Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Ljiljana Nedeljković

Moć ruske energetike

Nadigravanje Rusije i Zapada oko Kosova samo je deo dramatičnog zaoštravanja u strateškom ratu protiv realne opasnosti da “Putin stavi šapu na cevovod”. U tom kovitlacu globalnih interesa, brda novca, rizika od propadanja, ljutnji, režanja i panike svi obrti su mogući, do ideje Zapada da bi i Lukašenko preko noći mogao da postane saveznik i demokrata

Evropska trojka koja je početkom nedelje posetila Moskvu otvorila je, pored Kosova, Bliskog istoka i Irana, i pitanje ruske ratifikacije Energetske povelje. Bez obzira na umereni optimizam kojim su se svi trudili da zrače posle razgovora, posmatrači se slažu u oceni da suštinskog pomaka u stavovima ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova s jedne, i komesarke EU za spoljne odnose Benite Ferero-Valdner, šefa evropske diplomatije Havijera Solane i ministra inostranih poslova Nemačke, kao predsedavajućeg EU Frank-Valtera Štajnmajera, s druge strane, zapravo nije bilo. Najviši ruski diplomata i njegovi evropski sagovornici saglasili su se samo da treba i dalje razgovarati i težiti uspostavljanju novih, produbljenijih vidova međunarodnog partnerstva, ali su čvrsto ostali pri ranijim stavovima. Dakle, kada je o energetici reč, Rusija nema nameru da ratifikuje dokument za koji članice EU, ali i NATO i SAD, smatraju da je od ključnog značaja za stabilan budući ekonomski razvoj i ukupnu, a ne samo energetsku bezbednost razvijenog sveta. Rusija, pak, smatra da su neki bitni delovi tog dokumenta štetni po njene osnovne interese i da bi je njihova realizacija mogla najneposrednije ugroziti, kako u pogledu razvoja energetskog potencijala, tako i u pogledu ekonomskog i državnog suvereniteta. Te delove je, smatra Moskva, potrebno temeljno preraditi, da bi se uopšte moglo razmišljati o ratifikaciji.

O čemu se zapravo radi? Kako se dogodilo da dokument iz 1991. – koji prvobitno jedva da je bio nešto više od lepe političke deklaracije o međunarodnoj energetskoj saradnji – 1994. preraste u ugovor zamišljen kao pravni okvir za regulisanje tranzita energetskih resursa i ulaganja u proizvodnju i prenos energije? I zašto je postao toliki kamen spoticanja? Da li je preterana dramatizacija to što Špigl već nekoliko nedelja objavljuje seriju tekstova pod opštim naslovom “Novi hladni rat – globalna bitka za prirodne resurse”, Handelsblat piše o “zastrašujuće arogantnoj” Rusiji koja “mora biti naterana da se ponaša u skladu sa Energetskom poveljom” a obično uglađeni Ekonomist obaveštava čitaoce da postoji realna opasnost od toga da “Putin stavi šapu na cevovod” od koga zavisi život zapadne Evrope i govori o “kapricioznom i siledžijskom ponašanju Rusije”. Britanski nedeljnik, doduše, ne štedi ni zapadnoevropsku političku elitu za koju veli da je, zbog svojih probitačnih interesa, liberalizaciji tržišta pretpostavila bogate sinekure u državnim energetskim gigantima, pa u tom kontekstu otvoreno pominje bivšeg nemačkog kancelara Gerharda Šredera i njegovu čelnu poziciju u projektu rusko-nemačkog gasovoda Severna struja, u baltičkom podmorju.

Energetska povelja obuhvata pet velikih oblasti: zaštitu i unaprećenje ulaganja u energetski sektor, slobodnu trgovinu materijalima, proizvodima i opremom u skladu sa pravilima Svetske trgovinske organizacije, slobodan transport kroz cevovode i cevovodne mreže, očuvanje energije, smanjivanje negativnog uticaja na životnu sredinu i povećanje energetske efikasnosti i delotvorno rešavanje sporova meću državama ili među investitorima. Nije teško zaključiti zašto je Ruska Federacija svojevremeno potpisala taj dokument. U ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazila posle neuspešnih reformi s početka devedesetih, tokom kojih se – da uzmemo samo nekoliko osnovnih pokazatelja – novčana masa od 1990. do 1992. povećala 18 puta, inflacija prešla 2000 posto, a unutrašnja dugovanja među preduzećima dosegla 20 milijardi dolara. Krajem 1992. njen budžetski deficit iznosio je 20 posto BDP, a da bi ispunila uslove da se kvalifikuje za međunarodno kreditiranje iz sredstava MMF taj deficit nije smeo da bude veći od pet posto. Ni brze i drastične Gajdarove, ni spore i oprezne Černomirdinove reforme nisu urodile plodom. Odliv kapitala novopečenih tranzicionih bogataša dosegao je neslućene razmere; ni danas se ne zna tačno koliko je novca izneto iz zemlje, a procene za poslednju deceniju 20. veka idu od 25 do čak 300 milijardi dolara. One godine u kojoj je potpisan ugovor o Energetskoj povelji, 1994, dogodio se “crni utorak” na ruskom međubankarskom tržištu, kada je rublja u jednom danu pala za 27 posto. Te godine, prosečna cena nafte bila je oko 17 dolara. Suočena s tolikim objektivnim nepoverenjem u sopstvenu ekonomiju i nacionalnu valutu, Rusija nije mogla da bira niti da postavlja uslove – praktično do kraja cele te decenije. U 2006. godini, međutim, uz prosečnu cenu nafte od nešto preko 66 dolara, stopa ekonomskog rasta u Rusiji iznosila je 6,9 posto, direktna strana ulaganja samo tokom prva tri kvartala dosegla su 2,5 posto BDP, a zlatne rezerve su se popele na 299 milijardi dolara.

Logično je onda da ovakvoj, osnaženoj Rusiji, neke odredbe Povelje nisu po volji, pre svega one prema kojima bi bila dužna da stranim investitorima dozvoli potpuno slobodan pristup svojim nalazištima nafte i gasa i kompletnoj izvoznoj cevovodnoj mreži. Ne odgovara joj, isto tako, da Evropa koristi naftovode i gasovode koji idu preko ruske teritorije za direktnu kupovinu od drugih kaspijskih proizvođača. To bi značilo da Rusija ne može da materijalizuje prednosti svog geografskog položaja i reeksportuje te energente, a da je u isto vreme prisiljena da ograniči sopstveni izvoz u Aziju i oblast Tihog okeana, pre svega u Kinu i Indiju, jer mora prvenstveno da vodi računa o zadovoljenju evropskih energetskih potreba. Kini i Indiji pri tom ne smeta ruska državna kontrola nad resursima i cevovodima, ne zahtevaju hitnu demonopolizaciju i liberalizaciju tržišta, i savršeno im odgovaraju dugoročni ugovori i zajednička ulaganja, upravo ono što Moskva nudi. Uostalom, zašto bi se Rusija odrekla kontrole nad svojim cevovodima a da zauzvrat ne dobije ozbiljnu i trajnu kompenzaciju, bar u vidu čvrstih bilateralnih ugovora o podeli kolača na lukrativnom zapadnoevropskom tržištu i da nema pravno jasno postavljenog sistema uzajamne odgovornosti proizvođača, potrošača i tranzitnih zemalja? Teško da bi iko ko stvarno ne mora na to pristao, samo u ime energetske bezbednosti koja prevashodno počiva na solidarnosti i zaštićenosti potrošača, tim pre što bi se od nje ponajviše okoristile velike nadnacionalne korporacije, one koje su izgrađene na starom, mahom kolonijalnom naftnom bogatstvu i nisu se, bar u prošlosti, preterano obazirale ni na kakvu solidarnost.

Zato je ruski predsednik Vladimir Putin, kada je Rusija prošle godine preuzela položaj predsedavajućeg u Grupi osam vodećih industrijalizovanih zemalja, pozvao na redefinisanje pojma energetske bezbednosti, kako ona više ne bi podrazumevala samo bezbednost potrošača u smislu sigurne isporuke nafte i gasa, već i bezbednost proizvođača, u smislu stabilne i pouzdane tražnje. Kao retke primere uspešne i obostrano korisne saradnje Putin je naveo dugoročne ugovore koje Gasprom ima sa Francuskom do 2030. i Italijom do 2035. godine. Zalažući se za jedan novi i po njegovoj oceni znatno realniji pristup, Putin je postojeći sistem opisao kao “energetski egoizam” koji je od koristi samo “maloj grupi najrazvijenijih”, dok su energetski resursi otvoreni praktično samo za anglo-američke korporacije i pod njihovom su kontrolom. Drugačije rečeno, predložio je da se model liberalnog, otvorenog tržišta nafte i gasa zameni mrežom dugoročnih sporazuma i zajedničkih ulaganja u kojima bi aktivno učestvovali i drugi proizvođači i zemlje u razvoju. Predlog je, kako se moglo i očekivati, dočekan krajnje hladno i uzdržano; konkretni koraci na njegovoj realizaciji nisu, međutim, bili propraćeni takvom uzdržanošću.

U oktobru je ruski gasni monopol Gasprom odustao od plana da zapadnim multinacionalnim korporacijama ustupi 49 posto interesa na nalazištu Štokmanovo polje u Barencovom moru, odlučivši da ga zadrži u stoprocentnom vlasništvu. “Nijedna strana kompanija nije ponudila odgovarajuća novčana sredstva”, glasilo je obrazloženje. Bio je to, kako je izveštavao Bi-Bi-Si, pravi šok, pre svega za američke multinacionalne kompanije Ševron i KonokoFilips, kojima je čak saopšteno da, po svoj prilici, neće moći da računaju ni na kupovinu gasa iz tog nalazišta, ali i za norveške kuće Štatojl i Hidro, koje su se ozbiljno nadale učešću u konzorcijumu. Direktor Gasproma Aleksej Miler je, doduše, saopštio da ima prostora za sklapanje ugovora sa podizvođačima, samo nema mogućnosti za partnerske odnose u izgradnji gasovoda preko poluostrva Kola niti u eksploataciji najvećeg svetskog nalazišta koje se procenjuje na oko 3.700 milijardi kubnih metara prirodnog gasa i oko 31 milion tona gasnog kondenzata. Odmah su se čule kritike zbog pogoršanja investicione klime u Rusiji izazvanog time što politika direktno utiče na ekonomiju i guši slobodno preduzetništvo.

U decembru je kompanija Rojal Dač Šel izgubila potencijalno veoma unosni udeo u najvećem energetskom projektu u Aziji, Sahalin 2, na ruskom Dalekom istoku. Projekat je započet 1997. godine i bio je zamišljen kao zajedničko ulaganje Rojal Dač Šela kao većinskog vlasnika 45 posto interesa i japanskih kompanija Micubiši i Micui, koje su delile preostalih 55 odsto. Rusko učešće u projektu proizvodnje i transporta gasa, dakle, uopšte nije bilo predviđeno, sve je bilo ustupljeno strancima. Moskva je priznala da je nezadovoljna tim ugovorom potpisanim pre skoro jedne decenije, ali je svečano izjavljivala da će ispuniti sve svoje obaveze koje iz njega proističu. Onda su sredinom prošle godine ruski zvaničnici počeli sve glasnije da upozoravaju na nepoštovanje ekoloških standarda i nedomaćinsko poslovanje, da bi potom, kada se anglo-holandska kompanija oglušila o ta upozorenja, otvoreno zapretili tužbom i odštetnim zahtevom u vrednosti od nekoliko milijardi dolara. Sudski proces bi, najverovatnije, značio i privremenu obustavu radova na Sahalinu 2, odnosno, čist gubitak. Krajem godine stranci su, krajnje nevoljno, pristali da veliki deo vlasništva ustupe Gaspromu koji je za sedam milijardi dolara stekao nešto preko 50 posto akcija. Ruska kompanija se obavezala da će se postarati za ekološki aspekt projekta, a Moskva je odustala od pokretanja parnice. Po oceni Gardijana, najveći gubitnik u tom poslu je svakako Rojal Dač Šel, čiji se akcionarski udeo sveo sa 55 na 27,5 posto, a pri tom je bio prinuđen i da smanji knjigovodstvenu rezervu za celu milijardu barela.

Ako se ovome dodaju kontakti Rusije sa Iranom i Katarom radi koordinacije strategije nastupa na tržištu gasa, dugoročni sporazumi sa Kinom o prodaji energenata, memorandum o razumevanju između Gasproma i alžirske državne kompanije Zonatrah, kao i strateški sporazumi koje je Kremlj sklopio sa Kazahstanom, Turkmenistanom i Uzbekistanom o kupovini i zajedničkoj preradi i razvoju njihovih energenata, onda nije čudo što je u nekim zapadnim prestonicama zavladala ljutnja, pa i panika. Na novembarskom samitu NATO u Rigi američki senator Ričard Lugar, donedavno predsednik senatskog spoljnopolitičkog odbora, bez okolišenja je izjavio da “Alijansa mora biti spremna da se od upotrebe energije kao oružja brani sredstvima predviđenim članom 5 Ugovora”, odnosno da takvu situaciju tretira kao oružani napad na zemlju članicu koji ugrožava celu Alijansu i od koga je dozvoljeno braniti se svim sredstvima, uključujući tu i oružana. U “Sveobuhvatnim političkim smernicama” koje su usvojene na samitu, među glavnim izazovima sa kojima se Alijansa može suočiti u narednih 10 do 15 godina naveden je i “poremećaj toka vitalnih resursa”.

Početkom januara je prvi čovek svih američkih obaveštajnih službi Yon Negroponte optužio Rusiju da “pokušava da iskoristi polugu koju je stekla zahvaljujući visokim cenama energenata i sve naglašenije pokazuje mišiće u taktičkom nastupu prema susednim zemljama”. Negroponte je prvenstveno mislio na Ukrajinu i račun sa tržišnom cenom energenata koji joj je Moskva ispostavila krajem 2005, ali i na Belorusiju sa kojom je Kremlj bio na ivici sličnog spora godinu dana kasnije. Kako ironično primećuju ruski mediji, kao da su naprečac zaboravljene sve one bezbrojne negativne ocene koje su na račun beloruskog predsednika Aleksandra Lukašenka godinama izricane: sada bi i on možda mogao da postane saveznik u borbi protiv kremaljske opasnosti. To, međutim, nije bio prvi nagoveštaj moguće nove uloge Belorusije u planovima SAD i njima bliskih zemalja. Da se nešto menja u načinu na koji se Minsk percipira videlo se početkom oktobra, kada je predsednik Azerbejdžana Ilham Alijev ponudio Lukašenku da Belorusija tehnološki i tranzitno učestvuje u projektu izgradnje gasovoda koji bi išao pravcem Srednja Azija – Kaspijsko more – Azerbejdžan – Gruzija – Turska – Balkan, sa jednom granom koja bi se, preko Moldavije, odvajala ka Ukrajini, Belorusiji i baltičkim zemljama. Belorusija je dala preliminarni pristanak, ali ništa više, bar zasad.

Sam Azerbejdžan ima važno mesto u energetskim i bezbednosnim planovima NATO. U Bakuu je 2005. godine, prilikom posete tadašnjeg američkog ministra odbrane Donalda Ramsfelda, sklopljen sporazum na osnovu koga je u tri nekadašnje sovjetske baze (Kirdamir, Nasosni i Gili) godinu dana kasnije raspoređen jedan kontingent NATO, mahom američkih vojnika, pripadnika tzv. “privremeno dislociranih mobilnih snaga”. Procena njihovog broja kreće se od 750 do 1300, a očekuje se da će ih biti dvostruko više već u martu, kada bude dopunjen i razrađen program dugoročne zaštite NATO postojećih i budućih cevovoda na pravcu Kaspijska oblast – Turska – Balkan. Transkavkaski energetski konzorcijum (TEK) čine pet američkih, tri britanske i po dve saudijske odnosno poljske kompanije. Angloamerički deo konzorcijuma sastavljen je od filijala kompanija Amoko i BP, registrovanih u Portoriku i na Devičanskim ostrvima. Među savetnicima TEK nalaze se i takvi uglednici kao što su Margaret Tačer, Zbignjev Bžežinski i bivši direktor EBRD Žak Atali, dok je nosilac izrade programa saradnje sa NATO Masačusetski tehnološki institut (MIT). Na čelu tima je profesor Danijel Fejn, koji je od 1993. do 1995. rukovodio, takođe u MIT, planiranjem mirovne operacije NATO u Kaspijskom regionu, ukoliko bi došlo do ozbiljnog zaoštravanja u jermensko-azerbejdžanskim, rusko-gruzijskim i azerbejdžansko-ruskim odnosima, ili pak do pojačane vojnopolitičke napetosti na Severnom Kavkazu, jer bi sve takve situacije mogle da ugroze transport energenata. Ti planovi se nisu ostvarili. Da jesu, bila bi to repriza intervencije koju su britanske i turske snage zajednički izvršile u Zakavkazju 1918-1920, pozivajući se na neophodnost zaštite nalazišta nafte i prvog ruskog naftovoda Baku-Tbilisi-Batumi.

U prognozama Stratfora i Instituta Kejto, kao realna se pominje mogućnost da američkim snagama NATO, pojačanim nekim britanskim i turskim jedinicama, bude poverena i strateška misija u Gruziji, u Tbilisiju i Batumiju, kao i na granici sa Azerbejdžanom, odnosno Turskom, opet radi odbrane cevovoda: naftovoda Baku-Tbilisi-Yejhan i Južnokavkaskog gasovoda koji povezuje azerbejdžansko nalazište Šah Deniz sa Tbilisijem i Erzerumom u Turskoj. I jedan i drugi su “obilaznice”, kako bi se izbegla teritorija Rusije. Prema ruskim medijima, već se privodi kraju formiranje posebne američko-britansko-turske jedinice Kaspijska straža, koja bi pored klasične vojne, trebalo da ima i specifičnu ekološku ulogu, u slučaju da cevi korodiraju i nastane ekološka katastrofa kakva se u martu prošle godine dogodila na Aljasci, kada se oko 200 000 galona sirove nafte izlilo u zaliv Prudo. Deluje pomalo kao anegdota, ali takva se uloga opravdava upozorenjima mnogobrojnih ekoloških organizacija, pre svega britanske organizacije Platform, na opasnost od zagađenja tla i voda koju sobom nosi gusta mreža gasovoda i naftovoda u oblasti Kavkaza.

Crnomorsko područje takođe se pretvorilo u poprište nadmetanja Rusije i Zapada za geopolitičku prevlast i kontrolu nad energetskim putevima, samo su neke pređašnje članice Varšavskog pakta sada promenile stranu. Crno more danas preseca rusko-turski gasovod Plava struja, izgrađen zajedničkim ulaganjem Gasproma, italijanske kompanije ENI i turskog Botasa. Pušten je u pogon krajem 2005, a kada 2010. bude radio punim kapacitetom planirano je da se njime transportuje 16 milijardi kubika gasa godišnje. EU je svesrdno podržala projekat Nabuko, koji treba da ide od Arzuruma u Turskoj do Baumgartena u Austriji, preko Bugarske, Rumunije i Mađarske. Na taj način bi se, zahvaljujući povezivanju sa Južnokaspijskim i Transkavkaskim gasovodom, omogućilo da do Zapadne Evrope stižu energenti iz Kaspijske oblasti, pa i iz Irana. Istina, SAD se protive mogućnosti veze sa Iranom. Taj ambiciozni i solidno dotirani projekat trebalo bi da zajednički grade OMV, MOL, rumunski Transgaz, Bulgargaz i turski Botas. Studija izvodljivosti je završena i radovi bi mogli da počnu 2008. i traju do 2011. godine, s tim što bi puni kapacitet od oko 30 milijardi kubika godišnje bilo mogućno dostići 2020. Rusija, s druge strane, kao alternativu Nabuku predlaže gotovo paralelni cevovod uz već postojeću Plavu struju, s produžetkom preko Bugarske, Srbije i Hrvatske do zapadnog dela Mađarske. Tom projektu se odlučno usprotivila šefica američkog Stejt departmenta Kondoliza Rajs, pozivajući balkanske države da u njemu ne učestvuju. U Rusiji je taj njen poziv veoma negativno odjeknuo.

Potrebu za diversifikacijom izvora snabdevanja, kako bi se smanjila energetska zavisnost od Rusije, neke crnomorske zemlje su oberučke prihvatile i pustile mašti na volju. Tako se u Rumuniji pojavila ideja da se, pored Nabuka, čiji su troškovi izgradnje planirani na oko pet milijardi evra, izgradi i gasovod Konstanca – Trst, kojim bi se prevozio gas iz Katara. Ukrajina se donedavno zanosila mišlju o velikoj crnomorskoj tankerskoj floti kojom bi se azerbejdžanska nafta prevozila sa gruzijske na ukrajinsku obalu, gde bi se izgradio novi energetski centar. U poslednje vreme se ti planovi više ne pominju.

Balkan je, razume se, nezaobilazan u priči o kaspijskoj nafti, kavkaskom i crnomorskom području, uticajima, savezništvima i podelama. Ne nedostaju ni planovi za brzo i lako bogaćenje. Postoje tri projekta za naftovode: Burgas – Aleksandrupolis, Burgas – Valona preko Makedonije i Rumunija – Italija, preko Srbije, Hrvatske i Slovenije.

Objektivna nužnost rasterećenja Bosfora i Dardanela dovela je još 1993. do prvih razgovora Rusije, Bugarske i Grčke o izgradnji naftovoda Burgas-Aleksandrupolis. Onda je ideja gurnuta u zapećak, da bi ponovo oživela krajem 2005. u Atini, prilikom susreta Vladimira Putina, bugarskog predsednika Georgija Parvanova i grčkog premijera Kostasa Karamanlisa. Prošlog oktobra projekat je dobio sasvim konkretne obrise: glavni garant isporuka je Rusija, a tri ruske naftne kompanije – Transnjeft, Rosnjeft i Gaspromnjeft – biće vlasnici 51 posto vrednosti, dok će Bugarska i Grčka imati po 24,5 posto. Ukupna vrednost projekta procenjuje se na oko 700 miliona evra, dužina naftovoda je svega 350 kilometara a početni kapacitet, kada 2009. godine naftovod proradi, iznosiće

200 000 barela dnevno, s predviđenim utrostručenjem u roku od tri do četiri godine. Za Rusiju je ovaj naftovod važan kako bi mogla da još razgrana cevovodnu mrežu i na taj način izbegne zavisnost od posrednika. Za Bugarsku i Grčku naftovod bi značio pouzdano snabdevanje, izvestan broj novih radnih mesta i pristojnu zaradu na transportu. Bugarski ministar regionalnog razvoja Asen Gagauzov izjavio je za Balkan insajt da bi ta zarada, u početku, bila oko 60 miliona dolara godišnje. Atina procenjuje svoju početnu zaradu na 30 do 50 miliona dolara. Navodno je, bar ako je suditi prema intervjuu koji je američki ambasador u Rusiji Vilijam Berns dao ruskom Ekspertu krajem godine, i američki Ševron zainteresovan da se uključi u taj posao.

Sasvim je izvesno da su Amerikanci zainteresovani i za projekat Burgas-Valona preko Makedonije, makar i zbog toga što je privatno preduzeće AMBO registrovano u SAD. I taj projekat je pominjan na početku devedesetih godina, potom se pred kraj mandata prve Klintonove administracije već govorilo o studiji izvodljivosti, a onda je tu sve stalo, do prošle godine. Kako sada stoje stvari, optimistički scenario glasi da će 2010. godine naftovod proraditi. Predviđeno je da bude dug 850 kilometara, a da mu početni kapacitet bude 35 miliona tona godišnje. Vrednost radova procenjuje se na nešto manje od 1,3 milijarde dolara. Na prezentaciji AMBO koja se može naći na internetu navodi se da nijedna kompanija za prevoz nafte nije članica konzorcijuma. Sva sredstva su obezbeđena iz kredita privatnih investitora i samo preduzeće je u vlasništvu privatnih investitora. Piše još i da cela poslovna filozofija počiva na vrednostima Energetske povelje. U izjavi za Balkan insajt makedonski ministar finansija Zoran Gligorov rekao je jesenas da balkanske zemlje, uprkos mnogim zajedničkim interesima, očito konkurišu jedna drugoj kada je reč o transportu energenata. “Ako Grčka uspe da nas pretekne i brže pusti u pogon svoj naftovod, naš više neće biti toliko profitabilan”, ocenio je Gligorov, vajkajući se da Makedonija tu ne može mnogo da uradi, pošto je sve u ruskim rukama. Za nju je ovaj projekat važan, jer će samo od tranzitnih taksi ostvarivati između 25 i 40 miliona dolara godišnje, sigurnu energetsku samostalnost i poneko novootvoreno radno mesto. Međutim, u Skoplju ima optimista koji veruju da oba projekta mogu da funkcionišu, ne smetajući jedan drugome. Jedan od takvih je ministar za strana ulaganja u novoj makedonskoj vladi, inače bivši potpredsednik kompanije AMBO, Gligor Tasković. Tu ocenu obrazlaže činjenicom da će nafta iz AMBO od Valone biti transportovana do Roterdama, i dalje do istočne obale SAD i Kanade, dok će nafta iz Aleksandrupolisa ići samo u oblast Sredozemlja. “Mi nismo konkurencija”, kaže Tasković, dodajući da će se njihovim naftovodom transportovati prvenstveno kaspijska i kazahstanska nafta, dok je bugarsko-grčki naftovod namenjen transportu ruske nafte sa nalazišta u Novorosijsku. Optimistima su krila dali događaji koji su se ubrzano zbivali početkom godine: iznenadno potpisivanje finalnog trilateralnog sporazuma o izgradnji AMBO i neformalni sastanak potencijalnih investitora u Vašingtonu.

O trećem i najambicioznijem naftovodnom projektu, onome koji bi, na osnovu memoranduma koji su 2002. potpisali Rumunija, SRJ, Hrvatska i Slovenija, trebalo da poveže Konstancu i Jadranski naftni terminal u Trstu, preko Pančeva, Siska i Slovenije, znatno se manje govori. Projektom Panevropskog naftovoda (PEOP) ne bi bilo tek izbegnuto zagušenje u Bosforu i Dardanelama, već bi se nafta, ne samo ruska već i kazahstanska, direktno isporučivala rafinerijama na ruti dugoj 1300 kilometara. Deo infrastrukture tu već postoji, kao i mogućnost bliske veze sa drugim, postojećim naftovodima, čak i direktnog povezivanja “cev na cev” u Trstu. Problem je u novcu. Možda će Rusi, na kraju, zaključiti da im se to isplati. Ili neko drugi.

 

 

 
 
Copyright by NSPM