Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

 

Pretnje pravnim terorom

Slobodan Antonić

Povodom teksta „U iskrivljenom ogledalu” (,,Politika”, 27. oktobar)

Zahvalan sam Bojanu Đuriću, iz Političkog saveta LDP, što mi je pružio priliku da još nešto kažem o njihovom predlogu Zakona o diskriminaciji.

Zakon je zaista napad na definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, date Ustavom i Porodičnim zakonom (do 2005. Zakonom o braku). Jer, ako se diskriminacija redefiniše onako kako predlaže LDP, mora se redefinisati i brak. Naime, za razliku od Ustava, predlog LDP izričito kao osnov diskriminacije navodi ,,polni identitet” i „seksualnu opredeljenost” (čl 2). Sama diskriminacija za LDP nije samo nejednakost pred zakonom (kao u Ustavu, čl. 21), već i „svako pravljenje razlike ili nejednako postupanje” (čl. 2), pri kome se diskriminisanom „uskraćuju prava (...) zbog njegovog ličnog svojstva (...) koje se u istoj ili sličnoj situaciji ne uskraćuju drugom licu” (čl. 7).

G. Đuriću je, kao i meni, poznata tehnika širenja „prava” globalistički poželjnih manjina (pre svega seksualnih). Ona podrazumeva stalno ,,usklađivanje” unutrašnjih pravnih akata, kako međusobno, tako i u odnosu na „međunarodne standarde”. I gde god se napravi breša, i najmanji prodor u „osvajanje ljudskih prava”, to se koristi kao osnov daljeg ,,usklađivanja”. Tako je član 62 srpskog Ustava, koji brak određuje kao zajednicu muškarca i žene, već napadnut korišćenjem zlosrećne odredbe tog istog Ustava da se ,,dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može smanjivati” (čl. 20). Naime, kako su već prilikom poziva na bojkot ustavnog referenduma isticale pojedine NVO, član 62 je u neskladu sa članom 20 zato što se u „Povelji o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama (SCG) iz 2003. godine govori o ravnopravnosti supružnika, bez navođenja njihovog pola” (Dragana Vučković, ,,Labris”, NIN, 7. novembar 2006). Pošto su, dakle, samo u jednom dokumentu ustavnog karaktera, pomenuti ,,supružnici”, a ne muškarac i žena, zahtevalo se da se svi ostali akti moraju sa njim „uskladiti”.

To ,,usklađivanje”, koje nije prošlo tada, i dalje se, izgleda, pokušava ovim zakonom. Prilikom predstavljanja predloga zakona u LDP rečeno je da su njega zapravo pisale izvesne neimenovane NVO, odnosno „eksperti nevladinih organizacija okupljeni u koaliciju protiv diskriminacije” (vidi sajt LDP). Bilo bi zanimljivo čuti od LDP kako se tačno zovu te NVO, odnosno iz kojih NVO dolaze ti „eksperti”. Dok taj odgovor ne dobijemo, možemo samo nagađati – da nije među njima slučajno i Dušan Maljković, koordinator Gejtena („organizacije za promociju prava seksualnih manjina”)? Ovaj ekspert je, naime, poznat po tome što je već napao član 62. Ustava ne samo zato što brak određuje kao zajednicu muškarca i žene, već i što ga definiše kao binarnu zajednicu. Jer, „zašto da se bračna zajednica ograničava samo na dve osobe?” (Maljković, NIN, isto). Razumljivo. Još 1972, u ,,Platformi za gej prava”, usvojenoj na konvenciji Nacionalne koalicije gej organizacija (85 gej udruženja iz SAD), proklamovan je zahtev da se dozvole brakovi trojice i više homoseksualaca, sa „svim pravima” koja iz toga proizlaze.

LDP je jednostavno – krijući imena NVO koje su sastavljale njihov predlog zakona, ubacujući seksualne manjine u diskriminisane grupe, proširujući definiciju diskriminacije iz Ustava i neprestano se promovišući kao politički predstavnik ,,GLBT populacije” – stvorio opravdanu sumnju da je predlog ovog zakona upravo ona „breša” koju treba napraviti, kako bi se potom moglo pristupiti „usklađivanju” srpskog zakonodavstva. A prvi sledeći korak u tom „usklađivanju” neće biti ništa drugo do napuštanje „konzervativne” i „tradicionalističke” koncepcije braka i porodice.

Kako izgleda to ,,usklađivanje” vidi se najbolje na primeru predloženog ,,dobrovoljnog ispitivača diskriminacije”. Ja sam ga nazvao „NVO agent provokator” jer on to doista i jeste. U predlogu je opisan kao ,,lice koje (...) pristupa ličnoj i neposrednoj proveri (...) javljanjem na objavljeni oglas, odlaskom na mesta na kojima se pružaju javne usluge ili na drugi način” (čl. 2). Uopšte ne sumnjam da takva praksa postoji bar u jednoj od 200 država na svetu. Ali, prenositi tu praksu kod nas opasno je i uvredljivo. Jer, jedna stvar je svedočenje grupe Roma da ih nisu pustili na bazen, a sasvim drugo davanje prava NVO aktivistima da se lažno predstavljaju i provociraju građane po Srbiji. Kao sociolog znam da Srbija kao „tradicionalističko” društvo zaista nije baš najpogodnije tle za institucionalizaciju špijuniranja i provociranja kao nekakve nove, „građanske vrline”. Istina, u doba ranog komunizma ovde su postojali, takođe, udbini i skojevski agenti provokatori. Ali oni su kod svih pristojnih ljudi nailazili na prezir. Žalosno je što se takva praksa sada želi obnoviti, i to sa istovetnim obrazloženjem – da je u pitanju nekakav „viši” interes.

Još je žalosnije da jedino što g. Đurić ima da kaže na primedbu da se ovim zakonom uvodi ,,pretpostavka krivice” jeste da na to „ne vredi trošiti reči”. Jer, „to je nemoguće ukratko objasniti, ako sa druge strane imate autora koji se zadovoljava doskočicama o peruti i njenom lečenju”. Upravo tako, g. Đuriću, predlaže se kao najbolji lek za perut – uvođenje giljotine. Naime, diskriminacija se leči zahtevom da onaj ko je optužen mora da dokazuje da je nevin, a ne tužilac. Ako to nije osnovna pretpostavka totalitarnog prava, onda stvarno ne znam šta jeste. U spoju sa NVO agentima provokatorima, ova odredba otvara neslućene mogućnosti pravnog terora nad svima koji se ne dopadaju našoj NVO eliti. U taj teror spada i pretnja kažnjavanjem „mizoginije” i „homofobije”, pri čemu se te dve pojave tako široko definišu da NVO aktivisti mogu u Srbiji bukvalno svakog da izvedu na sud ili ostave bez posla. Ako je to Srbija kakvu želi LDP, onda dobro. Ali, nisam siguran da takvu Srbiju želi iko drugi.

Na kraju, ja ne mrzim LDP, g. Đuriću. Jedna od prvih stvari koja se nauči u školi jeste da se slaba ocena dobija za neznanje, a ne zato što vas nastavnici mrze. Kao politički analitičar ja samo ukazujem na posledice. Nisam kriv što LDP neprekidno preti Srbiji „gvozdenim metlama”, „španskim lomačama” i „srećnim građanskim ratom”. Meni se takve stvari zaista ne dopadaju. Ali, nije važno šta kažem ja. Važno je šta će reći javnost. Čula je mene, čula je vas, sama će da proceni. Ali, ona mora čuti i mene i vas. Ili bi možda, s obzirom na to da me vi (kao i lideri iz LDP-a) optužujete za „pristrasnost”, „neznanje” i „upitni kredibilitet”, bilo bolje da ,,takvih analitičara kao što je Antonić” uopšte i ne bude?

politički analitičar

[objavljeno: 28.10.2007.]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM