Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina Dejtonske BiH i Republika Srpska

 

 

Dušan Babić

Kvadratura post-dejtonskog kruga

Na redovnoj nedjeljnoj sesiji (23. septembra) Kruga 99 u Sarajevu, Visoki predstavnik Miroslav Lajčak, govoreći o reformi policije, što je ipak označio „tehničkim, a ne strateškim pitanjem“, dohvatio se i fenomena žrtve, kao krupnog problema post -dejtonske BiH. Riječ je zapravo o jednoj mantri koja se ponavlja već deceniju i po, odnosno od izbijanja rata u BiH, naovamo. U krajnje ogoljeloj formi su agresor i žrtva. Agresor je jedan narod, ili šire – istočni susjed, a žrtva su isključivo Bošnjaci. Istina, tu i tamo, ali stidljivije, spominje se i agresor sa zapadne strane. U obje varijante – žrtva je samo jedna strana, odnosno jedan narod.

„Stvaranje imidža žrtve u jednom narodu je u kontrastu sa multietničnom državom. Ako bismo to prihvatili, onda bismo po definiciji izgubili tezu o multietničnosti države i imali bismo diskriminaciju“, rekao je Lajčak, što je pojasnio naredne večeri gostujući u političkom magazinu „60 minuta“ Federalne televizije (FTV). Nema sumnje kako će ova izjava biti predmet žestokih osporavanja u bošnjačkoj političkoj i široj javnosti, uključujući i kler.

Najsažetije, Lajčakova poruka glasi: „Integracija ili izolacija“. Sasvim osnovana teza Milorada Dodika, kao aktuelnog reprezenta srpskih političkih interesa u BiH, može se sažeti u njegovoj tačnoj indiciji, slobodnije parafraziranoj, ako bivša Jugoslavija nije opstala kao trajna kategorija, zašto bi to bila BiH. Vjerovatno nesvjesno, ali Dodikove brojne izjave o Republici Srpskoj kao trajnoj kategoriji, implicite sudbinu RS stavljaju u ravan sudbine bivše nam zajedničke domovine. Istina, on uporno ponavlja, kako je RS neupitna, a time i jedan od njenih stubova – policija, čak i po cijenu izolacije! S druge strane, istrajavanje bošnjačke strane na maksimalističkim zahtjevima u političkom prekomponovanju BiH, takođe vodi u izolaciju. Maksimalistički zahtjevi se jasno čitaju kao dominantna uloga najbrojnijeg naroda u BiH, uz napomenu kako Bošnjaci još uvijek ne predstavljaju apsolutnu većinu.

U međuvremenu je u Kreševu, živopisnom gradiću pedesetak kilometara zapadno od Sarajeva, pet političkih stranaka s hrvatskim predznakom usvojilo deklaraciju, koja ne spori cjelovitu državu jednakopravnih građana. Kreševska deklaracija eksplicitno ne nudi treći entitet, ali se on čita između redova. Lajčak se o ovom dokumentu još nije izjasnio.

Čitati između redova, sugeriše kako treći entitet ne dolazi u obzir ako to isključivo znači podjelu Federacije između Bošnjaka i Hrvata, kao put u definitvan raspad zemlje. Kreševska deklaracija nudi tri nivoa vlasti, na principu konsocijacijskog modela, što za bošnjačku političku elitu ima efekat crvene krpe, jer srednji nivo vlasti – zakonodavna, sudska i izvršna – podrazumijeva federalno ustrojstvo BiH, a to faktički znači tri entiteta, odnosno tri federalne jedinice. Kao crvena nit Kreševske deklaracije se provlači stav, po kojem je dvoentitetsko uređenje BiH – neodrživo! Oficijelan naziv ovog dokumenta je Deklaracija o načelima Ustava Bosne i Hercegovine, sa jasno ugrađenim konsocijacijskim elementima – paritet, rotacija, konsenzus.

Post-dejtonska BiH je očito zemlja bez identiteta, vizije i strategije. Na djelu su još uvijek ratovi za prošlost. Ova zemlja je doista suviše uronjena u prošlost. Nedavno je Razvojni program Ujedinjenih Nacija (UNDP), Kancelarija u BiH, sponzorisala nezavisno istraživanje Oxford Research International , naslovljeno: „Glas tihe većine: Slike sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine“. Rezultati su, ukratko, porazni, naročito na planu vizija u budućnost zemlje. Pored opštih mjesta – nezaposlenost, siromaštvo, korupcija, kriminal, nepovjerenje u institucije, kako domaće, tako i međunarodne – uočljiva je paraliza političke volje i nespremnost javnosti da se uhvati u koštac sa akutnim poblemima države i društva. Istraživanje je dostupno na: www.undp.ba

Klimu animoziteta i nepovjerenja šire dominantno sarajevski mediji, gdje, nažalost, posebno prednjači sarajevsko Oslobođenje . Ilustracije radi, u broju od 24. septembra donosi otrovan tekst izvjesnog Ibrahima Pašića, koji je neposredno inspirisan nedavnim radnim dogovorom resornih ministara Srbije i RS o budućoj saradnji u oblasti energetike.

Osim što tekst donosi nebuloze istorijske i geo-političke prirode, zapravo falsifikate, indikativna je redakcijska oprema. Nadnaslov: „Dodik i velikosrpske integracije“, naslov:

„Lukaviji od Karadžića“ (boldirano), a podnaslov: „Neka Koštunica i Dodik integrišu hidropotencijale Đerdapa i elektroprivreda Rumunije i Srbije, a Drinu ostave na miru“. Ispis pod fotos, panorama Zvornika, glasi: „Drina: Velikosrbi je ne prestaju svojatati“.

Uokviren tekst naslovljen: „Granica između Srbije i Bosne“, nastoji kvaziistorijski objasniti kako Drina zapravo nije i srpska rijeka!

U međuvremenu se u kuloarima, pretežno na minderima i sečijama, crtaju nove mape teritorijalnog razgraničenja zemlje. Goražde bi Bošnjaci ustupili Srbima, čime bi Drina cijelim tokom predstavljala relativno homogen etnički prostor. Za uzvrat, Bošnjaci bi dobili kompletnu lijevu stranu Neretve, uključujući i Stolac. Hrvati bi dobili Derventu i dio Posavine. U ovom razgraničenju Drvar i Grahovo se ne spominju. Ne spominje se ni Sarajevo, a to je pitanje svih pitanja post-dejtonske BiH, o čemu, zanimljivo je, ćuti i međunarodna zejednica, ma šta se pod tom sintagmom mislilo. U slučaju status quo Sarajeva, nužno se nameće osnovanost teze o kompenzaciji Bošnjacima što su teritorijalno najlošije prošli u proteklom ratu. Naravno, ta teritorijalna kusost ne može predstavljati alibi za sticanje oreola jedine žrtve u proteklom građanskom ratu, jer to sama definicija rata isključuje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM