Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Milovan Balaban

ŠEŠELj - PROMETEJ ILI DEMAGOG

Ceo lični i politički život Vojislava Šešelja se može sagledati u činu njegove predaje Hagu kao i u borbi protiv Tribunala koja je kulminirala njegovim štrajkom glađu. Kao da tim činom ceo njegov život dobija dublji i značajniji smisao ili pak „dobija razjašnjenje.“

ISTORIJA ŠEŠELjIZMA

No da se vratimo na početke Šešeljevog političkog delovanja. On se pre više od dve decenije sukobio sa komunističkom vrhuškom u Sarajevu zbog čega je godinama bio utamničen. Kao da je to odredilo njegovu sudbinu večitog bundžije i opozicionara moćnicima ovoga sveta. Doduše on je pokušavao da sa njima napravi neki kompromis, ali je sukob čini se uvek bio neminovan. Tokom disidentskog staža osamdesetih godina je bio zatvaran i progonjen zbog otpora komunističkom režimu i svog naglašenog nacionalnog stava. Bio je jedan od prozapadnih i antikomunističkih disidenta koji su dolazili u sukob sa tadašnjim jedno p artijskim sistemom. Kao takav je imao pozitivan odnos prema Zapadu i Americi, a s tim u vezi je i njegovo zalaganje za demokratizaciju našeg društva , što mu njegovi protivnici prećutkuju. No kada se Amerika i zemlje zapadne Evrope sve više otvoreno stavljaju na stranu onih koji ruše Jugoslaviju i koji su bili protivnici Srba i Srbije Šešeljev stav prema zapadu je promenjen. Tako formiran antiamerički stav (no ne baš i antizapadni) stav bio je dominantan u njegovom političkom angažmanu od 1991.g. kada je osnovana SRS.

Za njega je Zapad, predvođen Amerikom, postao simbol neoimperijalizma koji je mnogo perfidniji nego što je bio klasični evropski kolonijalizam. Takav pogled na zapadnu politiku, a dobrim delom i civilizaciju uslovio je njegov politički prioritet, a to je pokušaj odbrane srpskih nacionalnih interesa, a da se pritom ne ogluši o principe demokratije za koju se on zalagao u vreme dominacije komunističkog režima. Istini za volju , demokratija, kakvu je on i većina srpskih intelektualaca zamišljala, na zapadu i ne postoji, ali to više govori o nama no o Zapadu.

Karakteristika Šešelja je upornost i žestina u kritikovanju Zapada koja je išla dotle da se čini da je zbog toga dovodio sve u pitanje. Bilo je političara koji su pokušavali da se bore za državne i narodne interese, ali uvek uz uvažavanje konstelacije snaga u svetu, odnosno uvažavanje zapadne - američke hegemonije u svetu. Čini se da je Šešelj svojim medijskim antiamerikanizmom negirao geopolitičku realnost. On se ponašao kao da je Srbija ravnopravna Americi, što je jedne iritiralo, a druge oduševljavalo. Jedni su mislili da je to bila njegova demagogija kojom je hteo da pridobije Srbe, dok su mu drugi verovali u potpunosti. Čini se da je ponašanje u Hagu prevagnulo na ovu drugu stranu i njemu i njegovoj stranci donelo veliku popularnost u Srbiji. Njegove pristalice ovo vide kao spremnost jednog čoveka da se bori protiv „celog Sveta“ i da u toj borbi bude i žrtva ako je potrebno. Zbog sećanja na Kneza Lazara koji se na Kosovu pre šest vekova sa svojom vojskom žrtvovao radi svoje vere i radi naroda, Srbi su izuzetno osetljivi na ovakve analogije. Da li je reč o potpuno iracionalnom inatu ili se Šešeljeva spremnost na žrtvu radi višeg cilja može porediti sa onom Lazarevom pitanje je na koje svako može dati svoj odgovor.

Odgovor na ovo pitanje nije lak. Čini se da je reč o jednoj dugoj evoluciji od jednog od demokratskih disidenata koji postepeno postaje borac za nacionalnu stvar koji je spreman da za svoje ideje i uverenja plati i glavom. Kao da ga je sudbina tako tesala i usmeravala da je od čoveka koji je od demokratskog disidenta postao uvereni nacionalista koji bi na kraju mogao i da bude mučenik za svoje ciljeve i ideje. Njegova politička evolucija ide linijom od populističkog nacionalizma, čini se i mimo svoje volje, do „šanse“ da postane nacionalni heroj. Cinici bi rekli da je on toliko uveren u ulogu koju je glumio da se potpuno stopio sa njom i da je sada spreman da je igra do kraja.

No, naravno da u njegovoj politici nije sve iracionalno. On je pre svega računao na podršku Rusije, a možda i na podele između Amerike i EU koju bi srpska politika iskoristila da ostvari minimum minimuma nacionalnih interesa. Šešelj je prevalio dug put od jednog zapadnjačkog antikomunističkog disidenta do nacionaliste i proruski orijentisanog političara. No iako se ta njegova evroazijska geopolitička orijentacija može posmatrati u svetlu real-političke represije Amerike prema Srbiji, ona ipak suštinski klizi ka političkoj metafizici. Nije jasno koliko je to plod racionalne procene da se ničem dobrom od Amerike Srbija ne može nadati, a koliko proizvod nekih dubljih arhetipskih struja srpske tradicije. Ideološke racionalizacije su često samo neu s pele maske dubljih iracionalnih motiva i mitova. No, šta god da je u pitanju, ipak je jasno da postoji konstanta takve političke orijentacije radikala od koje oni ne mogu da pobegnu. Čak i kada pokušaju da ublaže i umekšaju svoje stavove da bi tako dobili veću podršku glasača, ali i dozvolu Zapada da mogu participirati u vlasti, Šešelj ih vraća na stari kolosek.

No, mora se priznati da ni vrhu stranke ni običnim članovima i simpatizerima nije lako da prate Šešelja u njegovom „krstaškom ratu“ protiv američke globalizacije i njenih „slugu“ u Srbiji. Samo on opstaje na svom zacrtanom putu, dok ga njegovi sledbenici nevoljko slede jer bi u protivnom ispali kukavice i izdajice. Fascinira snaga njegove volje i upornosti kojom istrajava u svojoj usamljenoj borbi protiv čitavog sveta, pa čak i jedna doza uživanja u toj „nemogućoj misiji“. Neko bi rekao da on ima osećaj istorijske misije, drugi da on mora da igra ulogu koju je sebi namenio, a treći da je to sve potpuno iracionalno.

Život i rad radikalskog vođe kao da je prirodno vodio takvoj ličnoj i političkoj drami. Njegov antiglobalizam i antiamerikanizam (u smislu protivljenja američkoj politici, ali ne i animoziteta prema američkom narodu) su bili naglašeniji od bilo kog drugog političkog stava. Prema Miloševiću, kao i prema drugim političarima, gajio je promenjive stavove, čini se sve zavisno od toga kako se pojedini odnose prema Americi. Ko god sluša i sledi američku politiku za njega je bio (ili ga je tako predstavljao) njegov lični i nacionalni neprijatelj, a svako ko bi se suprotstavio američkoj hegemoniji je postajao njegov saveznik. Tako je i u svetu birao za saveznike samo one koji su bili protivnici Amerike, poput Sadama Huseina ili antiameričkih desničara iz zapadne Evrope i Rusije. Kada niko nije hteo da spomene Sadama, osim u negativnom svetlu, Šešelj je sa ponosom primao njegove saradnike i davao im počasna mesta na svojim političkim skupovima. Ovo je imalo za cilj da radikale legitimiše kao dosledne antiglobaliste koji se ne libe da gurnu prst u oko jedinoj preostaloj svetskoj sili.

Ovakvo delovanje je stvorilo radikalima oreol hrabrih boraca protiv američke globalizacije i nepravde koju nanosi našem narodu. Možemo se pitati koliko je ovo delovanje plod iskrenog uverenja a koliko političke demagogije kojom se pridobijaju ogorčene mase. Najverovatnije je oboje u pitanju. Sa ove „istorijske distance“ se može reći da je Šešelj bio dosledan antiglobalista, doduše desnog nacionalističkog opredeljenja, što mnogim levičarima smeta. No isto tako je Šešelj bio više nego svestan da se ovakvom politikom i retorikom pridobijaju svi oni koji su ogorčeni odnosom američke vlade prema Srbima i Srbiji. Antiamerikanizam je prirodno imao plodno tle u zemlji koju su Amerikanci pritiskali, stezali, ucenjivali i bombardovali. Biti jedini koji „Americi sme da saspe sve u lice“ je izdvajalo Šešelja od ostalih političara. Ovo je najjeftiniji i najefikasniji politički marketing. Narodu koji je toliko ponižen i ugrožen kao da su ove drsko hrabre reči bile više nego potrebne. Zna običan čovek da se tu gotovo ništa ne može učiniti, ali mu je milo barem kada neko ima hrabrosti da kaže neprijatnu istinu i da se barem na rečima suprotstavi svetskoj nepravdi. Tako je Šešelj postao tribun narodnog nezadovoljstva i inata svetskoj nepravdi.

Postepeno ali sigurno kod Šešelja je raslo antiameričko i antiglobalalističko raspoloženje. Kada su većina stranaka, organizacija i pojedinaca ublažavali svoj stav prema zapadu uviđajući neravnopravnost, pa i apsurdnost borbe sa globalnim „BOGOVIMA“ radikalski vođa je ostajao uporan u svom stavu. Smatrao je da žrtve moraju da se podnesu pa makar one dobile svoj smisao i kroz sto godina („Republika Srpska i Republika Srpska krajina će biti vraćene makar za sto godina ako nikada ne priznamo njihov pad i pripadnost Hrvatskoj i BiH“.). Kada je i Milošević kapitulirao pred NATO paktom, SRS na čelu sa Šešeljem je glasala protiv Kumanovskog sporazuma smatrajući nastavak bombardovanja boljom solucijom od „sramnog“ dogovora u Kumanovu. To je već bilo previše za izmučen narod. Osim što se kompromitovao podržavajući miloševićevu vladu, u očima običnog čoveka Šešeljev drski inat Zapadu je postao kontraproduktivan, pa je stoga na izborima 2000. prošao kako je prošao. Radikali su dobili najmanji broj glasova od kada postoje i učestvuju na izborima.

VASKRS RADIKALA

Činilo se da je to kraj Šešelja i radikala, da su se ljudi poptuno okrenuli na drugu stranu. Samo jedna servilna i neuspešna politika nove DOS-ovske vlasti na čelu sa Zoranom Đinđićem je ponovo oživela gotovo zamrle radikale. Oni su imali, doduše ne toliko veliku ali ipak vernu partijsku vojsku koja je bila spremna da trpi šikaniranja i da čeka preokret u javnosti. Politika koja se davila u međusobnim sukobima , korupciji, nesposobnosti, a koja je započela mandat sa preteranim „reformskim obećanjima“ nije mogla a da ne izazove kontrareakciju. Neuspeh reformi i privatizaciona rasprodaja privrede na unutrašnjem planu, a potpuno beskičmenjaštvo i kukavičluk na spoljnopolitičkom planu su doveli do toga da je DOS ubrzo postao izuzetno nepopularan.

Na neuspehu reformi da stvori nova radna mesta i nadu u budućnost, ali i na nesposobnosti da se od Zapada dobije barem minimum poštovanja srpskih nacionalnih interesa bili su vetrovi koji su duvali Šešelju u jedra. On je samo trebao da se pozicionira kao najoštriji opozicionar i da čeka plodove svog delovanja. On se uspešno predstavio kao čovek koji zna sve mutne radnje DOS-ovog režima i koji se ne boji ni da proziva mafijaše i tajkune. Kada se na tu ulogu krstaša protiv kriminala i korumpirane politike doda i beskompromisna kritika Amerike nije čudno što su se radikali ponovo „vratili u igru“. Šešelj se pokazao kao vešt u manevrisanju između lidera DOS-a (Koštunice i Đinđića ili Đinđića i Čovića) tako što je koristio njihova trvenja da se dočepa neophodnog medijskog prostora. No iako se mnogima nije sviđala priča o „velikoj Srbiji“ a niti im je bilo pametno tako direktno i oštro napadati američku politiku prema Srbiji , ipak je Šešelj uspevao da ponovo zadobije simpatije onih koje su socijalne i nacionalne frustracije najviše pogađale. No pitanje je koliko su ljudi zaista bili sremni da idu za jednim čovekom koji im nudi samo nevolje i sukobe sa najvećom svetskom silom. Tu je ležao jedan paradoks – mnogi su simpatisali Šešelja i podržavali radikale ali su intimno gajili nesigurnost oko toga kako bi bilo sa njima na vlasti. No i dalje je potpuni neuspeh DOS-a i na unutrašnjem i na spoljnjem planu bukvalno gurao nove i nove nezadovoljnike prema radikalima.

No Šešeljeva politika i retorika „inata Svetu“ se pokušavala artikulisati kao realan politički i geopolitički program. On je ponavljao floskule o osloncu na Rusiju (bez obzira šta Rusija kaže na to) koja će „brzo da ojača“, ali ne samo sa njom već i sa Kinom i islamskim svetom. To možda i nije nemoguće, ali je kod Šešelja zvučalo nekako neubedljivo jer nije bilo konkretne strategije. Gotovo svi su osećali da se i Rusija odriče jedinog svog „saveznika“ na Balkanu. No Šešelj je i dalje gradio svoju platformu na žestokim napadima na Ameriku i na „njihove ljude“ u Srbiji. Iako je sada za srpsko oho bila preoštra retorika „stranih plaćenika i domaćih izdajnika“ ljudi su voleli da slušaju ovog hrabrog propovednika i borca protiv kriminala i korupcije. Običan svet je mislio otprilike: barem neko da kaže ovim našim u lice da su lopovi a strancima da su lažovi i prevaranti, pa makar taj nemao nikakve šanse da bude vlast.

Iako je Šešelj postajao popularniji to nije značilo da je njegova politika postala realnija. Ne , on je tvrdoglavo insistirao na pričama iz devedesetih koje su sada bila i deplasirane i demodirane. Tako je on postajao sve manje real-političar , a sve više donkihotovski borac protiv svetske nepravde. Ljudi su ga simpatisali, a mnogi bi i glasali za njega ali bi ga malo sledilo u njegovoj politici. Šešelj je bio alibi za nacionalni kukavičluk – „volimo da ga slušamo ali neka on ipak ostane u opoziciji“. Jednostavno , mase su sledile njegovu priču pre svega iz socijalnog nezadovoljstva, a ne iz spremnosti da se bore i žrtvuju za „veliku Srbiju“. Toga Šešelj, pa i vrh radikalne stranke , izgleda nije svestan ni danas. Iako ljudi simpatišu borce protiv nepravde , malo je ko spreman da se žrtvuje za neke velike ideje, pa čak ni da žrtvuje deo komfora radi napretka budućih generacija. Jednostavno, ako uzmemo da Šešelj stoji iz a svoje priče on izgleda kao Domanovićev „Marko Kraljević drugi put među Srbima“ koji poziva u boj za Kosovo, a svi se opravdavaju neodložnim poslovima.

Sve je to dovelo do značajne podrške radikalima, ali podrške koja nije duboka i dosledna. Ona je pre jedan impuls inata korumpiranom političkom establišmentu i nepravdama koje dolaze od međunarodne zajednice, no što je proizvod političke i ideološke srodnosti sa Šešeljevom politikom i pogledom na svet. No to tako ne mora i ostati. Stoga se čini da podrška koju su mnogi pružili radikalima nije bila posledica toga da oni misle da su radikali budućnost Srbije, koliko je bila upozor e nje strankama vladajućeg DOS-a. Oni nisu viđeni kao oni koji treba da vladaju. Čini se da su u sebi duboko toga svesni i funkcioneri stranke pa se nekako i ustručavaju da naprave iskorak koji bi ih približio poziciji da dođu na vlast.

BALAST ZA RADIKALE

Kada je Šešelj otišao u Hag stranka je odahnula – konačno je mogla da se bavi realnom politikom i da se bori za pozicije u javnosti. Šešelj je spremao svoju odbranu, a stranka se oslobođena pritiska počela prilagođavati realnosti. Na izborima 2003. radikali su izašli sa jednim liderom koji nije bio toliko konfliktna ličnost i koji nije agresivno napadao Ameriku. Tako je ublaženija retorika proizvela veliki porast popularnosti ove stranke. Glavni spoljnopolitički moto je bio „I Istok i Zapad“ što je ublaženije i realnije no Šešeljev otvoreni antiamerikanizam. Za to vreme je Šešelj čameći u ćeliji sve više postajao trvd i ogorčen, pa se vratio svom ranom programu „velike Srbije“ i napadima na Vatikan kao na isključivog krivca za sve što se tokom devedesetih događa Srbima. No kako Šešelj nije imao pristup medijima , ova razlika između njega i stranke nije bila vidljiva ni analitičarima. No na predsedničkim izborima 2004. je to ipak izbilo na površinu. Toma Nikolić je imao dob r u kampanju koja je bila više socijalno orijantisana – prema „gubitnicima tranzicije“ i mogao je ostvariti nešto bolji rezultat da se iz Ševeningena nije oglasio Šešelj sa svojim insistiranjem na „velikoj Srbiji“. Superiorna kampanja Tadića koji je imao podršku svetskih moćnika i domaćih političara iskoristila je ovo da napadne Nikolića da „želi rat“. Tako je Šešelj „pomogao“ Tadiću da pobedi Nikolića. Šešeljevo shvatanje sopstvene „istorijske misije“ da sledi vidovdanski arhetip žrtve za više ideale postalo je ograničenje i balast za njegovu stranku.

HAŠKI „PROMETEJ“

Iako je skoro četiri godine čekao početak suđenja on se marljivo pripremao za isto. A kada mu je onemogućeno da se sam brani odlučio se za najradikalniji potez. Počeo je štrajk glađu prkoseći celom svetu, očigledno spreman da umre za svoju ideju (što je uvek bilo merilo vrednosti ideja) u slučaju da mu se ne omogući da se slobodno brani kao i da mu ispune druge uslove koje je tražio. U početku je Hag shvatao pomalo neozbiljno potez Šešelja da bi kasnije, videvši njegovu odlučnost, sve više bio uznemiren, najviše zbog negativnih i nepovoljnih posledica u javnosti ukoliko dođe do tragičnog kraja. Tek kada su videli da će sigurno doći do tragičnog kraja usled Šešeljeve upornosti, odlučili su da ispune sve uslove koji su traženi jer bi njegova smrt bila i kraj Haga. Šešelja je, što je jako bitno, podržala jedna grupa svetskih intelektualaca (naravno i srpskih) antiglobalista među kojima je bio i Noam Čomski. On ga je proglasio za najvećeg antiglobalistu u svetu, ali koji jedini to i delom pokazuje, tj. spremnošću da se bori protiv američkog globalizma ne žaleći ni sopstveni život. Čomski ga je, sablazniviši domaću političku i intelektualnu scenu, uporedio sa velikim indijskim vođom Mahatma Gandijem. Poređenje nije adekvatno, jer dok je Gandi štrajkovao imao je simpatije skoro čitavog civilizovanog sveta dok se podrška Šešelju svela na nekoliko svetskih mislilaca, opozicionara globalnom poretku dominacije.

Skoro u agoniji, očeku ju ći smrt, Šešelj je napisao testament koji predstavlja vrhunac njegovog radikalizma i koji ga je zajedno sa samim štrajkom najviše udaljio od sopstvene stranke, a približio mitskim herojima poput Prometeja. U tom testamentu radikalski vođa poručuje svojoj stranci da se nikada ne odrekne ideje velike Srbije i da nikada ne ulazi u evropske i evroatlanske integracije u kojima sede „tradicionalni srpski neprijatelji“.

Odlazak u Hag je pomogao Šešelju da nađe svoj put i svoju misiju, pa se može reći da su od njega stvorili heroj a kako DOS-ovska vlast koja je licemerno sarađivala na „pisanju optužnice “ tako i bahatost Haškog tribunala. On je uradio jedino što je mogao – otišao je u Hag ispraćen pesmom, drsko najavivši da će razbiti taj očigledno politički sud. Taj nesretni sticaj okolnosti ga je učvrstio u uverenju da je to njegov veliki zadatak koji će ga odvesti u istoriju. On je godinama tragao za svojom istorijskom ulogom i konačno mu se ona ukazala. Borba protiv nepravde i represivnih sistema zbog kojih je bio više puta utamničen je očigledno njegova sudbina od koje nije mogao pobeći i da je hteo. Stoga on u očima svojih sledbenika (ali i mnogih neistomišljenika koji ga poštuju) izgleda kao srpski Prometej koji krade vatru svetskim moćnicima - „bogovima“ i ne pristaje ne kompromise. No, kakva je korist za Srbiju od ove njegove „prometejske pobune“ protiv moćnika ovoga sveta?

Na prvi pogled i na kratke staze izgleda kao minimalna. No , ona se na duže staze može pokazati značajnom, a tako je čini se i Čomski shvata, kao primer otpora jednog čoveka globalnim moćnicima i globalizaciji koja melje sve pred so bom. Mi toga možda nismo svesni, ali je Haško suđenje jedan značajan događaj za ceo svet, o kome se raspravlja i u tokijskom predgrađu i u venecuelanskoj džungli, ali i na kavkaskim vrletima. Zbog očite drske hrabrosti Šešelj dobija simpatije mnogih ljudi i naroda koji su nezadovoljni američkom hegemonijom u svetu. Moguće je da jedna od budućih „ikona“ antiglobalističke borbe bude i Vojislav Šešelj . Svojim gladovanjem je pokazao da jaka volja može da natera i moćnike da ustuknu. Jedan čovek protiv represivnog sistema – zar to nije tema mnogih romana i filmova. Šešelj pokazuje da se čak i pojedinac može suprotstaviti najmoćnijoj svetskoj sili i njenom sudu. Moderni „bogovi“ su ovog „srpskog prometeja“ već osudili na robiju, ali rizikuju da od njega naprave heroja i mučenika kako u očima Srba tako i dobrog dela sveta.

RADIKALI U PROCEPU

No, ta njegova „prometejska revolucija“ predstavlja najveću smetnju njegovoj stranci na njenom putu da se domogne vlasti i tako najlakše pomogne svom lideru da se izvuče iz Ševeningena. Sigurno je da radikali ne mogu postojati bez Šešelja, kao što ni on bez njih ne može da se bori (iako je teorijski i to moguće). Od prošlog leta je očit njegov napor da ponovo vrati stranku u okrilje svog „puta“. Pre svega kroz izbor potpredsednika je nastojao da povrati potpunu kontrolu nad strankom i to je čini se uspeo. Njegov o gladovanje je potpuno pomelo radikale koji zbog toga i nisu mogli da krenu u normalnu kampanju. Šešeljev testament ih je, čini se, potpuno vezao za njegove „prometejske ciljeve“. Uzalud je Tomislav Nikolić pokušavao da objasni kako radikali nemaju „ništa protiv Evrope ukoliko nam ona ne oduzme Kosovo“ kada u testamentu piše da nema ulaska u EU. Taj testament su iskoristili politički protivnici radikala da pokažu kako je iracionalan i kako njegova politika vodi u rat. Dovoljno je samo se prisetiti naslovnih stranica novina npr. Blica gde je krupnim slovima pisalo kako su se „Radikali uželeli krvi“. To je prirodno nanelo štetu radikalima. Toma Nikolić je na sve načine pokušao da minimizira značaj testamenta, ali to nije tako jednostavno.

Tako su se radikali našli zaglavljeni u procepu – ni napred ni nazad. Niti mogu da prihvate testament, a niti mogu da se odreknu Šešeljeve politike. Ne zna se šta bi im bilo gore od ovog dvoje. Ne mogu dalje ni sa ovakvim Šešeljem koji ih osuđuje na večitu opoziciju, ali ne mogu ni mimo njega, jer bi se pokazali kao kukavice i nedosledni. Oni pokušavaju da izvrdaju, ali im to ne uspeva jer ih njihovi politički protivnici na tom mestu uvek sačekuju. Kuda i kako će radikali i šta će biti s njima? Kako će radikali izaći iz tog ćorsokaka, pa čak i unutrašnjeg rascepa, nije najjasnije. No jasno je da ako budu doslovno sledili svog lidera biće sve dalje od šanse za vlast jer priča o „nacionalnoj slavi“ u vremenu tranzicijske borbe za opstanak i dominacije tržišnog načela postaje sve više anahrona. Posledica okamenjivanja radikalske politike na Šešeljevom putu vodi ka slabljenju podrške javnosti radikalima, ali i sve manjoj šansi da sa nekim napravi koalicionu vladu. Na ovim izborima se to neće tako jasno videti, ali ako nastave „Šešeljevim putem“ slabljenje je čini se neminovno.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM