Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

 

Iza ogledala

Slobodan Antonić

RODOLjUBI ZAPADNOG BALKANA

Za njih je zbilja vreme stalo 1992. godine

Nedavno je objavljen tekst – prava filipika! – protiv Republike Srpske. Srpska je nazvana „gnusnom Karadžićevom državolikom krastom“, „glomaznom crkotinom razjapljenom nasred puta“, „'Rozmarinom bebom', prekomandovanom iz pakla među žive ljude“, „neljudskim Nemestom“, „perverznom tvorevinom bez istorijskog, geografskog, demografskog ili bilo kojeg drugog suvislog utemeljenja“... Ako neko misli, veli se u tekstu, da je bilo šta kod te države dobro, grdno se vara: „ To , kumašine, nema 'bolju stranu': to je nastalo putem zla i zarad zla, i u večnom održavanju plamena zla i mržnje iscrpljuje se njegov smisao, i tu pomoći nema.“ Biti protiv postojanja RS, kaže se dalje, jeste „pitanje ljudskosti“. A li je reč o, „nažalost, uglavnom umišljenoj opasnosti po njen opstanak“. Ipak, svako ko ima malo mozga mora se odrediti spram te čudovišne tvorevine. I mora reći glasno i jasno: „Udavite je!“

Ako mislite da je ovaj tekst proizveden u nekoj mudžahedinskoj ćeliji, negde u budžaku Bosne ili Avganistana, ili u kakvoj zapadnohercegovačkoj birtiji, uz zvuke Tompsonovih pesama – varate se. Tekst je napisan u Beogradu, a objavio ga je medij koji je perjanica „druge” Srbije. Tekst je zaista nadahnut. Istina, osećanjem koje se ne bi baš moglo nazvati ljubavlju. Ali, tekst svakako ima poetiku. Ta poetika destrukcije, taj vatreni govor Mehmeda pred vratima Konstantinopolja, pokazuje dar barbarogenija. Ali, on je i dobra slika svih misaonih i moralnih ponora tog dela naše elite.

Ima mesto u tekstu koje otkriva čitavu filozofiju naše „misionarske inteligencije“. „Dvadeset i sedam godina“, kaže pisac, „živeo sam bez onoga što će se jednom prozvati Republika Srpska (...), i ništa mi nije falilo u tih dvadeset i sedam godina bez nje, kao što nije falilo ni bilo kome drugom“. Taj topos je od suštinskog značaja za razumevanje „druge” Srbije. Ne samo zato što pokazuje njen karakteristični infantilni egocentrizam („ Meni nešto ne treba. Dakle, onda ne treba ni da postoji!“). To mesto lepo pokazuje i ono što „druga” Srbija najviše osuđuje, a čega je upravo ona najžalosniji zarobljenik: dogmatske konzervativnosti i stalnog pokušaja da se sadašnji problemi rešavaju oruđima iz prošlosti. Zapravo – njenim vampirskim oživljavanjem.

Jer, za njih je zbilja vreme stalo 1992. godine. Setimo se samo tog vremena. Setimo se šta smo onda mislili. I zaista, za mnoge su u Beogradu svi preko Drine tada jednostavno bili – „Bosanci“. I mi smo se, te 1992, iskreno i zbunjeno pitali „šta se sad, pak, oni svađaju?“. I mi smo, te 1992, iskreno mislili da je naša zajednička domovina Jugoslavija. I da samo treba uvesti demokratiju i „stvari će se već nekako rešiti“. I mi smo iskreno mislili da je glavni, ako ne i jedini uzročnik nevolja: Slobodan Milošević. I da će sve biti drugačije – „samo da on ode“.

Ali, onda su se desili neki događaji koji su pokazali da ipak nešto nije u redu sa takvim mišljenjem. Srbi su proterani iz zapadne Slavonije, a zatim i iz Krajine. Ali to nikoga nije uzbudilo. „Sto hiljada vrabaca ili miševa da je oterano sa neke zemlje, Evropa bi se iz temelja potresla. A za sto hiljada ljudi – ništa!“, mislili smo. Srbija je, zatim, danima i noćima bombardovana „iz humanitarnih razloga“. Laži kojima je objašnjavano zašto moraju biti ubijana srpska deca, šćućurena po beogradskim i novosadskim podrumima, bile su nešto najsramnije što smo ikada čuli. „Srpski sistem silovanja“, objašnjavao je svojim čitaocima „Filadelfija inkvajer“, od 25. maja 1999, podrazumeva javna „masovna silovanja (Albanki) na gradskim trgovima“. „Broj nestalih Albanaca na Kosovu je 500.000... za koje se strahuje da su mrtvi“, upozoravao je Stejt department (19. aprila 1999). „Na Kosovu se više ne mogu videti muškarci od 30 do 60 godina(...); kad dođemo na Kosovo verovatno ćemo videti dramatične činjenice u koje čak i ne verujemo“, objašnjavao je gensek NATO-a, Havijer Solana.

A onda smo oterali Miloševića. Mislili smo da je sada sve gotovo. Ali ništa nije bilo gotovo. Ni Kosovo. Ni stogodišnje haške kazne za Srbe, a oslobađajuće presude za Orića i Čekua. Ni nove pretnje i uslovljavanja. Ni ponovne storije na Si-En-Enu o „obnovi militantnog srpskog nacionalizma“ koji preti „mirnim susedima“...

Mi smo iz svega toga ponešto naučili. Ali, oni nisu. Sve što se nakon te 1992. godine desilo od njih se odbijalo kao od zida. Sva objašnjenja i sva rešenja koja su bila aktuelna tada, pre 15 godina, za njih su ostala i danas. Neizmenjena, i u dlaku ista, večno aktuelna, kao – Bože me prosti – Sveto pismo. „Srpski nacionalizam“, „kvarenje dobrih međunacionalnih odnosa“, „agresija prema mirnim susedima“, „hegemonistički planovi Beograda“, „srpski fašizam i nacizam“... Za njih je, na jedan perverzan, gotovo vampirski način, još živa SFRJ. Samo što se ona više tako ne zove. Ona je sada nekakva imaginarna, utopijska zemlja „zapadnog Balkana“, „prethodnica Evropske unije“... Oni su zapravo rodoljubi te zemlje, to je njihova prava otadžbina. Oni su njeni državljani, ne ove konkretne, realne i stvarnošću pritisnute Srbijice...

Oni zaista više ništa ne razumeju. Oni zaista ponavljaju samo stare, oveštale fraze. I jedina razlika je u tome što umesto mantre: „Samo da ode Milošević“, sada stoji mantra: „Samo da ode Koštunica“. Ali, u toj lenjosti misli, u toj zadriglosti mozga korumpiranog grantovima, suportima, stipendijama i fijima, već je spreman i treći nastavak. Posle Miloševića i Koštunice na redu je novi univerzalni krivac – Boris Tadić. I nimalo ne sumnjam. Tu je i četvrti, i peti nastavak. Onaj koji objašnjava da će se sve rešiti, samo ako se vratimo u 1992. godinu.

Ali, stvarnost je neumoljiva. Republika Srpska je stvarnost. Demokratska Srbija je stvarnost. Ovo je 2007. godina. Ovo nije 1992. A Čeda Jovanović nije Broz. Da li je to jasno? Da li je to dovoljno jasno? I šta još treba da se dogodi da biste vi to razumeli?

politički analitičar

[objavljeno: 08.11.2007.]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM