Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Dejan Vuk Stanković

IZBORI, NAVIKA, PANIKA

Sudeći po uzavrelim stranačkim strastima i beskrajnim verbalnim nadmudrivanjima u stilu „uvek smo u pravu, i u načelu i pojedinostima, dok je suparnik u krivu, i načelu i pojedinostima“, duh predizborne kampanje uveliko je prisutan u javnom životu. Iz dana u dan, nedelje u nedelju, građani slušaju beskrajne i monotone rasprave o datumu i karakteru budućeg izbornog izjašnjavanja. Novo, ko zna koje stranačko zamešateljstvo delo je DS-a i DSS-a, glavnih partnera u sadašnjoj vladi i uopšte ključnih političkih protagonista u postpetooktobarskoj Srbiji.

Iako politički saveznici prvog reda, i jedni i drugi spremni su da prihvate političko sukobljavanje do ivice medijskog, a u neku ruku – i političkog istrebljenja. Sadržina i intonacija političkih izjava ovih dveju vodećih partija najbolji su dokaz navedene tvrdnje. I sve ovo, naravno, ne događa se prvi put. Naprotiv. Tekuće političko previranje dveju najvećih stranaka koje nose demokratski predznak potpada pod rubriku već viđeno.

Nije nam potrebno neko naročito pamćenje da se prisetimo prepucavanja ovih stranaka kojih je u poslednju godinu dana bilo napretek. U svesti velikog broja politički zainteresovanih građana još su žive slike rasprava oko ustava i prateće priče o (ne)iskrenom učešću u predreferendumskoj kampanji, beskorisne rovovske političke bitke oko datuma održavanja ovogodišnjih parlamentarnih izbora, hipertenzična, konfuzna i mučna atmosfera formiranja sadašnje vlade, kao i nedavni spor vezan za koncesiju za autoput Horgoš–Požega.

Bez pristrasnosti i zle autorske namere, svi navedeni događaji predstavljaju upečatljiv doprinos istoriji srpske političke iracionalnosti i konfuzije u prvoj deceniji 21. veka i potvrđuju stalni obrazac reakcije pomenutih političkih aktera na problem. Reč je o svojevrsnoj političkoj navici – modelu ponašanja koji pokazuje da je put do dogovora popločan preteranim, na kraju će se ispostaviti i nepotrebnim izlivima besa.

Ma koliko i ma kako iritirala, pomenuta navika ipak ne predstavlja nešto krajnje iracionalno. Naime, i samo pominjanje izbora kod političkih aktera, posebno na vlasti, izaziva određenu dozu razumljive panike. Iz političke teorije i prakse jasno je da su izbori test poverenja u političke aktere, retki trenuci istine o njima samima, možda i jedini događaj u političkom i širem socijalnom životu u kome oni koji vladaju zavise od onih kojima se vlada. Upravo zato za one koji žive od politike i za politiku, za ljubitelje i praktičare moći, izbori su – poslužiću se rečnikom psihologije – stresna situacija. Prirodno je da neminovnost zakazivanja i održavanja izbora predstavlja osnovu za često nekontrolisane izlive panike, iracionalnosti i konfuzije.

Pored psihološkog razloga, tekuća razmena negativnih osećanja između DS-a i DSS-a nosi i niz institucionalnih i realpolitičkih zapleta. S pravom je više puta ukazivano na to da je beskrajno licitiranje o datumu raspisivanja i održavanja izbora omogućeno kontradiktornim odredbama ustavnog zakona, što je opet – gle čuda – ruku delo DS-a i DSS-a.

Istovremeno, mnogo više od protivrečne i nedovršene pravne norme, posebnu aromu aktuelnom političko-medijskom sporenju DS-a i DSS-a daje neminovnost prihvatanja političkih realnosti. U odmeravanju sa realnostima političkog života u Srbiji, valja konfrontirati DSS-ov argument o odlaganju izbora zbog rešavanja statusa Kosova i Metohije. Iako, što bi se narodski reklo, argument dobro zvuči, on u isti mah previđa gotovo maksimalno jedinstvo političkih aktera u Srbiji po pitanju statusa Kosova i Metohije. Izuzimajući LDP, koji je jedva nešto iznad cenzusa, nijedna od relevantnih (čitaj parlamentarnih) stranaka u Srbiji nema supstancijalne primedbe na državnu politiku po pitanju KiM.

Polazeći od pomenutih okolnosti i uvažavajući stav da nije politički poželjno sebi „skakati u usta“, posebno ne u predizbornoj kampanji, teško je pretpostaviti da bi o pitanju Kosova i Metohije bilo naročitih polemika, posebno razmimoilaženja između glavnih pretendenata za mesto prvog čoveka Srbije. Ako se ovome doda da se i na Kosovu održavaju opšti izbori na kojima se zbog niza grubih političkih propusta UN administracije isključivo takmiče albanske stranke, nejasno je po čemu bi izborna kampanja u Srbiji bila nemoralnija od kampanje u pokrajini o čijem se budućem statusu odlučuje. Hteli mi to da priznamo ili ne, Kosovo i Metohija bitni su i Srbima i Albancima podjednako. I jedni drugi imaju visok stepen nacionalnog konsenzusa oko njegovog statusa. I jedni i drugi bitno zavise od volje svetskih moćnika. Dakle, na određeni način u istom su čamcu, s tim što se izbori u pokrajini održavaju onda kada im je vreme, dok se u Srbiji vrlo verovatno odlažu.

Uzimajući u obzir navedeno, priča o Kosovu kao osnovi za pomeranje datuma izbora liči na vešto i već viđeno fingiranje, koje nije lišeno verovatnoće da uspe. Ipak, verovatni uspeh ovog političko-medijskog manevra nije razlog da se ne ukaže na njegov pravi razlog, koji je sadržan u nemoći DSS-a da ponudi kandidata po meri njene aktuelne realpolitičke moći i ambicije. Upravo ova vrsta nemoći intenzivira stres, pojačava paniku i neretko inicira upečatljive izlive konfuzije i iracionalnosti. Podržati za kandidata najdražeg i večitog političkog suparnika i saveznika iz političke nužde, jednom rečju kandidata DS-a, ne samo da nije izazov dostojan oduševljenja u DSS-u, već je specifična vrsta političkog poraza. Nepotrebni višak iracionalnosti u postupcima DSS-a govori o tome da ova stranka i njeni narodnjački saveznici neće u dogledno vreme moći da ponude kandidata koji će prići drugom krugu, a kamoli pobediti, što je i jedino bitno na predsedničkim izborima.

Dakle, bilo da izbori budu održani do kraja godine, ili pak odloženi za prvu polovinu sledeće, DSS i ostali narodnjaci imaće sporednu ulogu, koja ipak neće biti i nevažna. Teško je pretpostaviti da lider DS-a bez gotovo potpune pacifikacije odnosa DSS-a i DS-a u medijima i mnogo jače podrške od one pred drugi krug predsedničkih izbora 2004. može ponovo pobediti kandidata radikala.

I kao što DSS-ovo koketiranje sa najtežom temom srpske politike – Kosovom i Metohijom komplikuje priču o dolazećim izborima, DS-ova žurba da se oni što pre raspišu i održe ne počiva isključivo na razlozima prava i političkog morala. Demokratskoj stranci je više od duha i slova ustavnog zakona – koga je, uzgred rečeno, i sama nejasnim načinila – stalo do povratka u centar medijske i političke pažnje.

Potpuno u Koštuničinom ritmu, sa Kosovom i Metohijom kao centralnom političkom temom, suočena sa blokiranim evrointegracijama, neispunjenim obećanjima po pitanju Haga, u stalnom ekonomsko-socijalnom haosu, bez vidljivih znakova poboljšanja kvaliteta života najvećeg broja građana, DS je izgubila prepoznatljiv politički identitet. Predstojeći izbori, pre svega predsednička kampanja, omogućili bi ovoj partiji da povrati omiljenu ulogu najjačeg i ekskluzivnog reformatora srpskog društva i države. Iskustvo uči da se u polarizaciji medijsko-političkog prostora, njegovoj gruboj podeli na „reformiste“ i „pripadnike starog režima“, demokrati uvek bolje snalaze od njihovog glavnog takmaca – radikala. Očigledno je da „imidž mejkeri“ DS-a znaju da strah od povratka u devedesete još ima primat nad besom i razočaranjem aktuelnim socijalno-ekonomskim i političkim prilikama.

Ukrštanje različitih realpolitičkih interesa, opštih psiholoških motiva i obrazaca reakcije inicira intenzivno ispoljavanje duha strančarenja u javnosti, koje pak vodi udaljavanju od političkih realnosti. Kada je reč o realnostima srpske politike poslednjih sedam godina, iskustvo nam govori da su DS i DSS uvek profitirale od saradnje, a gubile od sukoba. Nužnost prihvatanja saradnje je racionalna, pre svega zato što je politički probitačna, budući da nijedna ne može da vlada bez pomoći druge. Da bi ta racionalno nužna saradnja bila i medijski i politički korektna, potrebno je preispitivanje i suzbijanje individualnih resantimana i duboko ukorenjenih međusobnih stereotipa.

Stari Rimljani su govoreći o ljudskoj prirodi isticali da je navika uzrok druge prirode. Ma koliko ova sentenca ukazivala na ukorenjenost navika u čovekom mišljenju i delovanju, nije zgoreg primetiti da navike s vremenom stičemo, kao što ih zahvaljujući razumu i volji možemo promeniti. Bez rada na promeni navika, svako nesuglasje i potencijalni konflikt DS-a i DSS-a izazivaće, kao i do sada, u prvom koraku paniku, a onda i animozitet i konfuziju. Duh korektne saradnje i budućnost koalicije zavise od rada aktera na sebi, posebno u svetlu budućih predsedničkih izbora, gde nema sigurnog dobitka bez jasne podrške i smirivanja strasti.

Svaka pasivnost u reviziji dosadašnjeg habitusa ovih partija činiće, kao što već čini, svaku saradnju moralno neubedljivom i politički bledom, odnosno svedenom na sirovi princip saradnje iz nužde – saradnje zarad dolaska i ostanka na vlasti. U tom slučaju, građane treba podsetiti na deo iz Platonove Države : „...najbolja i najsložnija država je u kojoj za vlašću najmanje teže oni koji su izabrani da vladaju, a ako država ima drugačije vladaoce, onda je u njoj suprotno“. Konkretno, ako ne promene navike, partijske elite DS-a i DSS-a biće pravi primeri onoga što se kolokvijalno zove zamor materijala, ili – ako hoćete – politički precenjenih, a istorijski potrošenih ličnosti.

Beograd, 23. 10. 2007.

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM