Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Prenosimo - intervjui

   

GLOBUS - broj 842, 26.1. 2007, Zagreb

Globus (Zagreb):

Intervju sa Ružicom Đinđić

Ružica Đinđić, član Predsedništva DS, komentariše rezultate izbora u Srbiji i sa strahom govori o mogućnosti da na vlast dođu "Šešeljevi fašisti"

Katolici i pravoslavci

Ružica Đinđić rođena je 1960. godine u Valjevu, a dio života - prije nego što se udala za Zorana Đinđića - provela je u Novom Sadu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. Majka je dvoje djece, Jovane (17) i Luke (14). Od 2003. predsjednica je Upravnog odbora Fonda "Zoran Đinđić", osnovanog - kako piše u njezinoj službenoj biografiji - u cilju usavršavanja mladih stručnjaka i studenata u oblasti društvenih nauka, značajnih za unapređenje demokratskih odnosa i političke kulture u društvu".

Tijekom izborne kampanje bilo je čak i nekih spekulacija da će upravo ona, Ružica Đinđić, biti kandidat DS za novog premijera Srbije. Činjenica da se to nije dogodilo ne znači da se takvo što neće dogoditi na nekim budućim izborima u Srbiji...

Kako ocjenjujete rezultate izbora?
- Možda sam osobno malo i razočarana. Ali nemam pravo na to. Sad ću vam objasniti zbog čega.

Izvolite.
- Prvo, završen je veliki vrlo važan posao. Na izbore je izašlo 60 posto građana, što pokazuje da je došlo do znatnog podizanja izborne volje. Od tih 60 posto, većina je dala prevagu demokratskoj opciji. To doista jest uspjeh. Još od 2000. godine nismo imali takvu izlaznost. A 2000. ključna je godina u mobiliziranju narodne volje u borbi protiv Miloševićeva režima. Nažalost, mi već danas ulazimo u polje matematičke računice...

I to vas zabrinjava.
- Upravo tako. Demokratska stranka, koja je najjača u demokratskom bloku, možda neće biti kadra napraviti stabilnu vladu. Bojim se da ne proigramo ovo vrijeme i da narod opet bude razočaran te da u značajnom broju ponovo ne apstinira na nekim idućim izborimaÖ U tom slučaju oponenti demokratskoj opciji, ponajpre radikali, mogli bi imati još bolje izborne rezultate.

Po nekoj logici, premijer bi trebao biti Božidar Đelić, kandidat Demokratske stranke?
- Svakako. To i meni odgovara. Bilo bi to po demokratskom načelu. Ali u Srbiji je drugačije. U koaliciji DSS - Nova Srbija mogu, primjerice, ucjenjivati DS i reći: "Pa dobro, ako vi nećete pod ovim i ovakvim uvjetima, mi ćemo formirati vlast s radikalima!"

Što će se, po vašim predviđanjima, dogoditi?
- Mi, u DS-u, nemamo velik manevarski prostor. Moramo praviti vladu s DSS-om i s G17 plus. Pitanje je na koji će način Mlađan Dinkić podržavati Vojislava Koštunicu i hrabriti ga baš u pogledu izbora premijera. Možda će on insistirati da DS-u u nekom dogovoru pripadne mjesto premijera. A možda će htjeti da opet bude ministar finansija - pa će ući u pakt s Koštunicom, ali da Koštunica bude premijer.

Koštunica bi to sigurno objeručke prihvatio?
- Sigurno. Njegova su očekivanja i bila takva. Mislim da je on najviše razočaran, zato što je mislio da će imati mnogo više od 47 zastupnika. On je stranački izgubio na ovim izborima. Jer, na prošlim je izborima imao mnogo veći broj zastupnika, a tada nije bio ni u kakvoj koaliciji. Uzdajući se u pompeznu proslavu Srpske nove godine, u centru Beograda, na otvorenome, gdje je pjevala i Ceca, računao je da će dobiti i radikalske glasove, a zapravo je nama rasuo naše glasove! Glasove koji su trebali biti centralizirani u DS-u.

Zašto na izborima niste podržali Čedu Jovanovića, koji se još ne tako davno predstavljao kao jedini pravni naslednik političkog djela Zorana Đinđića.
- Naslijeđe je oduvek bila sporna stvar u Srbiji. Ako govorimo o emocinalnom naboju koji je ostao nakon Zoranova ubojstva, onda je to ipak nešto što pripada obitelji. Dakle, meni i mojoj djeci. A ako govorimo o političkom cilju, o političkom pravcu, putu, demokratizaciji, preobražaju, o reformskom putu ove zemlje, onda je bolje da nas na tom putu ima što više. Ali ne da nas ima više pogrešnih! Čeda je isprva imao slogan "Srbiji se žuri". Da, žuri nam se, jer ne želimo uludo potrošiti vrijeme. Ali ako bismo sada trebali čekati Čedu da on dovoljno naraste i da umjesto sadašnjih 15 ima ne znam koliko zastupnika - pa, mislim da Srbija ipak neće imati vremena za to.

Je li vam ipak drago što je ušao u parlament?
- Naravno da jest. Tako i treba. To je redosled, to je pravi put. Ovo je nedvojbeno njegov osobni rezultat, koji treba koristiti Srbiji.

Koliko vam Zoran Đinđić danas nedostaje? Koliko je ožujak 2003. i dalje prisutan u vašim mislima?
- Imala sam vrlo lijep i ispunjen obiteljski život, upravo sa svojim mužem Zoranom.

Zanimljivo je da je njega, kako je jednom rekao, ponajviše privukla činjenica da ste vi žena koja zna logički razmišljati... Pročitao sam to u jednom beogradskom časopisu.
-Da. Znate, uvjek se očekuje od žene koja pristojno izgleda, koja možda ima neku preporučljivu fasadu, a pritom je i plavuša, da ne zna dovoljno misliti. Ja nisam bila od takvih, doista sam znala logički razmišljati.

To što je zapazio vašu izrazitu sposobnost logičnog rasuđivanja upućuje na strogo racionalnu prirodu Zorana Đinđića.
-Tako je.

Biti tako strogo racionalan u jednoj zemlji poput Srbije, koja je puna iracionalizma - nije li baš tu temelj?
-Da, tu je temelj nerazumijevanja: on kao političar nije imao onoliko podrške koliko je htio i koliko mu je bilo potrebno. Često volim reći: bio je katolik ili protestant u jednome čisto pravoslavnom okruženju, naravno, riječ "katolički" upotrebila sam u metaforičkom, svakako pozitivnom značenju. Vidite, Zoran je 12 godina živio u Nemačkoj. Pa je razmišljao: to što tvori kvalitetu života u zemlji koja je sebe uspjela izgraditi u vodeću državu u Europi treba, danas-sutra, postati kvalitet i u Srbiji. Ili barem temelj za standardizaciju te kvalitete.

Period od 1990, kad je vaš muž osnovao Demokratsku stranku, do 2000. u Srbiji nije bio bilo kakav period
-Pamtim svaku godinu u tom desetljeću. Živjeli smo na Studentskom trgu, odakle su kretale sve te opozicijske aktivnosti. To je vrlo zaslužan prostor za razvoj demokracije u Beogradu i Srbiji. Godine 1996. i 1997. bilo je zbilja gadno, demonstracije su trajale šest mjeseci, čitavu vječnost. Zoran je tada dobio pendrekom po leđima, na Brankovu mostu. Kod kuće i danas čuvam pendrek, doduše ne taj kojim su ga tukli. Ali od istoga takvog dobio je udarce po leđima. To su naši trofeji iz 90-tih, uz pištaljke i druge rekvizite. Taj pendrek i - lisice. To su rekviziti Zorane burne revolucionarne prošlosti.

Lisice?
-Mislim da je bit upravo u tim lisicama. A to se odnosi na Hag, na privođenje Slobodana Miloševića, 2001. Ja uporno ponavljam, osobito predstavnicima međunarodne zajednice, da Zoran Đinđić, kao premijer Srbije nije izručio Miloševića Hagu zato što mu se tio osvetiti za onih 15 godina teškog života u Srbiji, zato što je bio proganjan, zato što je dobivao batine, zato što nije bio sa svojom ženom i djecomÖ, nego je to učinio kao odgovoran političar koji je znao da je cijena budućnosti njegove zemlje i njegova naroda upravo to izručenje. Međunarodna je zajednica to tražila od njega, na isti način kao što sada traži izručenje Ratka Mladića. On je to uradio i platio cijenu.

.I zato je ubijen.
-Među ostalim i zato. U Srbiji postoji i antihaški lobi.

Đinđić je ubijen 2003, no pripreme za njegovo ubojstvo trajale su...
-...dosta dugo.

Još od 1999?
-Da. I prije, ali suštinski je ta godina u pitanju. Režim Slobodana Miloševića tada je vrlo svjesno deklarirao da je Zoran Đinđić njemački špijun. I to se uvijek tako provlačilo, iako on nikada dotad nije bio u strukturama vlasti. Pa nije mogao odavati državne tajne.

Dobio je, međutim, i neke druge etikete?
- Poslije, kad je NATO bombardirao Srbiju, on postaje i pronemački orijentiranim izdajnikom. Iz stranke JUL, na čijem je čelu bila Mira Marković, izašli su s priopćenjem da je Zoran izdajnik i da daje saveznicima NATO-a strateške ciljeve u Srbiji koje treba bombardirati. I to se odonda ukorijenilo.

Nimalo bezazlezna optužba...
-U međuvremenu, događa se ubojstvo novinara Slavka Ćuruvije. Mi smo bili osobni prijatelji - Zoran i ja s jedne, a Slavko i njegova supruga Branka Prpa s druge strane. I Branki i meni, i slavku i Zoranu bilo je jasno da je opasnost u tim ratnim uvjetima mnogo veća nego u prijašnje, mirnodopsko vrijeme...

Poznato je da je na pogrebu Slavka Ćuruvije netko prišao Zoranu Đinđiću i rekao mu da je sada on na redu. I onda se on sklonio u Crnu Goru.
-Jest. Takvih je upozorenja bilo i u drugim situacijama u to vrijeme. Bio je Uskrs, 1999. Ja sam sa svojom djecom bila u Valjevu, kod svoje majke. Da mama ne bude sama, ali i zbog slutnje da bi Zoran mogao biti u opasnosti. Prije svega, željela sam sačuvati sigurnost svojoj djeci. Jer, uvjek sam se bojala da to ne bude učinjeno pred njihovim očima.

Godine prolaze, a vi se, kao udovica Zorana Đinđića, i dalje redovito sastajete s Brankom Prpom, udovicom Slavka Đuruvije. Štoviše, uvijek ste zajedno baš na Badnjak, 24. prosinca, i zajedno dočekujete katolički Božić...
- Branka Prpa je moja stara obiteljska prijateljica. Otkako smo udovice kojima su muževi život izgubili na zadatku, još smo se više zbližile.

Ali u tom vašem društvu, koje se okuplja na Badnjak, ima vas više?
- Da, tu su još Borka Pavićević, Gorica Mojović, Nadežda Gaće. To je sad jedan ženski nukleus..

Koliko se dugo okupljate?
- Pa već blizu deset godina. Žensko smo društvo koje u Beogradu proslavlja katolički Božić, poslije ponoći obavezno gledamo na HTV-u Božićnu misu, ali bude tu i bučno - jer svaka ima svoj personaliti, svoja uvjerenja...

(Tekst intervjua je neznatno skraćen. Oprema redakcijska)

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM