Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Standard

   

 

Željko Cvijanović

Idoli

Političko krilo srpske scene koju zauzimaju LDP i deo nevladinog sektora našlo se pred pitanjem koje godinama postavljaju drugima: kakvi su to politički ciljevi koji toj grupi nalažu da se angažuje u odbrani mafije

Nadam se da se tom svetu nije nešto dogodilo: već nekih nedelju dana multipraktičnog Bebu Popovića nije niko uključivao na turbo; advokat Batić, nosač sopstvene aktnkancelarije, nije se isticao; B92 baš nijednom za sedam dana niti je slikala Miškovića niti je objavila spisak uličnih prodavaca cigareta, od kojih je svaki valjao više duvana od Caneta Subotića; Brankica Stanković se valjda u tišini bavi istraživanjem i vratiće se jednom da objavi otkriće o razlici između glave i organa mišljenja koji nam služi da na njega padnemo od iznenađenja; nigde nije bilo ni Biljane Kovačević Vučo, advokatice koja pravni poredak drži za jedinu prepreku svojih devojačkih sanjarija; nije bio ni one druge Biljane Kovačević Vučo, nevladine bejbisiterke zadužene za čuvanje moralnog lika tog dečaka kome je pošlo za rukom da postane spomenik pre nego što je postao čovek; Rajko Danilović nije rekao baš ništa smešno, Miloš Vasić nije imao nijednog izvora kome bezuslovno veruje.

Ako ste u veri da se Beba Popović umorio pišući i objavljujući knjigu o meni (ima i slika!), držim da mi nepotrebno laskate. Kakav je on Akerman, takav sam ja Gete, i tu se ne može ništa. Od pisanja se umorio, dakle, nije; uostalom valjda ste svi u životu sreli nekoga iz te faune čijoj dijagnozi mnogo teže pada da ponešto pročita nego da svašta napiše.

U tom svetu čija prva zapovest glasi da nije kriminalac onaj ko krade i ubija, već onaj ko ne misli ispravno a baš mu je stalo da misli, nekako je iznenada zavladala tišina i da sada ukrstite sve ove pomenute likove, bar jedan od njih bi rekao kako je ostale video samo jednom, na nekom dečjem rođendanu, ali se kratko zadržao jer je žurio u biblioteku. Osim toga, on je muzičar. O čemu se radi?

Naravno da LDP nije stranka kriminalaca koja se okupila da podeli neke pare kojih je bilo taman da se Šiptar i Kum posle Đinđićevog ubistva prevezu na najbližu planetu izvan sunčevog sistema; naravno da se taj svet nije okupio da bi Čeda oprostio Miškoviću što je bio otet; naravno da u svom programu nemaju tačku prema kojoj bi srpski put u Evropu morao da vodi preko Šilerove i naravno da je pitanje dana kada će svet iz te stranke morati da od Čede Jovanovića zatraži objašnjenje zašto su srpske reforme morale da započnu baš u Surčinu. Šraf srpske istorije iz prve decenije 21. veka počeo je da se odvrće, i to više nije stvar koju može da zaustavi nijedan specijalni tužilac, nijedan premijer i predsednik, čak ni državni sekretar za medije Dragan Janjić, koji apeluje na iste da se uzdrže od napada na Bebu i Čedu, ali mu ne smeta mnogo kada Beba o meni napiše poternicu koju proglasi knjigom, nijedan NUNS, koji je od časnog fronta za borbu protiv Miloševića evoluirao u odbor za odbranu mafijaša reformskog opredeljenja, da i ne govorim o prvom Crnogorcu posle Marka Miljanova koji je više knjiga napisao nego što ih je pročitao, a napisao je dve.

Iako se priličan deo njihovih ideoloških protivnika neće složiti s tim, svet iz političke opcije koju danas reprezentuje LDP ima svoj moralni prag i on će postati vidljiv onog trenutka kada neke stvari iz biografija njihovih korifeja postanu toliko očigledne da više neće moći da se sakriju iza radikalnih političkih razloga i otpora prema suprotstavljenim političkim opcijama. Naravno, danas taj pokret, sa sve delom nevladinog sektora, još uvek funkcioniše na način koji diktira Jovanović: postoje političke opcije i politički poslovi zbog kojih vredi isprljati ruke, ali ta rečenica u jednom trenutku, videćete, zazvučaće sasvim drugačije. Dakle, postoje li takve političke opcije i poslovi kojima se mogu oprati prljave ruke. Ne postoje, naravno, i suočena s tim pitanjem LDP će pre ili kasnije morati da postane politička stranka, a ne parapolitički servis za pranje biografije njihovog šefa.

Suočeni sa saznanjima kako je Vladimir Popović, osim pisanja bednih i moralno problematičnih knjiga, delio još poneku sklonost s Miloradom Ulemekom, deo nevladinog sektora imaće velikih problema da objasni i sebi, i javnosti, i onima koji im daju pare kakav je to viši interes bio po sredi da su se pretvorili u mafijaške advokate i branioce čoveka koji tvrdi kako se 90-ih obogatio od marketinga u Srbiji, u vreme kada su ovde cvetale samo one grane privrede čiji se jedini marketing sastojao u tome da ostanu tajne i one i oni koji su se njima bavili. Kako to da su svoj moralistički diskurs angažovali u korist čoveka koji je ojadio tolike društvene firme, ne samo kad je bio u vlasti već i kada je u vreme Slobodana Miloševića istoj bio samo blizak; kako to da su toliko verovali čoveku koji se družio sa Čumetom, kako da nisu imali pitanja za tipa koji je toliko bio umešan u poslove duvanske mafije. Možda zato što nije pušio i što je umeo da miriše na način koji je ovdašnja moralno problematična urbana elita držala za tako fensi.

Neće samo ova diskreditacija Bebe Popovića i Čede Jovanovića, koja nije samo stvar medijskog rata već i potrebe da se skinu ideološke magle s najnovije srpske istorije, neće dakle samo to biti početak raslojavanja na celom jednom političkom krilu srpske scene. Pred rizikom da budu proglašeni voljnim ili zavedenim saradnicima mafije, ti ljudi imaće pred sobom onaj trenutak koji redovno dovodi do katarze. Naime, reč je o momentu kada se u jednoj tački preseku moralni nazori te grupe i njihova pragmatična potreba da na sceni opstanu i objasne da nisu oni tako mislili.

Takvo raslojavanje neće biti važno samo za deo nevladinog sektora i LDP već za celu Srbiju, i onu koja to smatra nepriličnim, i onu koja u ime viših ciljeva drži društveno prihvatljivim da jedan mamlaz u svojim novinama seksistički napadne Olju Bećković, samo zato što se nije dobro proveo u njenoj emisiji. Borba mišljenja koja traje danas u Srbiji, gde se sve vreme agresivno plasira teza o političkim opcijama koje su imanentno zločinačke i onim opcijama koje to po definiciji ne mogu da budu, dovešće do toga da ćemo najzad shvatiti ono što nas još uvek razlikuje od evropskih društava: ne postoje političke opcije, osim onih na samim rubovima istorijsko-političke scene, koje su po definiciji zločinačke, kao što ne postoje ni one čija je politika takva da svaki zločin pod njenom zastavom jeste žrtvovanje za viši cilj.

Drugim rečima, raslojavanje koje će neminovno načeti pomenuti ugao srpskog društva omogućiće upravo njemu da na sebi isproba neodrživost njihove temeljne političke ideje.

Nije dakle reč o tome gde si bio, već šta si radio tamo gde si bio, nije reč o tome ko su tvoji idoli, već zašto si svojim idolima bio spreman da poslove s mafijom oprostiš, onima koji su imali druge idole mnogo manje, a onima koji ih nisu imali baš ništa.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM