Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Džejms Bejker

Deset zapovesti ili osnove pragmatičkog idealizma

Principi kojima će se rukovoditi američka spoljna politika u narednim godinama bitno će odrediti koliko uspešne će SAD biti kada je reč o složenim globalnim izazovima koji su pred nama. Spoljna politika koja je slabo utemeljena u vrednostima, i koja je takođe bez razumnog i racionalnog konkretnog interesa, jednostavno neće dati nikakav rezultat. Naša spoljna politika neće uspeti ako u njenom središtu ne budu nacionalni interesi i ako odbaci ulogu koju demokratski ideali i ljudska prava igraju u uspostavljanju sigurnijeg sveta. Ove istine dočekaće sledećeg predsednika bez obzira kojoj partiji on ili ona pripada. On ili ona suočiće se sa međunarodnim okruženjem u kojem će se upotreba ili zloupotreba američke moći u svim oblicima – vojnom, diplomatskom, ekonomskom – presudno odraziti na našu nacionalnu bezbednost i globalnu stabilnost. Vrlo je verovatno da će SAD još neko vreme ostati nadmoćna globalna sila. Ali način na koji će se upravljati s obzirom na tu poziciju, odrediće i koliko dugo ćemo ostati svetske vođe.

Uprkos sumnjama vezanim za rat u Iraku, trenutno najistaknutiji fenomen svetskih razmera, nesumnjivo je nadmoćna pozicija SAD. U poređenju sa ranijim super silama – antičkim Rimom, Napoleonovom Francuskom i Britanijom pre Prvog svetskog rata – imamo mnogo više prednosti u odnosu na potencijalne rivale.

SAD su svetska kuća ekonomske moći. Naša proizvodnja predstavlja skoro četvrtinu svetskog BND-a (bruto nacionalni dohodak). Štaviše, naš učinak u protekle dve decenije jasno je izbacio iz ležišta naše tradicionalne takmace kao što su Japan i zemlje Zapadne Evrope. Takođe, uprkos skandalima koji su uzdrmali američke korporacije prethodnih godina, mi ostajemo u prvom planu kada je reč o ekonomskom rastu, inovaciji i preduzetništvu. U prošloj deceniji, američke kompanije su zabeležile rast meren u trilionima dolara novog bogatstva u kreiranju proizvoda koji jačaju informacije – tzv. tehnološka revolucija.

Nijedna napredna industrijska zemlja – a to važi i za one koje sve više jačaju – ne može da se takmiči sa nama u vojnoj areni. Poraz Talibana i zbacivanje Sadama Huseina jasno su pokazale našu superiornost da ispoljimo odlučujuću moć čak i sa ogromne udaljenosti. Nijedna druga zemlja nije blizu te sposobnosti danas, niti će biti još neko vreme. Kineska odbrana na primer, jača, i to svakako zaslužuje pažnju. Ali Peking je još uvek daleko od pokušaja da nas izazove u istočnoj Aziji, pa i u manje kritičnim područijima kao što je Persijski zaliv.

Iako postoji mantra da je Amerika „sama“, mi i dalje vršimo ogroman diplomatski uticaj na globalnom planu. SAD uživaju jake i trajne bilateralne veze sa domaćinima prijateljskih zemalja – uključujući i ključne evropske zemlje, zatim Japan, i od skoro Indiju. Takođe, zauzimamo vodeću ulogu u međunarodnim organizacijama kao što su UN, MMF, STO i NATO.

Najzad: mi predstavljamo ideologiju slobodne tržišne demokratije bez ozbiljnog svetskog rivala. Komunizam, naš stari neprijatelj, zbrisan je na smetlište istorije. Nijedna ideologija sa univerzalnim domašajem nije preuzela to mesto. Islamistički fundamentalizam jeste potencijalna snaga. Ali već i po svojoj definiciji poziv fundamentalizma ograničen je na zemlje sa većinskom muslimanskom populacijom.

Jasno je da model slobodne tržišne demokratije nije trijumfovao svuda. Ali je trend proteklih decenija nepogrešivo bio baš u pravcu demokratije i slobodnih tržišta – čak i u državama koje su još uvek daleko od ostvarivanja ovih ciljeva. Današnja Kina, iako autoritarna, ne može da se poredi sa onom iz vremena Maove Kulturne revolucije. Mi treba samo da uporedimo regione kao što su Istočna Evropa i Latinska Amerika sa onim šta su bile pre četvrtine veka da bi se uopšte razumelo da, iako nepotpune i nesavršene, ove zemlje idu ka tržišnoj demokratiji. Ovo je istina čak i kada imamo u vidu njihove skorašnje grehove, kojima smo svedoci, u nekim delovima Latinske Amerike.

Ukratko, danas nema zemlje ili grupe zemalja koje bi mogle da izazovu našu međunarodnu nadmoć u ekonomskom, vojnom i političkom smislu. Ovo mogu promeniti zemlje kao što su Kina i Indija, što zahteva veći udeo u svetskom BND-u da bi se video veći uticaj na svetskoj pozornici. Ali za sada, i čak za još koju godinu, SAD jesu i biće najveća svetska sila.

Američka moć ipak nije neograničena. Istorija imperija i velikih sila od Rima do danas predstavlja važnu lekciju. Moć se mora pažljivo čuvati. Ona je dragocena i ograničena. Previše rasipanja može dovesti do propasti. Izbori su i dalje važni. Moramo biti spremni da razgraničimo naše želje i naše prioritete, ono što je suštinsko zarad očuvanja američkih nacionalnih interesa i ono što je samo poželjno.

Da budem jasan: ja sam sve, samo ne katastrofi čar kada su u pitanju SAD. Odbijam spektakularna predviđanja o nacionalnom pomračenju i apsolutno sam ubeđen da je budućnost naše zemlje svetla. Ali koliko god da su SAD najmoćnija država u istoriji, mi nismo svemoćni.

Izazov koji se postavlja pred tvorce politike jeste kako najbolje iskoristiti moć u smislu da se unaprede naši interesi i vrednosti, a u isto vreme izbegne strateško prevazilaženje.

U februaru 2007-e, održao sam govor na petogodišnjicu Kisindžerovih predavanja o spoljnjoj politici i međunarodnim vezama u Biblioteci Kongresa. Podvukao sam deset maksima upućenih tvorcima politike i želeo bih da ih ponovim ovde.

Prva maksima jeste da SAD mora rasterećeno da se ponaša sa upotrebom sile. Izolacionizam i izdvajanje jednostavno nisu opcije. Isuviše smo integrisani u svetu, u ekonomskom i bezbednosnom smislu, da bismo sada odustali. Ako SAD ne praktikuju silu, to će raditi drugi.

Druge države se oslanjaju na naše vođstvo. Ovo je najočiglednije kada se ima u vidu naše savezništvo sa Zapadnom Evropom, Istočnom Azijom i drugima. Samo treba da pomislimo na našu kritičnu ulogu u jačanju NATO kapaciteta i šestostrane pregovore o nuklearnom programu Severne Koreje. Čak i države koje su uglavnom više nego prijateljske često traže naš angažman. Ovo je posebno u igri kada se borimo protiv zla međunarodnog terorizma i razvoja oružja za masovno uništenje.

Druga maksima: moramo shvatiti da je čak i moć SAD ograničena. SAD ne mogu biti svetski policajac. Najzad, vežba američke moći ograničena je sposobnošću naših lidera da proizvedu i održe političku podršku kod kuće.

Iako toliko moćni, ne možemo rešiti svaki problem u svetu. Irak je, na primer pokazao ograničenost mogućnosti po pitanju naše vojske. Iako nemam ništa od toga, iskreno se divim spektakularnom držanju naših mušakaraca i žena u uniformama. Ali je potpuna besmislislica da se naša vojna služba – koja je slomila regularnu Iračku vojsku u toku od par nedelja 2003 – suočila sa tvrdoglavim neprijateljem u pobunjeničkim grupama i sektaškim jedinicama. Naš zadatak je bio otežan velikim raskolom unutar Iračke vlade i povećanom frustracijom među mnogim Iračanima, kao i činjenicom pomanjkanja osnovne sigurnosti i usluga.

Naša moć je ograničena i na drugim poljima. Naša ekonomija je moćna ali nam i dalje treba saradnja sa drugima u poljima kao što su širenje tržišta i investicija, i na polju makroekonomske politike. Isto važi i za diplomatske aktivnosti, gde naš uticaj može biti ograničen kada ne uspevamo da ubedimo druge. Obezbediti podršku Kine i Rusije, na primer, bila bi ključno umeće da se postigne odlučan odgovor na Iranski nuklearni program.

Već je u toku debata o tome da li će SAD reagovati same ili sa drugim silama. U realnom svetu, moramo biti spremni na oba puta. Neki mogu reći da su moja treća i četvrta maksima („Budimo spremni da reagujemo unilateralno ako situacija nalaže“ i „Ceniti značaj saveznika“) u kontradikciji. Ali nije o tome reč.

Samoočigledno je da je uvek poželjno reagovati u saradnji sa drugima. Ali kada su naši vitalni interesi ugroženi, moramo biti spremni da, ako je neophodno idemo i sami – iako mora postojati svest o tome da to nije nimalo naivno.

Nije nikakva slučajnost da su tri najveća svetska sukoba 20 veka – Prvi svetski rat, Drugi svetski rat i Hladni rat – dobijeni zahvaljujući koalicijama. Kada imamo saveznike, mi imamo partnere koji će nas podržati i deliti sa nama po svaku cenu i ljudstvo i finansije. Možemo stvoriti jednu vrstu „efikasnog odeljenja međunarodnog rada“. Takođe, saveznici pomažu i da bi se stvorio osećaj legitimiteta za naše akcije.

U Zalivskom ratu 1990-91, na primer, vojni savez SAD, Britanije, Francuske, mnogih Arapsih nacija i drugih bili su podržani od zalivskih Arapa, Japanaca, Nemaca i uopšte Zapadnom Evropom. Mnogi su zaboravili da je Zalivski rat bio krajnje jeftin imajući u vidu da su naši saveznici omogućili veliku finansijsku pomoć. Štaviše, Savet bezbednosti UN je obezbedio i javno podržao akciju protiv Sadama Huseina u međunarodnoj zajednici kao i kod kuće.

Ovo nas dovodi i do šeste maksime: treba da upotrebimo sva sredstva koja su nam na raspolaganju da bismo postigli naše ciljeve. Ne mogu se sve stvari poklopiti, pogotovo kada je reč o spoljnjoj politici. Ovo se najviše odnosi na pretnje od strane međunarodnog terorizma i upotrebu oružja za masovno uništenje.

Delotvorna spoljna politika otelovljuje u sebi kontinuitet od privatnih inicijativa do vojnih intervencija. U to smo se uverili na primeru izbacivanja Sadama Huseina iz Kuvajta u periodu 1990-91. Vojna intervencija je imala ključnu ulogu – ali nije jedina doprinela rešenju. SAD su upotrebile i druga sredstva, uključujući i moralna ubeđivanja, bilateralne i multilateralne razgovore. Događaji su se odigrali u okviru formalnih institucija kao što je UN, ali i kroz neformalne koalicije. Sličan raspon oruđa korišćen je u cilju zbacivanja Talibana u Avganistanu – uključujući saradnju i sa Rusijom i sa Iranom. Poslednjih godina, bili smo svedoci dobre saradnje sa drugim državama na polju obaveštajnog prikupljanja i primene zakona koji se direktno odnosi na borbu protiv Al Kaide i terorizma uopšte.

Kada jedna vrsta pozicioniranja za sprovođenje akcije ne daje rezultate, treba da budemo spremni na promenu pravca ako je nužno (šesta maksima). Kao što je teolog Rejnold Nibur napisao: „Velike nacije su isuviše jake da bi bile uništene od strane neprijatelja. Sigurno uništenje dolazi im od sopstvene gordosti“.

Konzistentnost je takođe jako značajna u spoljnoj politici. Ona dozvoljava da se uzdignemo iznad kriza kao takvih, organizujući i razvijajući veštinu strategija na duže staze. Konzistentnost može uspostaviti stabilnost ponovnim prisvajanjem saveznika i postavljajući jasne orjentire potencijalnim neprijateljima.

Ali kada dođe do promena, moramo biti spremni da idemo u korak sa njima. Uspon Mihaila Gorbačova u Sovjetskom Savezu, označio je dramatičan zaokret u svetskom pogledu na Sovjetsko vođstvo. I zbog toga je bilo ispravno što je Vašington stigao do Moskve, što nije moglo da se zamisli samo par godina pre toga. Mi smo ispravno promenili kurs. I to upravo i sada činimo kada je Irak u pitanju.

Moje sedmo mesto na spisku saveta jeste da mi treba da prepoznamo i prihvatimo da SAD nekad moraju imati posla i sa autoritarnim režimima.

U savršenom svetu mi bismo verovatno sarađivali samo sa drugim demokratijama. Nažalost, ovo nije savršen svet, i nema nikakvih naznaka da bi to mogao i biti u skorije vreme. Dok sloboda možda i maršira, neke od najkritičnijih država u svetu, kada je reč o interesima SAD – u smislu njihove vojne i ekonomske moći, obdarene prirodnim bogatstvima ili geografskim položajem – daleko su od Džefersonove demokratije.

Da budemo iskreni: nekada nemamo izbora pa sarađujemo sa vladama koje ne drže mnogo do demokratskih načela i zaštite ljudskih prava. Najupečatljivi primer toga jeste alijansa sa Staljinovim Sovjetskim savezom za vreme Drugog svetskog rata, jednim od najbrutalnijih režima u istoriji. (Imajući u vidu smrtonosnu pretnju od nacističke Nemačke, nismo imali alternativu.) Za vreme Hladnog rata imali smo zajednički cilj sa autoritarnim režimima po Latinskoj Americi, Aziji i drugim mestima. Bilo nam je jasno da u kreiranju politike mora da se bira između dva zla.

Danas naši saveznici u ratu protiv terora su takođe i države koje imaju jako male sličnosti sa slobodnim društvima koje nam služi za primer. Ne mogu se praviti da je to zadovoljavajuće stanje stvari. Ali realistična alternativa naprosto ne postoji.

Ovo dovodi do osme maksime: Moramo biti spremni da razgovaramo sa našim neprijateljima. Ovo ne govorim radi priče. I ne smatram da razgovor rešava sve teškoće među nacijama – iako nešto treba da bude rečeno i o održavanju bilateralnog dijaloga, pa makar to bio samo provereni način da se izbegnu nerazumevanja i razmimoilaženja. Ne, naš temeljni razlog zbog koga treba da budemo spremni na dijalog sa neprijateljem jeste naš interes. To je razlog zašto smo zadržali ambasadu u Moskvi u periodu Hladnog rata. I to je razlog što je i zakleti antikomunista- predsednik Regan, bio spreman da pregovora sa Sovjetima. Njegov moto „veruj, ali proveri“ ostaje nezamenljivo načelo bilo kakvih pregovora. Razgovor sa neprijateljskom vladom, bilo da je to Moskva, u periodu Hladnog rata, ili Damask danas, ne predstavlja politiku popuštanja.

To je bila, i još uvek je, dobra spoljna politika.

Poslednje dve maksime neki Amerikanci teško prihvataju. I stoga se moja deveta maksima odnosi na potrebu za promišljanjem koje vrednosti jesu najvažnije – s tim da ne treba da budu jedine koje usmeravaju našu politiku.

Nažalost, mi ne možemo formulisati ni usaditi u američku spoljnu politiku principe otelovljene u Majci Terezi. Spoljna politika nije društveni rad. Amerikanci su često poneseni altruističkim i humanitarnim impulsima. Ali kada vreće sa telima počnu da stižu kući, jako je teško obezbediti javnu podršku osim ako nema jakog nacionalnog interesa.

Propagiranje demokratije i slobodnih tržišta po celom svetu svakako je centralna tema američke spoljne politike. Slobodniji, prosperitetniji svet jeste bolji svet za naše građane kao i za sve druge širom sveta. Naše produktivne (iako ne savršene) veze sa razvijenim tržišnim demokratijama Zapadne Evrope i Japana mogu poslužiti u ovom smislu kao model.

Napredak ka demokratiji nije ni toliko neizbežan niti je bez napora.

I demokratija i slobodno tržište pomešani zajedno, u kratkom roku, mogu biti kao dar sa neba. Ekonomske reforme mogu dovesti do zategnutih odnosa i podstaći jaku reakciju kod naroda, i izbori koji bi usledili ne obećavaju stabilnu, odgovornu vladu. Najpoznatiji je uspeh Hamasa među Palestincima, i Hezbolaha u Libiji.

Dakle, da li treba da podržimo slobodna tržišta i demokratju? Naravno da treba. Ali treba da budemo posebno obazrivi da ne podcenimo teškoće u kojima se nalaze zemlje koje se tek upoznaju sa time.

Nadasve, nikad ne smemo zaboraviti da u spoljnoj politici „stabilnost“ nije prljava reč. Ona može poslužiti kao osnova za ekonomsku i političku reformu. Njena alternativa je često unutrašnji haos i spoljašnji konflikt. Nekada destrukcija može biti „kreativna“. Ali uglavnom je destruktivna.

Otrežnjavajući je primer Prvog svetskog rata. Usledio je odmah nakon perioda akumulacije kapitala, u doba nenadmašne ekonomske integracije koji su neki čak nazivali „prvim zlatnim dobom globalizacije“. Jedna od najuticajnijih knjiga predratnog perioda, Normana Angelsa „Velika iluzija“, zastupa tvrđenje da opšti rat više nije moguć zato što mir donosi više ekonomskog prosperiteta. Svi znamo šta je za tim usledilo – jedan od najkrvavijih perioda ljudske istorije. Trebalo bi da budemo veoma zabrinuti kada se upotrebljava reč „neizbežno“. Ono što čovek stvara, to i razara.

Poslednji, ali ne i jedini važan vodeći princip glasi: domaća podrška je odlučujuća za svaku spoljnu politiku.

Volja Američkog naroda je konačni arbitar spoljne politike u našoj demokratiji.

Proizvesti i održati domaću podršku za spoljnu politiku je u svakom slučaju važno za svaku političku opciju. Bez te podrške, određene politike rizikuju gubitke na izborima ili što je još gore, javno razočaranje u spoljni angažman uopšte.

Glasači u Americi imaju uopšteno govoreći vrlo različita mišljenja. Neki predlažu izolacionizam kao rešenje. Mada je jasniji zaokret u smislu odustajanja od upotrebe sile kao jednim od instrumenata američke spoljne politike. Irački rat je bio proizvod oba gledišta. Kakva god bila shvatanja rata i očekivanog ishoda, dužnost je svih onih koji veruju u dobre američke navike na svetskoj sceni, da se bore protiv bilo kakvog povlačenja u izolacionizam.

Kako bi sada bilo najbolje ovih deset maksima primeniti u kontekstu sveobuhvatnog pristupa američkoj spoljnoj politici i njenom vođenju? Pristup koji ja predlažem, ne može se tek tako prepoznati u tradicionalnim kategorijama spoljne politike – „realizmu“ i „idealizmu“. On sadrži najbolje elemente od oboje.

Ono što ja predlažem može se nazvati „pragmatičkim idealizmom“. Iako, čvrsto utemeljen u našim vrednostima ovaj pristup itekako prepoznaje kompleksnost realnog sveta – sveta teških izbora i bolnih trgovina. To je stvaran svet u kome mi moramo živeti, odlučivati i delati.

To je svet koji je Ronald Regan razumeo. On je bio čuven po svojim dubokim uverenjima. Ali takođe je bio i jako pragmatičan. Kada sam bio njegov šef osoblja, često mi je govorio: „Džime, pre bih da dobijem 80% onoga što želim, nego da idem preko litice sa podignutom zastavom“. I bio je u pravu.

Ja ne predlažem dogmatsku listu prema kojoj se svaka odluka mora ravnati, u smislu svake odluke koja je donesena u oblasti spoljne politike. Sa druge strane, ove maksime predstavljaju podsetnik u smislu obeležavanja i davanja realističnih procena mogućih događaja i praktičnih odgovora na njih. One predstavljaju sve – samo ne elemente rigidne ideologije koja događaje gura u unapred ukalupljene predstave i stvara „ili-ili“ odluke koje su koliko pogrešne toliko i opasne. Ovaj pristup otelovljuje jednu od naših najreprezentativnijih nacionalnih karakteristika: mi smo praktični ljudi, manje zainteresovani za ideološku čistotu, koliko za rešavanje problema. Naš pragmatizam treba da bude osnova za našu spoljnu politiku.

Ova vrsta balansiranog pristupa može nam pomoći da izbegnemo kako cinizam „realizma“, tako i nepraktičnost „idealizma“. Baziran je na optimističkom shvatanju čoveka, mada ublažen s obzirom na poznavanje ljudske nesavršenosti. On ne obećava jednostavne odgovore, niti brze ocene. Ipak, mnogo se razlikuje od strategije otezanja koja je bila svojstvena, kako demokratama, tako i republikancima za vreme Hladnog rata. Na kraju ta politika je trijumfovala. Bila je bazirana, slično kao i postavka koju sam upravo skicirao, na originalnom spajanju idealizma i realizma. Izbegla je izazove, kako izolacionizma sa jedne strane, tako i vraćanje komunizma kroz direktan sukob sa Sovjetskim savezom i drugima. To se odrazilo, na visokom nivou, u uverenosti u budućnost koju treba ponovo osvojiti.

Ovakav pristup nam može biti siguran vodič i najbolja nada za siguran put u usmerenju naše velike zemlje, kroz nesiguran period izuzetnih prilika i rizika u svetskim poslovima.

Džejms A. Bejker, III bio je 67 ministar finansija i 61 državni sekretar SAD. 2006. godine postao je kopredsedavajući Istrživačkog tela za Irak (Iraq Study Group) zajedno sa Lijem Hamiltonom. Trenutno je kopredsedavajući u Komisiji za nacionalnu vojnu silu (National War Powers Committee) sa bivšim državnim sekretarom Vorenom Kristoferom i autor je nedavno objavljene knjige: „Radi naporno, uči...i drži se dalje od politike! Avanture i lekcije iz neočekivanog javnog života“ (Work Hard, Study...and Keep Out of Politics! Adventures and Lessons from an Unexpected Public Life/Putnam, 2006).

Prevod: NSPM

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM