Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Iza ogledala

Slobodan Antonić

BEZ ČISTIH REŠENjA

Srpska elita je u ogromnoj većini ,,modernizatorska”, narod ,,tradicionalistički”

Koliko birači utiču na izgled koalicionih vlada? Kod nas se često kaže: ,,Birači su rekli da taj-i-taj treba da bude premijer”. Ili: ,,Volja birača je da vladajuću koaliciju čine ti-i-ti”. Međutim, savremena politička teorija kaže da birač ne utiče na sastav sporazumnih vlada. Njih prave političari, rukovođeni načelom drugačijim od onog koje vodi birače. Građani glasaju prema ličnim političkim preferencijama. Vlade se obrazuju prema načelu najveće političke moći ili prema strateškim ciljevima stranačkog vođstva. A ta dva načela birača i elite uopšte ne moraju da se poklapaju.

Recimo, elitističko ,,pravilo manje koalicije” kaže da će se pre obrazovati manja (a dovoljna) nego li veća vladajuća koalicija. Zašto bi se ministarstva delila na četiri stranke ako su za obrazovanje vlade dovoljne i tri? Birači bi, međutim, često voleli da u koaliciju uđe još neka stranka. Ali, ako političari imaju većinu i bez nje, oni će uvek napraviti manju vladu, ne obazirući se na to šta kažu birači.

Jedini način da elita bude kažnjena zbog nepoštovanja biračkih koalicionih preferenci jeste da na sledećim izborima oni birači koji su nezadovoljni sastavom nove vlade promene stranku. Ali, posle četiri godine nova vlada više nije nova. I o njoj se daleko više sudi po postignutim učincima, nego po početnom sastavu. Zato se političari i ne obaziru previše na početno raspoloženje birača. Uostalom, svaka vlada počinje sa jednim rejtingom a završava sa drugim. A samo se ovaj poslednji zaista računa.

Pa dobro, ako je tako, zašto onda DS i DSS konačno ne sastave vladu? Odgovor je jednostavan i opet se uklapa u opštu teoriju politike. To je zato što se upravo između DS i DSS proteže jedna duboka linija društvenog rascepa. Na jednoj strani su ,,modernizatori”, na drugoj ,,tradicionalisti”. Između njih vlada otvoreni propagandni rat koji rascpeljuje društvo. Uz to, postoji i ideološi rascep elite i građana. Srpska elita je u ogromnoj većini ,,modernizatorska”, narod ,,tradicionalistički”. Da u eliti organizujete izbore LDP i DS bi imali 80 odsto glasova. U narodu su oni dobili tek 28 procenata. U eliti su gotovo svi za NATO. U narodu, prema poslednjem istraživanju ,,Politikuma” (dr Slobodan Miladinović), samo 31 odsto ispitanika podržava ulazak Srbije u NATO. U eliti gotovo svi propovedaju isporuku Mladića Hagu. U narodu, prema istom istraživanju, isporuku podržava samo 28 odsto ispitanika.

Rascep se vidi i na nivou drugostepenih političkih sklonosti. Glasačima DS-a daleko je bliži Čeda Jovanović od Vojislava Koštunice (,,Politikum”). Ispred Koštunice je, po ocenama glasača DS-a, ne samo Nenad Čanak, već od Koštunice bolje stoje čak i Vuk Drašković, pa i Maja Gojković! Sa druge strane, birači DSS-a među funkcionerima ,,žutih” uvažavaju jedino Borisa Tadića. U svim drugim slučajevima, bliži su im radikali. Za njih, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić su daleko prihvatljivija politička rešenja od Božidara Đelića ili Dragana Đilasa.

Otuda je vlada DS i DSS, ukoliko je bude, pre političko čudo, nego samorazumljivo rešenje . Ona je pre izraz dogovora najviše elite, nego što predstavlja nekakav ,,autentičan izraz narodne volje”, ili intimno raspoloženje ostatka elite. Jer, da je po željama bilo jednih ili drugih, vladu bi pre pravili samo ,,modernisti” (DS, LDP i G 17 plus) ili samo ,,tradicionalisti” (DSS, SRS i SPS), nego stranke koje trenutno učestvuju u pregovorima (DS, DSS i G 17 plus). Recimo, prema ,,Politikumu”, za neki oblik vlade samo ,,modernista” ili samo ,,tradicionalista” ukupno se odlučuje 56 odsto birača: 30 odsto za vladu DSS i SRS, 15 procenata za vladu DS, LDP i G 17 plus i 10 odsto za vladu SRS i SPS. Tek 32 procenta uzorka je za ,,mešovitu” modernističko-tradicionalističku vladu DS, DSS i G17 i još 12 odsto njih je za vladu nacionalnog jedinstva (koja je slične, mešovite prirode).

Tako će se, paradoksalno, i u srpskom slučaju dogoditi da se napravi vlada koja ni u većem delu elite, niti u većem delu naroda nije glavna preferenca . Njom niko neće biti potpuno zadovoljan – uključujući i one koji se u njoj nađu. Tako je to u parlamentarizmu. On retko daje ,,čista” rešenja. No, u rascepljenim društvima čista rešenja su često mač sa dve oštrice. Taj mač može biti upotrebljen za presecanje ,,Gordijevog čvora”. Ali, isto tako i za odsecanje vrata one druge polovine društva.

Hoćemo li ući u taj razik ili ne, to više ne zavisi od nas. O tome danas odlučuje nekolicina ljudi, na potezu od ulice Srpskih vladara do ulice Kneza Miloša. I najvažnije je da odluka bude samo i isključivo njihova. Jer, saveti i mišljenja dolaze sa mnogo dobronamernih, ali i onih drugih adresa. A nagrada ili kazna za odluku stići će samo na jednu adresu. Na njihovu.

politički analitičar

[objavljeno: 03.05.2007.

 

 
 
Copyright by NSPM