Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - polemike - prenosimo NIN

   

 

Svetislav Basara

O Tirketu

Načelno apolitični Tirnanić, već dugi niz godina neguje jednu vrstu umerene blagonaklonosti prema svim režimima i svim glavešinama. Ja mu to do sada nisam zamerao

Mogao sam slediti njegov uobičajeni prosede. Napisati, recimo, “jedan kolumnista” pa onda opaliti po cevanici, ali to jednostavno nije moj stil. Dakle, Tirnanić. Za razliku od istomišljenika mu, funkcionalno polupismenih skribenata iz NSPM, Tirke je značajna figura ne samo u srpskom novinarstvu već i u srpskoj kulturi. Odličan stilista kojeg je samo izvesna duhovna tromost sprečila da postane odličan pripovedač. Mnogi njegovi tekstovi dobrano su obogatili moja saznanja o filmu i koječemu drugom. Sa zadovoljstvom se sećam i naših druženja po kafanama . Nemam nameru da ga isuviše “opaljujem” jer on to i ne zaslužuje.

Namera mi je da mu ukažem na jedne i da ga podsetim na druge stvari. A povod je njegov tekst iz prošlog broja NIN-a napisan u sasvim nspmovskom duhu , iako – ne treba ni da dodam – neuporedivo pismenije. Elem, Tirke se nameračio na izvestan broj anonimnih, ali prepoznatljivih ličnosti. Tim ličnostima je zajedničko što se paušalno vode kao građani “druge Srbije” – sintagme koju prezirem iz dubine duše, što me uopšte ne oslobađa tog nedobrovoljnog državljanstva. Među te “drugosrbe” Tirnanić ubraja i neke šatro anonimne “bivše ambasadore” koji su “odslužili svoju platicu u nekoj vukojebini, gde su se inače uzdržavali od intimisanja sa domicilnim stanovništvom”, pa su se – je li – stavili na “čelo žestoke opozicije (kurziv B. T.). Gde to? “U domaćoj političkoj sferi (kurziv S. B.) obarajući se na državu drvljem, kamenjem i fekalijama.” Te zle ambasadore je, according to Tirke, “delegirala ista ona vlast koja im sada ne valja”.

Jeste Crven Ban. Teško mi je da poverujem da je Tirnaniću pamćenje oslabilo, mada (kako ćemo videti) i te kako računa sa kratkoćom ovdašnjeg pamćenja. Isto tako ne vidim razloga zašto Tirke te bivše ambasadore ne nazove imenom i prezimenom jer je potpuno jasno da misli na Milana St. Protića, Vesnu Pešić i mene. Oprez? Šta li? Svi se drugi bivši ambasadori – a ubedljivu većinu ostalih naimenovali su (ne delegirali) – notorni Ćosić i Koštunica – ponašaju u skladu sa Tirketovim viđenjem kodeksa ponašanja bivših ambasadora. Ćute i nešto čekaju.

Da pojasnim: vlast za čijeg sam vakta postavljen za ambasadora bila je supstancijalno različita od prethodne i do izvesne mere aktuelne Čorbadžijine vladine organizacije. Ako Tirke misli na potpis na akreditivnim pismima, onda je delimično u pravu. Tamo stoji potpis Vojislava Koštunice. To upravo i jeste bila ideja: da Koštunica stavlja potpise; ne zato što ga neko nije voleo, nego zato što je to objektivno njegov krajnji domet. Naravno, Koštunica se sa tim nije mirio jer je jednom davno usnio da je istorijska ličnost i da ima istorijsku misiju. Pusti snovi su se, međutim, relativno brzo pretvorili u košmar, pa je glavni čovek vlasti koja me je “delegirala” (B. T.) pod još uvek nerasvetljenim političkim okolnostima ubijen kao pas na vratima vlade na čijem prestolu danas sedi zlehudi doktor prava.

Zašto tvrdim da je tadašnja vlast bila supstancijalno različita? Navešću samo nekoliko od bezbroj razloga. Za vreme Đinđićevog predsedavanja vladom ministri nisu tukli i vređali novinare niti su o tuđem trošku pravili autoputeve do svojih selendri; skinhedi i nacisti nisu divljali, policajci nisu ubijali ljude da bi im otimali i prodavali kola; julovske udarne pesnice nisu vodile državne poslove; i najvažnije: Tirke je, nesmetano kao i uvek, pisao kolumne. Koliko pamtim: vlada mu nije bila mrska. Kao i sve druge i sve buduće vlade, kako ćemo videti. Nakon što pročitamo završetak Tirnanićevog pasusa. “Kada im neko zameri”, blagoglagolji Tirke, “na ovakvom Džekil-Hajd (kurziv B. T.) mentalnom sklopu, zapitavši ih zašto su se uopšte prihvatali ambasadorske funkcije ili zašto nisu podneli ostavke pre isteka mandata, oni se pravdaju kako su ih u svemu vodili viši državni razlozi. Možda je zbilja tako, nisam primetio. Ono što bode oči, jeste da su ljuti opozicionari u istom telu sa bivšim ambasadorom zdušno doprinosili haosu u društvu koji im sada tanji živce.”

Ne mogu da govorim u ime drugih. Govoriću u svoje. Ja se ne pravdam nikakvim državnim razlozima. Iako mi je odmah posle Đinđićeve (politički nerazjašnjene!!!) pogibije bilo jasno u kome se smeru kreće Srbija, ni na kraj pameti mi nije padalo da dajem ostavku iz prostog razloga da na to mesto ne bi prevremeno došao neko iz plejade Koštuničinih dupelizaca. Što se tiče moje političke angažovanosti (svedene, uostalom, na napise po novinama), ukoliko Tirke smatra da je ovo uljuđena država, da je savez šeprtlji, mešetara, muvatora i lopuža, uz mali broj poštenih i kompetentnih ljudi i žena (da se Vlasi ne dosete), ne usmerava u pravcu permanentne stagnacije, ukoliko to Tirke javno ustvrdi, ja sam spreman da se odreknem čak i kafanskih komentara na političke teme.

Do tada ću misliti da vlada koja nije u stanju da kontroliše beogradsku policiju, a htela bi da povrati kontrolu nad Kosovom i da deli lekcije po svetu, mora biti podvrgnuta najoštrijoj kritici. Tirke se, međutim, poput NSPM-ovog think tank-a, jako teško miri sa ustavom zagarantovanim slobodama govora i štampe i – poput think tank-a – nikada ne opovrgava činjenice iznete u tekstovima već negoduje zbog drskosti, nezahvalnosti i drčnosti bivših ambasadora. Samo što ne kaže: sram ih bilo.

Načelno apolitični Tirnanić, već dugi niz godina neguje jednu vrstu umerene blagonaklonosti prema svim režimima i svim glavešinama. Ja mu to do sada nisam zamerao. Čovek je profesionalac. I to dobar. Živeti se mora. Ovde bi trebalo da stavim tačku. Ali đavo mi radi onu stvar da je ne stavim. Da se setim devedesetih. Tirketovih kolumni u papirnatom Miloševićevom senkrupu zvanom Politika. Njegovih večera sa Hadžijom u Klubu književnika. Njegovog uzdržavanja da napiše makar jednu reč protiv tir(n)anije zločinačkog režima. Iako, naravno, nijednog trenutka ne sumnjam da je – za razliku od bivših ambasadora koji su, barabe jedne, primali platu – Tirnanić sve to radio iz ubeđenja i ideala.

 

 
 
Copyright by NSPM