Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Naom Čomski

Grabljivica postaje opasnija kad je ranjena

Na Bliskom istoku bogatom energijom, samo se dve zemlje nisu povinovale osnovnim zahtevima Vašingtona: Iran i Sirija. Iako su obe zemlje neprijatelji, Iran je daleko važniji. Kao što je to bila norma za vreme hladnog rata, pribegavanje nasilju se redovno opravdava kao reakcija na maligni uticaj glavnog neprijatelja, često uz klimav izgovor. Nije iznenađenje zato što su uporedom sa Bušovom odlukom da pošalje dodatne trupe u Irak, na površinu izbile priče o iranskom mešanju u unutrašnje poslove Iraka - zemlje koja je inače oslobođena svakog stranog mešanja - na osnovu prećutne pretpostavke da Vašington vlada svetom..

U hladnoratovskom mentalitetu u Vašingtonu Teheran je označen kao stub takozvanog šiitskog mesečevog srpa koji se proteže od Irana do Hezbolaha u Libanu, preko šiita na jugu Iraka do Sirije. Nije nikakavo iznenađenje što su "talas" u Iraku i eskalacija pretnji Iranu praćeni nedragovoljnim pristankom da se prisustvuje konferenciji regionalnih sila, čiji je dnevni red ograničen na Irak.
Može se pretpostaviti da je ovaj minimalni gest prema diplomatiji namenjen da ublaži sve veće strahove i bes koje je iznela na videlo povišena agresivnost Vašingtona. Ova zabrinutost je dobila novu supstancu u detaljnoj studiji "Irački efekat" stručnjaka za terorizam Pitera Bergena i Pola Kruikšanka, koja otkriva da je rat u Iraku "sedmostruko povećao terorizam širom sveta". "Iranski efekat" bi mogao da bude još žešći.

Što se tiče SAD, primarno pitanje na Bliskom istoku jeste bilo i ostaje efektivna kontrola njegovih izvora energije koji nemaju premca. Pristup je stvar od drugorazrednog značaja. Kad je nafta jednom na moru, ona ide svuda. Kontrola se shvata kao instrument globalne dominacije. Iranski uticaj u "mesečevom srpu" ugrožava američku kontrolu. Geografskom slučajnošću, glavna svetska nalazišta nafte su uglavnom u šiitskim oblastima na Bliskom istoku: južni Irak i pridodati regioni Saudijske Arabije i Irana, kao i neka od glavnih rezervi prirodnog gasa. Najgora noćna mora za Vašington bi bila da izgubi šiitsko savezništvo koje kontroliše većinu svetske nafte i da je nezavisno od SAD.

Takav blok, ako se pojavi, mogao bi da se pridruži Azijskoj mreži energetske bezbednosti sa sedištem u Kini. Iran bi mogao da bude potporni stub. Ukoliko Bušovi planeri to izazovu, oni će ozbilno potkopati poziciju SAD kao sile u svetu.

Za Vašington, glavna uvreda koju je napravio Teheran jeste njegovo prkošenje, koje potiče iz vremena obaranja šaha 1979, i krize sa taocima u američkoj ambasadi. Za osvetu, Vašington je pomagao agresiju Sadama Huseina na Iran, koja je izazvala smrt na stotine hiljada ljudi. Onda su usledile smrtonosne sankcije i, za vreme Buša, odbacivanje diplomatskih napora Irana.

Prošlog jula Izrael je izvršio invaziju na Liban, što je bila peta invazija od 1978. Kao i pre toga, podrška Amerike je bila presudan faktor, izgovori su brzo pali pod inspekcijom, a posledice za Libance su žestoke. Među razlozima za američko-izraelsku invaziju bio je i taj što bi rakete Hezbolaha mogle da budu sredstvo odvraćanja od američko-izraelskog napada na Iran.

Uprkos zveckanja oružjem sumnjam da je verovatno da će Bušova administracija napasti Iran. Veći deo javnog mnjenja u SAD i širom sveta protivi se napadu. Izgleda da se tome protivi, takođe, američka vojna i obaveštajna zajednica. Iran ne može da se odbrani od američkog napada, ali može da odgovori na drukčiji način, između ostalog da podstakne još veće pustošenje u Iraku. Neki su dali upozorenja koja su daleko ozbiljnija, poput britanskog istoričara Kornelija Barneta koji piše da bi "napad na Iran prktično pokrenuo treči svetski rat".

Tako grabljivac postaje čak i opasniji i manje predvidiv, kad je ranjen. U očajanju, da bi spasila nešto, administracija bi mogla da rizikuje čak i veću katastrofu. Bušova administracija je izazvala nezamislivu katastrofu u Iraku. Nije bila u stanju da uspostavi pouzdanu državu klijenta unutar toga i ne može da se povuče a da se ne suoči sa mogućim gubitkom kontrole nad energetskim izvorima Bliskog istoka.

U međuvremenu, Vašington bi mogao da pokuša da destabilizuje Iran iznutra. Etnička mešavina u Iranu je veoma kompleksna i veliki deo stanovništva nije persijskog porekla. Postoje secesionističke tendencije i veoma je verovatno da Vašington pokušava da ih podstakne - Huzestan u Zalivu, na primer, gde je koncentrisana iranska nafta jeste region gde većinu stanovništva čine Arapi, a ne Persijanci.

Pretnja eskalacijom služi, takođe, drugima da se pridruže američkim naporima da se ekonomski uguši Iran , sa predvidivim uspehom u Evropi. Druga predvidiva posledica, verovatno namerna, jeste da se iransko rukovodstvo podstakne da bude što je moguće represivnije, podsrekivanjem nereda i potkopavanjem reformi.

Neophodno je, takođe, da se rukovodstvo demonizuje. Na zapadu, svaka slobodnija izjava predsednika Ahmedinedžada cirkulise u glavnim naslovima u sumnjivom prevodu. Ali, Ahmedinedžad nema kontrolu nad spoljnom politikom koja je u rukama njegovog nadređenog vrhovnog lidera, ajatolaha Ali Hamneija. Američki mediji imaju tendenciju da ignorišu Hamneijeve izjave, naročito ako su pomirljive. Naširoko se izveštavalo o tome kad je Ahmedinedžad rekao da Izrael ne treba da postoji, ali je prećutano da je Hameniji rekao da Iran podržava poziciju Arapske lige povodom Izraela-Palestine i pozivao na normalizaciju odnosa sa Izraelom, ukoliko prihvati međunarodni konsenzus o rešenju dve države.

Američka invazija na Irak praktično je naterala Iran da razvije nuklearno odvraćanje. Poruka je bila da Amerika napada po slobodnoj volji dok je meta bespomoćna. Iran je sada okružen američkim snagama u Avganistanu, Iraku, Turskoj i Persijskom zalivu, blizu je nuklearno naoružanih Pakistana i Izraela - regionalne sile zahvaljujući podršci SAD.

Tokom 2003. Iran je ponudio pregovore o svim važnim pitanjima, uključujući i nuklearnu politku i izraelsko-palestinske odnose. Odgovor Vašingtona je bio da cenzuriše švajcarskog diplomatu koji je dostavio ponudu. Naredne godine EU i Iran postigli su sporazum da će Iran suspendovati obogaćivanje urana; zauzvrat, EU bi obezbedila "čvrste garancije za pitanje bezbednosti" - što je oznaka za američko-izrealeske pretnje da će bombardovati Iran.

Očigledno, pod pritiskom Amerike, Evropa nije živela sa pogodbom. Iran je ponovo počeo obogaćivanje urana.

Istinski interes u sprečavanju razvoja nuklearnog oružja u Iranu bio bi da Vašington predvodi primenu sporazuma sa EU, da se složi sa značajnim razgovorima i pridruži ostalima u naporima da se krene u pravcu integracije Irana u međunarodni ekonomski sistem.

Danas 10 3 2007

 

 

 
 
Copyright by NSPM