Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vasilije Mišković

TADIĆ U ZEMLjI SELjAKA

Poslednjih godinu dana pokazalo nam je kako, uprkos svojoj ideološkoj i političkoj predvidivosti, Televizija B92 ne prestaje da iznenađuje srpsko gledalište. Prvo je “neprijatno” iznenadila svoje verne gledaoce željne visoke kulture urbane provinijencije uvođenjem prenosa fudbalskih utakmica, a zatim i bizarnim, ali komercijalnim rijalitijem “Veliki brat”, da bi ih dodatno zaprepastila obnovom kultne emisije za poljoprivrednike „Znanje – imanje“. Sve se čini da su ovi potezi, gledani pojedinačno ili u svojoj sveukupnosti, bili pokazatelj kako se na različite načine ova urbana i elitistička televizija okreće i „narodu“, što iz komercijalnih, što iz političkih razloga. Povratak vremešnog Zaharija, legende poljoprivrednog novinarstva i stručnjaka u ovoj oblasti, i njegovog „Znanja – imanja“ u retro B92 produkciji podigao je njen profesionalni nivo na stepen znatno viši nego u drugim segmentima programske strukture.

Na stranu to što su od legendarne emisije ovdašnji medijski serviseri globalističkih interesa napravili reklamni pano za korporativni biznis (slučajno izabrani seljaci “spontano” nose rekvizite kompanije čije seme ili već nešto drugo reklamiraju), Zaharijevo “Znanje – imanje” je, ipak, ozbiljna emisija, možda „malo više“ marketinškog karaktera no agrotehničkog usmerenja. Ali, šta da se radi, takvo je vreme došlo danas! Poljoprivreda je veliki biznis i velike kompanije ulaze na ovdašnje tržište, te stoga treba učestvovati u tom „procesu“ i uzeti što pozamašniji deo reklamnog kolača. Tako su i naši seljaci u tranzicionim gibanjima postali jedna od ciljnih grupa stranih poslovnih krugova. Televizija B92, kao ideološki transmiter korporacijskog prodora na zapadni Balkan, samo nastoji da se i na tom polju pozicionira kao uticajan medijski igrač.

Seljaci grada Beograda

Kako ovih dana možemo da vidimo, seljaci nisu samo ciljna grupa do koje želi da dođe B92 za račun korporativnih ajkula, već do njih pokušavaju da dopru i ambiciozni „urbani“ političari koje je zahvatila groznica predizbornog agitovanja. I njima je, kao i stranim korporacijama koje često stoje iza njih, jasno da ko hoće da vlada srpskih tržištem (ekonomskim i političkim), mora da dopre i do seljačkog srca i pameti. Tako smo drugog dana Božića na B92 gledali dokumentarno-igrani politički program namenjen toj prvoj, seljačkoj Srbiji, u kome je, poput Alise u zemlji čuda, ovdašnja “politički maneken” kročila u zemlju seljaka na brdovitom Balkanu. U 45-minutnom predizbornom spotu mogli smo videti predsednika Tadića kako obučen „po narodski“, u teksas košulji (koja je, doduše, simbol ne naših već američkih farmera), dolazi u poznatu beogradsku kafanu „Orašac“, gde ga dočekuje izabrana reprezentacija „ruralnog područja“, sva podvučena žutim. Kako je očigledno da u advertajzing štabu predsednika ništa ne prepuštaju slučaju, tako verujemo da ni izbor kafane nije bio slučajan. Odavno je postalo deo tradicije da srpski seljaci, posle dobrog pazara ili radi ugovaranja pazara, dolaze u ovu kafanu. Kako je tu u blizini studentski dom, često su se tu sretali imućniji seljaci i njihovi sinovi koji studiraju. Dakle, “Orašac” je mesto gde se tradicionalno sreće seljačka Srbija sa budućom urbanom elitom, koju čine a ko drugi no bivši studenti koji su došli iz raznih sela i varošica. Ovo mesto je iz još jednog razloga značajno za predsednika Tadića, koji je ovde navraćao kada je u studentskim danima radio kao kolporter. Sada, kada je postao prvi čovek Srbije, on se ovde s ponosom vraća, kako bi se pred seljačkom Srbijom pokazao kao „narodni čovek“ koji se ne stidi da zavrne rukave i priča o cenama paprike i markama traktora.

Predsednik Tadić je, prema mišljenju našeg prosečnog seljaka, relativno mlad čovek, i to iz dobre kuće. Zna se da mu je otac jako učen, nekakav akademik, a uz to poštovan među ljudima kao mudar čovek. Majka mu je, kažu, dobar lekar. Dakle, Boris nije tikva bez korena. Zna se da je i on izučio neke “velike škole oko psihologije”. Seljaci su duboko svesni činjenice da današnji političari i školovani ljudi u Beogradu najčešće bivaju deca seljaka i da se često toga toliko stide da se pokondire, pa bi čovek reko “da im je i čukunđed bio neko i nešto na dvoru Obrenovića”. E, zato Boris baš želi da pokaže da nije takav, da se ne stidi ni sela ni seljaka, ni traktora ni krompira... A naročito ne glasova koje može dobiti od njih. Uostalom, zato je, kao i drugi političari, i on krenuo da podilazi “seljačkom javnom mnjenju”. I premda “urbani Boris” nikada ne može biti kao Velja koji srbijanskog seljaka zna u dušu, a ni kao Toma koji je isto “čovek iz naroda”, on će se ipak potruditi da bude „blizak svome rodu i narodu“, barem koliko i njegov Dorćolac Koštunica.

Predsednik tako uđe i sedne u seljačko-intelektualnu instituciju pod imenom „Orašac“, za ovu priliku sređenu kao nikad, sa čistim kariranim stolnjacima (ali ipak „kariranim“ jer je samo to znak srpske kafane u koju medijski štabovi ne smeju dirati). Prizor – milina! Na jednom stolu u sredini sedi niko drugi do predsednik, u košulji zavrnutih rukava, a naspram njega seljaci, i pričaju, onako po naški, „drugarski“, na ravnoj nozi. Neko bi rekao: pa, to je sve izrežirano više nego u kući “Velikog brata”, mikrofoni i kamere na sve strane (čak se jedna kamera kreće po šinama kako bi se u montaži dobio utisak o „lažnom, vizuelnom ukidanju distance“ i stvaranju atmosfere prisnosti i svemu sličnom)! I pored ovih opaski, mora se reći da je izgledalo veoma lepo i privlačno gledati našeg predsednika kako narodskim jezikom, opušteno i jednostavno, priča sa sredovečnim, pa i ostarelim seljacima.

I sâm Boris (ili bar ljudi iz njegovog marketinškog štaba) zna da naš narod voli onoga koji se ne stidi da prizna grešku (setimo se afere „Bodrum“), naročito ako to posle efikasno medijski reklamira kao izraz svoje najbolje namere. Zato se ni on ne stidi svojih nespretnosti kada je u pitanju seljački i manuelni rad. Tako je, ne toliko davno, studentima i stipendistima pričao kako se “bavio poljoprivredom”, doduše katastrofalno, jer je čuvajući ovce kao dete sve ovce pogubio, te se bez njih vratio dedinoj kući. Pouka (i poruka) bila je jasna: bitna je volja i želja da se uradi “nešto pozitivno”, kako kaže predsednik. Što jest – jest! I sada je, u kafani “Orašac”, s ponosom pričao kako je nekada davno bio zgranut što je baštica u jednom dvorištu u centru glavnog grada bila zapuštena, pa se, kad ga je drugar stavio pred “izazov” da obradi baštu, prihvatio i počeo da gaji paradajz usred centra Beograda. Ali, iako je imao volju i želju, od cele baštice na kraju leta uspeo je da dobije samo jedan jedini plod paradajza! Jedan, ali vredan, jer je shvatio kako su za uspeh poljoprivredne proizvodnje, osim ljudske volje i kvaliteta same zemlje, potrebna i odgovarajuća znanja. To je glavna poruka predsednika srpskom seljaku – naš učeni čovek potcenjuje seljačko znanje, ali ne i naš predsednik. Zato se on ne stidi da prizna da u poljoprivredi nije uspeo, ali da je u njemu ipak “preostala” jaka domaćinska crta. Zato je i okupio seljake da sa njima, kao ravnopravnima, popriča o zemlji i poljoprivredi, da mu kažu sve ono što ne zna, a da on njima, kao učen čovek širokih shvatanja i vizija, objasni sve što im nije jasno. Prost i običan svet voli kada ga moćni pitaju za mišljenje, ali voli i kad ti moćni imaju stav. Obe stvari je u reklamnom obedovanju u kafani “Orašac” demonstrirao predsednik Tadić.

A šta to seljaci ne znaju a trebalo bi da ih zanima to je način života u toj velikoj evropskoj državi. Okolne zemlje su ušle u „Jevropu“ i dobiće grdne milijarde evra da grade i rade. Uz takvu pomoć i pare koje dobija evropski seljak, naš nema nikakve šanse da se s njim takmiči. Predsednik je rekao da u Evropskoj uniji svaka zemlja ima određenu kvotu, određeni broj čokota koji će zasaditi, skoro kao u komunističkoj zadruzi. Ovo naš seljak baš i ne razume jer misli da je to bilo tako samo pod Titom. Ali, ako je stvarno tako – šta da se radi, valja se privići. Seljaci to uviđaju i samo klimaju glavom, ali koriste priliku pa se žale predsedniku da su im krediti skupi, da ih ubi kamata, pa čak i da treba unapred platiti da bi se dobili krediti. Predsednik, kao svaki pošten čovek, kome to pride i odgovara jer mu je i stranka bila u opoziciji pa može da svali odgovornost na vladu, priznade da je stanje rđavo i reče da vlada treba da dâ seljaku velike pare, ali sa malom kamatom. Samo nije objasnio odakle državi tolike milijarde! Kako da se siromašni seljak srpski nosi sa prebogatim evropskim farmerom, koga, uz sve to, naša vlada nema ni para da finansira? Kultura – podiže prst i zaneseno reče predsednik – rešenje je u kulturi, u kulturi rada koja nama fali! Ajd što nemaš traktor “džon dir”, već što nemaš kulturu rada i potrebna znanja, to je ono što nas upropasti! E, da nam je kulture rada i kulture uopšte, odoleli bismo mi svim izazovima globalizacije!

Sovjeti urbanog razuma

Predsednik je potom učeno i vrlo poučno (zlobnici bi primetili i štreberski izveštačeno) održao lament nad sudbinom domaćeg malinarstva, uz tužna lica i uzdahe poljoprivrednika za stolom, koji se sećaju koliko je malina vredela dok ih s tržišta nisu potisnuli Čile, Poljska i Kina. Tadić je, videlo se, upoznat s istorijom naših problema u poljoprivredi. Pokazao je da se razume i u traktore. On je posetio “Zmaj”, domaću fabriku traktora, ali bi hteo da tu dovede i fabriku “Džon Dir” iz SAD jer je budućnost naše poljoprivrede vezana za tržište EU i SAD, a ne samo za istok, što je ilustrovao kafanskim pošalicama prema tradicionalnom uvozu “belarus” traktora. Dakle, šta će nam ruski kad možemo imati najbolje američke traktore?

Ubrzo se “Orašac”, sa sve kariranim stolnjacima, pretvorio u marketinški prostor evroatlantskih integracija, liberalnih principa i filozofije individualističkog aktivizma. Predsednik je bio krajnje iznenađen kad je čuo za izreku koju mu je saopštio jedan od prisutnih: „Uči dete da ne mora da radi“. Odmah je reagovao i objasnio seljacima da je istina upravo suprotna jer je smisao učenja da se bolje radi. Prisutni su to, značajnim klimanjem glava, odobrili.

“Ima li izlaza iz ove situacije?”, pitali su bojažljivi i probrani “žuti” seljaci iz svih ruralnih krajeva naše otadžbine. “Naravno da ima”, odgovara predsednik, “što hitnije u EU da bismo se što pre uključili u raspodele velikih para koje se zovu stimulacije, dotacije, krediti i pomoći raznih vrsta, ili će opasna konkurencija progutati ostarelog i zastarelog srpskog poljoprivrednika”. Druge nam nema i, prema tome, sasvim je logično da poljoprivrednik koji vidi perspektivu u svom domaćinstvu podrži upravo one koji su odlučni za to što se zove brze integracije u Evropu.

Upravo to je ona „šira slika Srbije“ o kojoj je govorio pokojni Đinđić, a koja možda nije vidljiva srpskom seljaku, naviklom na starinsko, usko razmišljanje. Predsednik Tadić, sasvim opravdano, ima volju i obavezu da ove poglede proširi jer baš on pretenduje da poseduje ono menadžersko znanje, koje je takođe i kvalitet stranke koju predvodi. Zato i njegov “sastanak sa seljacima”, odabranim od severa do juga Srbije, kao da nije imao obeležja stranačke propagande, potvrđujući još jednom stari slogan da je najbolji marketing onaj koji se ne vidi, jer je i sâm razgovor, kao i sredina u kojoj se odvijao, išao upravo tako da ostavi utisak da se čini da je prevazišao i partijske i sve druge podele.

Sedeći za stolom sa najstarijima, mlađi poljoprivrednici, u skladu sa dobrim vaspitanjem, nisu upadali u reč, već su uglavnom ćutali i netremice slušali mladog, a mudrog predsednika, i uglavnom se svi složili sa njegovim stavovima. Zadesio se tu čak i jedan sveštenik koji je sedeo sa strane i s dostojanstvenim izrazom na licu slušao šta se za stolom pripoveda. Završilo se, kao što je i red, na Božić, svečanim ručkom, kad je predsednik rekao da je tvrdnja kako u EU neće biti dozvoljeno da domaćinstva sama peku rakiju “obična glupost” i tako, mada nije pružio nikakve dokaze protivne ovoj “ruralnoj legendi o EU”, pomogao da se srpsko selo oslobodi “štetnih predrasuda” koje su, što je opšte poznato, najveća prepreka našem ulasku u Evropu.

Politički protivnici i drugi zlobni jezici iz suparničkih marketinških ili ideoloških štabova iz ljubomore će reći da je sve ovo “preglumljeno”, da se Tadić, nakon što je “izbrifovan” o vrstama krava, traktora i problemima srpskog seljaka, nevešto pretvara kako bi dobio koji glas seljaka. Ali sve je to džabe jer naši ljudi vole da čuju ovakve stvari, čak i kad je u pitanju loša gluma jednog, inače veštog, političkog manekena. Drugi mogu primetiti da je ne samo ovaj nastup već i celokupna predsednička argumentacija (uključujući i priču o kulturi rada) samo predizborna, srpskim uslovima prilagođena, kopija Travoltine glume predsednika Klintona (u filmu „Stentona“), gde on, tokom kampanje, u jednoj propaloj firmi kaže da će ih pregaziti svetska konkurencija ako se ne trgnu i zajedno ne krenu da uče i postanu bolji od drugih. No, to nije važno – važan je samo rezultat 21. januara.

Nad dimom, tanjirima i ostacima ića i pića u “Orašcu” ostalo je samo jedno pitanje: Da li je naš seljak, koji nije čuo za bodrijarovske teorije o postmodernim simulakrumima, i sâm toliko zagazio u procese modernizacije da “zagrize mamac” ili mu je ova prilično vešta marketinška režija smešna i providna? Odgovor će nam stići nedugo po zatvaranju biračkih mesta 21. januara.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM