Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Saša Bovan

PSEUDOGRAĐANSKI EKSTREMIZAM U SVETLU SRPSKE POLITIČKE TRADICIJE

Kompleksnost i težina kosovskog pitanja opterećuju u velikoj meri političku budućnost Srbije, te regionalnu saradnju i bezbednost. Nezavisno od trenutnih interesa velikih sila koje i ovim povodom odmeravaju snage na globalnoj političkoj sceni, kosovski problem je kost u grlu čitave međunarodne zajednice i preti da se pretvori u nerešivi sukob poput onih na Bliskom istoku ili u nekim drugim delovima sveta.

Pored nedoumica o uzrocima, načinu rešavanja i posledicama kosovske krize, ovo pitanje je izazvalo ili iznelo na površinu, kao nikada do sada, jednu specifičnu dimenziju političkog bića, i uopšte, kolektivne svesti našeg naroda. Radi se o političkom nejedinstvu, i šire, o nedostatku društvenog konsenzusa oko ključnih pitanja našega opstanka i budućeg razvoja. U tom kontekstu, kosovski problem jedno je od takvih pitanja, i to pitanje koje je na površinu iznelo najbizarnije naslage naše političke patologije.

Odmah naglašavamo da ovaj rad  nije lamentiranje nad nejedinstvom i neslogom srpskog naroda, što je jedan od negativnih i fatalističkih mitova koje smo stvorili sami o sebi, i koji se olako poteže kao argument u raspravama unutar jednog politički nezrelog naroda uvek kada dođe do razmimoilaženja u stavovima oko važnih društvenih pitanja. Kosovska izdaja, kao epski motiv i racionalizacija događaja iz daleke prošlosti više je bila fikcija i sterotip nego razumna samorefleksija razvoja srpske nacije. Međutim, ima argumenata koji ukazuju da je mit o srpskoj neslozi prerastao u zloslutno predskazanje koje se danas ostvaruje u našem političkom životu, na najgori način i u jednom od najtežih trenutaka naše istorije. Raskol iz 1941. godine, odnos srpske političke elite prema problemima nacije za vreme J. Broza, naročito odnos naših političara prema pitanju unutrašnjeg ustrojstva srpske države u ovom periodu, ozbiljan su povod za razmišljanje na ovu temu. Različita gledanja na kosovski problem, koja idu dotle da se pojedine srpske političke stranke (LDP) otvoreno zalažu za nezavisnost Kosova i Metohije na osnovu lažne argumentacije, dodatno aktuelizuju tezu o neshvatljivom, patološkom i samorazarajućem nejedinstvu srpskog nacionalnog korpusa.

Naravno, sasvim je razumljivo da ovaj Gordijev čvor i biblijski problem balkanske zbilje izaziva nedoumice i oprečna shvatanja. Međutim, potpuno je druga stvar kada se suočite sa agresivnom propagandnom mašinerijom koja sistematski i uporno stvara negativnu sliku o Srbiji i zastupa ideje koje u svakoj civilizovanoj zemlji predstavljaju teška krivična dela protiv društvenog poretka. Na žalost, danas u Srbiji postoji snažan i izuzetno dobro organizovan antidemokratski i antisrpski front neokomunističke provenijencije, koji svoje pravo lice pokazuje između ostalog i u odnosu na kosovski problem. Bermudski trougao ovog političkog bloka čine pojedine političke partije organizovane oko LDP, deo nevladinog sektora na čelu sa Fondom za humanitarno pravo (pored njih Jukom, Helsinški odbor za ljudska prava, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Žene u crnom, itd.), kao i medijski blok na čelu sa TV B92. [1]

S obzirom na jednostranost u stavovima, demagogiju i najbeskrupulozniju i agresivnu propagandu, delovanje ovog fronta žarište je najgorih, prvo - antidemokratskih, i drugo - antisrpskih tendencija. No, cilj ovoga rada nije pružanje dokaza u prilog ove teze. Na neki način, izrečena ocena političkog angažmana pomenutih snaga postala je notorna činjenica, što u pravu podrazumeva kvalifikativ opšte poznate okolnosti koju ne treba dokazivati. [2] Naš cilj je odgovor na pitanje šta su koreni ovog oblika socijalne patologije srpske političke scene, koji dolazi do izražaja ne samo u odnosu na kosovsko pitanje, već i u  svakom javnom angažmanu pomenute interesne grupacije.

Naravno, bilo bi pretenciozno obećavati konačan i jedini mogući odgovor na ovo pitanje. Čak i idiografski pristup izloženoj temi podrazumevao bi dubinsku analizu, multidisciplinarni pristup i timski rad. U svakom slučaju mislimo da naša politička filozofija mora da se pozabavi ovom temom kao prioritetnim pitanjem. U ovom radu, na nivou jedne parcijalne i više deskriptivne analize, zahvatajući period od formalnog nastanka prvih srpskih političkih stranaka, pa kroz period između dva svetska rata i vreme Titove Jugoslavije, pokušaćemo da ukažemo na socijalne klice političkih ideja, pokreta i snaga koje, slobodno se može reći, razaraju političko tkivo i nacionalnu svest našeg naroda.

Razvoj parlamentarizma u Srbiji

Formalno posmatrano, prve srpske političke stranke formiraju se 1881. godine, iako su tri ključne partije tadašnje Srbije - Liberalna, Radikalna i Napredna stranka, stvarno postojale još od sredine XIX veka. Liberalnu i Naprednu stranku sa jedne strane, i Radikalnu sa druge, odlikuju dijametralno suprotstavljeni politički programi. Liberalne ideje bile su mešavina kapitalističke ideologije slobodnog tržišta i tradicije francuskog revolucionarnog demokratizma. To se vidi iz njihovog programa gde ravnopravno stoje zahtevi za individualnim slobodama i za narodnom suverenošću koja je zasnovana na opštem pravu glasa, skupštinskoj vlasti kombinovanoj sa podelom vlasti, itd. Mladokonzervativci, ono što bi danas bila liberalna desnica, činili su jezgro buduće Napredne stranke. Liberalizam i individualizam pomešani sa konzervativizmom su glavne odrednice njihovog programa. Nekritički odnos i hipostaziranje zapadnjačkih vredenosti kod naprednjaka praćeno je elitističkim stavovima o ograničenom učešću širih socijalnih slojeva u politici.

Radikalna stranka je prvobitno baštinila narodnjačko-socijalističke ideje Svetozara Markovića. [3] Vodeći ideolog radikala iz tog perioda, Pera Todorović, na glavnoj skupštini Radikalne stranke 1882. godine sažeto objašnjava ovaj program kada kaže da je država primarno socijalno-ekonomska kategorija, a da su političke slobode ne cilj po sebi već sredstvo u funkciji uspostavljanja takve države. [4] U političkom programu radikala organizacija vlasti počiva na principu narodne suverenosti i razvlašćivanju Krune kao šefa izvršne vlasti. Ipak, revolucionarnost ustavnog programa radikala najviše proističe iz zalaganja za princip decentalizacije vlasti. [5] Nakon Timočke bune radikali se transformišu od sitnoburžoaske i donekle socijalističko-narodnjačke stranke u izrazito buržoasku stranku koja zastupa sve više interese imućnih slojeva tadašnjeg srpskog društva.

Najzad, na leto 1903. godine formirana je i Srpska socijaldemokratska stranka, izrasla iz radničkog pokreta. SSDS je imala moderan politički program čije temelje čine  opšte pravo glasa, lokalna samouprava, odvajanje crkve od države, zaštita prava radnika, progresivno oporezivanje prema imovinskom stanju, itd. Iako se zalagala za ukidanje privatne svojine, prva srpska radnička politička partija je bila reformistički, a ne revolucionarno nastrojena. Drugim rečima, do ukidanja privatne svojine, što je po njima glavni uzrok društvenih nejednakosti i eksploatacije, potrebno je sprovoditi široku lepezu reformi kojima će se stvoriti petpostavke za skok u novo društvo. I ova partija je na neki način bila zatvorena, jer u ruralnoj Srbiji nije posvećivala gotovo nikakvu pažnju seljačkom pitanju. Posle 1910. godine SSDS se okreće i seljaštvu, što je popravilo njihov politički položaj.

Ideološki profil i programi srpskih političkih stranaka na prelazu iz XIX u XX vek, njihovi međusobni odnosi, kao i odnosi sa Krunom, te metode partijskog delovanja, odslikavaju na najbolji način društveno-ekonomske i političke prilike tadašnjeg srpskog društva. Međutim, različiti interesi i sukobi, koji su povremeno ugrožavali same temelje nejake srpske države, nisu uticali na stav prema nacionalnom pitanju. Tu su sve srpske političke stranke bile jedinstvene. Vidovdanska etika, nacionalni romantizam i ekspanzionizam bili su podjednako ugrađeni u političke projekte svih naših političkih stranaka. Kada kod su se zaoštravale tenzije sa okolnim zemljama, na primer pred balkanske ratove, dolazilo je do vidnog primirivanja političkih sukoba. Kao dobar primer koji potvrđuje tezu o nacionalnom jedinstvu na političkoj sceni tadašnje Srbije može da posluži povratak na mirnodopske prilike u jesen 1913. godine. U svojoj borbi sa Pašićevim radikalima liberali su, vođeni nacionalizmom, čak bili spremni da sa vojskom učestvuju u obaranju Pašića sa vlasti. Dalje, naprednjaci i socijalisti, koji su bili  antimilitaristički raspoloženi i oštro se suprotstavljali političkim pretenzijama vojske, podržali su borbu za nacionalne interese u ratu sa Habzburškom monarhijom. U ranijem periodu (1880. godine), Napredna stranka je formirala vladu i predvidela programsku saradnju sa Krunom (njihov nacrt ustava iz 1883. godine), koja je opet imala jake nacionalne aspiracije.

Socijalni temelji srpske političke tradicije

Ako se vratimo na 1804. godinu, nesporno je da Prvi srpski ustanak ima nacionalno-oslobodilački i klasni karakter. Pored borbe za oslobođenje od Turaka, ravnopravno su isticani zahtevi za ukidanje feudalnih društvenih odnosa. Međutim, klasno raslojavanje i pozicioniranje na temelju privatne svojine i kapitalističke privrede bilo je praćeno surovom i neviđenom eksploatacijom. Teror dahijske uprave posle ubistva beogradskog vezira Hadži-Mustafa paše nije se uopšte razlikovao od prvobitne akumulacije kapitala u Srbiji počev od Prvog srpskog ustanka.

Ukidanje lokalne samouprave (ustavni akt od 14. decembra 1808. godine) imalo je za posledicu isključivanje naroda iz centralnih i lokalnih organa vlasti. Politička bitka, bitka za vlast između Karađorđa i vojvoda bila je žestoka kao oružana borba sa Turcima. Deo vojvoda je u svojim oblastima restaurirao klasičnu feudalnu strukturu. Bogati trgovci i seoske gazde vodili su se svojim ličnim interesima ne zanimajući se mnogo za opštu stvar i interese naroda. Opšta anarhija negativno se odrazila, ne samo na svekupni društveni poredak, već i na razvoj ustanka. U uslovima ratnog stanja i anarhije, kao i u dodiru sa tržišnim zakonitostima, raspolutila se tradicionalna, patrijahalna svest. Kolektivizam i solidarizam patrijahalne demokratije sukobio se sa autokratskim aspektima tradicionalne svesti. Narod je hteo svoju državu, očuvanje patrijahalnih vrednosti i bolji socijalni položaj. Vojvode, gazde i trgovci, svaki iz svojih razloga, kroz jednu mešavinu autokratije i individualizma sledili su samo svoje lične interese.

Imovinsko i klasno diferenciranje nastavilo se naročito posle 1830. godine kada su i formalno ukinuti feudalni odnosi. Najveći gubitnik prve velike srpske tranzicije bilo je seljaštvo. U vreme prve Miloševe vlade maltene 97% populacije u Srbiji otpadalo je na poljoprivredno stanovništvo. Njihov položaj je bio jako težak. Sitan posed, primitivna tehnologija obrade zemlje i slabi prinosi, ogromna poreska opterećenja, pravna nesigurnost seljaštva (na primer, kuluk je bio masovno prisutan, iako su ukinuti feudalni odnosi), zelenašenje kojim se nemilosrdno pauperizovalo srpsko selo, centralizovana vlast i ukinuta lokalna samouprava, stvorili su mnjenje da je sopstvena država gora nego turska uprava, što je u suštini bilo tačno. Zato ovaj period karakterišu bune, hajdučija, neredi svake vrste, smene dinastija, državni udari i ubistva vladara.

Pomenute okolnosti izazvale su oštru polarizaciju između bogatog gradskog i seoskog stanovništva, birokratije i dvorske elite sa jedne strane i obespravljenog seljaštva i nejake radničke klase sa druge strane. Ova polarizacija odrazila se i na političku scenu. Liberali i naprednjaci promovisali su interese društvenih elita, dok su radikali i socijalisti više bili populistički orijentisani, sa nekakvim elementima socijalnog programa (naročito socijalisti posle 1903. godine).

Između dva svetska rata društvena struktura se generisala po istom stratifikacionom modelu. Jedina razlika je u tome što je u uslovima višenacionalne države bilo više etničkih tenzija, pa su klasne razlike i surova eksploatacija bili zamaskirani međunacionalnim sporovima i sukobima, kao i diktaturom kralja Aleksandra Karađorđevića. U Srbiji, jezgro političkih i ekonomskih elita činili su korumpirana birokratija, ratni profiteri i liferanti. U suštini, oštra klasna polarizacija samo se još više produbila. Na političkoj sceni glavnu reč vodile su nacionalne stranke, uz izuzetak Komunističke partije Jugoslavije koja se posle 1931. povukla u inostranstvo.

Za vreme totalitarnog komunističkog režima J. Broza klasni model društva se formirao po drugom principu, uz blaže socijalne razlike. U uslovima društvene svojine kao dominantnog vlasničkog oblika, društvene elite činili su vrhovi partijske birokratije. Izvor njihove moći je kontrola nad društvenom svojinom, kontrola nad državom putem jednopartijskog sistema, razvijeni sistem privilegija i totalitarna ideologija. [6] Vremenom su se klasne razlike povećavale, a raspad SFRJ imao je za posledicu restauraciju klasne organizacije društva po logici prvobitne akumulacije kapitala sa drastičnim oblicima ekonomske eksploatacije.

U Srbiji, u uslovima ratnog stanja, dugogodišnjih sankcija međunarodne zajednice i agresije na Srbiju od strane NATO 1999. godine, svi ovi procesi dobili su još drastičnije razmere. Miloševićeva, a potom Dosovska vladavina, kao nekim vremeplovom, vratili su nas na početke srpskog parlamentarizma, sa sličnim socijalnim miljeom. U suštini, može se reći da postoji korelacija između društvenih prilika partijskog života danas, i u vreme razvoja buržoaskog društva počev od sredine XIX veka do 1945. godine. Čak nam se čini da bi dublje poređenje ove dve društvene situacije otkrilo da smo se posle 200. godina praktično vratili na početak i da su gotovo minimalni pomaci u razvoju demokratije, parlamentarizma i uopšte političke kulture i političke svesti. Kao u vreme između dva svetska rata, i danas Srbijom haraju divlji kapitalizam, korupcija, pravna nesigurnost, oštre političke tenzije i nezdrave koalicije, politička vođstva bez vizija društvenog razvoja i osećaja odgovornosti za poverene im poslove.

Ekonomski život karakteriše tajkunizacija Srbije sa snažnom podrškom političkih elita. Sindikati su više ili manje razbijeni (osim donekle u javnom sektoru), radnička klasa i seljaštvo su  pauperizovani i bačeni na društvene margine. Visoka stopa nezaposlenosti (preko 30%) dodatno otežava položaj nižih socijalnih klasa. Inflacija, propast bankarskog sektora (štednja), niske zarade i nezaposlenost osiromašili su srednje klase i lišili ih društvene moći. Ekonomske elite čine uglavnom bivši socijalistički direktori ili "snalažljivi" pojedinci sa kriminalnom prošlošću koji su nelegalnom trgovinom (nafta, duvan), zloupotrebom položaja, monopolima i drugim zakulisanim ili kriminalnim radnjama došli do kapitala čije poreklo uspešno "peru" zahvaljujući infiltraciji u političku sferu.

Političke elite su u velikoj meri korumpirane pa čak i kriminalizovane. Političkim životom vladaju korupcija, nezaslužene privilegije, nerad i neznanje. Na politiku se gleda kao na plen, a ne kao na odgovornu društvenu delatnost. Nestabilne koalicije izazvale su feudalizaciju političke sfere, tako da stranke gazduju društvenim resursima kao ličnom imovinom bez ikakve javne ili druge kontrole. Afere se smenjuju, a ne rešavaju. Sumnjivi finansijeri se tretiraju kao zaslužni građani i ugledni poslovni ljudi. Vrhovi stranaka su otuđeni od članstva i naroda. Na individualnom planu, pripadnike političkih elita, bez obzira na stranačku pripadnost i važnost funkcije koju obavljaju, odlikuje bahatost, nadmenost, odsustvo osećaja odgovornosti za javnu stvar, nedostatak vizija, sitni lični interesi.

Politička polarizacija današnje Srbije

Izložene okolnosti determinišu ideološki profil i socijalnu bazu naših političkih stranaka. Usled oštre socijalne polarizacije, na političkoj pozornici imamo stranke neoliberalne orijentacije (poput liberala i naprednjaka u vreme nastanka parlamentarizma) koje nekritički, bez jasne vizije i više kao praznu ideološku dogmu, zagovaraju priključenje Evropskoj Uniji i vrednosti zapadnog društva. Ovde spadaju Demokratska stranka i stranka G17+. Njih takođe karakteriše odsustvo ozbiljnog socijalnog programa, nejasna predstava o nacionalnim interesima i društvenim prioritetima, kao i visoka korumpiranost. [7] Iako imaju uporište pre svega u srednjim klasama (birokratski i kvazi-intelektualni slojevi urbanih sredina), pomenute partije su u suštini eksponenti interesa viših društvenih slojeva.

Nasuprot njima, imamo stranke koje uporište traže među gubitnicima tranzicije (radništvo, seljaštvo, nezaposleni, penzioneri, delovi osiromašene srednje klase). Njih karakteriše jaka nacionalna retorika i naglašeni socijalni program (poput nekada radikala, i pogotovo socijalista kada se radi o socijalnim temama). Neke od njih, na primer Socijalistička partija Srbije, opterećena hipotekom Miloševića, podeljena iznutra i sa neubedljivim rukovodstvom, imaju male šanse za ozbiljan povratak u politički život. Srpska radikalna stranka i Demokratska stranka Srbije pokušavaju da se što bolje pozicioniraju u pomenutim socijalnim slojevima. SRS je prihvatila ulogu večitog opozicionara koja im omogućava da namire apetite i ambicije svoje infrastrukture, a da u isto vreme uživaju u lagodnoj poziciji kritičara vlasti bez ikakve odgovornosti. Pitanje je, inače, koliko Šešeljevi radikali iskreno zastupaju svoje stavove i da li bi imali moralni kapacitet i dovoljno stručnih kadrova koji bi vodili državu. Osim toga, opterećeni su hipotekom svog stranačkog lidera  i etiketom ekstremističke stranke. DSS je stranka koja ima nekoliko istaknutih pojedinaca na čelu sa svojim predsednikom, ali kadrovski potencijali stranke su prilično oskudni. Veliki problem ove stranke su inertnost i nedostatak inicijative, što se najbolje vidi na terenu kroz nerazvijenu partijsku infrastrukturu i nedovoljan rad sa članstvom, simpatizerima i potencijalnim biračima. Ipak, stranka uglavnom nije upletena u raznorazne privredne i ostale afere koje potresaju našu društvenu zbilju.

Kada se radi o uzrocima koji determinišu procese i odnose u našem političkom i sveukupnom društvenom životu, pomenuto je nekoliko ključnih faktora čiji je relativni deterministički značaj najveći. Tu pre svega mislimo na vladajuće ekonomske modele (kvazi-tržišni za vreme Miloševića, i neoliberalni počev od 2000. godine) kao i na  raspad SFRJ, rat i sankcije koje su nanele ogromne gubitke inače posrnuloj privredi i stvorile pretpostavku za širenje crnog tržišta i nezakonito bogaćenje. Takođe, rat je pojačao autoritarne i nedemokratske tendencije nasleđene još iz perioda Titovog totalitarizma.

Posebna okolnost, koja utiče na sveukupni razvoj društva i oblikuje odnose u političkoj sferi, jeste negativna selekcija kadrova kao model profesionalne selekcije. Nasleđena iz komunističkog jednopartijskog režima, ali sa kontinuitetom i iz perioda između dva svetska rata i ranije, negativna selekcija kadrova kao model profesionalnog pozicioniranja je rak-rana našeg društva. Nepotizam, politička pripadnost, lični materijalni interesi, i kao posledica ovih "kriterijuma" – bezpogovorna poslušnost, a ne stručnost i lojalnost, uvek su bili ključni činioci profesionalnog odabira. Praktično od nastanka srpske države snažno i uz neprekinuti kontinuitet postoji i deluje izloženi mehanizam profesionalne selekcije, pogotovo u političkoj sferi. To je obogaljilo profesionalni model društva, što je hendikep koji u najvećoj mogućoj meri koči dalji razvoj naše zajednice. Smatramo da bi čak i pod ostalim idealnim uslovima negativna selekcija kadrova bila i dalje nepremostiva kočnica društvenog razvoja.

Patrijarhalna demokratija kao najdublji socijalno-psihološki sloj srpske političke tradicije

Ističemo još jednu okolnost socijalno-psihološke prirode, koja je na neki način rezultanta celokupnog društvenog razvoja Srbije u poslednja dva veka, a bez koje ne možemo do kraja razjasniti odnose na našoj političkoj sceni i raspolućenost političkog bića srpskog naroda. U pitanju je model patrijahalne demokratije kao najdublji, generički sloj političke svesti našeg čoveka. Osnovne crte ovog oblika kolektivne svesti su autoritarizam, solidarizam i egalitarizam. Izvor ovih vrednosti nalazi se u stratifikacionom modelu srpskog društva za vreme turske okupacije. Socijalna struktura tadašnjeg srpskog društva bila je prilično jednostavna. Feudalni ekonomski model i status "raje" u turskom okupacionom sistemu doveli su do toga da Srbi nisu imali ekonomske,  političke i intelektualne elite, ili su one bile tek u povoju i vrlo slabašne. Dominantni oblik socijalnog grupisanja bila je porodična zadruga. S obzirom na vladajući društveni poredak, srpska porodična zadruga bila je srodnička, reproduktivna, vaspitno-obrazovna, ekonomska, kulturološka, politička pa i odbrambena zajednica. Ona je bila izvor tradicionalnih vrednosti na kojima se temelji kolektivna svest našeg naroda. Autoritarizam, solidarizam i egalitarizam su ključne crte te kolektivne svesti. Autoritaizam proističe iz unutrašnjeg ustrojstva porodične zadruge i uloge oca (domaćina) u toj strukturi. S obzirom da on nije bio neprikosnoveni gospodar, radi se o autoritarizmu nižeg intenziteta. Naglašeni solidarizam (zajedništvo, kolektivizam) proističe iz široke lepeza socijalnih funkcija koje je imala porodična zadruga i činjenice da je ona bila temelj društvene strukture tadašnjeg srpskog društva. Egalitarizam (jednakost) proističe iz svojinskih odnosa gde je kolektivna svojina imala prednost nad ličnom i privatnom svojinom.

 Ključne vrednosti srpske tradicije označili smo sintagmom "patrijahalna demokratija" i one su najdublji izvor političke svesti našeg naroda. Sa razvojem kapitalističkih proizvodnih odnosa došlo je do razgradnje i transformacije ovog sistema vrednosti u dva pravca, odnosno u dva različita politička koncepta. Autoritarni obrazac političke socijalizacije sa individualističkim tendencijama bio je dominantan kod ekonomskih i političkih elita, dok je kod ostalih socijalnih slojeva autoritarizam i dalje izmešan sa solidarizmom i egalitarizmom. Već smo objasnili kako se po ovoj logici formira socijalna baza i ideološki profil srpskih političkih stranaka sve do današnjih dana. Treba dodati da je samoupravna ideologija za vreme J. Tita održala i ojačala u srpskom korpusu ovaj kolektivistički oblik političke svesti.

To znači da, imajući u vidu našu političku tradiciju, njene socijalne korene i razvoj parlamentarizma, odnose na srpskoj političkoj sceni treba posmatrati ne toliko kroz podelu desnica/levica, ili na osnovu sličnih kriterijuma, već pre svega pomoću razdelnice individualizam/kolektivizam. S obzirom da tradicionalna, kolektivistička svest ima šire uporište, logično je da političke partije koje baštine razne oblike kolektivizma izražene kroz naglašen nacionalni i socijalni program (SRS, DSS, SPS, SPO i druge) imaju većinu u odnosu na one individualistički profilisane (DS, G17). Kada bi se njihov odnos posmatrao samo u odnosu na srpske birače (bez pripadnika manjina) i nezavisno od izbornih sistema, srazmera kolektivističke u odnosu na individualističku ideologiju (i odgovarajuće partije) bila bi otprilike 70% prema 30% u korist prvih.

Svi opisani procesi, odnosi i oblici grupisanja na srpskoj političkoj sceni posmatrani u širem istorijskom i društvenom kontekstu imaju prepoznatljivu socijalnu logiku i razumljivo objašnjenje.

Pseudograđanski ekstremizam kao strano telo na političkoj mapi Srbije

Međutim, ono što zbunjuje je postojanje političkih snaga koje smo označili kao bermudski trougao i najcrnji oblik patologije našeg političkog života. Prema izloženoj analizi, bez obzira na razlike između individualističkog i kolektivističkog političkog bloka, naročito imajući u vidu njihov odnos, zapravo razlike u gledanju na nacionalnu strategiju počev od 90-tih godina XX veka, među njima ipak postoji konsenzus oko ključnih elemenata srpskog nacionalnog programa. Zato je opravdano pitanje šta je socijalni izvor političkih projekata unutar srpskog političkog korpusa koji su, ne samo anacionalni, nego radikalno antidemokratski i antisrpski. Ove projekte i političke snage označili smo radikalno antidemokratskim jer je njihova politička strategija utemeljena na naglašeno demagoškim i ekstremističkim principima političkog delovanja, nezavisno od ideja koje zastupaju. Ono što ih čini radikalno antisrpskim nije toliko odsustvo nacionalnog programa ili zalaganje za nezavisnost Kosova i Metohije, koliko to što je njihova argumentacija za takve opcije frapantno jednostrana i vrlo često zasnovana na falsifikatima, notornim lažima i nelogičnim obrazloženjima, sa elementima čiste i agesivne antisrpske propagande koju čak ne nalazimo ni u albanskom političko-intelektualnom korpusu, kada se objašnjavaju srpsko-albanski odnosi.

Posmatrano prema rezultatima poslednjih parlamentarnih izbora može se identifikovati socijalna baza ovih političkih opcija, te otkriti uzroci njihovog nastanka.

Najjače uporište označenih političkih opcija čini autonomaški blok u Vojvodini. Posmatrano polazeći od teorije birokratije, politički procesi u Vojvodini za vreme SFRJ, formalno omeđeni ustavom savezne države i bizarnim rešenjima o odnosu republičke i pokrajinske vlasti u ustavu Srbije, [8] pružaju argumente u prilog tvrdnje kako birokratija pod određenim uslovima može postati klasa za sebe, sa svojim otuđenim interesima koje nameće kao opštedruštvene interese. Na našem primeru pokazalo se da su ključni uslovi u tom pravcu postojanje društvene svojine kojom faktički upravlja birokratija, što joj daje ekonomsku moć, kao i odgovarajući institucionalni okvir koji je izvor njene političke moći. U Vojvodini su se stekla oba ova uslova, što je dovelo do toga da su srpske političke elite iz severne pokrajine (uz podršku mađarskih separatističkih opcija), čiji su preci samo dve generacije pre toga krvarili u borbi za ujedinjenje srpskog naroda iz Vojvodine sa maticom, nacionalni interes (nacionalno jedinstvo srpske države kao minimalni program) potpuno podredili svojim ličnim političkim i materijalnim interesima. Institucionalna rešenja su štitila i ojačavala ove tendencije, a one su kulminirale u predvečerje raspada SFRJ, kada su srpske političke elite iz Vojvodine pružale najagresivniju podršku separatističkim zahtevima kosovskih Albanaca. U sadašnjem trenutku, Liga socijaldemokrata Vojvodine ideološki i personalno zastupa pozicije autonomaških snaga unutar srpskog korpusa u ovoj pokrajini.

Socijalnu bazu antidemokratskih i antisrpskih političkih snaga čine i neokomunističke strukture, koje su politički otpadnici iz propadajućeg komunističkog bloka u bivšoj SFRJ. Radi se o političkom rukovodstvu srednjeg ranga, uglavnom iz kulturnih i univerzitetskih krugova, koji su, po ugledu na odgovarajuće političke opcije iz zemalja bivšeg Varšavskog saveza, optirali za građanske i desne opcije, smatrajući da će, kao u tim zemljama (Mađarska, Poljska, itd.) u prvom naletu demokratizacije oni doći na vlast. Međutim, raspad SFRJ po nacionalnim šavovima doveo je ove grupe u politički vakum, tj. bacio ih na margine političkih zbivanja. Oni potom osnivaju male stranke poput Građanskog saveza Srbije, koje svojim ekstremističkim programima i delovanjem izražavaju sve frustracije nekada miljenika komunističkog režima, a sada političkih marginalaca.

Pomenuti politički front grupiše se iz još jednog socijalnog tabora. Otpadnici iz individualističkog političkog bloka, zbog gubitaka pozicija (deo  Demokratske stranke na čelu sa Č. Jovanovićem i B. Lečićem, itd.) formiraju sopstvenu političku stranku. Ta stranka (LDP), funkcioniše više kao privatno preduzeće nekih od njih, tako da se brzo cepa iznutra i opstaje na osnovu strahovlade njenog osnivača i sumnjivih sredstava finansiranja.

Najzad, bizarni politički savez o kome je reč regrutuje se iz dela nevladinog i medijskog sektora koji je formiran iz inostranstva i koji se otvoreno finansira od strane političkih krugova okupljenih oko lobija kosovskih Albanaca (na primer DŽ. Soroša, kao većinskog vlasnik TV B92). Njihovo delovanje može se bez dvoumljenja kategorisati kao specijalni propagandni rat protov sopstvenog naroda i države. Međutim, zbog strane podrške gotovo su nedodirljivi, osim kada povremeno unutar njih ne dođe do sukoba oko distribucije sredstava, moći ili ličnog prestiža. [9]

Vezivno tkivo ovog ideološko-propagandnog saveza zasniva se na organizacionoj strukturi nekadašnje udružene opozicije protiv Miloševićeve vladavine i snažnoj medijskoj podršci i logistici sklonih im sredstava informisanja. Način političkog organizovanja i delovanja daje im karakteristike verske ili političke sekte, a ne uobičajene političke stranke. Čelnici ovog saveza, pre svega Č. Jovanović i N. Čanak imaju snažne veze sa kriminalnim podzemljem što pojačava patologiju i opskurnost ove družine.

Koliko je ovaj savez neprirodan, stran srpskom političkom mentalitetu i tradiciji,  i neutemeljen u našoj socijalnoj strukturi najbolje pokazuje pokušaj da se odredi njihov ideološki profil.

U tom pravcu, ono što je nesporno jeste njihov ekstremizam koji ide do ostrašćenosti i pogromaštva, netolerancija prema svima koji drugačije misle i demagogija koja dobija obrise permanentnog propagandnog rata prema političkim protivnicima. Najveća drskost i bezobrazluk ovih građanskih talibana je u tome što se navodno bore protiv raznih oblika ekstremizma (konzervativizma, klerikalizma, nacionalizma i šovinizma), pri čemu je ekstremizam, koji dobija obrise jedne fašisoidne ideologije, najviše izražen upravo u njihovom političkom delovanju.

Međutim, polazeći od njihove socijalne baze i političkih programa, vrlo je teško identifikovati njihovu političku orijentaciju. Neki autori ih svrstavaju u liberalnu, građansku desnicu koja je pandan nacionalističkoj desnici, dok ih drugi ubrajaju u globalističku levicu. Zalaganje za liberalnu ekonomiju sa nesputanim delovanjem tržišnih zakona bez ozbiljnog socijalnog programa, usmerenost ka inteligenciji i višim srednjim klasama iz urbanih sredina svrstava ih nesporno u liberalnu, građansku desnicu. Međutim, odsustvo nacionalnog programa, struktura njihovog partijskog i ideološkog vođstva koju čine mahom bivši funkcioneri komunističke partije srednjeg ranga i potomci nekadašnje komunističke elite, kao i metode političke borbe, dozvoljavaju da ih ubrojimo i u neokomunističku, globalističku levicu.

Mislimo da ideološki profil liberalnog dijabolizma sigurno uključuje i desničarske i levičarske elemente, što je samo po sebi šizofrena politička pozicija, jer, na primer, levica podrazumeva usmerenost ka širim socijalnim slojevima pre svega iz nižih i delom srednjih klasa, dok je desničarska orijentacija elitistička, socijalno ravnodušna i usmerena ka višim klasama. Ipak, čini se da je najvažniji zajednički imenitelj ovih političkih grupacija ekstremizam u delovanju. Polazeći od ove činjenice i strukture njihovog članstva, izgleda da je ideološko opredeljenje građanskih fundamentalista najbolje izraziti sintagmom "pseudograđanski ekstremizam". Epitet "građanski" ukazuje na njihovu socijalnu bazu, odrednica "ekstremizam" na njihov politički program i metode delovanja kojima se truje srpski politički i javni diskurs, pri čemu je termin "pseudo" možda najvažniji kvalifikativ za označavanje ove grupacije, jer ukazuje na protivrečnosti njihovog političkog programa, na nesaglasje između ciljeva i sredstava političke akcije, kvalifikativ koji nam govori da se ovde radi o jednoj čisto interesnoj grupaciji, koja zapravo ne promoviše nikakve društvene ideje i programe, već samo svoje uske i lične političke i materijalne interese uvijene u oblandu jeftine i lažne demagogije liberalnih vrednosti.

Polazeći od izloženog, nije teško dati odgovor na pitanje zašto u našem političkom životu "prolaze" ovakve političke ideje i pokreti. [10] Nepostojanje demokratske političke tradicije, politička i ekonomska kriza i nestabilnost, urušavanje sistema društvenih vrednosti, politička nepismenost naroda, najvažniji su uzroci i plodno tlo za sve oblike ekstremizma, pa i ovog građanskog koji postoji u Srbiji.

Duštvena nauka posle II svetskog rata, naročito socijalna psihologija zasnovana na psihoanalitičkom pristupu E. Froma podrobno je i uspešno objasnila pojavu političkog ekstremizma (nacizma, fašizma i komunizma). Teško da bi se na tu temu nešto moglo dodati analizom građanskog ekstremizma u Srbiji o kome je reč u ovom radu. Jedino možda to da je današnji politički ekstemizam, svuda u svetu, ideološki otvoren u svim pravcima i nekada teško prepoznatljiv. Pri tom, izgleda da je najopasnija ekstremistička ideološka matrica uvijena u oblandu tradicionalnih vrednosti zapadne demokratije, koju prepoznajemo i kod naših pseudograđanskih ekstremista.

Ipak, čini se da je Srbija umorna od ekstremizma i da samo veliki spoljašnji pritisci i udari na državu mogu radikalizovati političku stvarnost. Što se tiče današnjeg građanskog, liberalnog ekstremizma, smatramo da izložena analiza srpskog parlamentarizma i naše političke tradicije pokazuje da je u Srbiji uvek bilo partija nekritički okrenutih prema zapadu ili istoku, da postoji oštra polarizacija između individualističke i kolektivističke ideologije, ali da sve njih ipak odlikuje više ili manje izgrađen odnos prema nacionalnom pitanju. To u isto vreme znači da apsolutno anacionalni liberalni ekstremizam neće imati šire socijalno uporište u Srbiji, bez obzira na trenutni, zabrinjavajući rejting političkog bloka koji ga zagovara. Ipak, njihova dobra organizacija, snažna medijska podrška i prihvaćenost u nekim zapadnim političkim krugovima (pre svega u SAD i Velikoj Britaniji, koja je tradicionalni neprijatelj Srbije) ne isključuju mogućnost da u bliskoj budućnosti prouzrokuju veliku političku štetu Srbiji, pre svega jer svojim delovanjem održavaju ili čak pojačavaju negativne stereotipe koji postoje o nama, što je izgleda njihova najvažnija misija, odnosno zadatak.

Autor je profesor Pravnog fakulteta u Beogradu

Fusnote:

1. Modus operandi ove interesne grupacije čini klasični model političke propagande, kada se nebitni događaji naduvavaju i lažno predstavljaju (na primer, o bujanju fašizma u Srbiji, o klerikalizaciji Srbije, itd.), dok se svi pozitivni socijalno - politički događaji i procesi prećutkuju, minimiziraju, devalviraju ili ismejavaju. Detaljnije o antisrpskoj propagandi unutar srpskog političkog i javnog korpusa u članku B. Raduna Brendiranje (anti) Srbije , www. nspm.org.yu/komentari.

2. I samog autora ovog teksta iznenadila je interna analiza izveštavanja medija na temu terorističkih napada na srpsko i drugo nealbansko stanovništvo na Kosovu, koju sprovodi još od 1999. godine sa svakom generacijom studenata na Pravnom fakultetu u Beogradu. Naime, kada se radi o TV B92, istraživanja (analiza sadržaja) su pokazala da ova TV stanica bukvalno niti u jednom slučaju nije iskoristila reč "terorizam" kao kvalifikaciju čak i za tako monstruozne i bestijalne napade poput onih na žeteoce u okolini Gnjilana, autobus Niš-ekspresa kod Podujeva ili decu na kupanju u Goraždevcu. Isto tako, analiza sadržaja saopštenja Fonda za humanitarno pravo pokazala je da ova organizacija, kojoj je u opisu delovanja zaštita ljudskih prava, niti jednim saopštenjem nije osudila bilo koji od terorističkih ataka na srpsko stanovništvo Kosova i Metohije, pre i posle 1999. godine.

3. Ostala je donekle dilema kada radikali napuštaju socijalističke ideje: da li još pre formiranja stranke ili tek posle Timočke bune 1883. godine.

4. L. Perović, „Srpski socijalisti 19. veka“, Prilog istoriji socijalističke misli , Beograd, 1995, str. 122.

5. O. Popović - Obradović, Parlamentarizam u kraljevini Srbiji 1903-1914 , Beograd, 1996, str. 72 – 73.

6. Rodonačelnik teze o socijalističkom društvu kao klasnom društvu u kome postoji kontraklasa (svi oni koji žive od viška tuđeg rada) bio je S. Šuvar. Detaljnije o istraživanjima klasnih odnosa u bivšoj SFRJ kod: Zagorka Golubović, Kriza identiteta savremenog jugoslovenskog društva , Beograd, 1988, str. 292 – 325.

7. Istraživanja Stratedžik marketinga iz novembra 2007. na temu percepcija građana o korumpiranosti političkih partija pokazuju da javnost doživljava Demokratsku stranku i G17+ kao najkorumpiranije političke organizacije.

8. Radi se o famoznim rešenjima iz čl. 300. i 301. tadašnjeg ustava Srbije, kojima je data državnost pokrajinama, pri čemu je Srbija u isto vreme pretvorena u nedefinisanu, više faktičku zajednicu i teritoriju između dve pokrajine nego političko-pravnu celinu. Apsurdnost ovih rešenja najviše je bila u tome što Srbija nije imala gotovo nikakvih ingerencija nad svojim pokrajinama, dok su pokrajine preko svojih delegata u većima Republičke skupštine mogle da utiču na politički život uže Srbije.

9. Poslednji sukob iz decembra 2007. godine, kada je novinar P. Luković, nezvanični portparol LDP- a, napao uređivačku politiku i pojedine novinare ove medijske stanice, najbolje odslikava bizarnost, dvostruke standarde i sveukupnu patologiju njihovog delovanja. Videti detaljnije kod: Vasilije Mišković, Kuršlus na globalističkoj levici, www. nspm.org.yu/politički život.

10. Bilo bi dobro da je pseudoliberalni front jedini primer psihopatologije u našeme političkom životu. Na žalost, nije tako. Još gori primer je Pokret snaga Srbije B. Karića, prvo zbog velike masovnosti u jednom trenutku, a drugo, zbog toga što je izvor njegove popularnosti bio jedan patološki demagoški diskurs, gde se za socijalnu pravdu i interese gubitnika tranzicije bori jedan od najvećih srpskih tajkuna, koji je kapital stekao upravo bezočnom pljačkom istih tih ljudi.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM