Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

 

Iza ogledala

Slobodan Antonić

SRBIJA U PK UTOPIJI

Predlog zakona LDP o diskriminaciji, tj. nastavak priče o političkoj korektnosti

Ovih dana je LDP u Skupštini podneo predlog zakona o diskriminaciji. To je zgodan povod da nastavimo prošlonedeljnu priču o političkoj korektnosti (PK).

Svi znamo za slučajeve diskriminacije u ovoj zemlji. Ako imate više od pedeset godina i ostali ste bez posla – nemojte ga ni tražiti. Ako imate bebu u stomaku – nemate više posao. Ako ste tamnoputi i tražite stan – „baš sad smo ga izdali”.

Bolest svakako postoji. Ali, kakav lek se predlaže? Ovaj zakon je veoma ljut lek. Ako imate perut, posle takvog leka bićete oslobođeni peruti. Ali, bićete oslobođeni i kose. A i koža glave će vam čudno izgledati.

I zaista, ovaj zakon je divan primer PK apsolutizma. Kao prvo, diskriminacija se tako definiše da se ujedno vrši redefinicija niza drugih društvenih ustanova. Diskriminacija je sada „uskraćivanje prava” nekom licu „zbog njegovog ličnog svojstva” – „rase (...), pola, polnog identiteta, seksualne opredeljenosti” itd., ako se ista prava „u istoj ili sličnoj situaciji ne uskraćuju drugom licu” (čl. 2 i 7). Ako se muškarcu i ženi ne uskraćuje pravo na sklapanje braka, onda se to ne sme uskratiti ni dvojici muškaraca. Ali, to je suprotno definiciji braka kao „zajednice muškarca i žene” (Zakon o braku, čl. 3)? Nije važno, po kratkom postupku, bez ikakve rasprave, to se ovim zakonom menja. Jer, matičar koji odbije da sklopi brak između dva muškarca, po ovom zakonu može biti kažnjen, kao i socijalni radnik koji odbije da da dete na usvajanje homoseksualnom paru. Hoćete legalizaciju homoseksualnih brakova i usvajanja? Onda bi o tome možda ipak trebalo porazgovarati. A ne da se Srbija dekretom i bez rasprave uvodi u PK utopiju.

Drugo, zakon uvodi „pretpostavku krivice”. Ne dokazuje diskriminaciju onaj ko tvrdi da je ona počinjena, nego je na onome ko je optužen da dokazuje da nije bilo diskriminacije! (čl. 30). Ako socijalni radnik ne da dete na usvajanje homoseksualnom paru i oni ga tuže, neće tužitelji dokazivati da su bili diskriminisani, već će socijalni radnik morati da dokazuje da ih nije diskriminisao! Ne znam samo koja će se vrsta dokaza tražiti. Ali znam koje su posledice: svi će želeti da izbegnu nevolje. Profesori će izbegavati da na ispitu obore, recimo, studentkinje (da to nije diskriminacija po polu?); saobraćajci neće naplaćivati kazne, recimo, debelima (možda je to diskriminacija po izgledu?); fudbalske sudije neće svirati faul, recimo, Kinezima (diskriminacija po rasi?) itd.

Treće, uvodi se ustanova „NVO agenta-provokatora” koji se zove „dobrovoljni ispitivač diskriminacije” (čl. 2). On će valjda ići naokolo prerušen u transvestitu ili našminkan kao crnac i proveravati da li odgovorna lica poštuju zakon. Ako se agentu-provokatoru bilo šta učini sumnjivim, tačnije, ako mu se „učini verovatnim da je pretrpeo akt diskriminacije” (čl. 30), on će podneti tužbu, pa neka onda tuženi lepo izvoli da dokazuje da je nevin.

Četvrto, uvodi se tzv. pozitivna diskriminacija (čl. 6). Pojedine manjine imaju pravo da budu privilegovane „u cilju poboljšanja njihovog položaja”. To se najčešće svodi na neku vrstu garantovanih kvota. Svoju kvotu, u SAD, uz rasne i etničke manjine, zahtevaju i seksualne. „Kokus gej i lezbejskih Amerikanaca” u DS izašao je nedavno sa zahtevom da 6-7 odsto delegata na konvenciji koja će, 2008. godine, izabrati predsedničkog kandidata, budu homoseksualci. Nezgoda sa kvotama je, međutim, što su one uvek proizvoljne. Nije jasno ko sve treba da ima i koliku kvotu? Koliko dati ženama? Koliko etničkim manjinama? Koliko ostalima? Ali, ono što je sigurno, jeste da uvođenje kvota smanjuje takmičenje prema sposobnosti i stvara „rezervisane domene” na osnovu „ličnih svojstava”. Diskriminacija se, tako, leči institucionalizacijom nove diskriminacije koja samo fiksira staru. A jedinu korist ima elita koja lakše zaposeda privilegovane položaje. Dok elita po „Hajatima” raspravlja o „strategiji borbe protiv siromaštva”, njihovi sunarodnici i dalje žive po favelama. Jer, ako nestanu favele, čime će se elita baviti?

I peto, zakon pod diskriminacijom podrazumeva svako izražavanje „mizoginije” ili „homofobije” pri čemu su ovi pojmovi bezobalni. Recimo, diskriminacija je „podržavanje i postupanje po društvenim i kulturnim obrascima ponašanja koji izražavaju predrasude, običaje i druge prakse koji su utemeljeni u ideji (...)stereotipnih uloga polova” (čl. 16). Ako, dakle, kažete ili uradite bilo šta što neka NVO aktivistkinja bude ocenila kao „podrška stereotipnim ulogama polova”, teško vama! Mi još ne možemo ni zamisliti šta sve to može biti. Ali borci protiv homofobije i mizoginije su pametni. Nedavno su u Kaliforniji utvrdili da samo pominjanje „mame i tate” u udžbenicima predstavlja podršku homofobičnim stereotipima („24 časa”, 19. 10, str. 13). Od sada se mama i tata imaju zvati „partnerima”!

Svi smo se smejali sjajnoj knjizi ,,Leposava”, u kojoj je Pavle Ćosić opisao Srbiju u PK utopiji. Tamo se ljudi iz favela moraju zvati: „ravnopravni indoevropski građani jugoistočno-azijskog porekla”, a Ada Ciganlija je „Ada ravnopravnih građana”. Nakon donošenja ovakvog zakona više se nećemo smejati PK utopiji. Živećemo je.

politički analitičar

[objavljeno: 25.10.2007.]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM