Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Milovan Balaban

USPON I PAD VUKA DRAŠKOVIĆA

Memoarski romansirana Draškovićeva Meta obnovila je interesovanje za dramatične devedesete i ulogu autora u njima. U opisu dešavanja tokom finalizacije raspada jugoslovenske državne tvorevine i komunističkog sistema upada u oči insistiranje Draškovića na samoobmanjujućoj sklonosti Srba. On, naime, Srbe vidi kao narod koji radije u teškim sudbonosnim trenucima ide za obmanama i neistinama, nego za realnim ljudima koji su sposobni i spremni da mu pomognu.

Iako se ova „dijagnoza“ može prihvatiti kao tačna, ne možemo se oteti utisku da na njoj Drašković insistira zbog unutrašnje netrpeljivosti, pa i ogorčenja koje je proizvod progona od režima s jedne, i uskraćivanja podrške većine naroda sa druge strane. Stoga je autoru lakše da odgovornost za svoje neuspehe, da se nametne kao alternativa Miloševićevom režimu, „vidi“ u autoritarnoj prirodi režima koji mu je na svakom koraku pravio smetnje, ali i u nerazumevanju njegove misije od naroda.

DON KIHOT ILI „SRPSKI PROSVETITELj“

Životni zadatak koji je sebi Drašković postavio je borba za “istinu” i sistem vrednosti koji postoji u zapadnoj Evropi, uz oslonac na srpsku nacionalnu tradiciju. Misao vodilja Vuka Draškovića je pokušaj sinteze pravoslavnog srpskog mentaliteta i evropske građanske kulture i civilizacije. Pokušaj spajanja srpskog i evropskog je ono što ga je odvajalo od njegovih saveznika iz građanskog bloka srpske opozicije, kojima je „srpsko“ predstavljalo retrogradnu pojavu koje se treba što pre ratosiljati. Zbog toga je zadatak koji je sebi postavio “Srpski Jeremija” bio težak, a način na koji ga je obavljao izazivao je kontroverze. Tako se od samog početka Draškovićevog javnog delovanja prema njemu iskristalisalo ili izrazito pozitivno ili izuzetno negativno mišljenje. Gotovo nikog nije ostavljao ravnodušnim.

Treba priznati da je bio među prvima, ako ne i prvi, koji je javno žigosao ustaške zločine nad Srbima, a koji su u politici „bratstva i jedinstva“ bili ili potiskivani na marginu, ili ideologizovani u smislu „antifašističke žrtve fašističkog režima“. Ovakva „srpska“ reinterpretacija genocida nad Srbima u NDH-a izazivala je kontrareakciju u tadašnjem komunističkom establišmentu i Vuku donela epitet „srpskog nacionaliste“, što je tada, kao nažalost i danas, bilo izuzetno negativno određenje. Taj otpor režimskih struktura je kod Draškovića stvorio i ojačao antikomunistički naboj, tj. shvatanje da je komunizam najveće zlo u našoj novijoj istoriji. Tako je on na samom početku kao kontroverzni pisac dobio dve etikete „srpskog nacionaliste“ i „antikomuniste“. Time je u velikoj meri determinisan njegov angažman i izvršen sudbonosni uticaj na njegove političke stavove.

Srbija je za Vuka prvi put čula početkom osamdesetih godina kada su izašli romani Sudija i Nož (1981. i 1982. g.). On nastupa otvoreno i hrabro (kao retko ko tada) kada su u pitanju najosetljivija pitanja, iskopava odavno zakopane “istorijske srpske jame” i pokreće osetljive teme koje su kao crkvena zvona najavljivale kraj jugoslovenske i komunističke ideologije i na srpskim prostorima. Žigosan od režima, stekao je veliku popularnost među čitalačkom publikom.

Kada je intelektualna elita u pitanju, stvari nisu tako stajale, bar kod većeg dela. Oštar jezik, ukazivanje na probleme strastvenim ogorčenim tonom, preuranjeno iznošenje stavova, te radikalan stil bili su za disidentske intelektualne krugove previše narodnjački prosti, arhaični i mitomanski. Sporan je bio radikalan antikomunizam i „obnova četništva“ jer je i disidentska scena uglavnom bila levo ili umereno orijentisana, te često i projugoslovenski usmerena. Prema shvatanju pretežnog dela intelektualne elite, takav nastup je njima bio preterano agresivan, stran i u praksi kontraproduktivan. Za njih je borba za „nacionalno osvešćenje“ u bilo kom obliku, pa i onom koji je propovedao Drašković, bila tek retorika koja u jednom trenutku ima ulogu sredstva pridobijanja ljudi, ali dugoročno može da smeta procesu demokratizacije i evropeizacije Srbije. Stoga je on bio važan član opozicione scene, ali ga ona zapravo nikada nije prihvatila kao svog „istomišljenika“ jer su i u tim krugovima na njegov „nacionalizam“ i „antikomunizam“ (nekom jedno, nekom drugo, a nekom oboje) gledali sa podozrenjem, ako ne i sa neprijateljstvom. Pored toga, i njegova buntovna priroda i velike ambicije su kod mnogih izazivali otpor i negativne stavove.

Način iznošenja stavova bez dlake na jeziku Vuka će posle romana Molitva i Ruski konzul (1985. i 1988.g.) izbaciti na vrh tadašnje disidentske, a kasnije i opozicione scene. Od tada se na njega ozbiljno gledalo kao na nekog bez koga se ne bi moglo ići u pravljenje političke alternative postojećem Savezu komunista. U to vreme u Srbiji, ali i u čitavom komunističkom lageru, “kuvalo” se i spremalo za raspad komunizma, što je nagoveštavano u Rusiji dolaskom Gorbačova na vlast. Stvarane su prve političke stranke, a Vuk je 1990, posle propalog pokušaja sa SNO-om Mirka Jovića, osnovao SPO.

OPSESIJA ZVANA MILOŠEVIĆ

Pojava Slobodana Miloševića u sumraku komunizma izazvala je turbulencije među srpskom disidentskom opozicijom i podele po pitanju kako da se postave prema njemu. U samom početku Milošević je kao „čovek promena“ imao određenih simpatija kod onih opozicionih krugova koji su insistirali na nacionalnoj obnovi jer im se činilo da će on ići tim putem. Postojala je i konfuzija (koja i danas traje) oko onoga šta je Milošević – komunista ili nacionalista, diktator ili populista...

Stoga je i u opozicionim krugovima nekoliko godina vladala konfuzija oko toga kako da se postave prema njemu. Ako je na nekog uticala pojava Miloševića, to je onda Vuk. Posle pokušaja neuspešnih iz SNO-a da pridobiju Miloševića, Vuk će biti vodeći opozicionar koji će ga kritikovati najvećom žestinom. Čini se da je u srpskoj politici često presuđivao lični odnos između političkih aktera.

Takav „antimiloševićevski“ stav Drašković neće promeniti tokom devedesetih godina, što je u vezi sa stavom da je komunizam najveće zlo, a Milošević „poslednji komunista“. Isto tako je očit nedostatak gotovo ikakve kritike politike Zapada prema Srbiji i Srbima, što je Draškoviću donosilo negativne poene u javnosti. Na samom početku, na udaru njegove oštre retorike bila je obnova profašističkih ideologija kao što je ustaštvo, islamski ekstremizam i albanski separatizam i terorizam. Treba uočiti da ni Drašković, kao ni bilo ko drugi na tadašnjoj srpskoj političkoj sceni, nije bio antijugoslovenski nastrojen. Vuk jeste kritikovao republike koje su klizile prema otcepljenju i vodile raspadu Jugoslavije, ali nikada tako uporno i žestoko kao Miloševićev režim u Srbiji.

S vremenom je kritika svakog drugog osim Miloševića čilila, i to je vodilo tome da Drašković padne u zamku nekritičkog usvajanjem političko-ideoloških i propagandnih stereotipa koji su dolazili sa Zapada. Tako je za sve od raspada zemlje, preko izgubljenih ratova i teške socioekonomske krize bio isključivo odgovoran samo Milošević, što je redukovanje istorijske istine.

Opsesija idejom da će promena Miloševićeve vlasti automatski značiti drastično poboljšanje statusa i položaja Srbije u međunarodnim institucijama i medijima, odveli su ga ka žestokom i isključivom „antimiloševićevskom“ stavu, kao i negativnom odnosu prema recidivima tada već mrtve komunističke ideologije. Uverenje da zapadni svet ima izuzetno odbojan stav samo prema komunizmu, kao i ignorisanje geopolitičke realnosti i strateških interesa, odvešće ga do potpunog negiranja realnosti i ignorisanja stvarnih opasnosti koje prete našem narodu. Uverenje da će „nova“ Evropa promeniti svoje navike i biti naklonjena Srbima pokazalo se kao naivno i pogrešno. Na realpolitičkom planu, takav mit o „zapadnim saveznicima“ samo je onemogućavao artikulisanje realne politike, a zagovornicima takvih ideja je slabio pozicije u domaćoj javnosti koja je bila sa pravom ogorčena zbog ponašanja Zapada prema nama.

ANACIONALNI KURS „NAJVEĆEG SRPSKOG NACIONALISTE“

Devetomartovskim demonstracijama dolazi do formulisanja očiglednog zaokreta, koji je u Vukovoj politici bio prisutan od prvih izbora decembra 1990. U formiranju političke platforme SPO-a prvi cilj je bio izbegavanje rata po svaku cenu iako je bilo očito da raspad zemlje neće proći bez sukoba.

Srbija u to vreme nije bila samo suočena sa propašću komunizma, nego i sa krahom jugoslovenske ideje, što je rezultiralo raspadom države. U svojim romanima i besedama nastalim do 1990. godine Vuk Drašković je označio Vatikan i Beč kao nosioce antisrpskih planova, ali u trenucima početka raspada Jugoslavije kao „glavnog i odgovornog“ označava srpski režim. Postojanje starih antisrpskih strategija nije negirano, ali im je osporavan značaj. Takva naivno-idealistička slika sveta – sa jedne strane potcenjuje značaj strateških interesa i starih imperijalnih mehanizama ovladavanja balkanskim prostorima, a sa druge odgovornost za sve nesreće balkanskih naroda prebacuje na Miloševića. Tako su se oko stava da je „Milošević kriv za sve“ ujedinili gotovo svi srpski opozicionari i zapadni centri moći.

Promenjivost i dualizam Draškovićevih stavova u kojim je oscilirao između nacionalnog i kosmopolitskog, srpskog i evropskog, zbunjivala je i njegove sledbenike, saveznike i protivnike. Kako je ova dihotomija nastala i šta su razlozi, nije lako odgovoriti. Možemo samo primetiti sledeće: do devedesete kod njega dominira stav o antisrpskom vatikansko-germanskom bloku koji su protiv nas, uz naivnu veru u “tradicionalne srpske saveznike”. Nakon pobede HDZ-a u Hrvatskoj, Tuđmanov režim označen je kao proustaški i kao opasnost po biološki opstanak Srba.

Pobedom Miloševića na prvim višestranačkim izborima nekoliko meseci figurira odgovornost oba režima za izbijanje rata na prostorima Jugoslavije (po „sistemu spojenih sudova“, kako je tada govorio) da bi posle 9. marta odgovornost bila sve više prebacivana isključivo na vlast u Beogradu i lično na Miloševića. Tokom 1991. ovakav stav će biti potpuno uobličen i neće trpeti značajne izmene. Krivica Hrvata i Tuđmana za srpsko-hrvatske odnose neće biti isključena, ali oni neće biti značajan faktor. Beograd se proziva kao najodgovorniji i kao onaj koji može da reši sve krize i sukobe. Stoga je on negirao da se „Srbija brani u Kninu“, već je govorio da se „Knin brani u Srbiji“. To jest da bi rušenjem Miloševićevog režima Zapad brzo stao na srpsku stranu i da bi tako gotovo bez rata, gandijevskom metodom, Knin ostao srpski. Moderna demokratska Srbija će biće priznata od civilizovanog sveta, te će postati siguran garant rešenja srpskih problema u novonastalim okolnim državama. Istorija, događaji nakon svih ratova i pada Miloševića su, nažalost, demantovali Vuka.

Domaća demokratska opozicija, tada na čelu sa Draškovićem, i pored svih međusobnih razlika zapadni model demokratskog poretka prihvatala je kao nepogrešivu dogmu, kao paradigmu kojoj nema ni mane ni alternative. Ovo je u većoj ili manjoj meri podrazumevalo i odricanje od sopstvenog nacionalnog identiteta i istorijskog puta. Tako je kao rezultat ovog „evropskog kursa“ bilo sve veće približavanje SPO-a građanskim, pa i anacionalnim političkim opcijama.

U početku se čini da koalicije koje Vuk stvara imaju samo stratešku funkciju rušenja Miloševića, ali s vremenom one sve više postaju ideološke, što je stranku prebacilo iz tabora radikalne nacionalne desnice u korpus globalističke građanske opcije. Program je i dalje prikazivan kao nacionalan, ali su anacionalna politika i retorika izazivali animozitet prema Vuku u krugovima patriotski orijentisane javnosti. Čini se da je protivljenje Miloševiću imalo za posledicu da se u svemu kritikuje, pa i u zvaničnoj politici prema Srbima preko Drine, što je izazivalo negativne reakcije javnosti. Srbe je sve više iritiralo agresivno kritikovanje Miloševića (i Šešelja) u vreme srpsko-hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji je jedini u tom trenutku mogao da im pomogne, a poziv za izvinjenje Muslimanima (koliko god bio iskren) i uopšte potenciranje srpskih zločina tokom rata shvatano je u dobrom delu javnosti kao akt nacionalne izdaje.

Takvi problematični stavovi nisu bili spočitavani građanskim strankama i ideološkom krilu NVO, ali zbog Vuka jesu jer je imao reputaciju borca za nacionalnu stvar. Njegov odgovor na ove kritike da je reč o podmetanju režima, ili pak da narod ne voli onog ko mu govori neprijatne istine teško da je u ovom slučaju održiv. Situacija je bila takva da su Srbi bili od svih moćnih i relevantnih faktora u svetu i regionu označeni kao “primitivni balkanci” koji su remetilački faktor. Animozitet usmeren prema Evropi i Americi koji se tada javlja nije opravdan, ali je razumljiv, pa čak, čini se, i prirodan. Zapadni mediji su prikazivali lažnu sliku, pretvarajući Srbe u monstrume koji samo napadaju, pljačkaju, ubijaju i siluju. Srbi su kao „zli momci“ nepravedno, planski i tendenciozno označeni kao jedini krivci za tragične događaje u bivšoj Jugoslaviji.

U takvim okolnostima narod prozivati i upirati prst ka njemu kao krivcu, a istovremeno ga pozivati na viteštvo kada je isto zaboravljeno od svih faktora uključenih u međuetnički sukob, nemoguć je zahtev, naročito u trenutku kada se drugi ne drže najelementarnijih moralnih kodeksa. Draškovićevo prećutno slaganje sa ovim negativnim predrasudama o Srbima koje je proizvodila zapadna medijska mašinerija slabilo je poziciju SPO među svojim glasačima koji su u velikoj meri bili nacionalno orijentisani.

Tako se desilo da je stranačka politika postajala sve veći balast za njene članove. Politika koja je vođena teško se mogla pravdati i razumeti, te je došlo do osipanja članstva i simpatizera. Unutar desnih i patriotski orijentisanih političkih krugova, a naročito „preko Drine“, preovladao je stav o gnusnoj izdaji Vuka koji je često upoređivan sa Vukom Brankovićem. Porazno po njegov nekadašnji imidž velikog srpskog nacionaliste delovale su i pohvale koje su dolazile od zapadnih političara, koji su često u istom nastupu zagovarali sankcije, pritiske, ili čak i bombardovanje Srbije. Čini se da su „tapšanja po ramenu“ od zapadnih političara i medija – da su oni „prava evropejska Srbija“ za razliku od „Miloševićeve i Šešeljeve varvarske“ – previše ozbiljno shvatali lideri „demokratske opozicije“.

VUK – MUČENIK SVOJE ĆUDI

Klima kakvu je Vuk stvorio sve više je davala mogućnost režimu da ga “opravdano” uhapsi (što je ovaj sigurno planirao i spremao) pošto je obeležen od domaćih medija kao “nacionalni izdajnik” (čemu je umnogome i sâm doprineo). To će se i desiti 1993, kada je režim pokušao da ga politički eliminiše. U očima vlasti on je bio stalni faktor nemira i smetnja realizaciji njihove politike. Čovek koji je mogao da izvede na ulice 100.000 ljudi i da dovede Srbiju pred dilemu šta je zapravo istina, ono što se vidi na državnim medijima ili ono što govori opozicija. Vuk je u redovima režima viđen kao opasan buntovnik, čovek Zapada i nacionalni izdajnik, pa je stoga protiv njega vođena medijska i svaka druga kampanja.

Miloševićev režim nije bio nacionalistički u pokušaju rešavanja gorućih nacionalnih pitanja, kao što je to, recimo, bio tuđmanovski u Zagrebu, ali se može reći da je Milošević iskoristio homogenizaciju srpskog naroda koji je bio u opravdanom strahu od ponavljanja genocida iznutra i oduzimanja teritorija i sužavanja nacionalnog prostora spolja. On nije bio nacionalista, ali je dopustio da ga ponese talas nacionalnog buđenja posle skoro pola veka „bratstva i jedinstva“ da bi tadašnji režim opstao na vlasti.

Kako se pozicionirao kao najoštriji kritičar režima koga je predstavljao kao „zlo“, Drašković je opravdano zazirao i imao strah od Miloševićevih struktura vlasti. Netrpeljivo ponašanje režima prema njemu bio je glavni motiv da se cela politika režima ocrni, pa i da se ospori podrška borbi Srba preko Drine. Videći u novonastaloj vlasti socijalista mnogo recidiva komunizma, lider SPO-a ih je uveličavao i na kraju jedino njih i video u Miloševićevoj politici. Pri tome je to bio za njega glavni problem u rešavanju srpskog nacionalnog pitanja koje je otvoreno raspadom SFRJ.

Ovim je odgovornost „međunarodne zajednice“ gotovo potpuno eliminisana, a motivi kojima su rukovođene zapadne zemlje su u očima opozicionara poput Vuka bili čisto altruistički i humanitarni. U takvoj naivnoj opozicionoj perspektivi „Zapad“ je personalizovan subjekt koji reaguje samo na „ponašanje Srbije“. Pa tako ako Srbija postane demokratska, posle dakako „svenarodnog pokajanja“, Evropa i Amerika će stati na njenu stranu.

Svaki predlog režima Drašković je dočekivao na nož, i obrnuto, svaka Vukova inicijativa predstavljana je kao besmislica ili nacionalna izdaja. Tako su u međusobnim preganjanjima jedni drugima davali previše na značaju, „trošili“ se, pa su s vremenom postali nebitni, te su i zajedno otišli u istoriju. Bilo je čudno gledati kako režimski mediji po inerciji napadaju Draškovića iako on 2000. nije njihov glavni protivnik. U isto vreme je Milošević gubio pozicije i osipao mu se autoritet na vlasti kada je Drašković prestao da bude vođa opozicije. Tako su 5. oktobra obojica izgubili – Milošević vlast, a Drašković mesto lidera opozicije.

Draškovićeva kritika politike „Miloševićeve epohe“ ima i pozitivnih elemenata. Njegov pogled na „devedesete“ svakako je drukčiji od stavova građanskih stranaka i ideološkog dela NVO. On je i dalje nastojao da svoj pogled na svet izvede iz srpske tradicije i nacionalne istorije. Za razliku od „građanista“ kojima je to duboko strano, on se poziva na pravoslavnu tradiciju. Stoga je često bio doživljen i kao strano telo među opozicionarima građanske i sekularne orijentacije. On je za njih bio samo korisno sredstvo u borbi sa Miloševićem, sredstvo sa ograničenim rokom trajanja. Sa njim su mogli da ostvare neke svoje ciljeve, a da ga posle odbace kao nešto nepotrebno, čak i „retrogradno“. U Meti autor spominje i označava ovakve kao “trojanskog konja” u njegovom taboru koji ima za “prosvetiteljski cilj” obnavljanje „srpske duhovnosti i tradicije“. Čini se da su sličan odnos prema njemu gajili i neki zapadni centri moći kojima je i taj i takav „nacionalizam“ bio preteran. No, i danas, iz ove perspektive, Vuk Drašković ne kritikuje ideološke osnove i političke ideje svojih nekadašnjih „saboraca“, već se sve svodi na kritiku personalnog karaktera.

„SAM PROTIV SVIH“

On sa pravom kritikuje nefer odnos koalicionih partnera tokom devedesetih jer se često dešavalo da se koalicije sa njim prave kada to njima odgovara i gotovo redovno su oni profitirali, dok je Vuku posle raspada istih gotovo redovno padao rejting. Kada je trebalo održati koalicione dogovore, oni su kršeni ako je to bilo u njihovom interesu. Najbolji primer su republički izbori 1997. koji su održani u atmosferi trijumfa koalicije “Zajedno” (a koji su bojkotovani od jednog njenog dela, DS i GSS) posle stodnevnih demonstracija (1996/97) i osvajanja vlasti u svim velikim gradovima. Po dogovoru koalicije, Vuk je trebalo da bude predsednički kandidat, ali se ispostavilo da je dogovor važio do onog trenutka dokle je viđen kao koristan u celoj priči. Štaviše, Đinđiću i Vesni Pešić nije padalo na pamet da im Vuk bude predsednički kandidat. Svi ovi događaji stavljali su so na ranu “gnevnom” i tada već “izmučenom pravedniku”. U svojoj najnovijoj knjizi on detaljno opisuje okolnosti pod kojima su se raspadale koalicije “koje je on stvarao”.

Pokušaj promene političkih saveznika dogodio se u vreme bombardovanja Srbije 1999. Iako je srpski režim i dalje figurirao kao najveći krivac za zaoštravanje situacije na Kosovu kada je počelo bombardovanje, Vuk je, čini se, shvatio na trenutak sve razlike između njegovih i stavova “demokratske građanske opozicije”, ili pak jednostavno nije više mogao verovati onima koji su ga izneverili više puta. Poziv na bombardovanje države u kom bi najveće žrtve podneo narod nije se moglo pravdati sa stanovišta da će pod tim uslovima pasti beogradski režim, što bi otvorilo „put evropeizacije Srbije“. Suviše oportuno obrazloženje odvelo je Vuka prvi put u Miloševićev tabor, a prvi put i protiv ostale opozicije. Učešće u vlasti nije dugo trajalo, pa se vođa SPO našao opet na suprotnim pozicijama, ali sada i vlasti i opozicije.

Kada je formiran DOS, bio je jedan od osnivača, ali prinuđen da usled stalne opasnosti za život boravi u Budvi i odatle može samo da isprati pobedu opozicione koalicije, pad Miloševića sa vlasti i odlazak u političku istoriju, kako svoje stranke, tako i samoga sebe. No, ipak je uspeo da se vrati u politiku zahvaljujući relativnom uspehu na izborima u decembru 2003, i to u koaliciji sa Veljom Ilićem. No, taj skromni povratak je samo svedočio da je reč o epilogu istorije SPO, a ne o mogućoj obnovi njegove nekadašnje političke uloge.

POSLE SVEGA

Teško je odrediti pravo mesto i oceniti ulogu koje je imao Drašković u političkom životu postkomunističke Srbije. Bio je najžešći kritičar i protivnik Miloševićevog režima, naročito tamo gde mu je to najviše politički i moralno štetilo. Čini se da je njegov strah da Srbija ne ostane poslednji bastion komunizma bio prevelik i iracionalan, te mu je smetao da slobodno razmatra mogućnost izlaska iz krize. Njegov kritizerski duh je često odlazio predaleko i bio jednostran. Naime, kada režim formira jedan stav, Vuk je gotovo po pravilu imao drugi, a najčešće suprotan. Njegovo opozicionarstvo se moglo pravdati, ali samo donekle.

Teško je opravdati njegove stavove oko ratova preko Drine koji su mu donosili negativne poene u javnosti, dok su sa druge strane suprotni stavovi jačali poziciju njegovog kuma Šešelja. On je Šešelja proglasio za jeftinog demagoga koji samo skuplja jeftine poene. Napadi na Miloševića zbog nekakvog komunizma (pa i Šešelja) u vremenu kada Zapad vodi hajku protiv našeg naroda delovali su anahrono i kontraproduktivno. Stoga se njegov antikomunizam pokazao kao donkihotovska borba protiv vetrenjača. Sa druge strane, prozivati Šešelja da su njegovom odbranom Srbi preko Drine sve izgubili (“gde je Šešelj branio Srbe, Srbi više ne rastu”) nije bilo politički korisno, ali ni istorijski tačno. Politika koju je jedan ili drugi „kum“ vodio dovela je do toga da je jedan u haškom zatvoru, ali da je njegova stranka najpopularnija u Srbiji, a drugi u udobnoj političkoj penziji pošto mu je partija na margini političkog života.

Ako će nešto pozitivno ostati iza Vuka Draškovića, to će sigurno biti nauk svim budućim generacijama u vidu mnogo puta ponovljenog “Srbi ne činite zločine”. Ta opomena koliko god je, čini nam se, došla u jednom teškom trenutku kada narod nije želeo potpuno da je čuje i prihvati, u budućnosti će biti opomena svim generacijama. Drugo što će ostati iza njega je pokušaj, sada vidimo neuspešan, da se na osnovu vrlina i vrednosti srpske tradicije i svetosavlja formira jedan nacionalni pokret opšteg moralnog i društvenog preporoda. Ovo drugo će, duboko verujemo, biti aktuelno i u budućim traganjima za izlazom iz teške istorijske situacije u kojoj se našao naš narod.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM