Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

 

Iza ogledala

Slobodan Antonić

Tadićevi dobici

Još samo da pobedi na predsedničkim izborima

Iz nekoliko razloga poboljšana je pozicija Borisa Tadića pred predsedničke izbore. Prvi razlog je njegovo držanje u kosovskoj krizi. Tadiću se prigovaralo da je u nacionalnim stvarima popustljiv prema SAD i EU. Ta ,,mekoća” se, međutim, u kosovskom pitanju, u poslednje vreme, nije videla. Nastupi Tadića i ministara iz DS nisu se razlikovali od nastupa Koštunice i ministara iz DSS.

Time je Tadić postigao dva dobitka. Prvo, pokazao je da je lojalan partner. To je novi kvalitet u našoj politici. Tadić je sličnu osobinu već ispoljio 2004. U zamenu za Koštuničinu podršku u drugom krugu predsedničkih izbora obavezao se da neće odmah da ruši vladu. U srpskoj politici niko se ne seća obećanja koja mu ne odgovaraju. A verolomstvo se više smatra za vrlinu, nego za manu. Tadić se, međutim, 2004. pokazao kao izuzetak. Sada je ponovo demonstrirao pouzdanost. Time je svakako zaslužio poštovanje ozbiljnijeg dela javnosti.

Što se tiče drugog dobitka, Tadić je Koštunicu stavio u nezgodan položaj. Koštunica zna da su njegove akcije u vladi trenutno vidljivije od Tadićevih. Jednostavno, na dnevnom redu je Kosovo, koje je njegov resor, pa se čini da u vladi Koštunica vodi glavnu reč. Ali, to je samo privid. Naime, da bi dobio resore koje želi – Kosovo, energetiku, policiju i, naravno, mesto premijera – Koštunica je morao da Tadiću prepusti sve ostalo. Sa stanovišta utilitarističkog dela partijske elite iz DSS, Koštunica je, zbog Kosova, pristao da bude ,,očerupan”. Ali, kosovska priča ne može večito da traje. Ona će se za nekoliko meseci završiti. I šta onda? Tadić će moći da kaže: ja sam vas uredno sledio po vašim pitanjima, sada, molim, vi sledite mene po mojim. I ko će onda biti ,,glavni” u vladi?

Još ako u tom trenutku Tadić bude dobio novi predsednički mandat! ,,Hajde da se prebrojimo”, moći će uvek da kaže. ,,Koliko imate vi ministara, a koliko ja; koliko imate vi poslanika, a koliko ja?”. Jedini način da Koštunica tada u nekom pitanju kaže ,,ne”, biće da sruši vladu. Ali, ako se kosovsko pitanje ne razreši uspehom, Koštunici tada baš i neće biti do izbora. Još manje će radikalima, u postkosovskom razdoblju, biti do vlade sa ,,gubitnikom”. Dakle, ako Koštunica hoće vladu sa radikalima ili ako hoće izbore na kojima bi naplatio Kosovo, onda je sada pravi trenutak. Ali kako da raskine sa Tadićem kada se ovaj tako lojalno ponaša?

Tako je Tadić besprekornim držanjem stavio Koštunicu u pat-položaj. Koštunica nema razloga za prigovore. Kao što Tadić njega sledi u pregovorima o Kosovu, tako on mora da sledi Tadića na predsedničkim izborima. A kada se jedna i druga stvar završe, odnos snaga će se promeniti. I to svakako ne u korist Koštunice. A tada će svima biti jasno ko je stariji partner.

Druga igra koja je Tadiću popravila položaj počivala je na strpljenju i solidnosti. Tadić je strpljivo podnosio napade Čede Jovanovića i njegovih medija. Budući da DS još nije izgradio ideologiju, na te napade i nije bilo lako odgovoriti. Tadić, međutim, nije odgovarao čak ni na očigledne LDP besmislice – poput one da je ,,upropastio DS”. Upropastio? U novembru 2003, kada je Tadić stao na čelo stranke, DS je imao osam odsto glasova (SMMR). Tadić je ,,upropastio” DS tako što je, u januaru 2007, DS osvojio 23 odsto – gotovo trostruko više! Baš lep način da se stranka upropasti. Ali, Tadić je ćutao, nije odgovarao na besmislice i strpljivo je radio. I strpljenje se isplatilo. Istina, još nije došlo vreme da svakome postane jasno koliko je Tadić vešt. Ali, u međuvremenu se dogodilo da su se Tadićevi kritičari ,,sa leva” posvađali. B92 i LDP su se sukobili. To je smanjilo medijski pritisak na Tadića i suzilo krug njegovih kritičara. Tadić je mogao da odahne: njegova umerenost još jednom se pokazala kao bolji izbor od ideološkog krajnjaštva.

Takođe, Tadić je ovih dana ispoljio i veću solidnost u odnosima sa američkim faktorom od Čedomira Jovanovića. Jovanović je godinu dana važio za glavnog miljenika američke ambasade. Ali, tokom rata sa Miškovićem, nepromišljeno je u sukob upleo i ambasadu SAD. Demantiji odatle ne samo da su bili brzi. Oni su bili i ljuti. Jovanović možda priča ono što misli da SAD vole da čuju. Ali, on očigledno proizvodi previše problema. To niko ne voli. I tek u svetlu te nekontrolisanosti, vrlina solidnosti i pouzdanosti jednog drugog partnera postala je jasnija.

Dakle, Tadiću dobro ide. Još samo da pobedi na predsedničkim izborima. Ali, to nije gotova stvar. Srbija je čudna zemlja: pod pritiskom se ne savija, već obrće. Zato, pritisak ne sme više da raste. Neočekivano povećanje, i predsedničku zakletvu neće izgovarati Tadić. Izgovoriće je Tomislav Nikolić. A tada čitava ova pohvala Tadiću može slobodno biti zaboravljena.

Politički analitičar

[objavljeno: 29.11.2007.]

 

 

 
 
Copyright by NSPM