Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici / Kosovo i Metohija

   

Iza ogledala

Slobodan Antonić

ZEMALjSKA SRBIJA

Vidovdan, nebeska i zemaljska Srbija... Ko bi rekao da ćemo i 2007. godine da razgovaramo o tome

Na Vidovdan, pre šest godina, Slobodan Milošević je isporučen Hagu. Tom prilikom, tadašnji premijer Zoran Đinđić izjavio je: „Pre ravno dvanaest godina, na isti ovaj dan, na jedan od najvećih srpskih praznika – Vidovdan, Slobodan Milošević je pozvao naš narod da ostvaruje ono što je on nazvao idealima nebeske Srbije. To je dovelo do dvanaest godina ratova, katastrofa i propadanja naše zemlje. Vlada Srbije obavezala se danas da sprovodi ideale zemaljske Srbije, ne toliko zbog nas i naših roditelja, već zbog naše dece. U ovoj odluci mi spasavamo budućnost naše dece”.

Vidovdan, nebeska i zemaljska Srbija... Ko bi rekao da ćemo i 2007. godine da razgovaramo o tome. Đinđić je bio čovek koji je želeo da završi sa tom pričom. On je i sam bi izvan bilo kakve patetike , nacionalne ili istorijske. Po svedočenju Čedomira Jovanovića („Moj sukob s prošlošću”, str. 94), Đinđić čak nije bio ni svestan da se Milošević isporučuje na Vidovdan. Tek kada je Milošević prebačen za Tuzlu na to mu je skrenuta pažnja. Odmah je shvatio simboliku čitavog događaja. U svoje obraćanje javnosti ubacio je i priču o nebeskoj i zemaljskoj Srbiji.

Rekao je još nešto: da je „mesto naše zemlje u međunarodnoj zajednici, ali da to mesto podrazumeva ispunjavanje naših obaveza, kao i ostvarenje naših prava”. Isporučenjem Miloševića Srbija ispunjava svoju važnu dužnost. Nakon toga, ona može da zahteva sva svoja prava. Nema prava bez dužnosti, ali ni dužnosti bez prava.

Đinđićeva ideja o izboru zemaljske Srbije uglavnom je naišla na dopadanje . Devedesete su Srbima jasno pokazale kuda može da odvede nacionalna megalomanija. Maniju kolektivne veličine nije negovao samo Milošević. Ona je bila usrdno negovana tokom celog 20. veka. Početkom ovoga stoleća, međutim, Srbi su se umorili od svetsko-istorijskih zadataka. Poželeli su normalan život. I Đinđić i oni pomislili su da su na samom pragu takvog života: trebalo je samo isporučiti Miloševića.

Danas, šest godina docnije, svi vidimo da je bilo neke greške u takvim očekivanjima. Računi za devedesete nastavili su da pristižu, a svaki od njih je predstavljan kao „konačna” ulaznica u normalan život. Ovaj poslednji račun, Kosovo, nekako je najteži . I, opet simbolički, kao da se njime zatvara još jedan veliki istorijski krug izbora između nebeske i zemaljske Srbije.

Taj izbor uopšte nije jednostavan. Kao što imamo stomak, imamo i glavu, i uvredljivo je od nekoga tražiti da postane samo biće stomaka . Zapravo, taj izbor nikada i nije iz slobode, uvek je to iz iznudice. Srbija nije neka naročita zemlja po tome što je češće birala nebesko nego zemaljsko. Ona je naročita samo po tome što je češće od ostalih zemalja morala da bira .

Najmučnije u ovom poslednjem izboru za Srbiju jeste upravo to što je do njega uopšte došlo. Mi smo na Vidovdan 2001. godine ispunili svoju dužnost. Ali, nešto se teško prelazilo u sledeću fazu, u fazu poštovanja naših prava. Štaviše, kada je o Kosovu reč, baš je naše pravo bilo ono što nam je osporeno. Srbija je ponovo gurnuta u situaciju da mora da bira, iako joj je, prilikom ranijih izbora, rečeno da time konačno odužuje svoj dug „međunarodnoj zajednici”.

„Krećemo se prema udesu voza za koji svi vide da predstoji, ali niko ne izgleda sposoban da to spreči”. Tako Vilijem Montgomeri slikovito opisuje ono što nas sve čeka povodom Kosova („Danas”, 23. juni). Rusi će, po njemu, sigurno staviti veto, Albanci sa Kosova će proglasiti nezavisnost, na šta će SAD i zemlje EU odgovoriti pojedinačnim priznavanjem. I nastaće haos: „biće mnogo žrtava”, predviđa Montgomeri, doći će do „eskalacije nasilja nepoznatih razmera na Kosovu”, „jedan broj kosovskih Srba naći će se 'iza neprijateljskih linija'”, a „odnosi Srbije sa SAD i velikim delom EU ponovo će se oštro pogoršati”.

I ja se bojim da će tako biti. I to ne samo zato što je neko za ovogodišnji Vidovdan izabrao nebesku Srbiju. Pre će biti da je neko pogrešno razumeo izbor koji je Srbija načinila za Vidovdan, pre šest godina. Srbija je onda dajući Miloševića želela da na simbolički način kupi sebi pravo na slobodu. Neko je, izgleda, pomislio da se Srbija, dajući Miloševića, time simbolički odrekla i prava i slobode. Tada je pokrenut onaj težak voz, koji pominje Montgomeri. Voz koji se više možda ne može zaustaviti.

Ko je kriv za takav strašan nesporazum? I, da li bi danas nešto bilo drugačije, da je za Vidovdan 2001. napravljen drugačiji izbor?

politički analitičar

[objavljeno: 28.06.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM