Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Intervjui - Prenosimo Politiku

   

Razgovor nedelje: Dobrica Ćosić

Dušica Milanović

Intervju sa Dobricom Ćosićem

Vlast je moć koja raste upotrebom

„Vreme vlasti 2” je 16. knjiga porodične sage o Katićima i Dačićima u kojima uz romane „Daleko je sunce” i „Bajka”, koji su van pomenutog ciklusa, Dobrica Ćosić ispisuje ljudske sudbine u 20. veku. To je najobimniji romansijerski ciklus u savremenoj srpskoj književnosti i sa najvećim tiražom kod nas.

U „Vremenu vlasti” pripovedali ste o žrtvama vlasti, nastavljajući sagu o Katićima. U toj prvoj knjizi žrtva Golog otoka je tragični intelektualac, „čovek logorske civilizacije” Ivan Katić. Žrtva je i njegova sestra Milena, heroina nekoliko Vaših romana, koja je, osećajući krivicu zbog patnje svog brata Ivana, iako objektivno njena krivica nije postojala, izvršila samoubistvo na dedinom grobu u Prerovu. Romansirate i sebe, razvijajući postupak koji ste primenili u „Verniku”, u čijoj se fabuli javlja pisac. Šta je siže druge knjige „Vremena vlasti”, koju je ovih dana objavila „Prosveta”?

Životnom sudbinom Dušana Katića, Titovim likom i glavnim protagonistima druge knjige „Vreme vlasti”, pored pripovedanja njihovih ličnih drama, pokušao sam da naznačim idejnu, psihološku i moralnu strukturu titoizma i njegove vlasti. Svom književnom junaku, čoveku vlasti, dao sam reč da u svojoj Hronici naše vlasti polemiše sa autorovom tezom u pravoj knjizi po kojoj je vlast ustanova nasilja i ograničenja slobode. Dušan Katić u razvoju od komandanta partizanskog odreda, ministra, Titovog generalnog sekretara i člana Predsedništva SFRJ do svog pada, preživljava razne faze „socijalističke vlasti” u brionskoj monarhiji, pa od Titovog obožavaoca postaje u duši njegov Brut. Saučestvujući u Titovoj „veštini nad veštinama”, upotrebi i apsurdu u likvidaciji svojih protivnika, Dušan Katić i sam postaje žrtva apsurda. Da ovde stanem sa rizičnim prepričavanjem svog romana.

Na fantastičan način preplićete nadrealno sa stvarnim?

Pisac danas može i ima pravo da se u svojim književnim postupcima služi i onim „nerealnim” postupcima i izrazima svoje imaginacije koji nisu korišćeni u ranijoj romansijerskoj praksi. U svetskoj književnosti ne postoji dominantna poetika. Dušan Katić je fikcijska ličnost i on se svojom Hronikom naše vlasti suprotstavlja piscu njegovim shvatanjima vlasti, čime se zasniva i uslovno razrešava njihov „egzistencijalni nesporazum”. A to čine i ostali fikcijski likovi.

Koliko je sama vlast, a koliko glavni junaci, nosilac prosedea najnovijeg romana?

Rekao bih da su ideje pokretačka energija ovog romana. Vlast je autonomna i institucionalizovana moć koja raste upotrebom. Glavni junaci romana „Vreme vlasti” koriste vlast za realizovanje svojih ideja, ličnih ciljeva, koristi, strasti, poroka... U ishodu lične upotrebe vlasti rađa se sramota ili nesreća.

Šta je Vama intimno Dušan Katić?

Dušan Katić je glavni lik i „junak našeg doba”. Kao takav on je imaginarna tvorevina. U njemu vidim neka esencijalna svojstva srpskog revolucionara na vlasti. Pripovest o njegovoj sudbini pokriva čitavu drugu polovinu 20. veka i Katićeva samosaznanja „kako smo postali ono što jesmo”, osnovni je sadržaj druge knjige „Vremena vlasti”.

Kada razmišljate o istorijskim šemama, gde vidite nas stvarne i sadašnje Srbe?

Srbe su geopolitičke i životne uslovnosti primoravale da bivstvuju kao „istorijski narod”. Odavno je Hegel uvideo da su „istorijski narodi – nesrećni narodi”. Srpski narod, po mom razumevanju, ima izrazito tragičnu sudbinu. Da opstane, osvoji slobodu, ostvari društvenu zajednicu u kojoj može da napreduje, srpski narod je bivao primoran i na preveravanje, vazalništvo, egzoduse... Morao je da se bori i za neke ciljeve iznad svojih moći. Ponekad je to činio i za zabludne ciljeve. U borbi za velike ciljeve srpski narod je „prelazio božansku granicu moći” koja je u antici smatrana hibrisom. Za taj hibris Srbi su surovo kažnjavani. U 20. veku, boreći se za Jugoslaviju i boljševički socijalizam, Srbi su doživeli teške poraze i pali na rub kolektivne egzistencije. U te dve ideologije, sa nadom, bile su uložene i velike srpske zablude i mane, od kojih je, verovatno, najteža nerazumevanje realnosti sveta i vremena u kojem se borio i bori za napredak i svoja prava. Pri kraju 20. veka srpski narod je upao u životnu krizu, koja se u nekim vidovima i danas samo produbljuje.

Od „Korena” do „Vremena vlasti” u Vašim romanima odvija se sukob očeva i sinova. Da li je to neko posebno prokletstvo Srba?

Nije to samo srpsko svojstvo. Ruska književnost je u 19. veku u stvaralaštvu Turgenjeva i Dostojevskog, na primer, osobito snažno i tragedijski motivisala sukob očeva i dece, kao sukob starog i novog sveta. To sam i ja u svojim romanima isticao kao životnu realnost. Sukob očeva i sinova, široko shvaćeno, pre svega je biološki, pa potom sociološki i ideološki. I taj sukob pokazuje da se srpsko društvo razvija u diskontinuitetima i jakim prelomima. Sve dok očevi i sinovi ne ukinu dramski sukob između sebe, srpsko društvo se duhovno, moralno i psihološki ne može konstituisati u skladno, „zdravo društvo”. Uostalom, savremena civilizacija i neoliberalni kapitalizam u čitavom svetu, antagonizuju „stare” i „mlade”, očeve i sinove. Jer je ritam promena svega što čini ljudsku stvarnost prosto vrtoglav.

U tim promenama šta je Vama najznačajnije?

Brzo zastarevanje znanja, onih stečenih u školi, obespokojava i stare i mlade.

I još Vaš Katić kaže: „Mnogo je lakše verovati u čudo vere, no biti hrabar da veri žrtvuješ život”.

Katićeva vera je ideološka religija. Njen eshatološki cilj je srećna budućnost. A njen prvi zahtev je spremnost na ličnu žrtvu. Ta vera zahteva hrabrost i žrtvovanje, oni čine osnov njegovog revolucionarnog etosa. Prometejstvo je bila vera Dušana Katića. A čudo te vere njemu se nije dogodilo, ali on umire verujući u smisao svoje vere.

Prometejstvo je bilo i Vaša vera?

Da. Verovao sam u socijalističku utopiju i borio se. Onda sam se sukobio sa stvarnošću, pa je nastupila sumnja ravnopravna sa verom. Odavno me je oplavila neizvesnost. Svet i civilizacija u kojoj živimo, sve manje mi daju pravo na razumnu nadu u izvesnu budućnost Srbije i čovečanstva koje se naginje ka kataklizmi.

Do koje mere se Dušan Katić oseća povlašćenim s obzirom na to da mu u dekor spadaju Tito, Kardelj, Ranković, Koča, Todorović?

Od dekora adekvatniji je pojam mizanscen druge polovine 20. veka u kojem je radio „veliki mehanizam” istorije drobeći svojim zupčanicima ljude i ideje. Ako Dušana Katića smatrate ne samo čovekom vlasti, nego i hroničarem koji transponuje u tekst uslovno fakticitetnu realnost, dakle, ako svojim zapisima stvara imaginarnu, poetsku realnost Dušan Katić je apsolutno povlašćen i nadmoćan nad stvarnim istorijskim ličnostima svoga doba. Ako je stvaralački izvršio transpoziciju istorijskih zbivanja i njihovih protagonista, on je kao hroničar nadmoćan nad političarima. On ih prevodi u ljudsko pamćenje i trajanje.

Ta svest da od svake muke može biti veća, i od svakog zla može biti gore i da od onog što se trpi – samo neka ne bude gore, jeste životna filozofija Srba i saznanje Vašeg junaka?

S tim saznanjem Dušana Katića potpuno sam saglasan. Više smo trpeli zlo, no što smo se borili protiv zla. To činimo i danas. Možda je najveće zlo u nama samima. Ako želimo da opstanemo i napredujemo, moramo najpre da pobedimo sebe. Pred grandioznim problemom preporoda Indije Nehru je govorio Marlou: „Da bi Indija napredovala, treba da se bori protiv same sebe”. Ta „pobeda sebe” je prava i najteža pobeda koju Srbi treba da postignu da bi mogli da opstanu i napreduju.

Našu vlast nisu srušili njeni protivnici nego njeni korisnici, kaže Dušan Katić. Da li je to tačno?

Tito i titoisti su iskrivotvorili socijalističke ideje usvajanjem koncepta boljševičkog socijalizma, a onda su njegovom „revizijom” stvorili brionsku monarhiju sa poretkom „samoupravljanja” koji je postao mimikrija nacionalizma i separatizma a oni su razorili Jugoslaviju.

Istorija nam se narugala, još kaže Vaš junak. Kolika je to prednost?

Sudeći po našoj sudbini, nikakva. Srbima istorija nije učiteljica. Ona to nije ni Amerikancima. Ni Evropljanima... Ljudi i narodi bivstvuju svagda u novoj neizvesnosti.

Pišete o Praroditeljskom  grehu komunista. U čemu ga vidite?

Kominterna je srpskim komunistima usadila greh pripadnosti „hegemonističkoj naciji” u „versajskoj tvorevini Jugoslavije”. Taj greh je praroditeljski greh srpskih komunista. On je bio kancer njihove politike. I moj, dok sam bio sledbenik Tita. Taj „greh” je podrazumevao posebnu srpsku odgovornost za opstanak Jugoslavije. Ta odgovornost se praktično manifestovala kao inferiornost pred svim nacionalistima i separatistima od Albanaca do Slovenaca i Hrvata.

Šta ne sme čovek kad ima vlast?

Ono najteže: da mu lični, ideološki, partijski interes bude iznad opšteg, nacionalnog, državnog.

U šta Vi verujete?

Verujem u smisao služenja ljudskom dobru i traganju za istinama o ljudima moga doba.

Kada će oni koji su nama naneli zlo, koji su se zaista nama zamerili, priznati svoju krivicu, i da li ćemo ikada mi dobiti satisfakciju?

Svagda, a naročito danas, moramo biti svesni zla koja smo počinili drugima. Ta svest je osnova duhovnog zdravlja svakog društva. Srbi imaju neprijatelje od kojih u doglednom vremenu ne treba očekivati nikakvu satisfakciju za zla koja su nam počinili i nepravde koje nam nanose. Jer oni imaju interes da ne poštuju istinu i pravdu, i da ne mrze zlo i nepravdu. Citiraću velikog pisca Stevana Sremca: „Kad Srbin hoće da bude objektivan, on prihvata stanovište svog neprijatelja”. Tako postupaju neki naši savremenici koji se smatraju intelektualnom i političkom „elitom”. A ja neskromno verujem da nam nedostaje i dostojanstvo da bismo opstali kao ozbiljan narod.

Da li je Jugoslavija bila hipnotisana Titom?

Većina Jugoslovena jeste bila „hipnotisana” Titovom ličnošću. Zato što se borio protiv fašizma i zato što je razgoreo nadu u bolju budućnost siromašnog i namučenog naroda. On je kao vođ i političar imao izraženu harizmatsku moć. Harizmatska moć u istoriji korišćena je i za dobre i za zle ciljeve. U 20. veku bilo je nekoliko tirana i političara koji su uspevali da hipnotišu mase, potčine ih svojoj volji, ugase im kritičku svest. U takve političare ubrajam i Tita.

Da li ste se sa istinom o Titu u romanu Vi lično svetili Titu?

Nikad i nikome se nisam osvetio i kada sam imao pravo na adekvatan odgovor. Pisac ne sme da laže i mrzi. To nije samo moralna pretpostavka njegove uloge u društvu. To je ontološka osnova njegovog dara. Pišući o Titu ja sam se savesno mučio za istinu o tom čoveku. Dvadeset i pet godina mene je proganjao, klevetao, zabranjivao knjige, lični život mi kontrolisao Titov režim, njegova partija i policija. Još 1968. u mojoj radnoj sobi pronašao sam prislušni uređaj zbog čega sam i državu uzaludno tužio. Ali ja sebe ne smatram Titovom žrtvom i žrtvom njegovog režima. Ja sam bio slobodan i nezavisan pisac i opredelio sam se za ideološku, političku borbu protiv brionske monarhije. Pozicija neposlušnika, opozicionara bistrila mi je pogled na stvarnost, čak sam u nekoj samosvesti bio i srećan pisac. Ako o Titu i vlasti moga doba nisam spoznao i izrekao sve bitne istine, uzrok može biti samo u dometima moje književne moćl



[objavljeno: 27.05.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM