Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Standard

   

 

Željko Cvijanović

Bura

Nešto mi kaže da će se stvar završiti ovako: Koštunica neće bojkotovati predsedničke izbore, čak će na njima ponešto i učiniti za Borisa, pod uslovom da to ne bude suviše javno

Neće se od te bure, izazvane Dulićevim izdajničkim raspisivanjem izbora, potresti gora. Naime, gora se dovoljno trese i bez toga, i jedva da ima ikoga ko bi mogao da izmeri doprinos pretnji iz Koštuničinog tabora čitavom potresu, osim ako se u sveopštem trešenju ne odluči da izmeri težinu sopstvene sujete.

Tek, nešto mi kaže da će se stvar završiti ovako: Koštunica neće bojkotovati izbore, čak će na njima ponešto i učiniti za Borisa, pod uslovom da to ne bude suviše javno. Recimo, zamoliće Velju Ilića - ako mu je već nužda da se kandiduje - da ne izlazi s kampanjom iz atara onih sela koja je sam asfaltirao. U javnosti, Koštunica će se, naravno, ponašati kao da su predsednički izbori Grand šou, masovna priredba, koju ta masovnost ne čini manje adresiranom na nišče duhom; ali kada dođe drugi krug, kada između Tome i Borisa zavlada neka vrsta histerije, kada prvi sve ono što piše ćirilicom ili je tek uči podigne u amok, gde će pitanje glasanja zapravo biti postavljeno kao stvar pristajanja na nacionalnu izdaju ili ne, i kada Boris izbor između sebe i radikala predstavi kao civilizacijsku stvar, kao jedenje escajgom, kao izbor između kulture i varvarstva, kao pitanje biračima da li više vole da im s neba padaju dolari i evri ili rakete, tipa patriot - tada će Koštunica reći da je za demokratskog kandidata, da je odan zapadnoj civilizaciji, da više voli dolare nego rakete, ali Borisovo ime pomenuti neće, ne samo zato što je to pitanje stila već jednog specifičnog psihološkog i političkog stanja u kojem se našao.

Kada je Dulić raspisao izbore bez dogovora s DSS, bio je to faktički kraj one kohabitacione etape u odnosima između Tadića i Koštunice. Pre toga, reč je bila o jednom odnosu u kojem je Koštunica, ostavljajući utisak čoveka više zainteresovanog za svoju misiju nego za vlast, dominirao na način čoveka koji je u svojim rukama čvrsto držao i eksploatisao najvažniji srpski problem. Istovremeno, on je nastupao tako da je pred sobom i svojom strankom uvek imao izbor između dva puta: onoga koji je personifikovala DS i onoga koji su predstavljali radikali.

S druge strane, Tadić je bio okružen ekipom koja baš i nije, poput radikala, uživala u tome što će svoj opozicioni antiprotivni status šetati od jedne do druge televizije; imao je i neku vrstu obaveze prema zapadnim saveznicima da u vlast uđe, uostalom njegovi ljudi su smislili termin „preuzimanje odgovornosti“, onaj ingeniozni sinonim za uzimanje vlasti, koji je za narod očitovao samo jednu stranu te pozicije.

Kada je Dulić raspisao izbore, bila je to rukavica bačena Koštunici u lice. Ona mu je rekla da je Kosovo, koliko god bio težak i vremenski neoročen problem, došlo do kraja onog puta na kojem je moglo da zaokuplja pažnju javnosti tako da ništa drugo nije važno; ona mu je rekla i to da više ne može da balansira između Borisa i Tome, i da tako svoj glas množi s tri; ona mu je rekla: ako već nije bila do sada, od sada je takva tvoja pozicija - blef!

Šta će učiniti Koštunica? Pokazaće Borisu - da nije blefirao, srušiće Dulića - za primer ostalima, izguraće Tomu na vrh - na predsedničkim izborima, napraviće vladu - s radikalima, i još bar godinu dana teraće se po Kosovu - kao pitanju koje sva druga pitanja čini pomalo neumesnim? Ništa od toga više ne može da se iznese.

Ako se odluči na takav scenario, Koštunica će možda i da se spase, ali će ući u zonu takvog rizika da će konačno morati da osedi, makar koliko i Čeda Jovanović. Naravno, radikali jesu njegova politička šansa: njegov kosovski savez s Tomom dovešće do ozbiljne podele društva (sprečavanje toga najveći je domet Koštuničinog prvog mandata). Ako u tome pobedi ceo svet i srpsku javnost - koja će biti potpuno egzaltirana - Koštunica će produžiti svoj politički život na neodređeno vreme, naravno, ukoliko mu pođe za rukom ozbiljno da kontroliše radikale.

Ukoliko krene s Borisom, zadržaće svoje mesto makar do sledećih izbora, kada će nestati pod naletom onih problema koje je inače izbegavao, i kada će, kao čovek koji je sprečio podelu društva, morati da shvati da ga je baš to koštalo glave, onako u tesnacu između Borisa i Tome.

Hajde da vidimo zašto će Koštunica ipak da izabere Borisa, ma koliko ga od toga bolelo u stomaku. Zato što s Tomom dobija bol u glavi! Naime, da je posredi Koštuničin prvi mandat - kada se u priču o vlasti ulazi s više ideala, više koncepta i više želje da se menja Srbija - savez s radikalima bio bi jednostavniji. Ali, većina među njegovim najvažnijim ljudima u drugi mandat ušli su u prvom redu s idejom o održanju vlasti; manje ideološki, a više pragmatički; manje zainteresovani da rade na Srbiji, a više da rade na sebi; oni, takvi, u drugom mandatu ipak razmišljaju i o tome kako će, kad dođe vreme, sići sa te pozicije; hoće li posle toga biti dalje raspoređivani krivičnim prijavama ili ambasadorskim ukazima.

Poslednji put oni su se podigli, iznenađeni Tadićevom drskošću da bez dogovora raspiše izbore, ali su posle one prve muške reakcije - u kojoj uvek neko nekome obeća da će mu nešto uraditi s majkom - sada mnogo mirniji, potpuno svesni da bi danas, moćniji, bogatiji i ranjiviji nego ikad, teže podneli ono što su morali da podnesu u Sablji, kada su bili anestezirani koktelom svog siromaštva i nacionalnih ideala. A, to bi bio konačan ishod priče o vladi Koštunica-Nikolić, jer tu nema nikoga u koga bi Putin uložio koliko u Lukašenka, niti ima koga ko bi mogao ono uloženo i da iskoristi kao beloruski Kastro.

To znači da sam spreman na opkladu da će vlada preživeti i predsedničke izbore i novu kosovsku krizu, najavljenu za februar ili mart. Ali, to znači i da se završava jedna politička epoha koju je personifikovao Koštunica, makar po tome što će posle predsedničkih izbora, kada srpski premijer optuži NATO ili kada u Brisel pošalje poruku da EU bira između Srbije i Kosova, na vladi da se nađe neki Šutanovac, koji će da ga pita da li je takav stav dogovoren na vladi i da li su ministri glasali o tome.

Ono, dakle, što po novinama čitamo kao o poslednjem Koštuničinom izboru - ne postoji; da govore o njegovoj vladi s radikalima danas konsenzus imaju samo prokoštuničini analitičari, koji tako plaše Borisa da će ostati bez vlasti, i pročedistički mislioci, koji veruju da će, zabrinuti od crno-plave koalicije, još više domaćoj i međunarodnoj javnosti da ogade Koštunicu.

Kada to rade, i jedni i drugi sećaju se onovremenog Koštunice, koji je mogao i ovako i onako, koji je imao izbor stomaka i izbor glave, ali zaboravljaju na svu onu njegovu kadrovsku infrastrukturu, koja nikada nije provetravana od izbora 2003, i koja će prema Borisu biti oštra samo onda kada ponovo bude ubeđena da može da ga uplaši, dok će sada, kada je prvi put učinio nešto bez dogovora s Vojom i otvorio novu stranicu tih odnosa, biti male mace, samo im treba malo vremena da shvate.

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM