izjava, pa je u javnosti s vremena na vreme i prevladavala nekakva amorfna rusofilija. Politika Miloševića je na momente bila proruska, ali se to nikako ne može reći za njegovu celokupnu političku karijeru. No posle bombardovanja 1999. kada je bilo (ne)realnih očekivanja da bi nam Moskva mogla pomoći kod mnogih je nastupilo razočaranje pa i ogorčenje Rusijom. Tako su i oni koji su nekada „voleli“ Rusiju i oni koji je nikada nisu voleli počeli da govore „kako nam Rusi nikada nisu pomogli“. To naravno nije istina; treba se setiti da nikad Knjaz Miloš svojom diplomatijom ne bi uspeo da „izlobira“ Portu da nije bilo ruskih trupa ispred Carigrada ili pak setimo se 1914. kada je ruski car Nikolaj svestan da rizikuje carstvo priskočio Srbiji u pomoć. Naravno da je bilo i suprotnih primera.

Posle toga je došla promena vlasti u Beogradu i promena odnosa prema Rusiji. K ako se u Srbiji formiralo negativno mišljenje o Rusiji posle 5. oktobra 2000. možemo najbolje ilustrovati kroz primer. Kada je okončana oktobarska revolucija (kako se naziva smenjivanje Miloševića), čelnici DOS-a su organizovali večeru sa visokim zvaničnikom iz jedne od zapadnih zemalja. Ovaj se, naravno, najviše interesovao kakvu će spoljnu politiku da vode nove srpske vlasti. Pitao ih je :”Kakva će da bude vaša politika prema novoj postjeljcinovskoj Rusiji?” Jedan od njih je odgovorio: „Nikakva, sa Rusijom je svršeno, ona srlja u propast i nikada više neće biti svetska sila. ”Ovaj zapadnjak je možda bio zadovoljan, ali je ostao i zatečen, jer ga je začudilo takvo nepoznavanje stanja u svetu od strane novih beogradskih vlastodržaca. Niko u svetu danas ne može da ignoriše putinovsku Rusiju, bez obzira da li je vole ili preziru.

U jednoj Bibisijevoj emisiji o „Srbiji posle Miloševića” se jednostavno konstatuje nova geopolitička realnost: Srbija je okrenula leđa Rusiji. Dakle nova vlast se sasvim i bez rezervi okrenula prema Zapadu, a naročito Anglosaksoncima. Rusija ili kao da više nije postojala u srpskim medijima, ili se i njoj govorilo kao o leglu kriminala i korupcije.

SLUČAJ LUKOIL

Kada je krenula privatizacija, Lukoil je kupio Beopetrol. Beopetrol je preduzeće formirano od delova hrvatske In e koji su ostali u Srbiji posle otcepljenja Hrvatske od SFRJ. U tom trenutku investicija Lukoila, bila je najveća strana investicija u Srbiji. Međutim, od samog početka je krenula preko nekih medija kampanja protiv Lukoila. Pisalo se po štampi da će Beopetrol da bude vraćen Hrvatskoj, te da je Lukoil uludo kupio Beopetrol. Onda se pisalo da su Rusi glupavi, jer su bili mnogo naivni kada su kupili Beopetrol. Rusi su se kasnije lako dogovorili sa Hrvatima tako da sa te strane nisu imali nikakvih problema.

Kada se kod nas kupuje neko preduzeće treba da se priloži program investicija u tom preduzeću i socijalni program sa otpremninama za radnike koji žele da napuste preduzeće ili predstavljaju višak u njemu. Država može da poništi privatizaciju ako se program investicija i socijalni program ne ostvare ni posle tri godine, kada se procenjuje da li je plan ostvaren. Lukoil se obavezao da da otpremninu radnicima koji to žele i da obnovi određen broj pumpi kao i da izgradi određen broj novih. O ovome je izrađen detaljan plan. Za izdavanje dozvola za obnovu starih benzinskih pumpi kao i izgradnju novih su neophodne građevinske dozvole koje izdaje lokalna vlast. Lukoil je najviše pumpi trebalo da obnovi i izgradi na području grada Beograda.

Lukoil je stalno podnosio molbe lokalnim vlastima u vezi sa pumpama. Od nadležnih organa iz Beograda nikako nisu dobijali odgovore na svoje molbe. To je bio veliki problem tako da se Lukoil žalio preko novina . Tokom 2005. su krenule priče kako Lukoil nije ispunio investicioni plan i da treba poništiti privatizaciju. Bila je velika kampanja protiv te ruske kompanije. Sledi 2006. tokom koje su prikazivani štrajkovi radnika Lukoila, i oni su pričali da ih Lukoil maltretira, ponižava i slabo plaća. Takođe su se bunili da im je Lukoil uveo radne norme, dok se malo ko zainteresovao da govori o uslovima rada u kompanijama koje su kupile zapadne kompanije.

SPORT I RUSIJA

Kada se prenose vesti o Rusiji to je uglavnom negativno. Redak izuzetak je dopisnik Politike iz Moskve Slobodan Samardžija. Recimo nekoliko dana pre kraja evropskog prvenstava u atletici, u Večernjim novostima je izašla izjava predsednika Španskog olimpijskog komiteta, o tome kako on zna da se Ruskinje dopinguju, ali da o tome sada neće ništa da kaže, nego kasnije na sednici Međunarodnog olimpijskog komiteta. On je dodao da je nenormalno da Ruskinje osvajaju tolike medalje.

Primera radi u našim novinama nije mogao da se nađe ni jedan članak o Zoranu Gajiću, bivšem selektoru Rusije u odbojci, dok je on bio trener Zbornaje, iako je Gajić sa Jugoslavijom postigao velike uspehe. Našim medijima je sto puta zanimljiviji selektor Gane, Ratomir Dujković, koji je sa Ganom na SP u fudbalu ušao u osminu finala. O njemu se može pročitati tekst bar jednom nedeljno u novinama (ili intervju). Za njega nije smanjeno interesovanje ni kada je postao selektor olimpijske reprezentacije Kine.

Kada tome dodamo da je u medijima poslednjih godina puno nekih „soroševih stipendista“ koji su se posle studijskih putovanja po Britaniji i Americi vratili „osvešćeni“ sa tezama da su Rusi neozbiljni i kao narod i kao država, onda slika postaje potpunija. Oni nam „otkrivaju“ da nam Rusi nikad nisu bili prijatelji, da nam nikada nisu pomogli i da su nas uvek izigrali, da je Staljin doveo Tita na vlast (iako se zna da su i Tito i Čerčil bili prijatelji). Skoro potpuno se ignoriše uloga ruske kulture u formiranju srpske, pa i uloga ruske emigracije i belogardejaca u razvoju predratne Srbije.

U medijskom smislu skoro da i nema programa o Rusiji ili ruskih filmova. Ono malo medijskih sadržaja o Rusiji najčešće nije pohvalno. Šta se može na našim televizijama videti o Rusiji: priče o tajkunima, o sukobima u Čečeniji ili pak kriminal koji buja (serija Kriminalna Rusija), pa tako običan gledalac stiče utisak da u Rusiji osim kriminalizovanog miljea, terorizma i tranzicione bede nema ničeg. No čini se da su gledaoci u seriji Kriminalna Rusija ipak videli i kako je ruska policija efikasna i odlučna u obračunu sa kriminalcima, pa je valjda zbog toga serija ovde dobro prihvaćena.

KOSOVO I RUSIJA

Rusija je dosta doprinela postizanju konsenzusa u našoj skupštini oko rešavanja statusa Kosmeta. Naime iz Rusije su stizale nedvosmislene poruke da će Rusija odlučno podržati Srbiju oko pitanja Kosmeta, tek onda kada se naši političari dogovore šta zaista žele i kada postignu konsenzus. Gle čuda, kao da su apeli iz Moskve urodili plodom, i mandraci srpske političke scene su odjednom prestali da izvlače iz svojih mađioničarskih šešira čarobne formule za Kosmet. Konsenzus oko Kosmeta, je ubrzo postignut. Diplomatska podrška iz Moskve je jedina koju smo do sada dobili.

PREDIZBORNA KAMPANjA I RUSIJA

Za analizu srpsko-ruskih odnosa je zanimljiv slučaj izvoza našeg oružja u Gruziju i Jermeniju. Ministarstvo spoljnih poslova je ispravno postupilo kada je sprečilo izvoz našeg oružja u Gruziju sa obrazloženjem da se ono može upotrebiti protiv Rusa i Rusije. Doduše jedna pošiljka je ranije otišla za Gruziju, pa je usledio protest Moskve.

Međutim, u jeku izborne kampanje MIP zabranjuje fabrici „Zastava oružje” da realizuje ranije dogovoren posao sa Jermenijom, sa obrazloženjem da se i ovo čini zbog Rusije. Da bi se razumeo slučaj sa izvozom oružja u Jermeniju treba imati u vidu nekoliko stvari. Ministar spoljnih poslova Vuk Drašković je iz SPO-a. Fabrika oružja je u Kragujevcu, gde je jak SDPO. Čini se da je i to gospodin Drašković pored „primanja signala sa Zapada“ imao u vidu kada je izricao zabranu. Tako je hteo da odvrati glasače iz Kragujevca da glasaju za SDPO, jer su ogorčeni radnici tražili pomoć od gospodina Stevanovića, gradonačelnika Kragujevca, da izvrši pritisak na Vladu da dozvoli izvoz oružja. Sada se može neko pitati kakve je ovo veze imalo sa Rusijom. Neposredne nikakve, ali posredne velike, jer je Rusija iskorišćena u obračunu između dve stranke u Srbiji.

Zaključak

Sve tri glavne stranke u Srbiji, barem deklarativno, se zalažu za uravnotežen pristup i Istoku i Zapadu. Svi su se zalagali za pristup programu „Partnerstvo za mir” osim SRS-a. No po broju poseta donedavno nije moglo da se govori o uravnoteženoj politici prema Americi i Rusiji, pa čak ni uravnoteženom odnosu prema Americi u EU. Predsednik Tadić i njegova stranka i pored takve retorike figuriraju kao proamerička politička snaga, dok su Toma Nikolić i radikali viđeni kao proruski. Koštunica je negde između, sa tim da je nekad preferirao EU. Sve to pokazuje da ni naši političari, a ni naša država nema profilisan i definisan odnos kako prema Zapadu tako ni prema Istoku, pa tako nema reči ni o „izbalansiranoj spoljnoj politici“.

Naročito je vidljivo da strategija prema Rusiji uopšte ne postoji. Nedavna ruska ulaganja u Srbiju nisu posledica osmišljene srpske politike, što se potvrđuje već više puta ponovljenim stavovima ambasadora Rusije: da ovde ruski kapital nailazi na velike poteškoće i da Gazprom ima potrebu da iskoristi Srbiju kao tranzitnu zemlju za svoj gas. Još uvek nije kasno da naš državni vrh osmisli naš pristup Rusiji koji bi bio obostrano koristan, a ne bi previše iritirao Zapad. Napredak u srpskom javnom mnjenju je postignut time što je prošlo vreme nipodaštavanja Rusije kako njene spoljnonopolitičke uloge u savremenom svetu, tako i njene uloge u slučaju Kosova. Na žalost vremena je malo da se postignu značajniji rezultati oko pregovora o konačnom statusu Kosova, ali čini se da je ipak nešto moguće uraditi. Potrebno je osloboditi se kako „romantične“ rusofilije tako i štetne rusofobije da bi se na racionalnim i pragmatičnim temeljima formirala ozbiljna politika Srbije prema Rusiji. Hteli mi to ili ne, događaji nas neprekidno upućuju jedne na druge.

 

 

 
 
Copyright by NSPM